REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-208/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću, u pravnoj stvari tužitelja GU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po opunomoćeniku Domagoju Miličeviću odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović&Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi restitucijskog zahtjeva potrošača temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača nakon održane i dovršene glavne javne rasprave 16.prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz opunomoćenika Domagoja Miličevića odvjetnika u Požegi i opunomoćenika tuženika Karla Golubića odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri, 23.prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužitelja GU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], VU iz podneska od 8.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju, GU [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 2.026,37 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 5140030242- 69700011186/2005. sklopljenom na dan 14. rujna 2005., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

60,28 EUR od 01.03.2013. pa do isplate

64,11 EUR od 01.04.2013. pa do isplate

62,27 EUR od 01.05.2013. pa do isplate

57,79 EUR od 01.06.2013. pa do isplate

55,33 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

57,47 EUR od 01.08.2013. pa do isplate

59,50 EUR od 01.09.2013. pa do isplate

63,51 EUR od 01.10.2013. pa do isplate

61,12 EUR od 01.11.2013. pa do isplate

62,52 EUR od 01.12.2013. pa do isplate

63,07 EUR od 01.01.2014. pa do isplate

64,74 EUR od 01.02.2014. pa do isplate

66,35 EUR od 01.03.2014. pa do isplate

65,59 EUR od 01.04.2014. pa do isplate

63,71 EUR od 01.05.2014. pa do isplate

63,38 EUR od 01.06.2014. pa do isplate

63,40 EUR od 01.07.2014. pa do isplate

65,60 EUR od 01.08.2014. pa do isplate

68,17 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

67,64 EUR od 01.10.2014. pa do isplate

68,77 EUR od 01.11.2014. pa do isplate

70,72 EUR od 01.12.2014. pa do isplate

69,73 EUR od 01.01.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.02.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.03.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.04.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.05.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.07.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.08.2015. pa do isplate

70,20 EUR od 01.09.2015. pa do isplate

II Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju, DU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 18. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11.,78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

3,82 EUR od 01.11.2008. pa do 18.01.2016

5,20 EUR od 01.01.2009. pa do 18.01.2016

7,09 EUR od 01.02.2009. pa do 18.01.2016

8,42 EUR od 01.03.2009. pa do 18.01.2016

6,24 EUR od 01.04.2009. pa do 18.01.2016

5,73 EUR od 01.05.2009. pa do 18.01.2016

2,28 EUR od 01.06.2009. pa do 18.01.2016

0,40 EUR od 01.08.2009. pa do 18.01.2016

2,40 EUR od 01.09.2009. pa do 18.01.2016

0,97 EUR od 01.10.2009. pa do 18.01.2016

2,86 EUR od 01.12.2009. pa do 18.01.2016

5,73 EUR od 01.01.2010. pa do 18.01.2016

8,65 EUR od 01.02.2010. pa do 18.01.2016

7,88 EUR od 01.03.2010. pa do 18.01.2016

13,32 EUR od 01.04.2010. pa do 18.01.2016

11,64 EUR od 01.05.2010. pa do 18.01.2016

13,98 EUR od 01.06.2010. pa do 18.01.2016

28,31 EUR od 01.07.2010. pa do 18.01.2016

24,91 EUR od 01.08.2010. pa do 18.01.2016

36,69 EUR od 01.09.2010. pa do 18.01.2016

30,51 EUR od 01.10.2010. pa do 18.01.2016

25,82 EUR od 01.11.2010. pa do 18.01.2016

40,44 EUR od 01.12.2010. pa do 18.01.2016

49,12 EUR od 01.01.2011. pa do 18.01.2016

42,42 EUR od 01.02.2011. pa do 18.01.2016

43,30 EUR od 01.03.2011. pa do 18.01.2016

39,77 EUR od 01.04.2011. pa do 18.01.2016

40,82 EUR od 01.05.2011. pa do 18.01.2016

56,31 EUR od 01.06.2011. pa do 18.01.2016

58,53 EUR od 01.07.2011. pa do 18.01.2016

76,36 EUR od 01.08.2011. pa do 18.01.2016

71,01 EUR od 01.09.2011. pa do 18.01.2016

59,78 EUR od 01.10.2011. pa do 18.01.2016.

59,52 EUR od 01.11.2011. pa do 18.01.2016

58,44 EUR od 01.12.2011. pa do 18.01.2016

62,37 EUR od 01.01.2012. pa do 18.01.2016

65,99 EUR od 01.02.2012. pa do 18.01.2016

66,11 EUR od 01.03.2012. pa do 18.01.2016

63,95 EUR od 01.04.2012. pa do 18.01.2016

64,63 EUR od 01.05.2012. pa do 18.01.2016

66,12 EUR od 01.06.2012. pa do 18.01.2016

64,85 EUR od 01.07.2012. pa do 18.01.2016

64,66 EUR od 01.08.2012. pa do 18.01.2016

63,18 EUR od 01.09.2012. pa do 18.01.2016

60,82 EUR od 01.10.2012. pa do 18.01.2016

63,65 EUR od 01.11.2012. pa do 18.01.2016

64,99 EUR od 01.12.2012. pa do 18.01.2016

64,51 EUR od 01.01.2013. pa do 18.01.2016

59,51 EUR od 01.02.2013. pa do 18.01.2016

2,62 EUR od 01.03.2013. pa do 18.01.2016

III Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 1.lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi restitucijskog zahtjeva potrošača temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tužbi navodi da je s bankom zasnovao kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 5140030242-69700011186/2005. sklopljenim na dan 14. rujna 2005., a to za odobreni kreditni iznos od 32.000,00 CHF. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je suđeno pod točkom 1. (prvom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-AdriaBank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.1.Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

1.2. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj banci takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.

1.3. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 1.1. (prvoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013., na način da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje u odnosu na tuženu banku da bi ista u relevantnom vremenskom razdoblju identificiranom prvostupanjskom presudom povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Pod točkom II. (drugom) izreke djelomično je odbijena žalba tužene banke kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojemu je u odnosu na banku tuženika utvrđeno da je u relevantnom razdoblju identificiranom prvostupanjskoj presudi, a koje razdoblje povreda traje i na dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.5. Pod nastavnom točkom III. (trećom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je preinačena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu i na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku iz točke 9. (devete) izreke prvostupanjske presude da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i da joj se zabrani takvo ili slično postupanje ubuduće.

1.6. Pod točkom IV. (četvrtom) presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., djelomično je odbijena žalba tužene banke podnesena protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na dio točke 9. i 10. izreke prvostupanjske presude, kojima se tuženoj banci naloženo da u potrošačkim ugovorima o kreditu prekine s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njenom jednostranom odlukom, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima joj je zabranjeno takvo ili slično ponašanje ubuduće.

1.7. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III- 2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.

1.8. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012.

1.9. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.10. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe, pri čemu odnosni ugovor sadrži ništetnu odredbu kojom je ugovorena vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.11. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

1.12. Tužitelj posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a KONVERZIJA KREDITA DENOMINIRANIH U CHF I DENOMINIRANIH U KUNAMA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13.,9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu (stranica 54-94 spisa ) protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini.

2.1. Ističe nepostojanje pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe. Tuženik ističe kako načelo pravnog interesa – koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog procesnog prava – nalaže da pružanje pravne zaštite valja reducirati samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Temeljno načelo konverzije propisano je u članku 19.b ZID ZPK: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednač i s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Iz navedenog je nedvojbeno razvidno kako se provedbom konverzije postiže izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR odnosno dovođenje potrošača iz ugovora o kreditu u CHF u pravni položaj potrošača iz ugovora o kreditu u EUR.

2.2. Tuženik prvenstveno ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZID ZPK“) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

2.3. Svrha navedenog Zakona je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu.

2.4. Tuženik naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku.

2.5. Nadalje, tuženik ističe kako je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Dakle, u odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbor da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju.

2.6. Stoga da je posve jasno kako su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubio bi svrhu intervencije zakonodavca, a kojoj intervenciji je cilj upravo zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje.

2.7. S obzirom na sve naprijed navedeno, budući se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR.

2.8. Završno, tuženik također ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Osnovnom ugovoru) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Osnovnom ugovoru.

3 . U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu uz depozit, broj 5140030242-69700011186/2005., u aneks ugovora o kreditu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka LU od 25.srpnja 2025, saslušao je tužitelja, osobnog bankara Branke Raguž i sudskog vještaka u svrhu dokazivanja, te u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 14.rujna 2005. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 32.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, nedostatak pravnog interesa, prigovor zastare.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 14.rujna 2005. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 32.000,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 10 godina.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka 8 Poslovni broj: P-125/2023-20 pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

9. U odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedeno je da tužitelj, kao osoba ovlaštena za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa, ima pravni interes za vođenje spora za zaštitu takvih interesa i prava. Pritom sud posebno naglašava kako takav pravni interes općenito i načelno postoji, unatoč tome što je zakon dopustio konverziju kredita iz CHF-a u odgovarajući kredit u eure. Takvo stajalište VSRH pravda time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima, zbog čega i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Sud potom zaključuje kako „U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka“. Drugim riječima, u toj je presudi VSRH zapravo kazao da postoji pravni interes za vođenje postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava jer je jednostavno moguće da ima korisnika kredita koji nisu iskoristili svoje pravo na konverziju. Time VSRH nije zauzeo stajalište suprotno onome što je dosad bilo argumentirano o učincima konverzije.

10. Na ročištu koje je održano dana 16.prosinca 2025. osobni bankar Branka Raguž navela je da se zbog proteka vremena ne sjeća pojedinosti sklapanja ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora 2005. godine imali su na raspolaganju dvije vrste valute u CHF i u EUR (stambene, namjenske i namjenske kredite). U to vrijeme bilo je jako puno klijenata, te je svaki klijent dobio osnovne informacije vezane za kamatu, visinu anuiteta, i sve ostalo što je bilo potrebno. Navela je da nikoga nisu prisiljavali da mora podići kredit u određenoj valuti. U to vrijeme ponude su bile u obliku brošure, te da nije bilo pregovaranja. Ističe da je klijent imao zahtjev koji je bilo potrebno popuniti i pribaviti određene podatke i dokumentaciju.

11. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao istinit i točan, proizlazi da je kredit podigao u stambene svrhe, da nije bio vlasnik obrta kao da ni nema poslovnih udjela u tvrtki. U to vrijeme bio je sudac Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu dok je danas javni bilježnik. Kredit je bio podignut na razdoblje od 10 godina, te je isplaćen. Radilo se o protuvrijednosti od 32.000,00 CHF, u to vrijeme bio je klijent Slavonske banke, a sada je klijent Addiko banke kao pravnog slijednika, i bilo je normalno da zatraži kredit u svojoj banci, budući da nije imao dovoljno sredstava za adaptaciju stana. Imao je povjerenje u banku, budući da je bio kredit u CHF najpovoljniji isti je i sam podigao, te nije mislio da će doći do divljanja tečaja, bio je upoznat da može doći do rasta tečaja svih valuta, a ne samo CHF, ali nije smatrao da bi se tečaj mogao mijenjati toliko, te mu je rata kredita s 1.500,00 HRK skočila na 2.400,00 HRK. Dakle, nesporno je da je tužitelj podigao kredit kao potrošač za osobne potrebe tj. da se radi o potrošačkom kreditu.

12. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev tužitelja kojim traži isplatu više plaćenih iznosa kao posljedice primjene nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

13.Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa ugovora o konverziji, Sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretnom slučaju isti i učinio.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.2. Na temelju naprijed navedenog Sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

15. Sud nalazi da je tuženik prilikom konverzije kredita postupao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Međutim, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

15.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Budući je tužitelj sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO) i na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje mu je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

16. Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije LU tužitelj je podneskom od 8.rujna 2025. naveo kako prihvaća sačinjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka te da na isti nema primjedbi, te je zatim uredio tužbeni zahtjev na način da nadalje potražuje iznos od ukupno 2.026,37 EUR-a kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak kao i zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji.

16.1. Ovakvu preinaku tužbe sud je dozvolio sukladno odredbi članka 190. stavak 1. i 3. ZPP-a jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem do zaključenja prethodnog postupka nije mogao odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva te sud smatra kako je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

16.2 Nalaz i mišljenje financijskog vještaka LU Sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe u matematičkom dijelu. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da umanjena razlika zbog primjene tzv. valutne klauzule umanjena za preplatu po konverziji izračunato iznosi više plaćeno 2.026,37 EUR. Tuženik je zatražio da vještak izračuna tzv. negativne kamate. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada dospijevaju, a niti istakao prijeboj odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.

17. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

17.1. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

17.2. Tuženikov prigovor zastare potraživanja nije osnovan budući je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnesena pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 04. travnja 2012. godine i koji postupak je vođen pod posl. broj: P-1401/12 donesena odluka 04. srpnja 2013. postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž- 6632/17-10, 14. lipnja 2018. Podnošenjem kolektivne tužbe zastara je prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Kako je s toga osnova tužba u ovome predmetu podnesena 1.lipnja 2023. tužiteljevo potraživanje s osnova preplaćenoga zbog primjene valutne klauzule nije zastarjelo.

18. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom Sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) naložio da mu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 2.250,00 EUR, a koji troškovi se odnose na trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.7/1 Tarife ),trošak zastupanja na ročištima 6.prosinca 2024., 13.lipnja 2025., 24.studenog.2025. i 16.prosinca.2025. u ukupnom iznosu od 800,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), trošak sastava podneska od 27.rujna 2023. i 8.rujna.2025. u iznosu od 400,00 EUR ( Tbr.8/1 Tarife ), PDV od 25% u iznosu od 350, 00 EUR ( Tbr. 46 Tarife ), te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 EUR.

19. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 23.prosinca 2025.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Domagoj Miličević, Požega

2. Odvjetničko društvo Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb