REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83 P-4940/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marijan Mišević, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Slavonska avenija 6, Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 08. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Marijana Miševića, odvjetnika i zz tuženika ŠA, zamjenice OGDO, dana 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnica u cijelosti nekretnina upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ZK tijelo lX.-2 suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasni5tvo ( e-2) istočni dio zgrade sa prostorijama u površini od 115 čm izgrađenog na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] slijedom čega je tužiteljica ovlaštena nakon pravomoćnosti presude zatražiti i dobiti uknjižbu prava vlasništva i druge polovice suvlasničkog dijela predmetne nekretnine na svoje ime uz istovremeno brisanje dosadanje uknjižbe suvlasništva u 1/2 dijela sa imena Republike Hrvatske.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 8.046,46 EUR sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je ista vlasnica i samostalna posjednica nekretnine upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao z.k.tijelo lX-2,lstočni dio zgrade sa prostorijama u površini od 115 čm . Predmetnu nekretninu tužiteljica je stekla je preko svojih pravnih prednika na valjanom pravnom osnovu, Ugovorom o kupoprodaji do sebe darovanjem a u svakom slučaju i dosjelošću posjedovanjem iste kroz zakonom određeno vrijeme, osobno i putem svojih pravnih prednika. Naime, predmetne nekretnine kupljene su temeljem Kupoprodajnog ugovora od 23.02.1984. godine od tadašnjih vlasnika i samostalnih posjednika PA i ĐA gdje je kao kupac bila TA, bivša supruga ČA koji je tu nekretninu dobio osnovom ugovora o podjeli bračne stečevine. Tužiteljica je druga supruga ČA koji je darovnim ugovorom predmetne nekretnine prenio na tužiteljicu te se temeljem istog uknjižila u zemljine knjige. Valja napomenuta da su prodavatelji UA i ĐA sa TA kao kupcem (pravna prednica tužiteljice) zaključili Ugovor o kupoprodaji i druge polovice suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina tvrdeći da su oni izvanknjižni vlasnici i te druge polovice, međutim da je u tijeku postupak sređivanja z.k. stanja radi uknjižbe, dok su u samostalni vlasnički posjed predmetne cijele nekretnine predali kupcu TA točnije dana 23.02.1984. godine. Dakle predmetni ugovor u odnosu i na drugu polovicu suvlasničkog dijela je u cijelosti izvršen ( kupoprodajna cijena isplaćena, nekretnina predana kupcu u samostalni posjed). Navedeno ukazuje da je takav ugovor izvršen čime je pravni prednik tužiteljice imao valjanu osnovu i valjan način (modus) za stjecanje prava vlasništva. U predmetnim nekretninama koji predstavljaju jednu cjelinu u kojem su bivši vlasnici i posjednici imali obrt pa je tadašnji suprug tadašnje vlasnice TA odmah nakon kupovine 1984 godine preuzeo i nastavio sa istom i sličnom djelatnostima u predmetnom poslovnom prostoru. U tom prostoru još se nalaze njegovi određeni strojevi i namještaj do dana današnjega koje je zajedno sa prostorom davao na poslugu trećim osobama. Dakle tužiteljica i njezini pravni prednici su u isključivom posjedu predmetne nekretnine dugi niz godina računajući i posjed prodavatelja PA i ĐA kao i njihovih pak pravnih prednika preko 100 godina, te su istu koristili sukladno namjeni uz izvršavanje svih vlasničkih ovlaštenja. lz navedenog proizlazi da se je navedeni samostalni posjed ostvarivao tijekom primjene tri propisa i to Općeg građanskog zakonika, Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91), te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96..... 81/15 ) Kod upisa prava vlasništva na ime LA nije bilo moguće upisati vlasništvo na cijelu nekretninu budući da prodavatelji UA i ĐA od svog prodavatelja nisu imali ovjeren Ugovor o kupovini i te druge polovice suvlasničkoga dijela tvrdeći da je postupak sređivanja z.k. stanja u tijeku koji postupak očito nije dovršen za života tih prodavatelja. No kupac TA je od prodavatelja primila Ugovor o kupoprodaji i druge polovice predmetnih nekretnina. Uslijed toga vlasništvo i drugog dijela predmetne nekretnine stečeno je također kupoprodajom ali z.k. upis je izostao iz naprijed navedenih razloga. Kada je u pitanju stjecanje prava vlasišna drugog dijela predmetne nekretnine osnovom dosjelošću potrebno je ukazati na sve pravne pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva osnovom dosjelošću. Odredbama dl. 30.st. 1 ZOVO vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u posjed stvari , a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost što se u konkretnom slučaju računajući i pravne prednike tužiteljice računa razdoblje duže od 100 godina. Uzimajući u obzir da su pravni prednici posjedovali Ugovor o kupovini druge polovice predmetnih nekretnina slijedi zaključak da se tužiteljica nalazi i u zakonitom a svakako u poštenom - savjesnom posjedu. Prema odredbama čl. 72 ZOVO –a i čl. 18. ZV posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova . U konkretnom slučaju posjed tužiteljice je kroz čitavo vrijeme zakonit, istinit i pošten. Dana 5 kolovoza 2024.godine tužiteljica je primila od Državnih nekretnina d.o.o. Zagreb, Planinska ulica br. 1. kao Upravitelja nekretninama i pokretninama u vlasništvu Republike Hrvatske dopis posl. br. Klasa : 372-02/24-01/1349, Urbroj : DN- 6-1-/ MM-2 od 31.srpnja 2024.godine kojim obavještava tužiteljicu da je Republika Hrvatska suvlasnica poslovnog prostora u 1/2 dijela na adresi u [adresa], izgrađenog na kč. br. [katastarska čestica],upisanojg u zkul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao z.k. tijelo IX s neodređenim omjerom (E-2 ). Nadalje u tom dopisu se poziva tužiteljicu da im preda u suposjed predmetnu nekretninu. Dakle iz sadržaja predmetnog dopisa čini se nespornim da je tužiteljica u samostalnom posjedu cijelog predmetnog poslovnog prostora. Do dana primitka predmetnog dopisa kao i do dana predaje tužbe sudu ispunile su se sve pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina u korist tužiteljice kako valjanim pravnim osnovom - ugovorom tako i dosjelošću. Za osobu ( ovdje tuženu ) koja je upisana u zemljišnima knjigama kao vlasnik nekretnine samo se presumira da je ona zaista vlasnik dok se ne dokaže suprotno. (VSH,Gž-1790/77 od 2-V1.1977. ) Pravna pravila Općeg građanskog prava sudska praksa je tumačila tako da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige, već i faktičkim izvršenjem pravnog posla. (Vrhovni sud RH,, lzvor : lO VS-193., VSRH, lzvor: lO VS-2001-2 i dr). Nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske 1990.godine ne postoji više društveno vlasništvo, te je odredbama 61. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO (NN 53/91 ) koji je stupio na snagu 08. listopada 1991. godine stavljena izvan snage odredba el. 29. ZOVO o zabrani stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu. Odredbama čl. 28. st.4. ZOV propisano je da savjesni posjednik nepokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema odredbama čl. 159.st.3.i 4. ZV pošteni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske steći će vlasništvo tih stvari dosjelošću, tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten posjed te stvari trajao dvostruko vrijeme, dakle najmanje 40 godina pri tomu valja napomenuti da se (poštenje) savjesnost pretpostavlja, a tko tvrdi suprotno treba dokazati. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Nepoštenje ( nesavjesnost ) se ne može izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik ( suvlasnik ) nekretnine upisana tužena. Za osobu koja je upisana u zemljišne knjige kao { su} vlasnik nekretnine samo se presumira da je ona zaista ( su ) vlasnik dok se ne dokaže protivno. (pravni stav izražen u presudi VSRH Rev - 107/ 84 od 7.11.1984.). Odredbama čl. 28.st.4. ZV propisano je da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Valja napomenuti kako iz odredaba čl. 28.st.4. ZV proizlazi da je za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću dovoljan posjed nekretnina kroz četrdeset godina i nije potrebno da stjecalac prava vlasništva dokazuje zakonitost svoga posjeda . O primjeni odredaba navedenih propisa kada je u pitanju nekretnina u društvenom vlasništvu valja ukazati na odredbe iz Zaključka Sjednice ll/84 Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. veljače 1984. godine po kojem se od stupanja na snagu ZOVO primjenjuju na rokove dosjelosti , koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli. Slično tome i niz odluka VSRH kao i odluka Europskog suda za ljudska prava koje nije potrebno ovdje citirati. Neovisno od svega navedenog kod nesporne činjenice da je tužiteljica preko svojih pravnih prednika na dan 01.02.1984. kada je zaključen Kupoprodajnu ugovor za prvu polovicu suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina stupila u nesmetani faktički posjed cijele nekretnine pa do dana podnošenja tužbe proteklo više od 40 godina to je tužiteljica " ipso iure" stekla vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću. Valja istaći da se Sud kod donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari treba držati pravnih dosega odluka Europskog suda za ljudska prava izrečena u odlukama u predmetima Trgo, R i Š protiv RH i prihvaćanje pravnih shvaćanja izrečenim u tim odlukama kao i najnovijim rješidbama Vrhovnog suda Republike Hrvatske . Navedena dinamična evolucija pravnih shvaćanja imala je za povod u dinamičnoj zakonodavnoj i ustavno pravnoj aktivnosti u svezi izmjena čl. 388.st.4. ZV koja praksa je stabilizirana na način da se u tijek stjecanja vlasništva dosjelošću uračunava i razdoblje prije 1991. godine kada je određena nekretnina bila u društvenom vlasništvu ukoliko su ispunjeni stanoviti uvjeti. Dakle u odnosu na tužiteljicu cijelo vrijeme postoji samostalni posjed, a kao posjednica izvršavala je svoju faktičnu vlast na cijeloj nekretnini kao da je vlasnik cijele nekretnine. Unatoč činjenici što je Republika Hrvatska upisana kao suvlasnica u drugoj polovici dijela tih nekretnina treba još reći da Republika Hrvatska nikada nije (su) posjedovala predmetnu nekretninu niti je pokazivala kakve interese za izvršavanje svojih suvlasničkih prava i samo je formalno upisana kao suvlasnica. Nasuprot tome tužiteljicu nije nitko i nikada smetao u izvršavanju vlasničkih ovlaštenja na predmetnoj nekretnini. Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ( NN- Međunarodni ugovori " br. 18/97.... 1/06 dalje: Konvencija), a isto tako je od 2013. godine članica Europske Unije, zbog čega je u svom pravnom sustavu dio te Konvencije . Zbog toga je dužna primjenjivati i Protokol br. 1. uz Konvenciju, a isto tako dužna je primjenjivati i odluke Europskog suda za ljudska prava, a pogotovo u onim predmetima koji se odnose na Republiku Hrvatsku. Europski sud za ljudska prava već je odlučivao u predmetima protiv Republike Hrvatske koji su se ticali stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenome vlasništvu, pa je tako donio odluke u predmetima P protiv Republike Hrvatske, te u predmetima Đ i dr. protiv [adresa] i T protiv Republike Hrvatske koje su donesene u istom činjeničnog supstratu kao što je dinjenidni supstrat u ovom predmetu i prema kojem u rok potreban za dosjelost, pod određenim pretpostavkama, treba uračunati i razdoblje posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na spornim nekretninama. lako u konkretnom slučaju radi se o redovnoj dosjelosti kada je potreban rok od 20 godina, a i u slučaju uvjeta za izvanrednu dosjelost tužiteljica je ostvarila i te pretpostavke. Tužiteljica se u svakom slučaju razumno oslanja na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto . Slijedom iznijetog nedvojben je zaključak da je tužiteljica vlasništvo predmetne nekretnine (druge polovice) stekla na valjanom pravnom osnovu Ugovorom o kupoprodaji u svakom slučaju i dosjelošću uslijed kvalificiranog posjedovanja, kako osobno tako i po svojim pravnim prednicima kroz zakonom propisano vrijeme, te je ovlaštena zahtijevati upis stečenog prava u zemljišnim knjigama. S obzirom na navedeno, tužiteljica ima pravni interes izjednačiti stvarno i zemljišnoknjižno stanje budući da na predmetnoj nekretnini postoji pogrešan upis prava suvlasništva Republika Hrvatske.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi daje rješenjem Grada Zagreb, Gradski ured za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno poslove, klasa: UP/I-944-01/98- 01/31 od 20. siječnja 2005. utvrđena suvlasnikom u 1/2 dijela nekretnine na zk.č.br. 558 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižno tijelo AIXb, „kao zgrada u [adresa] koja sastoji od posebnih fizičkih dijelova i to: - b. istočni dio zgrade sa prostorijama u površini od 115 čm“. Uz tužbu tužiteljica prilaže kupoprodajni ugovor od 23. veljače 1984. kojim navodi pravni slijed stjecanja 1/2 nekretnine opisane u tužbi, te smatra da je protekom roka od 40 godina nesmetano uživala 1/2 nekretnine upisane u korist Republike Hrvatske, te da tužena nije nikada posjedovala navedenu nekretninu. Tužiteljica je znala da bespravno koristi 1/2 nekretnine u suvlasništvu tužene, a o istome nije izvijestila suvlasnika niti suvlasniku omogućila korištenje dijela nekretnine – poslovnog prostora, odnosno tužiteljica se nije obratila tuženoj Republici Hrvatskoj za sklapanje ugovora o zakupu druge polovine poslovnog prostora. Obzirom je navedenim rješenjem Gradskog ureda Republika Hrvatska utvrđena suvlasnikom 1/2 dijela predmetne nekretnine dana 20. siječnja 2005. u cijelosti nije ispunjen rok dosjelosti predmetne nekretnine. Predlaže se naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev kojim se potražuje upis prava vlasništva 1/2 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine u suvlasništvu tužene u korist tužiteljice, te odbiti zahtjev za brisanje uknjižbe suvlasništva 1/2 predmetne nekretnine tužene, kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ovaj sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet postupka je utvrđenje da je tužiteljica dosjelošću u cijelosti stekla vlasništvo nekretnina upisanih u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao ZK tijelo lX.-2 suvlasnički dio s neodređenim omjerom Etažno vlasni5tvo ( e-2) istočni dio zgrade sa prostorijama u površini od 115 čm izgrađenog na kč. br. [katastarska čestica] k.o. Trnje

6. Iz Ugovora o kupoprodaji od 23. veljače 1984. proizlazi kako je isti zaključen između PA i ĐA kao prodavatelja i TA kao kupca, a premden koje ugovora je jedna polovica istočnog dijela zgrade sa prostorijama u ukupnoj površini od 115 čm koja se nalazi u Bednjanskoj 6 sagrađena na kč br [katastarska čestica], po cijeni od 650.000,00 tadašnjih dinara, a primitak koje cijene prodavatelj potvrđuje potpisom ugovora, te da kupac odmah stupa u posjed opisane nekretnine.

7.U ovom postupku tužiteljica tvrdi kako je kupac TA bivša supruga njezinog današnjeg supruga ČA a koji je vlasništvo premmetne nekretnine stekao od svoje bivše supruge po osnovi ugovora o podjeli bračne stečevine, a potom je istu nekretninu ČA darovao tužiteljici.

8. Iz rješenja Grada Zagreb, Gradski ured za imovinsko-pravne poslove, Odjel za upravno poslove, klasa: UP/I-944-01/98-01/31 od 20. siječnja 2005. proizlazi kako je tužena utvrđena suvlasnikom u 1/2 dijela nekretnine na zk.č.br. 558 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zemljišnoknjižno tijelo AIXb, „kao zgrada u [adresa] koja sastoji od posebnih fizičkih dijelova i to: - b. istočni dio zgrade sa prostorijama u površini od 115 čm“.

9. Među strankama je nesporno kako je na drugoj polovici opisane nekretnine upisan tuženik temeljem Rješenja grada Zagreba Gradskog ureda za imovinsko prave poslove od 20. siječnja 2025. donesenim u postupku nacionalizacije jedne polovice djela navedene nekretnine, a navedeno proizlazi i iz dostavljenog zk. izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u koji je sud izvršio uvid (list 16- 22 spisa).

10. Tužiteljica tvrdi kako je vlasništvo predmetne nekretnine od svojih prednika stekla u cijelosti, a ne u ½ dijela kako to tvrdi tuženik i to temeljem spomenutog Kupoprodajnog ugovora od 23.2.1984. i Dodatka istom ugovoru od 15.07.1984. o kupoprodaji druge polovice suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koji su UA i ĐA kao izvanknjižni vlasnici i prodavatelji zaključili sa bivšom suprugom ČA, i prednicom tužiteljice TA, a koja je i stupila u samostalni vlasnički posjed cijele predmetne nekretnine 23. veljače 1984.

11. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari sud je polazio od odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01. i 79/06 i 38/09, dalje: ZV) kojim je propisano da se vlasništvo dosjelošću stječe samostalnim posjedom stvari, ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari, dok je čl. 3. istog zakona propisano kako samostalan posjednik stvari stječe dosjelošću vlasništvo protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

12. Čl. 11. ZV-a propisano je da je samostalni posjednik onaj koji stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik ili posjeduje pravo kao da je nositelj toga prava, a posjed će se smatrati samostalnim ako se ne dokaže suprotnim.

13. Prema čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da se prema st. 5. istog članka presumira da je posjed pošten (osim ako se dokaže suprotno).

14. Prema čl. 18. st. 1. ZV-a posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj temeljem tog posjedovanja (pravo na posjed), a st. 2. istog članka je propisano da je posjed istinit ako nije pribavljen silom, potajno, prevarom, ni zlouporabom povjerenja.

15. Sukladno čl. 160. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, s tim da se u vrijeme potrebno za dosjelost između ostalog uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakonit, pošten i istinit samostalni posjed.

16. Naime, jedna od značajki posjeda i konačno njegovih funkcija je njegova publicitetna funkcija. Svojom vanjskom vidljivošću posjed daje publicitet subjektivnim pravima na stvari, ali svojstvo vanjske vidljivosti ima u pravilu samo neposredni posjed.

17. Publicitetna funkcija posjeda oslanja se na vanjsku vidljivost neposrednoga posjeda, kao i na to da će se od neposrednoga posjednika moći saznati je li mu posjed samostalan ili nesamostalan. Na ovoj se funkciji grade važni pravni učinci kao što su mogućnost da se stekne pravo i od prividnoga vlasnika, i zaštita posjednika koji vraća stvar njezinom vlasniku, ako ju je pošteno stekao u svoj posjed.

18. U odnosu na kvalificiranost posjeda tužitelja u odnosu na suvlasnički dio predmetne nekretnine čije utvrđenje vlasništva tužitelj traži temeljem dosjelosti potrebno je istaći da dosjelost, kao institut koji pretvara faktičnu vlast u pravnu, djeluje stabilizirajuće na socijalne odnose koji već dulje vrijeme postoje. Posjedovanjem stvari kroz zakonom propisano razdoblje, dosjelost legalizira postojeće stanje. Institut dosjelosti u pravu vezan je uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo. To nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onome tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava.

19. Nastavno, odredbom čl. 159. i čl. 160.st.1.i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima(„Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 1539,143/12, 152/14, 81/15 – dalje ZV) zakonodavac izrijekom određuje pod kojim uvjetima i pretpostavkama određeno faktično stanje postoje i pravno.

20. U ocjeni činjeničnog osnova stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pored činjenice da je posjed neke osobe nad nekretninom neprekidno trajao zakonom određeno vrijeme, uz okolnosti i sposobnosti subjekta za stjecanje, te da je stvar sposobna biti objektom stjecanja, od odlučnog značaja su i okolnosti da stjecatelj ima samostalni posjed stvari te da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost.

21. Pretpostavka o savjesnosti (poštenju) posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida dosjedanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod njegovog univerzalnog ili singularnog sukcesora. Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo neke stvari nužno je da samostalni posjed te stvari traje zakonom određeno vrijeme. Samostalni posjed postoji ako posjednik izvršavajući svoju faktičku vlast ne izvršava time ničiju tuđu, „višu“ posrednu vlast (vlasnički posjed). Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onog dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava sa istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Dužina vremena dosjedanja ovisi o kakvoći posjeda i osobi čija se stvar dosjeda. S obzirom na kakvoću posjeda razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost. Redovitom dosjelošću stječe se vlasništvo stvari na temelju samostalnog, kvalificiranog posjeda izvršavanog neprekidno kroz zakonom propisano vrijeme. Vrijeme dosjelosti može biti redovito i izvanredno, ovisno o tome čija se stvar dosjeda. Da bi se mogla uzeti u obzir dosjelost prava vlasništva nekretnina dugotrajnim posjedom, ne treba utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, ali treba utvrditi vlasnički posjed tj. miran posjed s uočljivom voljom držati stvar kao svoju i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost. Ako za dosjelost nije već dovoljno vrijeme njegova vlasničkog posjeda, uračunat će se posjedniku i vrijeme takvog posjedovanja njegovog prednika (pri čemu treba utvrditi je li posjednik njegov slijednik). Inače, pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom pravu (ipso iure), čim se ispune sve pretpostavke dosjelosti. Naime, dosjelost nije samo pravna osnova stjecanja koja bi imala nastupiti tek nekim aktom stjecanja, nego do stjecanja dolazi samom činjenicom da je nastupila dosjelost. Rok dosjelosti počinje teći onog dana kada posjednik stekne posjed stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Dosjedavateljev samostalni posjed stvari, sa svom pozitivnim kvalitetama, treba trajati neprekidno kroz cijelo propisano vrijeme. Prenošenje posjeda derivativnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida posjedovanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod pravnog slijednika dotadašnjeg posjednika, dakle kod njegovog univerzalnog ili singuralnog slijednika (sukcesora). Međutim, ako netko stekne nekretninu putem dosjelosti postaje njezin vlasnik bez obzira što nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik, a i bez obzira što je prijašnji vlasnik ostao upisan kao da je on i nadalje vlasnik nekretnine premda to više nije. Novi vlasnik, dakle onaj tko je vlasništvo nekretnine stekao dosjelošću, ima pravo ishoditi upis svog prava u zemljišnoj knjizi, što implicira brisanje upisa dotadašnjeg prava vlasništva. Ako se on tim pravom ne posluži, nije zbog toga manji vlasnik.

22. U navedenom postupku je dakle potrebno utvrditi je li tužiteljica, odnosno njezini prednici bila u samostalnom posjedu predmetne nekretnine i od kada te ukoliko je bila isključivi i samostalni posjednik, radi li se u tom slučaju o poštenom posjedu, je li nekretnina sposobna biti objektom vlasništva

23. U svom iskazu svjedok ČA navodi Ovdje tužiteljica je moja supruga. Ja sam za vrijeme braka darovnim ugovorom predmetnu nekretninu u cijelosti prenio na tužiteljicu, dok sam ja istu nekretninu kupio od UA i ĐA, 1984., a od koga su oni kupili tu nekretninu nije mi poznato. Rai se o zgradi u kojoj postoje 4 suvlasnika, a ja sam na dijelu te zgrade imao radionu. Inače ta zgrada je zidovima podijeljena na 4 dijela, a moj dio koji sam darovao tužiteljici nalazi se u sredini. Njegova površina je 115m2. Ja sam taj dio koristio od 1984., a danas taj prostor ja zajedno sa tužiteljicom koristim kao skladište. Mene nitko nikada nije smetao u posjedovanju tog dijela niti mi osporava vlasništvo. Ovaj dio ja sam upisao na svoje ime odmah nakon što sam potpisao kupoprodajni ugovor sa Č. Inače ovaj kupoprodajni ugovor sa Č smo zaključili kao kupci ja i moja bivša supruga TA, te je ona bila prvotno upisana kao vlasnik tog prostora međutim nakon razvoda, prije više od 15 godina ona je meni ustupila dogovorno taj prostor, te sam se ja upisao kao vlasnik istog. Ja sam sa tužiteljicom također 15 godina u braku, te smo mi za čitavo vrijeme trajanja braka zajednički koristili taj prostor, i još uvijek ga koristimo. Uz ovaj prostor postoji i garaža, veličine 35m2, a koji sam također darovao svojoj supruzi istim darovnim ugovorom. Mi tu garažu također koristimo djelomično za skladištenje stvari, te je unutra smješteno i naše vozilo.

24. Tužiteljica se u svom iskazu u cijelosti pridružila iskazu svjedoka ČA.

25. Iskazima saslušanog svjedoka i tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, te ih ocijenio logičnim i uvjerljivim, budući su isti suglasno dani, a napose su isti suglasni i s ostalim materijalnim dokazima priležećim u spisu.

26. Iz preslike Dodatka ugovora o kupoprodaji (list 38 spisa) proizlazi da je isti doista zaključen između ĐA kao prodavateljice i prednice tužiteljice TA kao kupca u kojem stoji kako su stranke zaključile Ugovor o kupoprodaji od 23. veljače 1984., te utvrđuju da radi otklanjanja nejasnoća ĐA prodaje, a TA kupuje i drugu polovicu suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, a riječ je o prostoru površine 115 čm, izgrađen na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisan u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u kojem prostoru prodavateljica obavlja obrt, i da temeljem istog ugovora prodavateljica dozvoljava kupcu upis vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime.

27. Nesporno je kako na istom ugovoru potpis prodavatelja nije ovjeren, a što tužiteljica navodi kao razlog nemogućnost provedbe Dodatka istom ugovoru u zemljišnim knjigama.

28. Sud vjeruje iskazu tužiteljice i svjedoka da je suprug tužiteljice ČA temeljem ugovora o podjeli bračne stečevine stekao cjelokupnu predmetnu nekretninu od bivše supruge TA , a koja je istu nekretninu kupila od PA i ĐA 1984 da predmetna nekretnina predstavlja jednu cjelinu u koju su bivši vlasnici i posjednici imali obrt, a da je ČA nastavio sa istom djelatnošću u predmetnom prostoru, te isti zasigurno nije obavljao djelatnost samo u ½ suvlasničkog dijela predmetnog prostora koji nije ni pravno ni fizički podijeljen.

29. Iz navedenog proizlazi kako tuženik doista nikada nije koristio predmetni prostor niti je bio u posjedu predmetne nekretnine, dok je prednik tužiteljice još od 1984. od kad je stekao istu nekretninu koristio prvotno kao radionu, a sada isti prostor njemu i tužiteljici služi kao skladište, da su i prednici ČA isti prostor koristili za određene djelatnosti, a kako to proizlazi iz spomenutog Kupoprodajnog ugovora i Dodatka istom ugovoru od 15. srpnja 1984., te da tužiteljicu i njezinog prednika u tom posjedovanju nitko nije smetao niti im je isto na bilo koji način osporavano.

30. Nadalje, prigovore tuženika da prijašnji vlasnici UA i ĐA temeljem Kupoprodajnog ugovora od 23.02.1984. nisu mogli prenijeti na tadašnjeg kupca i prednicu tužiteljice TA više prava nego joj pripadaju u pogledu predmetne nekretnine, te da se u konkretnom slučaju ne može dosjelošću steći vlasništvo na način kako to tvrdi tužiteljica, jer po tuženiku njezin posjed nije bio, niti zakonit, niti istinit, niti pošten, sud je ocijenio neosnovanim.

31. Čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zakonit je posjed, posjed koji se zasniva na pravovaljanom pravnom temelju, a valjanim pravnim temeljem smatraju se pravni poslovi, odluke mjerodavnih tijela i sl. Za zakonitost posjeda ne treba samo valjani pravni temelj npr. ugovor, nego i ispravan način stjecanja npr. dobrovoljna predaja stvari, s tim da je istinit posjed posjed koji je stečen na dopušten način, a način stjecanja mora biti ispravan npr. predaja stvari, dok je neistinit posjed posjed stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja, a posjed je pošten (savjestan) ako posjednik kada ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s tim da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, te se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

32. Nepošten (nesavjestan) posjed je onaj posjed kada posjednik zna ili mora znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

33. Prema tome, slijedom svega izloženog da je posjed tužiteljice zakonit, istinit i pošten nesporno proizlazi iz činjenice da je isti bio zasnovan na pravovaljanom pravnom temelju, tj. Ugovoru od 23.02.1984. i Dodatku istom ugovoru 15.07.1984. kada je prednici tužiteljice TA odmah predan posjed predmetne nekretnine, pa potom suprugu tužiteljice ČA temeljem ugovora o diobi bračne stečevine, a potom i tužiteljici temeljem Darovnog ugovora, pa je stoga isti posjed bio stečen na ispravan način, a osim toga tužiteljica nije imala razloga posumnjati da joj ne pripada vlasništvo cijele predmetne nekretnine, a samim time i posjed iste (nitko nikada od tužiteljice i prednika tužiteljice nije tražio da bi mu tu nekretninu mora vratiti, niti je tijekom postupka utvrđeno da bi tuženik od tužiteljice u prethodnim godinama tražio povrat iste nekretnine), što znači da je posjed tužiteljice bio pošten. Kako je posjed tužiteljice stečen na dopušten način, a i sam način stjecanja je bio ispravan, to je nesporno da je posjed tužiteljice i istinit, odnosno da je posjed tužiteljice na dijelu navedenih čestica sporne nekretnine zakonit, istinit i pošten.

34. Nadalje, kako među strankama nije sporno da je tuženik upisani suvlasnik predmetnih nekretnina u ½ dijela, to je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema odredbi čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima samostalnom posjedniku čiji je posjed kvalificiran ili barem pošten potrebno da je isti neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. istog članka. Naime, odredbom st. 2. propisano je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja (redovna dosjelost), dok je za izvanrednu dosjelost prema st. 3. iste odredbe potrebno da samostalni pošteni posjed traje neprekidno 20 godina. Pri tome odredba čl. 159. st. 4. u svezi st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu jedinice lokalne samouprave

– tuženika, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. članka 159. navedenog Zakona (10 godina), dakle u konkretnom slučaju 41 godinu od dana kada je tužiteljica zajedno sa svojim prednikom TA neprekidno posjedovala predmetnu nekretninu, računajući od 1984. godine je proteklo.

35. Osim navedenog, po mišljenju ovog suda (a o čemu postoji sudska praksa) ima se primijeniti i čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovor broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06) u računanje dosjelosti, odnosno vrijeme posjedovanja od 1983. godine, uzimajući u obzir rokove propisane temeljem odredbe čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Takav zaključak proizlazi iz pravnog stajališta Europskog suda za ljudska prava izraženog u više dosadašnjih presuda donesenim u predmetima protiv [adresa], U i dr. protiv [adresa] i R protiv RH, a koje su donesene u istom činjeničnom supstratu kakav je i u ovom postupku, prema kojemu u rok potreban za dosjelost, pod određenim uvjetima treba uračunati i vrijeme posjedovanja za vrijeme trajanja društvenog vlasništva na nekretnini. S tim u svezi odredba čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima donesena temeljem ZID ZV-a (Narodne novine broj 114/01, koja je izrijekom propisala da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije tog dana, nije od utjecaja na pravo vlasništva koje bi tužitelj stekao vremenom posjedovanja na predmetnim nekretninama, sve u smislu primjenom odredbe čl. 428.a, st. 3. Zakona o parničnom postupku.

36. Slijedom svega navedenog, a kako ovaj sud nalazi da je tužiteljica zajedno sa svojim prednicima od 1984. godine bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu, čime se vlasništvo dosjelošću temeljem čl. 159. st. 4. u svezi st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stječe protekom 20 godina, a da se tužiteljica i njegovi prednici u istom posjedu nalazi punih 41 godinu, te da je tužiteljica na isti način stekao vlasništvo na predmetnim dijelovima nekretnina dosjelošću, to je temeljem čl. 159. st. 4. u svezi st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

37. Obzirom je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, to sud nije odlučivao o eventualno kumuliranom zahtjevu koji je tužiteljica istaknula u podnesku od 11.12.2014.

38. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 1.000,00 EUR, za sastav tužbe 1.000,00 EUR, za sastav podneska od 09.12.2024. i 09.01.2025. 1.000,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 15.01.2025., 05.05.2025. i 08.09.2025. 1.000,00 EUR za svako ročište, ukupno 7.000,00 EUR, uvećano za 25 % PDV-a od 1.750,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 273,23 EUR i presudu u iznosu od 273,23 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama. (NN br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03, 125/11, 112/12 i 157/13,110/15 i 118/18, u daljnjem tekstu: ZSP).

39. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe, od 50.000,00 EUR.

40. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 8.046,46 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II i III.

41. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 23. prosinca 2025. do isplate.

U Zagrebu, 23. prosinca 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika