Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-824/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vinke Vrančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnici u Garešnici protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po OD Mađarić&Lui u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-542/2023-24 od 3. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-542/2023-24 od 3. listopada 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-542/2023-24 od 3. listopada 2025. odlučeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3193362 koji su dana 16.prosinca 2005. zaključili tužiteljica TI, iz [adresa], br. 32 OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditor i to:

- ugovorne odredbe točke 1. i točke 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kunska protuvrijednost po srednjem tečaju tuženika za CHF,

- ugovorna odredba točke 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika

- ugovorna odredba točke 3. kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici TI iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 1.371,95 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se za razdoblje do 31.12.2007. obračunava po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. u visini kamatne stope iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena, koja se obračunava na iznos od 275,40 € od 22.12.2005., na iznos od 2,14 € od 01.11.2008., na iznos od 3,90 € od 01.01.2009., na iznos od 5,16 € od 01.02.2009., na iznos od 5,73 € od 01.03.2009., na iznos od 4,20 € od 01.04.2009., na iznos od 4,50 € od 01.05.2009., na iznos od 2,07 € od 01.06.2009., na iznos od 0,28 € od 01.07.2009., na iznos od 0,76 € od 01.08.2009. , na iznos od 1,70 € od 01.09.2009., na iznos od 1,62 € od 01.10.2009., na iznos od 0,66 € od 01.11.2009., na iznos od 2,45 € od 01.12.2009., na iznos od 3,89 € od 01.01.2010., na iznos od 5,93 € od 01.02.2010., na iznos od 5,46 € od 01.03.2010., na iznos od 8,23 € od 01.04.2010., na iznos od 7,70 € od 01.05.2010., na iznos od 8,73 € od 01.06.2010., na iznos od 17,59 € od 01.07.2010., na iznos od 15,76 € od 01.08.2010., na iznos od 21,34 € od 01.09.2010., na iznos od 19,41 € od 01.10.2010., na iznos od 16,31 € od 01.11.2010., na iznos od 22,85 € od 01.12.2010., na iznos od 31,16 € od 01.01.2011., na iznos od 25,28 € od 01.02.2011., na iznos od 27,34 € od 01.03.2011., na iznos od 24,71 € od 01.04.2011., na iznos od 25,19 € od 01.05.2011., na iznos od 36,33 € od 01.06.2011., na iznos od 37,42 € od 01.07.2011., na iznos od 46,73 € od 01.08.2011., na iznos od 41,94 € od 01.09.2011., na iznos od 36,71 € od 01.10.2011., na iznos od 36,03 € od 01.11.2011., na iznos od 35,62 € od 01.12.2011., na iznos od 38,11 € od 01.01.2012., na iznos od 40,28 € od 01.02.2012., na iznos od 40,57 € od 01.03.2012., na iznos od 39,07 € od 01.04.2012., na iznos od 40,09 € od 01.05.2012., na iznos od 40,78 € od 01.06.2012., na iznos od 39,61 € od 01.07.2012., na iznos od 39,92 € od 01.08.2012., na iznos od 39,05 € od 01.09.2012., na iznos od 146,24 € od 01.10.2012., pa sve do isplate.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.581,09 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini kamatne stope iz članka 29. stavak. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećane za tri postotna poena koja se obračunava od donošenja prvostupanjske presude 3. 10. 2025. pa sve do isplate."

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi i razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza, pa se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je i neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je odlučivanje o zahtjevu tužitelja za utvrđenjem da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3193362 zaključenog između stranaka 16. prosinca 2005. i to ugovorne odredbe iz točke 1. i točke 7. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, odredbe točke 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika i točke 3. kojom je ugovorena jednoknada naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatu s osnove valutne klauzule i jednokratne naknade.

8. Između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50- 3193362 za kupnju motornog vozila dana 16. prosinca 2005., koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku na iznos od 13.198,64 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca, pri čemu je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF.

9. Utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonite i pravilne prihvaća i ovaj sud.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. – dalje ZZP/22) te članka 502.c ZPP- a.

11. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

12. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

15. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

16. Sud je saslušanjem tužiteljice kao stranke utvrdio njezin konkretni status potrošača, obzirom da je kredit podigla kao namjenski koji je utrošen u tu svrhu jer je kupio osobni automobil koji joj služi u privatne svrhe, pri čemu je iskaz tužiteljice u potpunosti sukladan sadržaju samog ugovora o kreditu. Tuženik nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi bila dovedena u pitanje ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.

17. Kako nema dokaza da je tužiteljica bila na odgovarajući način obaviještena o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač mogao o njima pojedinačno pregovarati ukazuje se neodlučni za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti ni informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o nesklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda RH broj U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.).

18. Slijedom iznesenog tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

19. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

20. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 13. lipnja 2023., tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da je od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovanima.

22. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnosti ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

23. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva od 3,30% od iznosa kredita.

24. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 nije dokazao da se o spornoj odredbi koja se odnosi na jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da jednokratni troškovi obrade odgovaraju određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužitelja prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveza plaćanja te naknade. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovarateljima i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

26. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Na tuženiku je prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, što međutim tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

28. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana za valutu CHF i odredbe o jednokratnoj naknadi 3,30% od iznosa kredita koji se naplaćuje prilikom korištenja kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju tih ništetnih odredbi zajedno sa kamatom u smislu odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a. Tuženik koji je stekao nepripadnu korist na temelju tih nepoštenih odredbi je nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došao na temelju ugovornih odredaba koje su po njemu naprijed sastavljene, dok odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve dvojbe u pogledu toga je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Spornim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli povrijeđen je ne samo interes jedne ugovorne strane i to tužitelja kao potrošača, već je njime povrijeđen i javni interes (s obzirom na opće poznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama) pa se ne radi o zabrani manjeg značaja.

29. Neosnovano u žalbi ističe tuženik da iz kumulativno postavljenog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva nije jasno što to tuženik treba isplatiti tužitelju, odnosno s kojeg točno osnova obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev jasno specificirao podneskom od 12. ožujka 2024.

30. Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna kako po osnovi tako i visini te je pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

31. Kako prvostupanjskom odlukom, kao i postupkom koji je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Vesna Britvec