Poslovni broj: 8 Gž-790/2022-2

                

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 8 Gž-790/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

                                                                     

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. E.-T., OIB:….., Z., zastupan po punomoćnici Ž.F., odvjetnici iz Z., protiv tuženika E.&S. Bank d.d., iz R., OIB: …., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici D.H., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8067/2019-24 od 24. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2023.,

 

r i j e š i o j e

 

              I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8067/2019-24 od 24. svibnja 2022. i predmet vraća istom prvostupanjskom sudu radi održavanja novog prethodnog postupka.

 

              II O troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

             

   Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

       "I. Nalaže se tuženiku E.&S. BANK d. d., (OIB: ……) da plati tužitelju A. E.-T., (OIB: ….) iznos od 153.170,44 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

 

- na iznos od 480,84 kn s kta od 01.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 107,30 kn s kta od 01.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 521,98 kn s kta od 01.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 578,24 kn s kta od 01.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 606,60 kn s kta od 01.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 539,25 kn s kta od 01.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 669,54 kn s kta od 01.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 561,66 kn s kta od 01.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 466,78 kn s kta od 01.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 499,89 kn s kta od 01.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 570,30 kn s kta od 01.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 530,15 kn s kta od 01.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 491,05 kn s kta od 01.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 580,86 kn s kta od 01.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 665,93 kn s kta od 01.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 755,49 kn s kta od 01.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 731,99 kn s kta od 01.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 822,79 kn s kta od 29.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 843,95 kn s kta od 20.05.2010. g. do isplate,

- na iznos od 919,78 kn s kta od 01.06.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.346,88 kn s kta od 09.07.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.249,69 kn s kta od 01.08.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.614,34 kn s kta od 01.09.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.421,99 kn s kta od 01.10.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.177,84 kn s kta od 01.11.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.611,72 kn s kta od 01.12.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.879,96 kn s kta od 01.01.2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.685,48 kn s kta od 01.02.2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.713,98 kn s kta od 02.03.2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.574,30 kn s kta od 01.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 1.617,43 kn s kta od 30.04.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.061,97 kn s kta od 31.05.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.127,32 kn s kta od 30.06.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.644,31 kn s kta od 30.07.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.456,21 kn s kta od 02.09.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.163,31 kn s kta od 01.10.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.187,75 kn s kta od 01.11.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.155,40 kn s kta od 01.12.2011. g. do isplate,

- na iznos od 2.258,75 kn s kta od 01.01.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.372,61 kn s kta od 02.02.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.375,07 kn s kta od 01.03.2012 g. do isplate,

- na iznos od 2.301,89 kn s kta od 01.04.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.330,19 kn s kta od 02.05.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.372,26 kn s kta od 01.06.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.324,81 kn s kta od 01.07.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.327,75 kn s kta od 01.08.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.283,89 kn s kta od 01.09.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.203,62 kn s kta od 01.10.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.299,12 kn s kta od 02.11.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.333,14 kn s kta od 01.12.2012. g. do isplate,

- na iznos od 2.318,02 kn s kta od 01.01.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.175,86 kn s kta od 01.02.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.272,53 kn s kta od 01.03.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.293,77 kn s kta od 02.04.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.248,71 kn s kta od 01.05.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.117,56 kn s kta od 01.06.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.035,67 kn s kta od 01.07.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.106,05 kn s kta od 01.08.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.154,19 kn s kta od 01.09.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.278,88 kn s kta od 01.10.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.208,35 kn s kta od 01.11.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.238,14 kn s kta od 01.12.2013. g. do isplate,

- na iznos od 2.262,29 kn s kta od 02.01.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.472,27 kn s kta od 01.02.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.513,47 kn s kta od 03.03.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.483,60 kn s kta od 01.04.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.430,93 kn s kta od 05.05.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.403,90 kn s kta od 01.06.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.407,27 kn s kta od 01.07.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.460,26 kn s kta od 01.08.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.514,47 kn s kta od 03.09.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.503,05 kn s kta od 14.10.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.527,19 kn s kta od 14.11.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.564,47 kn s kta od 15.12.2014. g. do isplate,

- na iznos od 2.540,57 kn s kta od 16.01.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.558,19 kn s kta od 01.02.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.552,60 kn s kta od 02.03.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.546,23 kn s kta od 01.04.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.539,82 kn s kta od 01.05.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.533,36 kn s kta od 01.06.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.526,84 kn s kta od 01.07.2015. g. do isplate,

- na iznos od 2.520,27 kn s kta od 01.08.2015. g. do isplate,

- na iznos od 4.383,57 kn s kta od 01.09.2015. g. do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

 

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu glavnice od 6.031,61 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose u razdoblju od 02.05.2008. pa do 18.05.2018. koja glavnica se odnosi na manje plaćene anuitete zbog tečajnih razlika u iznosu od 236,05 kn, te s osnova razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio 5.795,56 kn više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita.

 

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova manje plaćenih kamata u iznosu glavnice od 5.864,25 CHF-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose u razdoblju od 02.06.2011. pa do 02.09.2019. IV. Nalaže se tuženiku E.&S. BANK d. d., OIB: ….., R., naknaditi tužitelju A. E. – T., OIB: …., Z. parnični trošak u iznosu od 26.957,00 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2022.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana. "

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik uvodno skreće pozornost na odredbu čl. 71. st. 1. toč. 7. Zakona o parničnom postupku navodeći da ističe sumnju u nepristranost uredujuće sutkinje iz razloga što se unatoč činjenici da se tuženik na ročištu 24. svibnja 2022. pozvao na odluku Suda EU C-567/20 uredujuća sutkinja u obrazloženju pobijane presude nije osvrnula ni obrazložila bilo koji razlog nepozivanja na istu. Upućuje na sadržaj odluke Suda EU C-597/20 te zaključuje kako proizlazi da je provedbom konverzije po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana i da je tužitelj u potpunosti obeštećen te da je stoga u cijelosti neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev, a prvostupanjska presuda nepravilna i nezakonita. Nadalje, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po navedenom Zakonu nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Nedvojbeno je da sporne ugovorne odredbe uslijed sklapanja aneksa više ne postoje i da tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je sklapanjem aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja. Odredbom čl. 5. 3. Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika je utvrđeno da postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 83.137,29 kn, a čije će se korištenje/isplata regulirati sporazumom iz čl. 7. tog Aneksa. Obzirom na izneseno prvostupanjski sud neosnovano je propustio uzeti u obzir navedenu preplatu prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Ujedno je nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje čime je posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo te povrijedio parnično načelo saslušanja stranaka. Neosnovano je stajalište prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli (članak 7.) nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Posebno se naglašava kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud razlog odbijanja predloženog saslušanja N.Š. te tužitelja obrazlaže paušalno, nepravilno i nejasno čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 81. st. 4. istog Zakona ističući da prvostupanjski sud nije dao priliku tuženiku da obori navedenu oborivu zakonsku presumpciju i dokaže suprotno budući da je sud sve relevantne dokazne prijedloge na navedenu odbio provesti. Prvostupanjski sud počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku, iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. istog Zakona. Također se referira na neosnovanost stajališta da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi (članak 8.) nepoštena odnosno ništetna te da uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka u kojem dijelu da je također počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona te je pogrešno i nepravilno primijenjena odredba čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Žalba ukazuje i na neosnovanost odbijanja prigovora zastare u kojem dijelu da je također počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da se radi o općem zastarnom roku od 5 godina budući da se radi o zahtjevu za naknadu štete temeljem i posebnog i kasnijeg zakona od općeg zakona pritom se pozivajući na Zakon o zaštiti potrošača iz 2014., Zakon o parničnom postupku iz 2019., te Zakon o zaštiti potrošača iz 2007., pa ukoliko se uzme stajalište da se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu subjektivni rok za takav odštetni zahtjev ističe protekom 3 godine od saznanja za štetu uzimajući u obzir da je utuženo razdoblje od 1. prosinca 2008. do 1. rujna 2015. tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja, bez obzira da li se zauzme stav da se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu ili o ugovornoj odgovornosti za štetu – u zastari jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019. Žalitelj također tvrdi da je pogrešan stav prvostupanjskog suda u vezi dosuđenih zakonskih zateznih kamata prvenstveno ističući kako tužitelju sukladno Zakonu o obveznom odnosu i sudskoj praksi može pripadati pravo na zakonsku zateznu kamatu najranije od dana podnošenja tužbe. Ukazuje se i na to da s obzirom na utvrđenje u kolektivnom sporu vezano za ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope, u ovoj pravnoj stvari obveza tuženika dospjela prema trenutnoj sudskoj praksi (VSRH Rev-2275/17) tek nastupanjem pravomoćnosti navedene odluke kolektivnog spora. Nadalje, prvostupanjski sud je neosnovano odbio prigovor radi probijanja i to manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredita, kao i s osnove razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita bio znatno veći nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Neosnovan je stav da bi iznos koji tuženik potražuje radi prijeboja bio u zastari, a sve to iz razloga jer je isti iznos sastavni dio osnovnog Ugovora o kreditu i izričito je naveden u članku 11. Ugovora. Tuženik ističe kako prigovor radi prebijanja nije u zastari pozivajući se na odredbu čl. 198. Zakona o obveznim odnosima odluku VSRH broj Rev-1712/2015 od 7. studenoga 2018. Prvostupanjski sud nije utvrdio dan dospijeća međusobnih potraživanja niti je utvrdio da je potraživanje prestalo već je nastup zastare obrazložio time da je tuženik istaknuo prigovor prijeboja tek nakon što je tuženik podnio tužbu, a koje obrazloženje je u cijelosti neosnovano ukazujući kako je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. navedenog Zakona, kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Što se tiče odluke o parničnom trošku navodi se kako je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka. Prvostupanjski sud da je propustio utvrditi da je tužitelj mijenjao visinu tužbenog zahtjeva, a time i vrijednost predmeta spora. Slijedom svega navedenog predlaže se pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

             

3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je žalba tuženika u potpunosti neosnovana, da je prvostupanjski sud svoju odluku donio u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odnosno na valutnu klauzulu temeljem presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosno Visokog trgovačkog suda RH, Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, također se poziva na aktualnu sudsku praksu županijskih sudova, te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

4. Žalba je osnovana.

5. Tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 71. st. 1. toč. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.) kojim je određeno da sudac ne može obavljati sudačku dužnost ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je podneskom od 5. ožujka 2023. (l.s. 267-269) tuženik naveo da ukoliko na strani postupajućeg suca postoji mogućnost sumnje u nepristranost obzirom na činjenicu da on ili njemu bliska osoba imaju ili su imali CHF kredit kod tuženika ili kod druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 odnosno mogućnost sumnje u njegovu nepristranost obzirom na činjenicu da njemu bliska osoba zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa tužitelje u sličnim ili istovrsnim sporovima protiv tuženika ili protiv neke druge banke koja je bila suparničar s tuženikom u postupku kolektivne zaštite potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 – da se navedeni podnesak ima smatrati tuženikovim zahtjevom za izuzeće suca na temelju čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP.

5.1. Međutim, na ročištu održanom povodom glavne rasprave 11. svibnja 2021. nakon što je od strane punomoćnika tuženika navedeno da se radi o upiti da sutkinja sama iznađe postoje li razlozi za njezino izuzeće zbog razloga koji su predviđeni prema odredbi čl. 71. toč. 7. ZPP, sud prvog stupnja donio je rješenje kojim je odbačen prijedlog za izuzeće primjenom odredbe čl. 73. st. 1. i 3. ZPP tako da suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 71. st. 1. toč. 7. ZPP.

6. Nadalje, tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, koja bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

6.1. Naime, tuženik u žalbi navodi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer sud prvog stupnja nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja i službenice banke koje dokaze je tuženik predložio na okolnost da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je prvotno predložio saslušati djelatnicu D.K., međutim od saslušanja iste odustao je na ročištu održanom dana 17. veljače 2020. predlažući da se sasluša osoba koja je sudjelovala u kreditnom odnosu tj. N.Š. od kojeg dokaza tuženik nije odustao, a sud prvog stupnja je prije zaključenja prethodnog postupka ročišnim rješenjem od 17. veljače 2020. (l.s. 179-181) odbio izvođenje personalnih dokaza saslušanjem svjedokinje s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev-3142/2018/-2 od 19. ožujka 2019.

7. Navesti je da iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. u bitnom proizlazi da je u tom kontekstu Ustavni sud, kada je razmatrao prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora (i u skladu s tamo citiranim stajalištima Suda Europske unije o potrebi uvažavanja razlike između kolektivnih sporova i pojedinačnih potrošačkih sporova), da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika (točke 91. - 91.1. i 94. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

8. Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Tako stoga što nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

9. Ako banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

10. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (usporedi, u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj: U-III-1285/2021 od 15. srpnja 2021., www.usud.hr, točkama 18. - 18.1.; te u odnosu na uskratu prava stranke da dokazuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke čija primjena vodi do lišenja imovine, prvo u postupku sanacije banke, a poslije u svim naknadnim postupcima koje je po okončanju postupka sanacije vodila pred hrvatskim sudovima, vidi razloge za utvrđenu povredu prava na pristup sudu u predmetu P.-T. d.o.o. protiv Hrvatske, br. 1920/14, §§ 62. - 65., 72. - 73., presuda od 19. studenoga 2020.).

11. Slijedom navedenoga, a s obzirom na to da se obveza obavještavanja korisnika kredita u kolektivnom sporu (prema presudama Vrhovnog suda broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. i broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.) temeljila na primjeni mjerodavnih ZoZP-a/03 i ZoZP-a/07 u vezi s utvrđenom povredom općih načela obveznog prava kao što su "načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, načelo savjesnosti i poštenja", odnosno načela odredivosti novčanih činidaba u smislu članaka 46. stavka. 2. i 50. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93. - članak 646. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. - članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. - članak 394. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99. i 88/01. - članak 50. Zakona o arbitraži; u daljnjem tekstu: ZOO/91) i članaka 269. stavka 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO/05), te da ni u kolektivnom sporu nije utvrđeno postojanje zakonske odredbe koja je u vrijeme zaključenja ugovora koji su bili predmet kolektivnog spora obvezivala banke na davanje obavijesti u pisanom obliku ili na drugom trajnom mediju, proizlazi da se na banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ne može primijeniti standard dokazivanja obaviještenosti potrošača "u pisanom obliku ili drugom trajnom mediju" kako je uveden u sekundarnom pravu EU-a i naknadno proveden u hrvatskom zakonodavstvu.

12. Stoga da banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi T. protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; L. S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

13. Iz citirane odluke Ustavnog suda slijedi dakle, da „u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

14. Uvažavajući, dakle, stav iz citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, ali također i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-143/2023 od 6. lipnja 2023. u kojoj je u odnosu na pitanje:

„Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dio odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i/ili odredba o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?“ odgovoreno:

''Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003), kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi''.

14.1. S obzirom da je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja odbio dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti tužitelja, počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženik.

15. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 369. st. 1. u svezi čl. 377. st. 1. ZPP, uvažiti žalbu tuženika i ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke, a posljedično i u dijelu odluke o trošku pod toč. IV. izreke te predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi održavanja novog prethodnog postupka.

16. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te raspraviti sva sporna pitanja te ovisno o istom primijeniti odgovarajuće odredbe materijalnog prava, a imajući u vidu i ostale žalbene navode tuženika, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

17. Odluka o troškovima u povodu izjavljene žalbe sadržana u toč. II izreke ove drugostupanjske odluke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

U Zadru, 25. listopada 2022.

 

                                                                                                                    Predsjednica vijeća

 

                                                                                                                             Sanja Prosenica