P-2405/2023-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice JC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jure Vlašić, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te punomoćnika tužene ŽC, odvjetnika u [adresa], na ročištu radi objave dana 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 8.687,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče

- na iznos od 2,74 eur od dana 15.11.2008. do isplate

- na iznos od 24,31 eur od dana 15.1.2009. do isplate

- na iznos od 24,67 eur od dana 15.2.2009. do isplate

- na iznos od 13,15 eur od dana 16.3.2009. do isplate

- na iznos od 15,80 eur od dana 15.4.2009. do isplate

- na iznos od 16,32 eur od dana 15.5.2009. do isplate

- na iznos od 9,65 eur od dana 16.6.2009. do isplate

- na iznos od 12,57 eur od dana 15.7.2009. do isplate

- na iznos od 8,79 eur od dana 15.8.2009. do isplate

- na iznos od 13,61 eur od dana 15.9.2009. do isplate

- na iznos od 8,25 eur od dana 15.10.2009. do isplate

- na iznos od 11,71 eur od dana 15.11.2009. do isplate

- na iznos od 11,16 eur od dana 15.12.2009. do isplate

- na iznos od 20,50 eur od dana 15.1.2010. do isplate

- na iznos od 26,50 eur od dana 15.2.2010. do isplate

- na iznos od 25,21 eur od dana 15.3.2010. do isplate

- na iznos od 32,16 eur od dana 16.4.2010. do isplate

- na iznos od 42,09 eur od dana 15.5.2010. do isplate

- na iznos od 44,43 eur od dana 15.6.2010. do isplate

- na iznos od 57,27 eur od dana 15.7.2010. do isplate

- na iznos od 56,84 eur od dana 15.8.2010. do isplate

- na iznos od 83,45 eur od dana 15.9.2010. do isplate

- na iznos od 67,95 eur od dana 15.10.2010. do isplate

- na iznos od 71,53 eur od dana 15.11.2010. do isplate

- na iznos od 88,37 eur od dana 15.12.2010. do isplate

- na iznos od 89,87 eur od dana 15.1.2011. do isplate

- na iznos od 83,88 eur od dana 15.2.2011. do isplate

- na iznos od 87,51 eur od dana 15.3.2011. do isplate

- na iznos od 87,70 eur od dana 15.4.2011. do isplate

- na iznos od 98,77 eur od dana 15.5.2011. do isplate

- na iznos od 122,28 eur od dana 15.6.2011. do isplate

- na iznos od 149,05 eur od dana 15.7.2011. do isplate

- na iznos od 178,26 eur od dana 15.8.2011. do isplate

- na iznos od 132,13 eur od dana 15.9.2011. do isplate

- na iznos od 116,62 eur od dana 15.10.2011. do isplate

- na iznos od 117,65 eur od dana 15.11.2011. do isplate

- na iznos od 119,80 eur od dana 15.12.2011. do isplate

- na iznos od 133,18 eur od dana 15.1.2012. do isplate

- na iznos od 137,21 eur od dana 15.2.2012. do isplate

- na iznos od 132,83 eur od dana 15.3.2012. do isplate

- na iznos od 132,16 eur od dana 15.4.2012. do isplate

- na iznos od 134,39 eur od dana 15.5.2012. do isplate

- na iznos od 138,25 eur od dana 15.6.2012. do isplate

- na iznos od 133,43 eur od dana 15.7.2012. do isplate

- na iznos od 132,10 eur od dana 15.8.2012. do isplate

- na iznos od 120,28 eur od dana 15.9.2012. do isplate

- na iznos od 130,47 eur od dana 15.10.2012. do isplate

- na iznos od 135,21 eur od dana 15.11.2012. do isplate

- na iznos od 132,06 eur od dana 15.12.2012. do isplate

- na iznos od 128,28 eur od dana 15.1.2013. do isplate

- na iznos od 126,98 eur od dana 15.2.2013. do isplate

- na iznos od 125,63 eur od dana 15.3.2013. do isplate

- na iznos od 135,04 eur od dana 15.4.2013. do isplate

- na iznos od 121,19 eur od dana 15.5.2013. do isplate

- na iznos od 118,93 eur od dana 15.6.2013. do isplate

- na iznos od 120,34 eur od dana 16.7.2013. do isplate

- na iznos od 118,86 eur od dana 15.8.2013. do isplate

- na iznos od 123,93 eur od dana 15.9.2013. do isplate

- na iznos od 127,21 eur od dana 15.10.2013. do isplate

- na iznos od 127,96 eur od dana 16.11.2013. do isplate

- na iznos od 134,51 eur od dana 15.12.2013. do isplate

- na iznos od 128,75 eur od dana 15.1.2014. do isplate

- na iznos od 135,82 eur od dana 15.2.2014. do isplate

- na iznos od 139,38 eur od dana 15.3.2014. do isplate

- na iznos od 136,28 eur od dana 15.4.2014. do isplate

- na iznos od 131,83 eur od dana 15.5.2014. do isplate

- na iznos od 132,79 eur od dana 15.6.2014. do isplate

- na iznos od 135,96 eur od dana 15.7.2014. do isplate

- na iznos od 138,50 eur od dana 15.8.2014. do isplate

- na iznos od 139,15 eur od dana 15.9.2014. do isplate

- na iznos od 141,86 eur od dana 15.10.2014. do isplate

- na iznos od 145,76 eur od dana 15.11.2014. do isplate

- na iznos od 146,50 eur od dana 15.12.2014. do isplate

- na iznos od 147,07 eur od dana 15.1.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.2.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.3.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.4.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.5.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.6.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.7.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.8.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.9.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.10.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.11.2015. do isplate

- na iznos od 146,78 eur od dana 15.12.2015. do isplate

II Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 3.187,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 29. prosinca 2015. pa do isplate i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.godine pa do 31. prosinca 2022. određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem 8 kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 868,13 eur.

IV Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.139,47 eur sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 2. lipnja 2023. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tužene radi isplate neoznačenog novčanog iznosa, odredivog nakon provedenog financijskog vještačenje sa zateznom kamatom, a sve na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 7103310757(dalje Ugovor) koji su stranke sklopile 18. rujna 2006. U bitnom navodi kako joj je tužena odobrila kredit u iznosu od 87.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje HNB), tako da je u unaprijed formuliranom i standardiziranom ugovoru ugovorila valutnu klauzulu te otplatu kredita vezala za valutu CHF, a pored toga i promjenjivu kamatu koja se mijenja jednostranom odlukom banke, bez navođenja točnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Dodaje kako je ugovor sklopljen bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja i jasnog utvrđenja parametara i metoda njihovog izračuna koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice, tako da je tužena na ovaj način postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. U prilog tome ističe kako je zbog ovakvog postupanja tužene, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen i pravomoćno okončan sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi kolektivne zaštite interesa potrošača, a odluke u toj parnici obvezujuće su i u ovom sporu. Slijedom toga, smatra kako na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF i jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, ima pravo i interes pokrenuti ovaj postupak te zahtijevati povrat preplaćenog novčanog iznosa koji će označiti nakon provedenog financijskog vještačenja.

2. U svom odgovoru od 13. studenog 2023. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. U bitnom prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice, zastari potraživanja i tome dodaje kako su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje Dodatak) kojim je provedena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stoga tužiteljica nema pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora, jer je sklapanjem Dodatka stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice i potrošača i tužene kao trgovca, a posljedično tome nema pravo povrata koristi.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora i njegovog Dodatka te cjelokupne dokumentacije koju su stranke priložile spisu, pregledom financijskog vještačenja sudske vještakinje Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. u Splitu od 23. srpnja 2025. te saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Punomoćnici stranaka zatražili su naknadu parničnog troška.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje aktivne legitimacije tužiteljice, osnovanosti tužbe i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

7. Pregledom Ugovora od 18. rujna 2006. razvidno je kako je tužiteljica JC, kao korisnik kredita, sklopila s tuženom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit radi dovršenja obiteljske stambene zgrade kojim joj je u skladu s člankom 1. odobren iznos od 87.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz obvezu vraćanja kredita prema valutnoj klauzuli s pripadajućim kamatama. Odredbom iz članka 2., korisnica kredita obvezala se platiti kreditoru u anuitetima iznos uvećan i za redovitu kamatu koja na dan sklapanja iznosi 4,90%, a promjenjiva je temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora. Pored tužene, njezin suprug BC označen je kao sudužnik.

8. Pregledom Dodatka od 22. prosinca 2025. razvidno je kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK) s tužiteljicom izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF. Sudionici su utvrdili kako neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 48.191,90 CHF i kako je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB, tužiteljica na dan 30. rujna 2015. preplatila iznos od 36.646,87 kn.

9. Odredbom iz članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano je kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti označenim načelima savjesnosti i poštenja. Odredbe ove Direktive unesene su u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP) i sadržane u njegovoj odredbi iz čl. 3. toč. 1. Prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba iz čl. 49. st. 4. ZZP propisuje kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe Ugovora o obvezi vraćanja kredita uz valutnu klauzulu CHF nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Prvom odlukom utvrđeno je kako je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (označena kao tužena pod 1) u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tako da je ništetna, dok je drugom odlukom utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, označenom presudom naloženo je svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (Narodne novine broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene i time neravnopravan odnos ugovornih strana. Naime, prije svega je za navesti kako je predmetni Ugovor unaprijed formulirala prema standardiziranom obrascu, a o okolnostima njegovog sklapanja govori tužiteljica u iskazu. Tvrdi kako je novac trebala radi primjerenog rješavanja stambenog pitanja i to radi dovršetka obiteljske kuće u [adresa], ali radovi na tom objektu nisu izvedeni, jer nije uspjela ishoditi dozvolu, tako da je kreditnim sredstvima kupila stan u [adresa], u kojem i danas živi. Navodi kako su uvjeti kreditiranja kod tužene bili najpovoljniji, jer joj je suprug bio njezin dugogodišnji klijent i vlasnik tekućeg računa, a Ugovor je potpisala bez mogućnosti pregovaranja i prethodnog utjecaja na odlučne ugovorne odredbe. Nije imala iskustva s valutom CHF, ali je znala kako je stabilna, a znala je i što znači promjenjiva kamatna stopa, ali nije mislila da bi ona u tijeku otplate rasla do mjere zbog koje su se u tijeku otplate kredita anuiteti praktički udvostručili u odnosu na početno prikazane. Što se tiče konverzije, dodaje kako se odazvala pozivu tužene, ali ni na koji način nije utjecala na odredbe Dodatka niti je sudjelovala prilikom izračuna iznosa koji je banka utvrdila kao preplaćen po osnovnom ugovoru, već se sporazumjela s tuženom kako će taj preplaćeni iznos biti iskorišten za umanjenje budućih dospjelih mjesečnih obroka po promijenjenim uvjetima kredita koji je isplatila 2021. Dakle, i u ovom slučaju je utvrđeno već navedeno postupanje tužene, jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora nije dala mogućnost posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, niti je dobila posebne upute ili informacije o švicarskom franku. Na temelju takvih ugovornih odredbi koje su unaprijed formulirane standardiziranom tiskanicom i nedostatka jasno obrazloženih odlučnih činjenica, evidentna je posljedica značajne neravnoteže odnosa i položaja ugovornih sudionika i to na štetu tužiteljice kao potrošača, uz napomenu kako tužena nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazio suprotan ili drugačiji zaključak. U takvim okolnostima, označene odredbe iz čl. 1. Ugovora bile su nepoštene, a pored svega, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, stoga se tužiteljica primjenom citirane odredbe iz čl. 502.c ZPP ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, a ovaj sud vezan za njihova pravna utvrđenja, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO smatra ništetnim. Ovome je za dodati kako tužena prigovara nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice, iako iz Ugovora i prethodno iznesenog jasno proizlazi da je upravo tužiteljica pregovarala s tuženom i bila sudionik tog pravnog posla kao korisnica kredita. Prema stanju u spisu kreditna sredstva je iskoristila za rješavanje stambenog pitanja, stoga je sasvim logično i očekivano da je pojedine dospjele anuitete mogao uplaćivati netko od članova njezine obitelji, a prije svega suprug i sudužnik BC, ali svakako u interesu i za korist tužiteljice, tako da je ovaj prigovor tužene neosnovan.

15. Tužena u svom odgovoru i u tijeku postupka ističe kako tužiteljica sklapanjem Dodatka nema pravni interes utvrđivati ovdje sporne ugovorne odredbe nepoštenim i ništetnim, niti na toj osnovi zahtijevati predmetnu isplatu preplaćenog novčanog iznosa, po tečaju koji se mijenjao u tijeku otplate kredita, međutim takav stav ovaj sud smatra neosnovanim i pogrešnim. Naime, Dodatak predstavlja ispunjenje zakonske obveze tužene koja je postupila u skladu s nalogom suda i odredbom iz članka 19.e ZIDZPK i odnosi se na konverziju ugovora iz valute CHF u valutu EUR te regulira podmirenje budućih nepodmirenih dospjelih tražbina, a predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati te zahtjev za isplatom razlike na ime preplaćenih anuiteta uslijed promjene početnog tečaja CHF do konverzije Ugovora. Dakle, unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate, stoga u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi na temelju ništetnih odredbi osnovnih ugovora. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji prije svega podrazumijeva da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi, odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tužene za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim parametrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena parametra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi iz čl. 145. st. 2. ZOO. Slijedom toga, sklapanjem Dodatka potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. S druge strane, restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru prema odredbi iz čl. 247., a u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05, već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove, prema odredbama iz čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05, a u svezi s odredbama iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Dakle, ZID ZPK regulira u potpunosti drugačiji ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama Dodatka ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da tužena neosnovano ističe kako je konverzijom tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o vezivanju otplate kredita uz valutu CHF. Potrebno je naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ukoliko bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona, a ne posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima primarna svrha i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Dakle, ograničenja ili ukidanja bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju, moraju biti propisana jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. U svakom slučaju, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom kredita vezanih uz valutu CHF potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK., ali tome nije slučaj, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, bilo potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

16. Na okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Ines Lozić, koja je nakon pregleda cjelokupne dokazne građe u svom vještvu od 12. rujna 2025. utvrdila kako slijedi

-Ugovor o kreditu je sklopljen 18. rujna 2006., a isplaćen 25. rujna 2006. Stranke su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je iznosila 4,90% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 192 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 1. studenog 2006. u iznosu od 649,74 CHF, a prema odredbi iz čl. 7. ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Dana 22. prosinca 2015. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, a prema njemu je na dan 30. rujna 2015. preostala glavnica za otplatu u iznosu od 31.854,55 EUR. Ovim Dodatkom utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.801,69 eur. Nadalje navodi kako je od početka otplate kredita do konverzije kredita, tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, a posljedica toga jest da je tužitelj plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita.

-Prema svemu utvrđenom vještakinja zaključuje kako je tužitelj u tijeku otplate kredita, uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, do dana provođenja konverzije preplatio iznos od 8.687,21 eur, dok je zbog pada tečaja u odnosu na početni plan u tom razdoblju platio manje iznos od 399,03 eur, stoga iznos od 8.288,18 eur predstavlja razliku koju je više platio zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

-Nadalje utvrđuje kako je na dan provođenja konverzije 28. prosinca 2015. utvrđena glavnica u iznosu 30.956,20 eur, a pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica na dan 28. prosinca 2015. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 3.187,78 eur. Prilikom obračuna konverzije tužena je uzela u obzir sve uplate tužitelja te je postupala u skladu s ZID ZPK. Prema sklopljenom Dodatku utvrđeno je da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u eur po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u eur. Njihova razlika predstavlja preplatu tužitelja koja na dan provođenja konverzije iznosi 5.000,51 eur.

-Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita 28. prosinca 2015. iznose 2.680,86 eur, a primjenom odredbe iz čl. 172 ZOO o uračunavanju kamata i troškova, preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja na više do 28. prosinca 2015. iznosio bi 2.319,65 eur. Kada bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostala bi razlika u glavnici po konverziji u iznosu od 868,13 eur.

17. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještakinje koja je postupila u skladu s potrebama predmetnog spisa i nalogom suda, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, niti su dovele u sumnju njezinu stručnost i objektivnost, stoga se nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti. Podneskom od 20. listopada 2025. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način koji je praktički istovjetan izreci ove presude.

18. Što se tiče iskazanih "negativnih razlika", valja navesti kako obveza namirenja takve novčane tražbine nema zakonskog uporišta, pa tako ni prema ZOO čije odredbe predviđaju pravni posao, naknadu štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira. Slijedom toga, a uzimajući u obzir kako se u ovom slučaju radi o potrošačkom kreditiranju, nikakva imovina tužene kao kreditora nije prešla u imovinu tužitelja kao korisnika kredita zbog vezivanja obveze otplate uz valutu CHF, radi čega kod donošenja odluke nije uzet u obzir iznos utvrđen po vještakinji s ovog osnova.

19. Na kraju valja navesti kako je tužitelj dokazao osnovanost tužbe, a posljedica ništetnosti odredbi Ugovora kojima se obveza otplate kredita vezuje uz valutu CHF vraćanje je onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, tako da predmetna tužba ima valjano zakonsko uporište. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, prije svega valja navesti kako prema odredbi iz čl. 225. ZOO tražbina tužiteljice zastarijeva za pet godina, a u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što znači da zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P- 1401/2012 pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. presudom broj Pž-6632/2017-10 koja se odnosi na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana. U ovom slučaju zahtjev tužiteljice postavljen je radi isplate preplaćenog iznosa upravo s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, stoga je predmetna tužba od 2. lipnja 2023. podnesena u zakonskom roku od pet godina od kada je tužiteljica mogla zahtijevati ispunjenje obveze, tako da se prigovor zastare drži u cijelosti neutemeljenim i proizvoljnim. Kod takvog stanja stvari, tužbeni zahtjev postavljen radi povrata, odnosno isplate svih iznosa utvrđenih po sudskoj vještakinji trebalo je prihvatiti u cijelosti. Dakle, tuženoj je naloženo isplatiti tužiteljici glavna potraživanja u iznosima od 8.687,21 eur, 3.187,78 eur i od 868,13 eur, a tužiteljica ima pravo i na zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog preplaćenog iznosa utvrđenog financijskim vještačenjem, u skladu s odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točkama I-III izreke presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužiteljici je priznat trošak punomoćnikovog sastava tužbe od 2. lipnja 2023. i obrazloženih podnesaka od 1. srpnja i 20. listopada 2025. kao i zastupanja na ročištima održanim 16. srpnja i 29. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaku nabrojanu radnju, sve u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje OT). Također joj je priznat trošak sastava podneska od 23. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8. toč. 4. i Tbr. 54. OT), a ukupno priznati iznos od 1.050,00 eur uvećan je za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eur i trošak sudske pristojbe u iznosu od 226,97 eur (sudske pristojbe tužbe 53,09 eur i ove presude 173,88 eur).

21. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 2.139,47 eur sa zatraženom zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove presude do isplate, kako je i odlučeno u točki IV izreke.

Split, 23. prosinca 2025.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana zaprimanja njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tužene