1
Poslovni broj: 6 P-427/23-8
Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg bana Josipa Šokčevića 17
32100 Vinkovci
OIB:77561654785 Poslovni broj: 6 P-427/23-8
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785, po sucu Hrvoju Smital, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Đ. R. iz G., B. R. 17, OIB: , zastupan po punomoćniku M. A., odvjetnici iz V., J. J. S. 14c, protiv tuženika A. b. d.d. Z., S. a. 6, iz Z., OIB: , zastupana po punomoćniku T. S., odvjetniku iz Z., S. c. 32, radi isplate, 25. listopada 2023.,
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u V.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 166-61/2007 od 2. ožujka 2007. u visini od 49.854,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od deset godina kroz otplate u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti u iznosu od 566,09 CHF.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu ponajprije istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da Općinski sud u V. ne može biti mjesno nadležan već to može biti isključivo sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, odnosno sud u mjestu sjedišta tuženika, pozivajući se pri tome prije svega na odredbe članka 16. Ugovora o kreditu, te se pozivajući i na odredbu čl. 20. a u svezi članka 70. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu da odredba Ugovora o kreditu sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, prema kojem je u slučaju spora nadležan nadležan Općinski sud u S.
3. Prigovor mjesne nenadležnosti tuženika sud je ocijenio neosnovanim, te ga je stoga odbio.
4. Uvidom u spis predmeta kao nesporno je utvrđeno da su stranke zaključile Ugovora o kreditu broj 166-61/2007 od 2. ožujka 2007. u visini od 49.854,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a predmet ugovora je kupovina poljoprivredne mehanizacije za korist tužitelja, te da je isti ugovor zaključen i potpisan između stranaka u S. 2. ožujka 2007. godine, a u slučaju spora između stranaka, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku), u ovom slučaju suda u Sesvetama.
5. Također je utvrđeno da je Ugovor o kreditu predočen na potpis tužitelju u formi unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj.
6. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačkog pravo, a što je i stajalište sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019.
7. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranom standardnog ugovora trgovca.
8. Valja imati u vidu da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. i čl. 50. sadašnjeg aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu – Direktiva).
9. Dakle, prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, s time uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
10. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.
11. Imajući u vidu sve navedeno sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalo povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužitelj bio u obvezi putovati u Sesvete, što bi moglo imati za posljedicu financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanje, kao i potrebno vrijeme za isto.
12. Nadalje, prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje u tekstu Zakona o potrošačkom kreditiranju) u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
13. Iako su ove izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju stupile na snagu nakon sklapanja predmetnoga Ugovora o kreditu stav je ovoga suda da se iste odredbe mogu primijeniti u ovom postupku jer se radi o odredbi koja se primjenjuje na sporove koji nastanu nakon stupanja na snagu zakona, radi čega se ne može raditi o nedopuštenom povratnom djelovanju zakona, a što bi bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske.
14. Osim toga, ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Grl-143/19 od 11. prosinca 2019. iznio shvaćanje prema kojem je, za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
15. Uvidom u podatke iz Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske nesporno je da tužitelj ima prebivalište u G., B. R. 17, a koje mjesto se ne nalazi na području nadležnosti ovoga suda, te je evidentno kako je Općinski sud u Vinkovcima stvarno i mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari isto tako i Županijski sud u Splitu u svojoj odluci posl. broj: Gž-168/2022-2 od 17. veljače 2022.
16. S obzirom na sve navedeno, te kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom svog prebivališta, to je iskoristio pravo izbora koje je mu pruža odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je iz tog razloga odbijen prigovor tuženika (tako i odluke Županijskog suda u Split poslovni broj Gž-1089/20 od 13. srpnja 2020. i Gž-1887/19 od 28. listopada 2019.).
17. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
Vinkovci, 25. listopada 2023.
Sudac
Hrvoje Smital
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovoga rješenja. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud kao drugostupanjski sud.
DOSTAVITI:
- Odvjetnica M. A., V., J. J. S. 14c
2. Odvjetnik T. S., Z., S. c. 32
