REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2257/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 1. prosinca 2025. u prisutnosti odvjetničke vježbenice IŽ, zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu 9012240728, sklopljenog 23. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i SŽ kao korisnika kredita, koja glasi:

''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 350,39 EUR s zateznim kamatama od 31. siječnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 32,85 EUR s zateznim kamatama od 31. siječnja 2007. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 584,72 EUR s zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 448,46 EUR s zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

VI. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženik kao kreditor i SŽ kao korisnik kredita 23. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu 9012240728 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 31. siječnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 383,24 EUR. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika, u smislu troškova koji se podmiruju tom naknadom, uslugama koje se daju kao protučinidba za tu naknadu te same svrhe ugovaranja te naknade. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna. Stoga da je korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/), koju da je ustupio tužitelju temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine, o čemu da je tuženik uredno obaviješten. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita'' (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 383,24 EUR s zateznim kamatama od 31. siječnja 2007. do isplate (stavak II.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava visinu tužbenog zahtjeva i tvrdi da je po osnovi ulazne naknade naplaćen iznos od 2.640,02 kn. Ističe i prigovor zastare, pozivajući se na pravno stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-2637/2023-3.

3. Osporava da bi odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu bila ništetna, budući da je ugovaranje predmetne naknade bilo dopušteno Zakonom o potrošačkom kreditiranju i ista je bila sastavni dio ukupnih troškova kredita, a da je zabranjena i to samo u odnosu na stambene potrošačke kredite tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. Osim toga, da predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega da ista ne može biti niti ništetna. Napominje da je korisnik kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu znao točno koliko će ta naknada iznositi, budući da se je ista naplaćivala u fiksnom iznosu, u ugovorenom postotku od iznosa kredita, na što da je korisnik kredita pristao.

4. Smatra da nije bila obveza tuženika u Ugovoru o kreditu navoditi što točno ta naknada predstavlja.

5. Isto da je potvrđeno i u presudi Suda Europske unije u predmetu C-621/17 Kiss protiv CIB Bank, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u ugovornim odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

6. Nadalje, sama činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da ne dovodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža.

7. Tuženik smatra da s obzirom da je ugovaranje predmetne naknade bilo izričito dopušteno te da se u njoj na jasan, uočljiv i lako razumljiv način određuje visina te naknade, da nema govora o postojanju značajne neravnoteže, a time niti ništetnosti osporavane odredbe.

8. Prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatrajući da bi vrijednost predmeta spora trebala odgovarati vrijednosti novčanog zahtjeva, a da nenovčani zahtjev, kao deklaratorni preambul, ne treba uzimati u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

9. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava sve navode tuženika. U odnosu na razloge ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu ostaje kod svega iznijetog u tužbi. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ukazuje na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile temelje ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 8. lipnja 2023. između korisnika kredita SŽ kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 7. - 12. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o ustupu tražbine), obavijest o ustupu tražbine (list 13. - 14. spisa), Ugovor o kreditu 9012240728 sklopljen 23. siječnja 2007. između tuženika kao kreditora i SŽ kao korisnika kredita, s prilozima (list 18. – 22. spisa), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 23. – 24. spisa), tuženikovi Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 38. – 46. spisa) te je saslušan svjedok SŽ (list 60. spisa).

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da deklaratorni tužbeni zahtjev osnovan, dok je kondemnatorni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita SŽ temeljem te odredbe.

13. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, koji iznos je tuženik naplatio po osnovi te odredbe te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

14. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 23. siječnja 2007.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je ĐŽ sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje vozila koje mu je trebalo služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog ĐŽ, koji je izjavio da je svrha kredita bila financiranje kupnje vozila za osobne potrebe, slijedom čega se zaključuje da je ĐŽ sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

18. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

19. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

20. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

21. Iz iskaza svjedoka FŽ proizlazi da on nije imao mogućnost pojedinačno pregovarati o odredbi čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu (iako nije niti pokušao, ali je stekao dojam da to nije dopušteno), dakle, da nije mogao utjecati na visinu te naknade, niti da mu je ikada pojašnjeno koji točno troškovi se podmiruju tom naknadom, a niti kako se je došlo do iznosa naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita.

22. Iz iskaza svjedoka SŽ sud je utvrdio da odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

23. Tuženik tvrdi da je SŽ bilo jasno da mora platiti naknadu za obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, ugovorenu čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, a što potvrđuje i sam korisnik kredita, ali je nedvojbeno da isti niti je mogao utjecati na obvezu plaćanja te naknade niti na njezinu visinu.

24. Nadalje, odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu koja glasi ''Korisnik kredita se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

25. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

26. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

27. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 38.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, radilo se je o namjenskom kreditu za kupnju vozila, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje (čl. 1., 2., 4. i 6. Ugovora o kreditu).

28. Iz toga proizlazi da odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za samu obradu kreditnog zahtjeva, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

29. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

30. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

34. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz navoda stranaka proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

31. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

32. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

33. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i odobrenje kredita (čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), a da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

34. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

35. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedena odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu.

36. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

37. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

38. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) ĐŽ imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove

39. Tužitelj u tužbi tvrdi da je tuženik po osnovi ulazne naknade naplatio iznos od 383,25 EUR u kunskoj protuvrijednosti, mada za tu tvrdnju ne dostavlja nikakve dokaze, dok tuženik priznaje da je po toj osnovi naplatio iznos od 2.640,02 kn/350,39 EUR.

40. Iz otplatne tablice koja je sastavni dio Ugovora o kreditu proizlazi da je ulazna naknada trebala biti naplaćena 31. siječnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 577,50 CHF.

41. S obzirom da se prema odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu obveze korisnika u valuti CHF preračunavaju u valutu HRK prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a iz mrežnih stranica tuženika proizlazi da je srednji tečaj tuženika na dan 31. siječnja 2007. iznosio 1 CHF = 4,5381728 HRK, to bi iz otplatne tablice koja je sastavni dio Ugovora o kreditu proizlazilo da je tuženik na dan 31. siječnja 2007. trebao naplatiti po osnovi ulazne naknade iznos od 2.620,79 kn (577,50 • 4, 5381728), ali kako sam tuženik tvrdi da je naplatio viši iznos – 2.640,02 kn, to je utvrđeno da je tuženik po osnovi ulazne naknade naplatio iznos od 2.640,02 kn/350,39 EUR.

42. Stoga je SŽ imao prema tuženiku tražbinu povrata naplaćenog iznosa od 350,39 EUR s zateznim kamatama.

43. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

44. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

45. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je SŽ ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

46. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

47. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

48. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

49. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 12. st. 3. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

50. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

51. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

52. Stoga, kako Ugovor o cesiji proizvodi pravne učinke prema tuženiku, to je tužitelj aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od SŽ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

53. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

54. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

55. S obzirom da odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

56. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od 350,39 EUR s zateznim kamatama, dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 383,24 EUR, za iznos od 32,85 EUR s zateznim kamatama, tužbeni zahtjev za isplatu valjalo odbiti kao neosnovan.

57. Zatezne kamate na dosuđeni iznos obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, 31. siječnja 2007., iz razloga što je on taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetne ulazne naknade, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade (čl. 1115. ZOO-a).

58. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora.

59. Odluka o troškovima parničnog postupka

60. Vrijednost predmeta spora utvrđena je rješenjem suda na ročištu od 1. prosinca 2025. na način da je za deklaratorni tužbeni zahtjev određen VPS u iznosu od 350,00 EUR, sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 3. ZPP-a, slijedom čega je ukupni VPS iznosio 733,24 EUR.

61. Iako pravno pitanje koje je obuhvaćeno deklaratornim tužbenim zahtjevom (utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu) predstavlja prethodno pravno pitanje za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu (povrat iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem te ništetne odredbe), što deklaratorni tužbeni zahtjev čini deklaratornim preambulom u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev, to ne znači da se deklaratornom tužbenom zahtjevu ne pripisuje određena vrijednost koja povećava ukupnu vrijednost predmeta spora u ovoj parnici.

62. Svakom tužbenom zahtjevu u parnici pripisuje se određena vrijednost i to novčanom tužbenom zahtjevu ona vrijednost koja odgovara iznosu novca na koji je zahtjev upravljen, a nenovčanom tužbenom zahtjevu vrijednost u iznosu koji je u tužbi naznačio tužitelj odnosno u iznosu kojeg, po prigovoru tuženika ili po službenoj dužnosti, odredi sud na pripremnom ročištu (čl. 40. ZPP-a).

63. U ovoj pravnoj stvari je tužitelj za deklaratorni tužbeni zahtjev naznačio vrijednost u iznosu od 1.327,23 EUR.

64. S obzirom da deklaratorni tužbeni zahtjev ima vrijednost, samo ne u iznosu od 1.327,23 EUR, kako je to naznačio tužitelj, sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP- a, smatrajući tu vrijednost ipak suviše visokom, na pripremnom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora za taj nenovčani tužbeni zahtjev u iznosu od 350,00 EUR, smatrajući istu primjerenom vrsti pravne zaštite koja se tim zahtjevom traži, sve uzimajući u obzir i visinu novčanog tužbenog zahtjeva kao pravne posljedice nenovčanog tužbenog zahtjeva.

65. Uspjeh u sporu ogleda se kroz uspjeh u odnosu na osnovu te u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, dakle, uspjeh u sporu se izračunava zbrajanjem uspjeha u odnosu na osnovu (maksimalno 100%) te uspjeha u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (maksimalno 100%), koji zbroj se tada dijeli s dva kako bi se dobio prosječan uspjeh u sporu.

66. Tužitelj je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 91,43% (dosuđenih 350,39 EUR/potraživanih 383,24 EUR=0,91428) pa je njegov prosječan uspjeh u ovoj parnici 95,72% (100+91,43=191,43:2=95,715), što znači da nije uspio tek s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi, slijeodm čega mu pripada naknada troškova parničnog postupka u cijelosti.

67. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 733,24 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju bi pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 150 EUR (Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 1. prosinca 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a), za ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9/3 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 584,72 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

68. Ne pripada mu naknada za dva ročišta u ovom predmetu, jer je održano samo jedno, 1. prosinca 2025., na kojem je proveden i prethodni postupak i glavna rasprava.

69. Stoga je preko iznosa od 584,72 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.033,18 EUR, za iznos od 448,46 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova valjalo odbiti kao neosnovan.

70. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

71. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici