Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-178/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, protiv tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, zastupane po OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđena, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 13. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranka, po objavi 23. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu broj: 9014204060 od 10.10.2008. godine sklopljenog između tužitelja BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65 % (slovima: jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 960,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, sa tuženom bankom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu, broj: 9014204060 od 10.10.2008., te se radilo o nenamjenskom kreditu.

Navodi da je čl. 12. Ugovora, ugovorena ulazna naknada kredita: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65 % (slovima: jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita."

Navodi da tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu naknade kredita, nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru, te je uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Navodi da je čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada je od strane tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Nadalje citira odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07) koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Poziva se i na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, u kojoj je sud EU zaključio: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Traži da sud utvrdi ništetnim citiranu odredbu ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe prigovor zastare, navodi da nema osnove za fiksiranje dospijeća, a posljedično i početka tijeka zastare, uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe jasno je utvrdio Sud EU presudom u predmetu C-561/21 od dana 25. travnja 2024. godine (GP i BG protiv Banco Santander SA).

Navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, te se radi o naknadi naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (NN 84/2002, 141/2006), a ni Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao ni Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012 i dr.), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjev, a na temelju kojeg je donijet i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/2014), a kojim je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

Navodi da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično ni ništetna, te se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, te dakle ta Direktiva propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa RH, a čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

Navodi predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a , poziva se i citira stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17, navodi da je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu.

Navodi da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima a s kojima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu, te su Općim uvjetima pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita. Osporava i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu zaključenog između stranka u dijelu koji glasi: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65 % (slovima: jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita.", te svoj zahtjev temelji na čl.. čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07), jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 10.10.2008. sklopili ugovor o kreditu (str. 5 do 8 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 27.000,00 EU u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a radilo se nenamjenskom kreditu,

- da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 120 mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu kamatnu stopu od 7,50 %, koja je fiksna , time da se može i promijeniti.

7. Nadalje nije sporno da su stranke člankom 12.3. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65% od iznosa kredita, koja je tužitelju nesporno obračunata i naplaćena, što između stranka nije sporno.

8. Nedvojbeno je da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP), kojim je propisano – da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da se radilo o nenamjenskom kreditu, da je kredit iskoristio za uređenje i namještenja stana u vlasništvu u kojem je živio, a u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrti i nije bio član nekog trgovačkog drušva.

9. Prema odredbi čl. 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalni godišnji kamatna stopa za zajam i nominalni godišnji kamatna stopa za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača

11. Prema odredbi članka 96. st.1. ZZP , ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članaka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 3. ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a prema st. 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 102. st 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tužena nije predlagala personalne dokaze u pravcu saslušanja svojih djelatnika kao svjedoka, na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi:

-da je 2008. zaključio s tuženom bankom ugovor o kreditu i radilo se o nenamjenskom kreditu koji je iskoristio za uređenje i namještenje svog stana u vlasništvu u kojem stanu je živio,

-kod sklapanja ugovora o kreditu nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora jer mu je službenica rekla da je to kako je u ugovoru navedeno, rečeno mu je o toj naknadi u nekom postotku da je treba platiti i nije imao drugog izbora ako je želio dobiti taj kredit, a inače je bio i klijent tužene banke,

-nije mogao utjecati ni pregovarati o visini naknade, naknadu je platio tako što je naknada skinuta od kredita,

-u vrijeme podizanja kredita je bio konobar i to mu je zanimanje, u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt i nije bio član nekog trgovačkog društva,

-ugovor je čitao i razumio je odredbe koje se odnose na to kolika je rata kredita i kamata,

-razumio je u ugovoru što znači ulazna naknada jer mu je djelatnica banke objasnila što sve mora platiti na što je morao pristati kako bi dobio kredit, nije mu rečeno na što se odnosi i u čemu se sastoji ta naknada za odobravanje kredita.

15. Cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja, cijeneći da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, da ta odredba sadržana u čl. 12. ugovora tj. 12.3. ugovora, a u sklopu cjelokupnog ugovora i ugovornih odredbi suprotno tvrdnji tužene nije lako uočljiva i posebno se ne ističe, ovaj sud nalazi da se o toj odredbi ugovora tj. naknadi se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine, kod čega u navedenoj odredbi uopće nije navedena visina te naknade, već samo postotak naknade koji ovisi o visini kredita, ta odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, te je ta naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 12.3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi ni što je u toj naknadi sadržano, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,65% iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a tužena nije dokazala da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

109. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

25. U pogledu istaknutog prigovor zastare valja reći da tužbeni zahtjev glasi samo na utvrđenje ništetnosti dijela ugovora (a ne i na povrat naknade, dakle nema kondemnatornog zahtjeva), kod čega zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

26. Također valja reći da ne stoje navodi tužene (sa ročišta) izostanka pravnog interesa za vođenje ovog parničnog postupka zbog izostanka kondemnatornog zahtjeva, i navodi da se radi o angažiranju sudskog mehanizma isključivo radi generiranja troškova postupka.

26.1. Suprotno tvrdnji tužene tužitelj u konkretnom slučaju ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe, i pravni interes za podnošenja deklaratorne tužbe (tužbe za utvrđenje čl. 187. ZPP-a) nije uvjetovan postavljanjem kondemnatornog zahtjeva.

O vrijednosti predmeta spora i troškovima postupka.

27. Tužitelj je u tužbi naznačio vps u iznosu od 1.327,22 EUR, a tužena je u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje prigovarala vps kao očito suviše visoko naznačenom, međutim sud je taj prigovor na pripremnom ročištu odbio.

27.1. Naime, ZPP sadrži odredbe o vrijednosti predmeta spora, pa je tako između ostalog čl. 40. st.2. ZPP-a, propisano da u drugim slučajevima, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

27.2. Slijedom toga je sud uzeo tu naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi po tužitelju, nalazeći da ista u iznosu od 1.327,22 EUR nije previsoko naznačena.

28. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/2023), te naznačenoj vrijednosti predmeta spora ( VPS od 1.327,02 EUR), te troška sudskih pristojbi .

28.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 200,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-sastav podneska od 27.5.2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) 200,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 13.11.2025. iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 700,00 EUR što uvećano za iznos od 175,00 EUR na ime PDV čini 875,00 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR (polovica pristojbe jer je tužba predana elektronskim putem i tu je pristojbu na tužbu tužitelj i platio), te 53,09 EUR na presudu, što je ukupno 960,64 EUR.

U Karlovcu 23. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca

2. OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb