Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Malom Lošinju

Riva Lošinjskih kapetana 14

51550 Mali Lošinj

Poslovni broj: P-2500/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, OIB: 54566384631, Stalna služba u Malom Lošinju, po sucu toga suda Tomislavu Stoparu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Aniti Vrkić, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Ivani Miloš, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 18.prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka i punomoćnika stranaka, 23.prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u visini od:

- 10.992,74 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- 9.611,12 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- 4.990,64 € sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate,

- 4.948,25 € sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31.12.2022.g., od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 465,57 €.

III. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom I. II., te se tuženiku nalaže da ispuni nekompenzirani dio tužiteljevog potraživanja, a tužbeni zahtjev se za kompenzirani dio odbija.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.639,18 €, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se odbija preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj, ranije GO, u tužbi navodi da je dana 18.10.2006. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu broj 9012035565 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke sa visinom odobrenog kredita od 175.400,00 CHF i rokom otplate na 30 godina, koji da je banka tužitelju isplatila u kunama, time da je zbog nemogućnosti plaćanja predmetnog kredita, zbog povećanja anuiteta koji je morao plaćati dana 16.1.2012. sklopio dodatak ugovora kojim da su ugovorne strane produljile rok otplate. Banka da je tužitelju ponudila sklapanja jedino predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u unaprijed navedenoj valuti.

2. Dana 17.5.2019. tužitelj da je uputio dopis tuženiku sa zahtjevom za dostavom potrebne dokumentacije za predmetni kredit kako bi tužitelj mogao izračunati pretplaćene iznose koji se potražuju ovom tužbom, te specificirati tužbeni zahtjev, a do isteka roka za zastaru preplaćenih iznosa koji se ovom tužbom potražuje tužitelj da neće dobiti predmetnu dokumentaciju niti će moći angažirati stručnu osobu da sačini obračun temeljem koje bi tužitelj mogao precizirati tužbeni zahtjev, stoga da je tužitelj prisiljen ustati ovom tzv. stupnjevitom tužbom po čl.186.b.ZPP-a, uz zahtjev da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženiku dostavu potrebne dokumentacije.

3. Tužitelj dalje navodi da je predmetnim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a tuženik da nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope tako da tužitelj nije ni mogao, imao mogućnosti prigovarati učinjenim promjenama, a kroz mjesečne rate da je došlo do promjene na način da mu je mjesečni anuitet znatno porastao, a usmeni prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog učinka, a tužitelj da se niti sa jednom promjenom nije usuglasio; do nepovoljne situacije u smislu povećanja mjesečnih anuiteta da je došlo uslijed dva međusobno povezana faktora odnosno dvije ugovorne odredbe o namjenskom kreditu i to ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. navodeći da je u potvrđenom dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom VTS RH Pž-7129/13 od 13.6.2014. utvrđeno da je ugovorna odredba promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna jer da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača, dalje navodeći da je pravno stajalište koje je zauzeo sud radi povrede kolektivnih interesa obvezujući za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, samo tuženik da je bio stranka u postupku, pa budući da je utvrdio da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to da je otpala osnova temeljem koje je tuženik izračunavao visinu mjesečne obveze tužitelju prema kojoj da je s rastom kamatne stope povećavao mjesečni iznos anuiteta, tako da je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini koliko je bila početno ugovorena.

4. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača i prava Europske unije, navodeći dalje da tužitelj na temelju predmetnog ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tuženika nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli da ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temeljena činjenicama vezanim uz predvidljivi rast CHF koje su tuženiku bile poznate, a koje da je prešutio reći tužitelju i tužitelj se dalje poziva na presudu VTS RH Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom da je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi i kao što je ranije navedeno poziva se na pravno shvaćanje iz te presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF. Slijedom svega navedenog tužitelj ističe da su predmetne odredbe ugovor o predmetnom kreditu ništetne, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

5. Tužitelj je podneskom od 12.7.2019. obavijestio sud da je nakon podnošenja tužbe zaprimio dokumentaciju od tuženika na temelju koje da je mogao napraviti obračun, te isti dostavio u spis i tim podneskom precizirao tužbeni zahtjev.

6. Tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana; u ovom predmetu da se radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a u razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj da su odobravale kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te da su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita, time da zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF da je intervenirao zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji da je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana, svrha da je zakona izjednačiti položaj dužnika. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane da ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer da je smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove da svaka strana vrati ono što je primila; dalje pozivajući se na presudu VTS RH Revt- 249/14 citirajući tu presudu. Tuženik dalje navodi da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama, te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu, koji Dodatak ugovoru o kreditu da je u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije, a sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka tužitelj da je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku; tužitelj da je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit iz CHF konvertiran u kredit u EUR.

7. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik navodi da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) da nije „nečija špekulacija“, već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, dalje navodeći kako je nesporno da je ZOO-u u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu, te da je postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeno sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kao tužitelja, a ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima.

8. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da je pogrešna premisa tužitelja da je kamata morala postati fiksan kroz cijelo ugovoreno vrijeme jer da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, tako da je nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a fiksna kamatna stopa da nije bila volja ugovornih strana, poziva se na Opće uvjete poslovanja. Tuženik da je od stupanja na snagu ZOKl-a, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI, a HNB je bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik da je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta, tako da ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja, a tuženik ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje.

9. Tuženik podneskom od 20.10.2020. ostaje kod odgovora na tužbu, te svih navoda i prigovora iznesenih tijekom postupka, protivi se provođenju knjigovodstveno financijskog vještačenja kako to predlaže tužitelj, a opreza radi ako bi sud usprkos provedenoj konverziji tužbeni zahtjev našao osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja u minimalnom iznosu od 37.205,39 €, tako da tuženik predlaže sudu odlučiti o istaknutom prigovoru radi prijeboja te odbiti tužbeni zahtjev, u cijelosti. U podnesku od 28.10.2020. tuženik se poziva i citira presude suda EU C-118/17, C-452/18 i C-

81/19, Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.

10. Podneskom od 2.11.2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika, kao i ranije navedene podneske od 20.10.2020. i 28.10.2020. osporavajući navode istih, u cijelosti. Tužitelj da je detaljno u svojoj tužbi obrazložio pravni osnov same tužbe pozivajući se, prije svega, na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž-7129/13 te posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa da je obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a sam tuženik da je bio stranka u postupku kao tuženik i u navedenom sporu, pozivajući se dalje na odluku VSRH Rev-2686/18, Rev- 2221/18 i odluke drugostupanjskog suda u istim vrstama predmeta, a tim podneskom je predložio zadatak vještaku.

11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva izvršen je uvid u zamolbu tužitelja za dostavom knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu, potvrdu tuženika o zaprimljenom prigovoru tužitelja, ugovor o kreditu zaključen između tuženika kao banke i ovdje tužitelja kao korisnika kredita, solidarnog dužnika TO, založnog dužnika ovdje tužitelja i sudionika IO broj 9012035565 18.10.2006. uz dodatak tom ugovoru sklopljen 16.1.2012., otplatnu tablicu s lista 14-17 spisa, plan otplate s lista 18-23 spisa, pregled uplata po kreditu na dan 3.7.2019. s lista 28-31 spisa, knjigovodstvenu karticu s lista 32-60 spisa, aneks produženja otplate s lista 61-62 spisa, Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika, priopćenje za javnost HNB-a od 21.1.2015. i nalaz i mišljenje vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića iz Klane od 1.12.2025., a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja.

12. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012035565 utvrđeni su točnima navodi iz tužbe kako je isti zaključen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, time da je u ugovoru označen kao GO, a uvidom u podatke JRO MUP RH utvrđeno je kako je tužitelj imao prezime GO u periodu od 16.2.1992. do 10.8.2012., koja činjenica osobe korisnika kredita među strankama nije sporna. Dalje su točni navodi iz tužbe da se radi o namjenskom kreditu i to za gradnju i dovršenje stambenog objekta, da je odobren iznos od 175.400,00 CHF, kao i da je čl.4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je dalje utvrđeno da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru 16.1.2012. kojim je produljen rok otplate, a među strankama je dalje nesporno, a što je vještak i utvrdio i uzeo u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja da su stranke zaključile i dodatak ugovoru o kreditu broj 9012202173 (konverzija) od 9.12.2015.

13. Neosnovan je prigovor zastare istaknut od strane tuženika, jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Predmetna tužba podnesena je 10.lipnja 2019., dok su ranije citirane presude postale pravomoćne 13.lipnja 2014. (promjenjiva redovna kamata) i 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), tako da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl.225. ZOO-a za predmetna potraživanja.

14. U postupku kolektivne zaštite interesa potrošača od strane Trgovačkog suda u Zagrebu donesena je presuda P-1401/12 od 4.srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača-korisnika kredita ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su bili zaključeni u vremenskom periodu od 2003. -2008., ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i ta odluka je postala pravomoćna 13.lipnja 2014. kada je prvostupanjska odluka potvrđena presudom VTS Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., dok je u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odlučeno prvostupanjskom odlukom, odnosno presudom TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.srpnja 2013. potvrđenom od strane VTS Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.

15. Uvidom u presudu VTS Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako su tom presudom odbijene žalbe tuženika, između ostalog i 2.tuženika Privredna banka Zagreb d.d. koji je tuženik u ovom postupku i potvrđena je presuda TS u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi kako je pobijanom presudom P-1401/12 od 4.7.2013. TS u Zagrebu utvrdio da je između ostalih 2.tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.studenog 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedio kolektive interese i prava potrošača, korisnike kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatni stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time od 10.rujna 2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to čl.81., 82., 90., a od 7.kolovoza pa na dalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to čl.96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, tom prvostupanjskom odlukom dalje je naloženo svim tuženicima pa tako i ovdje tuženiku da prekinu s gore opisanim postupanjem te je svim tuženicima naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojim je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezano uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, zabranjeno je tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće, na koju odluku se opravdano tužitelj poziva u tužbi. U odnosu na primjenu te presude trgovačkog suda potvrđene presudom VTSRH VSRH je u svojoj odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl.502.c ZPP-a, a isto tako i čl.118.ZZP vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, tužitelj opravdano navodi da su svi tuženikovi navodi kojima se osporava ništetnost spornih ugovornih odredbi već raspravljeni u kolektivnom postupku i otklonjeni kao neosnovani, slijedom čega da je i donesena pravomoćna presuda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, pa tako i ovdje tuženika, kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio potrošačka prava i interese korisnika kredita ugovarajući s njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Prihvaćajući i primjenjujući stav Vrhovnog suda da nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, ovaj sud imao je u vidu i uzeo je u obzir također odluku i stav Ustavnog suda RH U-III-5458/2021 od 30.lipnja 2022. o zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi. Na tuženiku je u ovom postupku –pojedinačnom potrošačkom sporu bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača – tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, time da tuženik do zaključenja glavne rasprave nije predložio dokaze u tom smjeru označivši i predloživši osobu – djelatnika banke koja je imala neposrednog kontakta / kontakte sa tužiteljem u toj predugovornoj fazi. Tuženik niti nakon saslušanja tužitelja nije predložio nikakve dokaze kojim bi se dovelo u pitanje istinitost njegova iskaza, stoga je sud iskaz tužitelja prihvatio kao istinitim, a tužitelj je između ostalog iskazao kako je bio zainteresiran ishoditi kredit radi uređenja kućice darovane od majke u [adresa] na adresi [adresa] i da iako je namjera tužitelja bila da zajedno sa suprugom želi podići stambeni kredit u kunama ili eurima, tada da nije znao za te švicarce, ali da je službenica rekla da postoje isključivo stambeni kredit u švicarcima da taj kredit mogu ishoditi isključivo u švicarcima uzimajući u obzir njihova primanja i rok otplate 30 godina; tužitelj da je medicinske struke, a nakon što je iščitao kredit da mu je od službenika banke rečeno da je kamata promjenjiva i da može ići gore-dole, kao i tečaj ali da je sve to minimalno, da se minimalno može promijeniti kamata i tečaj, dalje iskazavši da je prva rata bila u visini od 3.500,00 kn, rata da se povećavala i da je nakon 2 godine dosegla iznos od cca.6.000,00 kn, a u međuvremenu tužitelju da je preminuo suprug što je razlog da je 2012. tužitelj zaključio dodatak ugovora sa bankom radi produljenja otplate do 2044., a 2015. banka da je savjetovala tužitelja na zaključenje dodatnog ugovora kojim je izvršena konverzija, odnosno zamjena iz CHF u EUR; javni bilježnik da nije tužitelju iščitao ugovor, da mu nije pojašnjavao pojedine odredbe, da ne zna ako je tužitelja pitao da li ima kakva pitanja, uglavnom da je sve išlo jako brzo, da je bilo kao na traci.

16. Mišljenje je vještaka da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, a nakon 01.01.2014 godine uz primjenu zakonske kamate 3,23%, tužitelj da je na ime kamata, do konverzije kredita, više uplatio iznos od 10.992,74 €; da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je na ime tečajnih razlika, više uplatio 9.611,12 €; da nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 4.990,64 € jer da je tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, kao i da je tužitelji je sa svojim realiziranim uplatama premašio iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 4.588,98 € na dan 30.09.2015, sa konačnim zaključkom da preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 30.542,75 € i to 25.594,50 € preplate po kamati, valuti i razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 4.948,25 € preostale dospjele zatezne kamate na dan 30.09.2015., koji nalaz vještaka je tužitelj u cijelosti prihvatio i sukladno istome specificirao tužbeni zahtjev ranije navedenim podneskom od 12.12.2025. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tuženik se očitovao podneskom od 15.12.2025. prigovarajući nalazu i mišljenju iznoseći svoje primjedbe i prigovore isključivo pravne prirode, tuženik stoga nije podnio prigovor na sam obračun od strane vještaka, nije predložio niti usmeno saslušanje vještaka, niti je tražio novo vještačenje, a sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao jasnim, stručnim, razumljivim i nepristranim. U odnosu na prigovore i primjedbe pravne prirode istaknute od strane tuženika iste nema potrebe analizirati s obzirom da je u ovakvim predmetima ustaljena sudska praksa kojom su osnovana potraživanja tužitelja, kao i istaknuti prigovor prijeboja tuženika po osnovi preplaćene negativne tečajne razlike.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prijeboja istaknut od strane tužitelja taj prigovor je neosnovan s obzirom da je prigovor radi prijeboja od strane tuženika stavljen već u samom odgovoru na tužbu, dakle prije zaključenja prethodnog postupka. Odredbom čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ta odredba jasno propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, temeljem koje odredbe tuženik ima pravo na ime negativne tečajne razlike potraživati od tužitelja od strane vještaka utvrđeni iznos od 465,57 €.

18. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno osnovana su potraživanja ovdje stranaka, kako po tužbi, tako i po prigovoru prijeboja, stoga je valjalo postupiti kao u izreci.

19. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 70/19., 80/22, 114/22; dalje ZPP), a troškovi dosuđeni tužitelju odnose se na sastav tužbe, podneska od 17.12.2025., 24.2.2022., 6.11.2020., 17.7.2019., zastupanje na ročištima 18.12.2025., 27.2.2025., 21.3.2022. i 10.11.2020. u iznosima od po 500,00 €, podnesak od 4.3.2025. 50,00 €, sve uz PDV po stopi do 25%, trošak vještačenja 600,00 €, pristojba na tužbu 112,81 € i ovu presudu 238,87 €, dok nije dosuđen trošak objave presude obzirom da ti troškovi nisu nastali do donošenja ove odluke.

U Malom Lošinju 23.prosinca 2025.

S u d a c

Tomislav Stopar

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u 3 (tri) primjerka putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.

DN-a:

1. Punomoćniku tužitelja – odvjetnica Iva Vrkić

2. Punomoćniku tuženika – odvjetnica Ivana Miloš