REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2481/2024-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužiteljice Stečajne mase iza ZOVKO-ZAGREB d.o.o. u stečaju, ZAGREB, Miramarska cesta 13D, OIB: 36157592830, kojeg zastupa Igor Šeparović, odvjetnik u Zagrebu, Miramarska 13D, protiv tuženika DAROJKOVIĆ PROMET d.o.o., Dugo Selo, Sajmišna 15, OIB: 62063700215, kojeg zastupa Zoran Galić, odvjetnik u Zagrebu, Selska cesta 90B-Hruševečka 3, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 1. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odvjetničke vježbenice KT, zamjenice punomoćnika tuženika, dana 22. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 490,21 EUR s zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do isplate.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 113,13 EUR s zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.870,58 EUR s zateznim kamatama od 23.prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.812,50 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tuženik smetao tužiteljev posjed nekretnina – poslovnih prostora koji se nalaze u zgradi Autobusnog kolodvora Zagreb, Zagreb, Avenija Marina Držića 4, tako što je razvalio postojeću bravu na vratima, nasilno ušao u poslovne prostore, a nakon toga postavio novu bravu na ulaznim vratima poslovnog prostora pa tužitelj s postojećim ključem nije mogao otključati novu bravu i ući u svoj prostor, a za što da je tužitelj saznao 28. siječnja 2021. Navedene činjenice da su utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Psp - 22/2021 od 13. prosinca 2021., kojim je tuženiku ujedno naloženo uspostaviti prijašnje posjedovno stanje te predati tužitelju ključeve novopostavljene brave na ulaznim vratima poslovnog prostora. Primopredaja poslovnog prostora da je obavljena 2. studenog 2022. U navedenom razdoblju, od početka siječnja 2021. do 2 studenog 2022., tuženik da je u tužiteljevim poslovnim prostorijama, koje je koristio bez pravne osnove, obavljao poslovnu djelatnost prodaje autobusnih karata, a da za korištenje tužiteljevih poslovnih prostora nije plaćao niti zakupninu niti režijske troškove koji su vezani za upotrebu poslovnog prostora. Tužitelj navodi da je za to vrijeme, svaki mjesec, prema zaprimljenim računima plaćao režijske troškove te da je po osnovi režijskih troškova platio Gradu Zagrebu u 2021. iznos od 8.913,24 kn, a u 2022. iznos od 8.169,10 kn, dok je Zagrebačkom holdingu d.o.o. platio u 2021. iznos od 34.465,23 kn, a u 2022. iznos od 34.902,73 kn, dakle, da je ukupno platio po osnovi režijskih troškova 86.450,30 kn/11.473,92 EUR.

2. Tužitelj smatra da plaćeni režijski troškovi predstavljaju štetu koja mu je uzrokovana protupravnim postupanjem tuženika, slijedom čega potražuje naknadu iste u iznosu od 11.473,92 EUR i naknadu troškova parničnog postupka, s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. Tuženik, iako mu je tužba s prilozima i pozivom za davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena 22. srpnja 2023., nije podnio odgovor na tužbu.

4. Prema odredbi čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

- ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

- ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,

- ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate,

- ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

5. Kao što je već navedeno, tuženiku su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu dostavljeni 22. srpnja 2023., rok za odgovor na tužbu bio je 30 dana, tuženik do današnjeg dana isti nije podnio, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

6. Tužitelj je uz tužbu podnio rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Psp-22/2021-14 od 13. prosinca 2021. s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti, iz kojeg proizlazi da su ovdje tuženik, VT, HT i OT, smetali tužiteljev posjed nekretnina – poslovnih prostora koji se nalaze u zgradi Autobusnog kolodvora Zagreb, Zagreb, Avenija Marina Držića 4, tako što su razvalili postojeću bravu na vratima, nasilno ušli u poslovne prostore, a nakon toga postavili novu bravu na ulaznim vratima poslovnog prostora pa tužitelj s postojećim ključem nije mogao otključati novu bravu i ući u svoj prostor, a za što je tužitelj saznao 28. siječnja 2021. te je tuženicima naloženo uspostaviti prijašnje posjedovno stanje te predati tužitelju ključeve novopostavljene brave na ulaznim vratima poslovnog prostora.

7. Nadalje, uz tužbu je dostavljen zapisnik o predaji u posjed poslovnog prostora potpisan 2. studenog 2022. od strane tužitelja i tuženika, a koji posvjedočuje da je tog dana tuženik predao tužitelju posjed predmetnog poslovnog prostora, na način da mu je predao ključeve istog, uz napomenu da će stanje dugovanja po osnovi režija stranke utvrditi i podmiriti naknadno.

8. Konačno, dostavljene su knjigovodstvene kartice tužitelja u kojima je evidentirano da je tužitelj Gradu Zagrebu tijekom 2021. platio 8.170,54 kn, a tijekom 2022. iznos od 8.912,40 kn, dok da je Zagrebačkom holdingu d.o.o. tijekom 2021. platio 31.513,83 kn, a tijekom 2022. platio je iznos od 34.902,73 kn.

9. Podaci iz navedenih knjigovodstvenih kartica su u protivnosti s činjenicama koje je tužitelj naveo u tužbi, s obzirom da iznosi za koje tužitelj tvrdi da je platio po osnovi režijskih troškova ne odgovaraju iznosima za koje bi proizlazilo da je stvarno pla tio prema njegovim vlastitim knjigovodstvenim ispravama.

10. Dakle, s obzirom da nije ostvarena pretpostavka iz odredbe čl. 331.b st. 1. t. 3. ZPP-a, nije bilo moguće donijeti presudu zbog ogluhe, stoga je sud u ovom predmetu zakazao ročište.

11. Na prvom pripremnom ročištu, prije upuštanja u raspravljanje, sud je upoznao stranke kako su činjenični navodi iz tužbe koji se tiču iznosa plaćenih režijskih troškova u suprotnosti sa iznosima koji se navode u knjigovodstvenim karticama tužitelja dostavljenim uz tužbu, zbog čega nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe, iako odgovor na tužbu nije nikada podnesen. Konkretno, u tužbi se navodi da je tužitelj po osnovi režijskih troškova platio Gradu Zagrebu u 2021. iznos od 8.913,24 kn, a u 2022. iznos od 8.169,10 kn, dok se u knjigovodstvenim karticama za to isto razdoblje navode iznosi od 8.170,54 kn i 8. 912,40 kn, dok se u odnosu na režijske troškove koji su plaćeni Zagrebačkom holdingu d.o.o. u tužbi navodi da je u 2021. plaćen iznos od 34.465,23 kn, a u 2022. iznos od 34.902,73 kn, dok se u knjigovodstvenim karticama za isto razdoblje navode iznosi 31.513,83 kn i 34.902,73 kn.

12. Tužitelj se je obvezao u kraćem roku ispraviti činjenične navode tužbe u pogledu potraživanih iznosa plaćenih režijskih troškova, što je i učinio podneskom od 16. siječnja 2025., u kojem navodi da je platio Gradu Zagrebu u 2021. iznos od 8.170,54 kn, a u 2022. iznos od 8.169,70 kn, dok je Zagrebačkom holdingu d.o.o. platio u 2021. iznos od 31.513,83 kn, a u 2022. iznos od 34.902,73 kn, dakle, ukupno da je platio 82.756,80 kn ili 10.983,71 EUR, slijedom čega da taj iznos potražuje od tuženika.

13. S obzirom da je prvotnom tužbom tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 11.473,92 EUR, proizlazi da je podneskom od 16. siječnja 2025. tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 490,21 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kojoj dispoziciji se tuženik nije protivio pa je valjalo utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

14. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da je predmetni poslovni prostor bio vanknjižno vlasništvo tužitelja, koje je stekao od društva Croatia bus d.d., a koji ugovor o kupoprodaji je pobijen po odredbama Stečajnog zakona, nakon što je nad prodavateljem otvoren stečaj te je Croatia bus d.d. u stečaju dobilo tu parnicu temeljem presude ovog suda P-670/17 od 31. siječnja 2020. Nakon što je tuženik predmetni poslovni prostor predao u posjed tužitelju 2. studenog 2022., tužitelj da je tog istog dana isti poslovni prostor predao Stečajnoj masi iza Croatia bus d.d. u stečaju. Unatoč tomu cijelo vrijeme dok je tuženik posjedovao predmetnu nekretninu da je tužitelj bio taj koji je plaćao režijske troškove koji su predmet ove parnice, s obzirom da se je tužitelj vodio kao vlasnik predmetne nekretnine u evidenciji Zagrebačkog holdinga d.o.o. Pojasnio je da se troškovi koje je plaćao Gradskom stambenom komunalnom gospodarstvu d.o.o., u korist Grada Zagreba, odnose na komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda, koje da su se plaćale u fiksnom iznosu i to komunalna naknada u iznosu od 655,08 kn mjesečno, a naknada za uređenje voda u iznosu od 87,62 kn mjesečno (ukupno 742,70 kn mjesečno). S druge strane, da se troškovi koje je plaćao Zagrebačkom holdingu d.o.o. odnose na režijske troškove koje da je bio dužan plaćati temeljem Ugovora o podmirenju režijskih troškova te troškova održavanja i poboljšanja nekretnine, sklopljenog 31. listopada 2008., između njega i Zagrebačkog holdinga d.o.o. i njegovog Dodatka od 30. rujna 2011. Ti režijski troškovi da su obuhvaćali struju, grijanje, potrošnju vode, zaštitu voda, odvoz smeća, tekuće održavanje, održavanje objekta, vatrodojavni nadzor, održavanje pokretnih stepenica, čišćenje zajedničkih dijelova zgrade i spomeničku rentu.

15. U daljnjem tijeku postupka tuženik je osporavao u cijelosti tužbeni zahtjev, u pogledu osnove i visine, smatravši da tužitelj nema aktivnu legitimaciju potraživati naknadu režijskih troškova, jer u utuženom razdoblju nije bio vlasnik niti posjednik predmetnog prostora, uz napomenu da predmetni poslovni prostor uopće nije bio podoban za obavljanje ikakve poslovne djelatnosti, slijedom čega da nije bilo niti isporuke energenata za koje bi se trebali plaćati režijski troškovi. Ističe da iz tužiteljevih knjigovodstvenih kartica nije vidljivo o kakvim režijskim troškovima se ovdje radi, niti da je tužitelj iste stvarno platio. Osim toga, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da iz rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Psp-22/2021 od 13. prosinca 2021., proizlazi da nije samo tuženik smetao posjed tužitelja, već uz njega i VT, HT i OT, slijedom čega da je tužitelj i njih trebao obuhvatiti tužbom na pasivnoj strani. Nadalje, u posjedu predmetnog poslovnog prostora da je preko 10 godina, sve do 31. prosinca 2020., bilo društvo Croatia Zovko Bus d.o.o., koje je s tuženikom imalo sklopljen Ugovor o prodaji karata za prijevoz putnika u cestovnom prometu, a koji posjednik da je 17. prosinca 2020. donio odluku o zatvaranju tog poslovnog prostora s 31. prosinca 2020. te je odlučio raskinuti predmetni ugovor s tuženikom. Odmah nakon raskida tog ugovora, po nalogu stečajne upraviteljice društva Croatia bus d.o.o. u stečaju, vlasnika predmetnog poslovnog prostora temeljem pravomoćne presude ovog suda P-670/17 od 31. siječnja 2020., da je Autobusni kolodvor Zagreb s danom 31. prosinca 2020. onemogućio tuženiku korištenje električne energije u predmetnom poslovnom prostoru, tako što je isključio dotok struje, čime je tuženiku onemogućena prodaja karata ili bilo kakvo poslovanje u tom prostoru. Isključenjem električne energije da je prostor ostao u mraku i bez grijanja, a i bez korištenja sanitarnog čvora, budući da se isti može koristiti samo uz pomoć elektroničke isprave koju izdaje Autobusni kolodvor Zagreb uz odobrenje vlasnika poslovnog prostora. Tuženik da je odmah zatražio od Autobusnog kolodvora Zagreb da mu ponovno omogući korištenje električne energije, ali da ga je on pisanim putem obavijestio da to ne može učiniti, jer da je taj poslovni prostor vlasništvo društva Croatia bus d.d. u stečaju, slijedom čega da mu je potreban ugovor o zakupu s vlasnikom za udovoljenje njegovom zahtjevu. Tuženik smatra da je na isti način kako je postupio po pitanju onemogućavanja korištenja električne energije, sanitarnog čvora i vode, stečajna upraviteljica društva Croatia bus d.d. u stečaju, KTD, trebala postupiti sa svim ostalim pravnim osobama i obavijestiti ih da tužitelj više nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, već da je to Croatia bus d.d. u stečaju, a što ista očito nije učinila. S obzirom da tužitelj u vrijeme u kojem je navodno podmirivao režijske troškove za predmetni poslovni prostor nije bio niti njegov vlasnik, niti njegov posjednik, to da je tužitelj očito platio nešto što nije bio dužan platiti, a što u ni u kojem slučaju ne može regresno potraživati od tuženika, već eventualno od vlasnika Croatia bus d.d. u stečaju. Naposljetku, da osporava i visinu tužbenog zahtjeva jer da tužitelj zahtijeva plaćanje režijskih troškova za studeni 2022., iako mu je tuženik predmetni poslovni prostor predao u posjed 2. studenog 2022. Zatražio je dostavi svih pojedinih računa za koje tužitelj tvrdi da ih je platio, stanje električnog brojila na dan 31. prosinca 2020. i na dan 2. studeni 2022., dokaz o plaćanju svakog pojedinog računa te formulu temeljem koje je izvršio obračun potrošnje nepostojeće električne energije, vode, zaštite vode i sl., u smislu odredbe čl. 6. Ugovora sklopljenog s Zagrebačkim holdingom d.o.o.

16. Tužitelj je dostavio izvatke prometa po svom računu za koje tvrdi da dokazuju da je platio iznose koje u ovom postupku potražuje od tuženika, što je tuženik osporavao.

17. Na upit suda koji je bio pravni interes tužitelja da plaća režijske troškove u 2021. i 2022. za nekretninu za koju je prethodno presudom ovog suda P-670/17-26 od 31. siječnja 2020., a koja je postala pravomoćna 25. rujna 2020., utvrđeno da čini sastavni dio stečajne mase društva Croatia Bus d.d. u stečaju te da ju je tužitelj dužan vratiti u stečajnu masu navedenog društva, tužitelj je izjavio da sve dok se je tuženik bespravno nalazio u posjedu tog prostora, tužitelj nije mogao predati taj poslovni prostor u posjed društvu Croatia Bus d.d. u stečaju, dakle, da nije mogao izvršiti navedenu pravomoćnu presudu, a što je sve obrazloženo u pravomoćnom rješenju o smetanju posjeda donesenom od strane Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Psp-22/2021-14 od 13. prosinca 2021., koje je dostavljeno uz tužbu. Iz tog razloga da je tužitelj morao nastaviti plaćati režijske troškove za predmetni prostor, budući da je i dalje bio evidentiran kao vlasnik predmetnog prostora u evidencijama Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga d.o.o., a Croatia Bus d.d. u stečaju da nije htjelo izvršiti promjenu vlasništva niti plaćati režijske troškove, sve dok im se predmetna nekretnina ne preda u posjed.

18. Sukladno načelu otvorenog pravosuđenja sud je ukazao strankama da osoba koja ima pravni interes izvršiti određeno plaćanje, u trenutku tog plaćanja zakonskom subrogacijom stupa u pravnu poziciju vjerovnika prema osobi dužnika, ma tko god to bio u konkretnom slučaju.

19. Tužitelj je naveo da su računi koji su mu ispostavljeni od strane Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Autobusni kolodvor te od strane grada Zagreba glasili upravo na one iznose za koje se iz dostavljenih izvadaka promjene stanja po bankovnom računu tužitelja vidi da su plaćeni, da su ti računi izdavani na taj ukupni iznos, bez raščlambe dijelova koji čine taj iznos, s time da je na računima Grada Zagreba bilo navedeno da se radi o komunalnoj naknadi i naknadi za uređenje voda, koje su za cijelo utuženo razdoblje bile fiksne, dok je na računima Zagrebačkog holdinga d.o.o. bilo navedeno da se radi o režijskom troškovima za poslovni prostor u zgradi Autobusnog kolodvora u Zagrebu te su ti režijski troškovi varirali ovisno o mjesečnoj potrošnji.

20. Tijekom dokaznog postupka pročitani su rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Psp-22/2021-14 od 13. prosinca 2021., s potvrdom pravomoćnosti (list 4. – 19. spisa), zapisnik o predaji u posjed poslovnog prostora od 2. studenog 2022. (list 20. spisa), tužiteljeve kartice komitenta (list 21. – 24. spisa), Ugovor o podmirenju režijskih troškova te troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine sklopljen 31. listopada 2018. između Zagrebačkog holdinga d.o.o. – Podružnice Autobusni kolodvor Zagreb i prednika tužitelja Zovko-Zagreb d.o.o. (list 51. – 54. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o podmirenju režijskih troškova), Dodatak Ugovoru o podmirenju režijskih troškova od 30. rujna 2011. (list 55. spisa), obračun Grada Zagreba o naknadama za listopad 2020. (list 56. spisa), zamjensko rješenje Hrvatskih voda od 15. travnja 2019. (list 57. spisa), Ugovor o prodaji karata za prijevoz putnika u cestovnom prometu sklopljen 5. listopada 2020. između Croatia Bus Zovko d.o.o. i Darojković promet d.o.o. (list 70. – 71. spisa), dopis Autobusnog kolodvora Zagreb od 27. siječnja 2021. (list 72. spisa), ispis e-mail korespondencije (list 73. spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina – poslovni prostor sklopljen 29. srpnja 2008. između Croatie bus d.d. kao prodavatelja i Zovko – Zagreb d.o.o. kao kupca (list 82. – 87. spisa), račun Croatie Bus d.o.o. (list 88. spisa), izjava o sporazumnoj kompenzaciji od 30. srpnja 2008. (list 89. spisa), izjava o prijeboju od 31. srpnja 2008. (list 90. spisa), Aneks Ugovora o kupoprodaji nekretnina – poslovni prostor od 29. srpnja 2008. (list 91. – 93. spisa), izvadci o promjenama stanja na bankovnom računu tužitelja (list 94. – 146. spisa), izreka presude Trgovačkog suda u Zagrebu, P-670/2017 od 31. siječnja 2020. (list 150. spisa), saslušan je svjedok OT (list 162. – 163. spisa) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. (list 186. – 244. spisa – osnovni nalaz s prilozima, list 260. – 261. spisa – usmeni iskaz vještaka Darka Prpića).

21. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

22. Predmet spora jest regresno potraživanje tužitelja za plaćene režijske troškove koji se odnose na poslovni prostor u zgradi Autobusnog kolodvora u Zagrebu koji je u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 2. studenog 2022. bio u posjedu tuženika.

23. Među strankama je nesporno da je tuženik bio u posjedu navedenog poslovnog prostora u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 2. studenog 2022., da je u posjed stupio samovlasno, činom oduzimanja mirnog posjeda tužitelja, što je i utvrđeno pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Psp-22/2021 od 13. prosinca 2021. te da u tom razdoblju tužitelj više nije bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, već je to bila Stečajna masa iza Croatia bus d.d. u stečaju, OIB: 72661426840 (upisana u sudski registar 13. prosinca 2016.), budući da je presudom ovog suda, P-670/2017-26 od 31. siječnja 2020., koja je postala pravomoćna 25. rujna 2020., utvrđeno da je ugovor temeljem kojeg je je tužitelj stekao pravo vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom, Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen 29. srpnja 2008. između Croatia bus d.d. kao prodavatelja i Zovko – Zagreb d.o.o. kao kupca, bez pravnog učinka prema stečajnoj masi Stečajne mase iza Croatia bus d.d. u stečaju, kao pravnog sljednika prodavatelja te da je ovdje tužitelj dužan ta j poslovni prostor vratiti u njenu stečajnu masu.

24. Sporno je da li je tužitelj uopće platio režijske troškove koji se odnose na predmetni poslovni prostor, a koje regresno potražuje od tuženika, te, ako jest, u kojoj visini, da li je tužitelj kao nevlasnik i neposjednik predmetnog poslovnog prostora aktivno legitimiran zahtijevati povrat plaćenih troškova od tuženika, da li je tužitelj pored tuženika na pasivnoj strani morao obuhvatiti i druge osobe za koje je pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu utvrđeno da su izvršili čin samovlasnog oduzimanja posjeda i da li je tuženik pasivno legitimiran u ovoj parnici.

25. U odnosu na prigovor tuženika da nije jasno da li je i, ako jest, što, komu i u kojem iznosu tužitelj plaćao u utuženom razdoblju valja navesti sljedeće.

26. U knjigovodstvenoj kartici tužitelja koja se odnosi na dobavljača GSKG (Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo d.o.o.) za razdoblje 2021. evidentirano je 12 ulaznih faktura, oznaka od 1/21 do 12/21, od kojih je prva iznosila 743,54 kn, a sve ostale 742,70 kn. Dakle, evidentirano je ukupno potraživanje GSKG-a prema tužitelju u iznosu od 8.913,24 kn. Osim toga, knjiženo je podmirenje tog potraživanja u ukupnom iznosu od 8.170,54 kn (podmireno je sve osim računa 12/21 u iznosu od 742,70 kn).

27. U knjigovodstvenoj kartici tužitelja koja se odnosi na dobavljača GSKG za 2022. evidentirano je (ponovno) potraživanje GSKG-a za 12/21 u iznosu od 742,70 kn te za razdoblje od siječnja do studenog 2022., oznaka 1/22 do 11/22, u mjesečnim iznosima od po 742,70 kn. Osim toga knjiženo je podmirenje tog potraživanja u iznosu od 8.912,40 kn, koje se odnosi na razdoblje od prosinca 2021. do listopada 2022. (dakle, nije evidentirano podmirenje računa za studeni 2022.).

28. Tužitelj tvrdi da se radi o računima koji se odnose na komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda, koje naknade su prihod jedinice lokalne odnosno regionalne samouprave, u konkretnom slučaju Grada Zagreba.

29. Iz dostavljenih bankovnih izvadaka o promjenama i stanju na računu tužitelja otvorenom kod Hrvatske poštanske banke d.d. utvrđeno je da su svi ti iznosi plaćeni (kao korisnik je naveden Grad Zagreb, računi su označeni oznakama 1/21 – 12/21 i 1/22 do 11/22, iako potraživanje za studeni 2022. nije predmet ovog postupka , te iznosi uplata odgovaraju iznosima koji su knjiženi u tužiteljevim knjigovodstvenim karticama). Dakle, iz dostavljenih dokaza proizlazi da je tužitelj platio Gradu Zagrebu na ime režijskih troškova u 2021. iznos od 8.170,54 kn, a u 2022. iznos od 8.912,40 kn.

30. U knjigovodstvenoj kartici tužitelja za dobavljača Zagrebački holding d.o.o. za 2021. evidentirane su ulazne fakture navedenog društva za razdoblje od siječnja do studenog 2021. u sljedećim iznosima: 21,89 kn, 3.320,93 kn, 3.450,23 kn, 3.006,11 kn, 2.945,08 kn, 3.267,64 kn, 2.466,36 kn, 2.394,06 kn, 2.308,53 kn, 2.652,40 kn, 2.557,06 kn, 3.123,34 kn i 2.951,60 kn (ukupno 34.465,23 kn). S druge strane, evidentirano je plaćanje svih faktura, osim one posljednje za studeni 2021. u iznosu od 2.951,60 kn, dakle, evidentirano je plaćanje ukupnog iznosa od 31.513,83 kn.

31. Iz dostavljenih bankovnih izvadaka o promjenama i stanju na računu tužitelja otvorenom kod Hrvatske poštanske banke d.d. utvrđeno je da su svi ti iznosi uistinu plaćeni (kao korisnik je naveden Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Autobusni kolodvor, računi su označeni oznakama pod kojima su knjiženi u predmetnoj knjigovodstvenoj kartici tužitelja te iznosi uplata odgovaraju iznosima koji su knjiženi u tužiteljevim knjigovodstvenim karticama). Dakle, iz dostavljenih dokaza proizlazi da je tužitelj u 2021. platio Zagrebačkom holdingu d.o.o. režijske troškove u iznosu od 31.513,83 kn.

32. U knjigovodstvenoj kartici tužitelja za dobavljača Zagrebački holding d.o.o. za 2022. evidentirane su ulazne fakture navedenog društva (ponovno) za studeni 2021. u iznosu od 2.951,60 kn te za razdoblje od siječnja do studenog 2022. u sljedećim iznosima: 3.450,23 kn, 3.655,10 kn, 3.403,79 kn, 3.324,45 kn, 3.152,56 kn, 2.444,76 kn, 2.292,39 kn, 2.471,28 kn, 2.536,88 kn, 2.534,36 kn, 2.685,13 kn i 2.810,84 kn (ukupno 37.713,57 kn). S druge strane evidentirano je plaćanje svih faktura, osim one posljednje za studeni 2022. u iznosu od 2.810,84 kn, dakle, evidentirano je plaćanje ukupnog iznosa od 34.902,73 kn

33. Iz dostavljenih bankovnih izvadaka o promjenama i stanju na računu tužitelja otvorenom kod Hrvatske poštanske banke d.d. utvrđeno je da su plaćeni svi računi za koje iz te knjigovodstvene kartice proizlazi da su plaćeni (kao korisnik je naveden Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Autobusni kolodvor, računi su označeni oznakama pod kojima su knjiženi u predmetnoj knjigovodstvenoj kartici tužitelja te iznosi uplata odgovaraju iznosima koji su knjiženi u tužiteljevim knjigovodstvenim karticama), osim računa koji glasi na iznos od 3.450,23 kn i odnosi se na siječanj 2021., dakle, iz dostavljenih dokaza proizlazi da je tužitelj u 2022. platio Zagrebačkom holdingu d.o.o. režijske troškove u iznosu od 31.452,50 kn.

34. S druge strane, protivno navodima tuženika, tužitelj u ovom postupku ne potražuje naknadu režijskih troškova koji se odnose na studeni 2022., kao što to proizlazi iz dostavljenih knjigovodstvenih isprava tužitelja, budući da se tuženik u tom mjesecu nije niti nalazio u predmetnom poslovnom prostoru.

35. U odnosu na pravnu osnovu tužiteljevog regresnog zahtjeva valja ukazati na sljedeće.

36. Tužitelj tvrdi u tužbi da mu je tuženikovim protupravnim posjedovanjem predmetnog poslovnog prostora nastala šteta u vidu režijskih troškova koje je morao platiti dobavljačima u tom razdoblju.

37. Za odgovornost za naknadu štete po osnovi krivnje potrebno je da su ostvarene kumulativno sljedeće pretpostavke: postojanje štete (umanjenje imovine ili sprečavanje njena povećanja ili povreda prava osobnosti), postojanje štetne radnje ili propusta, postojanje uzročno - posljedične veze između štetne radnje i štete, protupravnost u objektivnom smislu i krivnja štetnika, pri čemu se krivnja štetnika (obična nepažnja) presumira (čl. 1045. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/).

38. U konkretnom slučaju iz tužiteljevih činjeničnih navoda ne proizlazi postojanje uzročno – posljedične veze između tuženikovog protupravnog posjedovanja predmetne nekretnine (koje posjedovanje, njegova protupravnost i trajanje proizlaze iz dostavljenog pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Psp-22/2021 od 13. prosinca 2021. i zapisnika o primopredaji od 2. studenog 2022.) i plaćanja režijskih troškova od strane tužitelja.

39. Prije svega, tužitelj nesporno u tom razdoblju više nije bio vlasnik predmetne nekretnine, slijedom čega nije niti bio dužan plaćati predmetne režijske troškove.

40. Dakle, svi troškovi koje je plaćao tužitelj u utuženom razdoblju su troškovi koji terete vlasnika nekretnine, a samo iznimno njenog korisnika, pri čemu tužitelj nije bio niti korisnik/posjednik predmetne nekretnine.

41. Stoga tuženikovo protupravno posjedovanje predmetnog poslovnog prostora nije moglo tužitelju, kao nevlasniku i neposjedniku predmetne nekretnine, uzrokovati obvezu snošenja režijskih troškova, slijedom čega ne postoji odgovornost tuženika za podmirenje tih troškova u okviru instituta odgovornosti za štetu.

42. S druge strane, kad tuđu obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, tada samim ispunjenjem te obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima (čl. 91. ZOO-a).

43. Stoga se postavlja pitanje da li je tužitelj, kao nevlasnik i neposjednik predmetnog poslovnog prostora imao pravni interes plaćati režijske troškove za taj poslovni prostor i, ako jest, da li bi mu regresno odgovoran bio tuženik, kao posjednik predmetne nekretnine ili Stečajna masa iza Croatia bus d.d. u stečaju, kao vlasnik predmetne nekretnine.

44. Tužitelj tvrdi da se je njegov pravni interes nalazio u tome što mu je pravomoćnom presudom ovog suda, P-670/2017-26 od 31. siječnja 2020., kojom je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji temeljem kojeg je stekao predmetni poslovni prostor bez pravnog učinka prema Stečajnoj masi iza Croatia bus d.d. u stečaju, naloženo da predmetni poslovni prostor vrati u navedenu stečajnu masu, a da on to nije mogao učiniti sve dok se je tuženik nalazio bespravno u posjedu tog prostora, a da stvarni vlasnik, Stečajna masa iza Croatia bus d.o.o. u stečaju, nije htio izvršiti promjenu vlasništva i početi plaćati režijske troškove sve dok mu se predmetni poslovni prostor ne preda u posjed. Stoga da je on i dalje bio evidentiran kao vlasnik u evidencijama Grada Zagreba i Zagrebačkog holdinga d.o.o. i kao takav da je bio dužan plaćati predmetne režijske troškove.

45. Protivno shvaćanju tužitelja, stranka je odgovorna za izvršenje pravomoćne i ovršne presude samo ako je to izvršenje moguće, što znači da ako je izvršenje presude nakon pravomoćnosti i ovršnosti postalo nemoguće, tada stranka ne može odgovarati za njeno neizvršenje, osobito ako ona sama nije odgovorna za to neizvršenje.

46. Tako je i odredbom čl. 51. st. 1. t. 10. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj:

112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024., dalje u tekstu: OZ) određeno da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

47. Dakle, da je Stečajna masa iza Croatia bus d.d. u stečaju i pokrenula ovršni postupak protiv ovdje tužitelja radi predaje u posjed predmetnog poslovnog prostora u zgradi Autobusnog kolodvora u Zagrebu, temeljem pravomoćne i ovršne presude ovog suda P-670/2017-26 od 31. siječnja 2020., tužitelj je u tom slučaju mogao osnovano podnijeti žalbu protiv tog rješenja o ovrsi, jer je ispunjenje nenovčane tražbine na predaju u posjed poslovnog prostora postalo nemoguće zbog činjenice da je posjed samovlasno oduzet od strane tuženika, koji ga odbija napustiti, a što se je sve dogodilo nakon pravomoćnog okončanja navedenog postupka, slijedom čega tužitelj to nije nikako mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe predmetna ovršna isprava.

48. Stoga tužitelj nije bio dužan voditi protiv tuženika parnicu radi zaštite posjeda poslovnog prostora koji više nije bio njegovo vlasništvo i mogao je o nastaloj promjeni vlasništva obavijestiti sve vjerovnike režijskih troškova, bez obzira na stajalište stečajne upraviteljice vlasnika Stečajne mase iza Croatia bus d.d. u stečaju, budući da vlasnik nekretnine po samom zakonu postaje obveznik snošenja režijskih troškova koji terete tu nekretninu, koju obvezu može prenijeti na korisnika, ali tužitelj nije bio niti korisnik predmetnog poslovnog prostora.

49. Dodatno, iz dopisa Autobusnog kolodvora Zagreb od 27. siječnja 2021., poslanog tuženiku kao odgovor na tuženikovo traženje da mu se u predmetnom poslovnom prostoru omogući korištenje električne energije, grijanja i sanitarnog čvora, proizlazi da je Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Autobusni kolodvor, već prethodno bio obaviješten o promjeni vlasništva, budući da se u tom dopisu navodi da je dobio obavijest da je poslovni prostor koji se nalazi u centralnom holu Autobusnog kolodvora Zagreb, u naravi blagajne za prodaju karata, vraćen u vlasništvo Stečajne mase iza Croatia bus d.d. u stečaju, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pa da s obzirom na tu činjenicu, Zagrebački holding d.o.o. nije u mogućnosti postupiti po tuženikovom traženju sve dok ne dostavi dokaz o pravu na posjed navedenog poslovnog prostora (ugovor o zakupu s vlasnikom i slično).

50. Dakle, Zagrebački holding d.o.o. je čak i bio obaviješten da tužitelj više nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, već da je to Stečajna masa iza Croatia bus d.d. u stečaju, ali je tužitelj i dalje nastavio postupati sukladno Ugovoru o podmirenju režijskih troškova, kojeg je sklopio s Zagrebačkim holdingom d.o.o. kao tadašnji suvlasnik zgrade, umjesto da je navedeni ugovor raskinuo, budući da više nesporno nije bio suvlasnik te zgrade.

51. Međutim, s obzirom da je Ugovor o podmirenju režijskih troškova nedvojbeno postojao i nije raskinut, tužitelj je imao pravni interes plaćati Zagrebačkom holdingu d.o.o. režijske troškove temeljem tog ugovora za predmetni poslovni prostor i u razdoblju u kojem više nije bio vlasnik niti korisnik istog, ali je upitno od koga bi tužitelj imao pravo zahtijevati regres plaćenih troškova, s obzirom da je tužitelj plaćao različite vrste troškova.

52. Gradu Zagrebu, posredstvom Gradskom stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o., tužitelj je plaćao komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda u mjesečnom fiksnom iznosu za cijelo utuženo razdoblje (655,08 kn za komunalnu naknadu i 87,62 kn za naknadu za uređenje voda – ukupno 742,70 kn mjesečno).

53. Tužitelj nije imao sklopljen ugovor s Gradom Zagrebom koji ga je obvezivao na plaćanje komunalne naknade i naknade za uređenje voda, slijedom čega tužitelj kao nevlasnik i nekorisnik predmetnog poslovnog prostora nije imao nikakav pravni interes plaćati Gradu Zagrebu te režijske troškove.

54. Iz odredaba čl. 93. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 68/2018., 110/2018., 32/2020., 145/2024., dalje u tekstu: ZKG) proizlazi da komunalnu naknadu plaća vlasnik nekretnine, a korisnik u slučaju kada je vlasnik na njega prenio tu obvezu pisanim ugovorom ili ako koristi nekretninu bez pravne osnove ili ako se ne može utvrditi vlasnik.

55. S obzirom da je tuženik nesporno koristio predmetni poslovni prostor bez pravne osnove, to bi tuženik bio dužan plaćati komunalnu naknadu u razdoblju od siječnja 2021. do zaključno listopada 2022., a kako je po toj osnovi tužitelj u tom razdoblju platio Gradu Zagrebu ukupno 14.411,76 kn/1.912,77 EUR (655,08 kn • 22 mjeseca), to znači da bi, da je imao pravnog interesa za podmirenje tog troška, tužitelj plaćanjem navedenog iznosa zakonskom subrogacijom stupio u pravnu poziciju Grada Zagreba kao vjerovnika prema tuženiku kao dužniku te da bi mu tuženik taj iznos bio dužan regresno platiti.

56. Međutim, tužitelj, kao što je već prethodno navedeno, nije imao pravnog interesa za podmirenje tog troška, s obzirom da niti je bio vlasnik, a niti posjednik predmetnog poslovnog prostora, a niti ga je određeni ugovor obvezivao na plaćanje istog.

57. Iz odredbe čl. 14. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (Narodne novine, broj: 153/2009., 90/2011., 56/2013., 154/2014., 119/2015., 120/2016., 127/2017., 66/2019., 36/2024., dalje u tekstu: ZFVG) proizlazi da je obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine, a drugi zakoniti posjednik nekretnine je najmoprimac, zakupnik, plodouživatelj, nositelj prava građenja, koncesionar, imatelj drugih prava nad nekretninom koja mu omogućuju zakonit posjed i korištenje nekretnine te tijela i pravne osobe koje prema posebnim propisima imaju pravo upravljanja, gospodarenja ili korištenja nekretnine.

58. S obzirom da tuženik nije bio zakoniti posjednik predmetnog poslovnog prostora, već neovlašteni, protupravni posjednik, to isti nije bio obveznik plaćanja naknade za uređenje voda pa sve i da je tužitelj imao pravni interes za plaćanje te naknade (iako niti on nije bio vlasnik niti posjednik te nekretnine), isti plaćanjem tog troška ne bi stekao pravo regresa prema tuženiku, već prema Stečajnoj masi iza Croatia bus d.d. u stečaju, kao vlasniku predmetne nekretnine.

59. Troškovi koji su plaćani na mjesečnoj razini Zagrebačkom holdingu d.o.o. definirani su odredbom čl. 6. Ugovora o podmirenju režijskih troškova, sklopljenog između tužitelja i Zagrebačkog holdinga d.o.o.

60. Iz toga ugovora proizlazi da bi Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Autobusni kolodvor, na mjesečnoj osnovi zaprimao račune pružatelja usluga, koje bi onda prefakturirao prema određenom ključu na pojedine suvlasnike. Konkretno, na tužitelja se je uglavnom prefakturirao dio ukupnog duga koji je odgovarao odnosu površine njegovog poslovnog prostora ili zajedničkog dijela nekretnine kojeg koristi i ukupne površine cijele zgrade. Utvrđeno je da tužitelj koristi poslovni prostor blagajni u centralom holu zgrade površine 66,76 m2 te dio zajedničkih dijelova nekretnine površine 16,69 m2 Radilo se je o računima za režijske troškove te troškove održavanja i poboljšavanja nekretnine, uvećano za PDV te za iznos manipulativnih troškova u visini od 1% od ukupnog iznosa mjesečnih troškova (čl. 4. i 5. Ugovora o podmirenju režijskih troškova).

61. Prema odredbi čl. 6. Ugovora o podmirenju režijskih troškova ugovoreno je da će tužitelj plaćati:

- struju – potrošnja koje će se utvrditi putem ugrađenog kontrolnog brojila , a za 16,69 m2 zajedničkog prostora po m2,

- grijanje – za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati 0,65% od ulaznog računa Toplane Zagreb,

- potrošnju vode – za 10 osoba (Dodatkom od 30. rujna 2011. izvršena izmjena s 10 na 4 osobe),

- zaštitu voda - za 10 osoba (Dodatkom od 30. rujna 2011. izvršena izmjena s 10 na 4 osobe),

- odvoz smeća – za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati 0,54% od ulaznog računa Čistoće Zagreb,

- tekuće održavanje – za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati 0,54% od ulaznog računa za održavanje zajedničkih dijelova zgrade,

- održavanje objekta - za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati 0,54% od bruto plaće majstora na održavanju,

- komunalna naknada - za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati 0,26% od ulaznog računa,

- vodoprivredna naknada - za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati 0,26% od ulaznog računa,

- vatrodojavni nadzor - za 83,45 m2 korištenog prostora, na način da će plaćati

0,54% od bruto troška čuvarske službe,

- održavanje pokretnih stepenica – 22,30% od ulaznog računa,

- čišćenje zajedničkih dijelova zgrade – paušalno 1.000,00 kn mjesečno,

- spomenička renta - za 83,45 m2 korištenog prostora, u visini od 3,00 kn po m2 (prema tadašnjoj odluci).

62. Komunalna naknada i vodoprivredna naknada sigurno nisu bile obuhvaćene računom Zagrebačkog holdinga d.o.o., budući da su se iste u utuženom razdoblju, 2021. i 2022., plaćale izravno Gradu Zagrebu, sukladno odredbama ZKG -a i ZFVG-a.

63. Troškovi tekućeg održavanja, održavanja objekta, vatrodojavnog nadzora, održavanja pokretnih stepenica i čišćenja zajedničkih dijelova zgrade su po svojoj naravi troškovi za održavanje i poboljšanje nekretnine, koji se podmiruju iz zajedničke pričuve, u smislu odredbe čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje u tekstu: ZVDSP) koju formiraju svojim doprinosima suvlasnici nekretnine, a i sve da zajednička pričuva nije formirana, redovito održavanje zajedničkih dijelova i uređaja nekretnine, uključujući i građevne promjene nužne radi održavanja, smatra se redovnom upravom nekretnine u suvlasništvu, koja je dužnost suvlasnika pa je time i podmirenje troškova nastalih tim održavanjem dužnost suvlasnika zgrade, a što tuženik nesporno nije.

64. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o gospodarenju otpadom (Narodne novine, broj: 84/2021., 142/2023., dalje u tekstu: ZGO) korisnik javne usluge sakupljanja komunalnog otpada na području pružanja usluge je vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge ili stvarni korisnik nekretnine.

65. Budući da je tuženik u utuženom razdoblju bio stvarni korisnik predmetnog poslovnog prostora, to bi isti bio dužan plaćati javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada (''odvoz smeća'').

66. Prema odredbi čl. 114. st. 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj: 69/1999., 151/2003., 157/2003., 100/2004., 87/2009., 88/2010., 61/2011., 25/2012., 136/2012., 157/2013., 152/2014., 98/2015., 102/2015., 44/2017., 90/2018., 32/2020., 62/2020., 117/2021., 114/2022., dalje u tekstu: ZZOKD) obveznici plaćanja spomeničke rente su fizičke i pravne osobe koje su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a koje obavljaju gospodarsku djelatnost u nepokretnom kulturnom dobru ili na području kulturno-povijesne cjeline.

67. Ako je tuženik obavljao gospodarsku djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru (djelatnost prodaje autobusnih karata) koja podliježe oporezivanju, a zgrada Autobusnog kolodvora Zagreb je očito kulturno dobro, tada bi tuženik bio obveznik plaćanja spomeničke rente u utuženom razdoblju.

68. Naknada za zaštitu voda plaća se zbog onečišćenja voda, a dužne su je plaćati osobe koje ispuštaju otpadne vode i osobe koje proizvode ili unose ili uvoze iz drugih zemalja mineralna gnojiva te ih stavljaju na tržište na području Republike Hrvatske (čl. 29. i 30. ZFVG-a).

69. Otpadne vode ispuštaju iste one osobe koje su korisnici usluge opskrbe vodom, stoga bi tuženik bio dužan plaćati naknadu za zaštitu voda, ako je ujedno za vrijeme neovlaštenog korištenja predmetnog poslovnog prostora imao mogućnost korištenja opskrbe vodom, u kojem slučaju bi bio dužan plaćati i samu potrošnju vode.

70. Na isti način bi tuženik bio dužan u utuženom razdoblju plaćati grijanje i struju, ako je imao mogućnost korištenja električne energije i toplinske energije.

71. S obzirom da je u ovom postupku sporno da li je tuženik u utuženom razdoblju, neovlaštenog korištenja predmetne nekretnine, imao mogućnost korištenja električne energije, toplinske energije i vodoopskrbe, kao što je sporno da li je uslijed navodnog nepostojanja isporuke navedenih energenata uopće mogao u predmetnom poslovnom prostoru obavljati djelatnost prodaje karata, od kojeg utvrđenja ovisi i zaključak da li je tuženik u predmetnom razdoblju bio obveznik plaćanja spomeničke rente, to je valjalo izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje KTD, stečajne upraviteljice Stečajne mase iza Croatia Bus d.d. u stečaju, po čijem je nalogu navodno Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Autobusni kolodvor, isključio dovod električne i toplinske energije u predmetnom poslovnom prostoru, kao i mogućnost korištenja sanitarnog čvora (vodoopskrbe), budući da se ta činjenica ne može utvrditi iz dopisa Zagrebačkog holdinga d.o.o. od 27. siječnja 2021., kao i svjedoka OT, tadašnjeg direktora tuženika.

72. Svjedokinja KTD nije se odazvala pozivu suda radi saslušanja.

73. Svjedok OT, koji je bio direktor tuženika u vrijeme kada je izvršeno smetanje posjeda predmetnog poslovnog prostora te osoba koja je prema pravomoćnom rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu prva izvršila čin smetanja posjeda, je u svom iskazu izjavio da za cijelo vrijeme posjeda tuženika u tom poslovnom prostoru nije bilo električne energije, niti toplinske energije za grijanje prostora, a niti dovoda vode. U tom prostoru da uopće ne postoje priključci za vodu, ali da se 20 m dalje od poslovnog prostora nalazi sanitarni čvor za poslovne korisnike autobusnog kolodvora, međutim, da je za ulazak u taj sanitarni čvor potrebna elektronička kartica koju izdaje Autobusni kolodvor Zagreb, koju da im je Autobusni kolodvor Zagreb, po nalogu stečajne upraviteljice vlasnika prostora, KTD, odbio izdati. Osim toga, da im je po nalogu navedene stečajne upraviteljice, Autobusni kolodvor Zagreb isključio dovod električne energije i toplinske energije (u prostoru da su bila 2 do 3 radijatora putem kojih se je prostor inače zagrijavao ). Zbog toga da prostor nije ispunjavao minimalne tehničke uvjete za rad, slijedom čega da tuženik u tom prostoru nije mogao obavljati nikakvu poslovnu djelatnost pa tako niti djelatnost prodaje karata. Smisao zadržavanja posjeda tog poslovnog prostora da je bio u tome da se pokuša pronaći dogovor sa stečajnom upraviteljicom KTD oko sklapanja ugovora o zakupu tog poslovnog prostora, s obzirom da je tuženik htio u istom obavljati poslovnu djelatnost i plaćati zakupninu. Osim toga, s obzirom da su s Autobusnog kolodvora Zagreb polazile četiri autobusne linije tuženika za Austriju i Njemačku, a znalo se je dogoditi da bi putnici nešto ostavili u autobusu, to da bi vozači autobusa te njihove stvari ostavili u tom poslovnom prostoru da ih putnici mogu naknadno preuzeti, ali to da se je događalo možda 15 puta godišnje. Autobusne karte da je tuženim prodavao preko internetske stranice GetByBus i stranice Autobusnog kolodvora Zagreb, ali ne i fizički u predmetnom poslovnom prostoru.

74. Iz izvedenih dokaza sud je zaključio da za vrijeme protupravnog posjedovanja predmetnog poslovnog prostora u zgradi Autobusnog kolodvora u Zagrebu tuženik nije imao mogućnost korištenja električne energije, toplinske energije i vode, stoga nije mogao biti obveznikom plaćanja računa za potrošnju struje, grijanja, vode i naknade za zaštitu voda pa tužitelj, kao platitelj tih računa, za kojeg bi se moglo smatrati da je imao pravnog interesa za njihovo podmirenje temeljem sklopljenog Ugovora o podmirenju režijskih troškova s Zagrebačkim holdingom d.o.o., nema prema tuženiku po toj osnovi pravo regresa.

75. Iako nije dokazano da je tuženik u predmetnom poslovnom prostoru obavljao djelatnost fizičke prodaje karata, budući da tuženik tvrdi da je karte prodavao samo online, nije sporno da je tuženik na prostoru Autobusnog kolodvora u Zagrebu obavljalo djelatnost cestovnog prijevoza putnika, s obzirom da je to bilo mjesto polaska i ukrcaja putnika za njegove četiri autobusne linije koje su prometovale za Njemačku i Austriju, a predmetni poslovni prostor je služio u svrhu obavljanja te djelatnosti, budući da je tadašnji direktor tuženika sam izjavio da su se u tom prostoru čuvale izgubljene stvari putnika, kako bi ih putnici naknadno preuzeli.

76. U svakom slučaju, tuženik je bespravno koristio taj poslovni prostor (očito je za to imao ekonomskog interesa, unatoč nepostojanju dovoda struje, grijanja i vode, budući da je smetanje posjeda trajalo gotovo pune dvije godine) i isti je služio obavljanju djelatnosti cestovnog prijevoza putnika, slijedom čega je isti bio obveznik plaćanja naknade za odvoz komunalnog otpada i spomeničke rente, a kako su te naknade bile obuhvaćene zbirnim računom kojeg je tužitelju izdavao Zagrebački holding d.o.o., koji ovom sudu nisu dostavljeni pa ne može sam utvrditi koji dio tih računa se odnosi na spomenute naknade, to je valjalo odrediti financijsko vještačenje radi utvrđenja na koje točno troškove, vezano za predmetni poslovni prostor, se odnose računi koje je u utuženom razdoblju tužitelju ispostavio Zagrebački holding d.o.o., koji dio se odnosi na naknadu za odvoz komunalnog otpada i spomeničku rentu te odgovara li visina tih troškova ključu raspodjele iz odredbe čl. 6. Ugovora o podmirenju režijskih troškova.

77. Financijsko vještačenje povjereno je stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., unutar kojega vještaku Darku Prpiću.

78. Iz nalaza i mišljenje vještaka Prpića proizlazi da su mu dostavljeni računi koje je Zagrebački holding d.o.o. ispostavio tužitelju u utuženom razdoblju. Na računima se navodi da su izdani temeljem Ugovora o podmirenju režijskih troškova od 31. listopada 2008. Vrste režijskih troškova za koje se u tim računima tereti tužitelj su: održavanje objekta po %, struja po m2, zaštita voda po zaposlenicima, čišćenje zajedničkog prostora – paušal, grijanje po %, voda po zaposlenicima, vatrodojava po %, čistoća po % i manipulativni trošak u %. Ukupni režijski troškovi koji su obračunati u utuženom razdoblju temeljem tih računa da iznose 62.433,95 kn/8.286,41 EUR, od čega na troškove čistoće otpada iznos od 852,35 kn/113,13 EUR (vještak je dao i pregled troška čistoće po mjesecima, od siječnja 2021. do listopada 2022.) . S obzirom da vještaku nisu dostavljeni ulazni računi za odvoz komunalnog otpada temeljem kojih je Zagrebački holding d.o.o. odmjerio iznos koji, prema Ugovoru o podmirenju režijskih troškova, otpada na tužitelja, vještak nije mogao utvrditi da li visina troška odvoza komunalnog otpada-čistoće koja je zaračunata tužitelju i koji trošak je tužitelj platio, odgovara ključu raspodjele iz odredbe čl. 6. tog Ugovora. U odnosu na spomeničku rentu, vještak je naveo da taj trošak tužitelju u utuženom razdoblju nije naplaćivan.

79. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik imao primjedbe koje se ne mogu povezati sa sadržajem tog nalaza.

80. Tako tuženik navodi da nije jasno temeljem kojeg materijalnog dokaza je utvrdio da trošak čistoće iznosi 681,88 kn i zašto je taj iznos pribrojio glavnici od 8.286,41 EUR, iako je potpuno jasno da je vještak imao na raspolaganju račune Zagrebačkog holdinga d.o.o. te je utvrdio koji dio tih računa se odnosi na naknadu za odvoz komunalnog otpada - čistoću i taj iznos nije ničemu pribrajan, već taj iznos čini dio ukupno plaćene glavnice računa ispostavljenih od strane Zagrebačkog holdinga d.o.o.

81. Nadalje, tuženik ističe da mu nikada nije dostavljen Ugovor o podmirenju režijskih troškova od 31. listopada 2018., što nije točno, budući da je isti u spis dostavio sam tužitelj i isti je proslijeđen tuženiku.

82. Nadalje, tuženik osporava da bi se računi Zagrebačkog holdinga d.o.o. odnosili upravo na prostor unutar Autobusnog kolodvora Zagreb, jer da je tužitelj mogao koristiti i druge prostore. Takva tvrdnja je potpuno promašena, s obzirom da su svi računi izdani upravo temeljem Ugovora o podmirenju režijskih troškova koji se odnosi samo na jedan poslovni prostor i to onaj kojeg je u utuženom razdoblju bespravno koristio tuženik.

83. Naposljetku, tuženiku nije jasno temeljem kojeg dokaza je vještak utvrdio da je tuženik dužan tužitelju po osnovi potrošnje struje platiti iznos od 2.026,98 kn, iako vještak tako nešto nije utvrđivao, jer mu to niti nije bio zadatak.

84. Vještak je utvrđivao isključivo ono što mu je bio zadatak, koji nema nikakve veze s prigovorima tuženika.

85. Tijekom usmenog iskaza vještak Darko Prpić je u cijelosti ostao kod izrađenog nalaza i mišljenja.

86. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer su jasni, logični i objektivno provjerljivi te izrađeni u skladu s pravilima financijske struke.

87. Unatoč tome što vještaku Prpiću nisu dostavljeni ulazni računi temeljem kojih je Zagrebački holding d.o.o. ispostavio tužitelju račune u utuženom razdoblju temeljem Ugovora o podmirenju režijskih troškova za prostor kojeg je bespravno koristio tuženik, iz već dostavljenih računa Zagrebačkog holdinga d.o.o. vidljivo je koji iznos je tužitelju naplaćen po osnovi naknade za odvoz komunalnog otpada, a kako je dokazano da je tužitelj taj trošak platio (platio je cijeli račun u kojem je bio obračunat i taj trošak ), to je time stupio u pravnu poziciju vjerovnika prema tuženiku kao dužniku te novčane obveze.

88. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti u pogledu isplate iznosa od 113,13 EUR, dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 10.983,71 EUR, za iznos od 10.870,58 EUR s zateznim kamatama, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

89. Na dosuđeni iznos tužitelju bi pripadale zatezne kamate od dana kada je podmirio troškove odvoza komunalnog otpada, ali kako tužitelj zatezne kamate potražuje od kasnijeg datuma, od dana donošenja predmetne presude, a sud odlučuje samo u granicama tužbenog zahtjeva, tužitelju su zatezne kamate dosuđene od tog kasnijeg datuma.

90. Odluka o troškovima parničnog postupka

91. Kako je tužitelj u ovoj parnici uspio tek s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (dosuđenih 113,13 EUR/zahtijevanih 10.983,71 EUR=0,0102, dakle, 1,02%) odnosno tuženik nije uspio tek s razmjerno neznatnim osporavanjem tužbenog zahtjeva, u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi, to tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka u cijelosti, dok je tužitelj svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

92. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 10.883,71 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada za ročište od 19. rujna 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za ročište od 25.listopada 2024. u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9/5 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 12. studenog 2024. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 10. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT -a), za ročište od 20. veljače 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 9. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), za podnesak od 19. studenog 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a) i za ročište od 1. prosinca 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 OT-a), dakle, ukupno mu pripada 1.812,50 EUR, dok je preko tog iznosa do zahtijevanog iznosa od 2.000,00 EUR, za iznos od 187,50 EUR, zahtjev tuženika valjalo odbiti kao neosnovan.

93. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. prosinca 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Viskom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda (kada je stranka ili njen punomoćnik obveznik korištenja elektroničke komunikacije), odnosno u pisanom obliku putem pisarnice ovog suda (poštom ili neposrednom predajom) u tri primjerka (kada stranka nije obveznik korištenja elektroničke komunikacije).

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku