Poslovni broj: P-250/2020-70

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d, Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Katji Bajčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dušanu Trifunoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tužene SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Adnanu Rizviću, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti, poništenja i raskida, nakon glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, 23. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništavim Kupoprodajni ugovor kojeg su dana 27. siječnja 1989. godine zaključili tužitelj FE i tužena SE, čiji je predmet nekretnina k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II Tužitelj je ovlašten da na temelju ove presude nakon njezine pravomoćnosti kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, zatraži uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini iz toč. I. ove presude kakvo je bilo prije zaključenja Kupoprodajnog ugovora.

III Nalaže se tuženoj SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju FE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.517,13 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 8. prosinca 2009. godine tužitelj navodi da je u svojstvu prodavatelja s tuženom u svojstvu kupca 27. siječnja 1989. godine zaključio Kupoprodajni ugovor za nekretninu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pri čemu da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 16.500,00 DEM s rokom isplate do 1. studenog 1989. godine. Kao punomoćnica tužene Ugovor je potpisala njezina majka KE koja prilikom zaključenja Ugovora nije raspolagala cjelokupnim iznosom kupoprodajne cijene radi čega je predložila da se u Ugovor upiše manja cijena, a da se neisplaćeni iznos od 11.500,00 DEM ima smatrati pozajmicom. Tužena nikada nije isplatila kupoprodajnu cijenu u cijelosti, a niti je došlo do predaje nekretnine u posjed tuženoj. Tužitelj stoga predlaže utvrditi ništavim Kupoprodajni ugovor te postavlja dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva na poništenje i raskid ugovora.

2. KE, majka tužene koja je zaprimila tužbu na adresi tužene, je u podnesku od 8. lipnja 2010. godine osporila navode tužitelja o neisplati kupoprodajne cijene te je dostavila potvrde o isplati pojedinačnih iznosa potpisane od strane tužitelja. U odgovoru na tužbu od 11. lipnja 2010. godine tužena je predložila da sud odbaci tužbu jer se među strankama već vodio postupak radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora, a koji je okončan pravomoćnom presudom posl. br. P-217/92 kojom je tužbeni zahtjev odbijen.

3. Sud je na ročištu održanom 16. ožujka 2017. godine saslušao svjedokinju KE i parnične stranke, nakon čega je izvršio uvid u ovosudni spis posl. br. P- 217/92 i isprave priležeće spisu te je zaključio glavnu raspravu.

4. Presudom posl. br. P-2458/2015 od 24. ožujka 2017. godine odbijeni su tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovora i prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi poništenja ugovora, dok je toč. III. presude određeno da će se o drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu odlučivati nakon pravomoćnosti toč. I. i II. presude. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-51/2018 od 5. veljače 2020. godine ukinuta je prvostupanjska presude te je predmet vraćen na ponovni postupak, uz uputu da prvostupanjski sud utvrdi sporne činjenice vezane uz valutu u kojoj su stranke stvarno ugovorile i vršile isplatu kupoprodajne cijene, sve radi pravilne primjene odredaba Zakona o deviznom poslovanju.

5. Kako je u ponovljenom postupku došlo do promjene uređujućeg suca, na ročištu održanom 28. kolovoza 2025. godine glavna rasprava je u smislu čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) počela iznova. Punomoćnici stranaka su se suglasili da se ne provode ponovno izvedeni dokazi, već da se pročitaju zapisnici s iskazima stranaka i svjedoka. Sud je na prijedlog stranaka, a prema uputi drugostupanjskog suda, na ročištu održanom 10. studenog 2025. godine proveo dopunsko saslušanje svjedokinje KE i parničnih stranaka nakon čega je zaključena glavna rasprava.

6. Tijekom dokaznog postupka proveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave – izvadak iz zemljišne knjige (list B5), Kupoprodajni ugovor od 27. siječnja 1989. (list C6 spisa), potvrdu od 27. siječnja 1989. (list Č7 spisa), presudu posl. br. P-217/92 od 17. studenog 1993. (list 12-17 spisa), rješenje o uknjižbi Z-330/89 (list 20 spisa), priznanice (list 23-25 spisa), uvjerenje o uvjetima uređenja prostora i uvjete uređenja prostora (list 27-29 spisa), potvrde o isplatama (list 33-37 spisa), preslike dopisa stranaka (list 229- 237 spisa), te je saslušana svjedokinja KE (list 165 i list 471 spisa) i parnične stranke (list 166 i list 472-473 spisa).

7. U smislu čl. 8. ZPP-a, sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio osnovanim glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetosti ugovora, shodno čemu nije odlučivano o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima radi poništenja i raskida ugovora.

8. Presudom Općinskog suda u Krku posl. br. P-217/92 od 17. studenog 1993. godine, na koju se tužena pozivala kao presuđenu stvar, odbijen je tužbeni zahtjev FE radi utvrđenja djelomične ništavosti Kupoprodajnog ugovora. Međutim, tužba se u tom predmetu temeljila na drugačijoj činjeničnoj osnovi, pri čemu je tužitelj kao razloge ništavosti isticao da se ugovorne strane nikada nisu usuglasile o bitnim sastojcima ugovora i da tužena nije potpisala ugovor, već ga je potpisala njezina majka. S obzirom da nema objektivnog identiteta spora, nije riječ o presuđenoj stvari te je tužitelj u ovom postupku ovlašten zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora iz razloga koji nisu bili isticani u ranije vođenoj parnici, a što je potvrdio i Županijski sud u Rijeci rješenjem posl. br. Gž-5647/2013 od 17. prosinca 2023. godine.

9. Među strankama je nesporno da su tužitelj kao prodavatelj i tužena, odnosno njezina majka KE kao punomoćnica tužene, 27. siječnja 1989. godine zaključili Kupoprodajni ugovor za k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Prilikom sastavljanja Kupoprodajnog ugovora došlo je do omaške u pisanju katastarske oznake nekretnine pa je tako u Kupoprodajnom ugovoru na listu 128 spisa upisana k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je kasnije za potrebe uknjižbe ispravljena u točnu oznaku k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list C6 spisa). Tužena je temeljem predmetnog ugovora upisana kao vlasnica k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (list B5 spisa) te stoga nije sporno da je predmet ugovora bila upravo k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a ne k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u zemljišnim knjigama ni ne postoji. U Kupoprodajnom ugovoru upisana je kupoprodajna cijena u iznosu od 5.589.000,00 dinara.

10. Svjedokinja KE je u svom iskazu potvrdila da je potpisala kupoprodajni ugovor u ime tužene koja je u to vrijeme živjela u [adresa]. Kupoprodajna cijena ugovorena je iznosu od 11.500,00 DEM i ista je isplaćena u cijelosti - iznos od 5.000,00 DEM tužitelju je predan prilikom zaključenja ugovora, a ostatak iznosa je plaćala tužitelju prema svojim mogućnostima. Kupoprodajnu cijenu s tužiteljem je dogovarala upravo svjedokinja, u ime svoje kćeri. Svjedokinja je potvrdila da je potpisala potvrdu o zajmu s lista 7 spisa, ali je osporila da je primila bilo kakav novac od tužitelja. U dopunskom saslušanju, nakon ukidne odluke, svjedokinja je iskazala da joj je novce za isplatu kupoprodajne cijene slala tužena. Svjedokinja je u banci podizala dinare, ali je isplatu kupoprodajne cijene vršila u njemačkim markama jer da tužitelj nije htio primiti dinare.

11. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je o zaključenja ugovora i kupoprodajnoj cijeni pregovarao s majkom tužene, svjedokinjom KE. Cijenu su ugovorili u iznosu od 16.500,00 DEM. Prilikom zaključenja ugovora isplaćeno je 5.000,00 DEM, svjedokinja je kasnije u ratama isplatila iznos od 6.200,00 DEM, a ostao je neisplaćeni iznos od 5.300,00 DEM. Neovisno o tome što je u ugovoru navedena cijena u dinarima, ista je ugovorena i isplaćivana isključivo u njemačkim markama. Tužitelj je iskazao da nikada sa svjedokinjom nije pregovarao o cijeni u dinarima jer je to bilo razdoblje velike inflacije i sva su se plaćanja vršila u markama. Nikada nije predao posjed nekretnine tuženoj, samo joj je dopustio da tamo stavi kamp prikolicu koju je tužena kasnije preselila na susjednu nekretninu.

12. Tužena je iskazala da je Kupoprodajni ugovor u njezino ime zaključila i potpisala njezina majka KE, koja je s tužiteljem i dogovorila kupoprodajnu cijenu. Tužena nije bila ni u kakvom kontaktu s tužiteljem sve do pokretanja parničnog postupka. Majka ju je izvijestila da kupoprodajna cijena dogovorena u iznosu od 11.500,00 DEM i ona je s time bila suglasna. Poslala je majci novce i ona je platila tužitelju. Iako je majka novac u banci podizala u dinarima, isplata je vršena u njemačkim markama jer je tužitelj na tome inzistirao. Tužena je ušla u posjed predmetne nekretnine nakon zaključenja ugovora, ali joj je tužitelj u međuvremenu zabranio dolazak na istu.

13. Iz iskaza svjedokinje i parničnih stranaka sud zaključuje da je, unatoč tome što je u Kupoprodajnom ugovoru cijena navedena u dinarima, kupoprodajna cijena zapravo dogovorena i isplaćivana u njemačkim markama, odnosno stranoj valuti. I svjedokinja i tužitelj su jasno i nedvojbeno iskazali da su o cijeni od samog početka pregovarali u njemačkim markama te da je svjedokinja odmah po zaključenju ugovora predala tužitelju iznos od 5.000,00 DEM, a iz potvrda na listu 34-37 spisa proizlazi da mu je svjedokinja u ratama isplatila i dodatnih 6.200,00 DEM. Dakle, svi iznosi isplaćeni na ime kupoprodajne cijene isplaćivani su isključivo u njemačkim markama, kako je to između tužitelja i KE i dogovoreno. Pritom nisu od značaja navodi svjedokinje KE da je novce u banci podizala u dinarima, već je odlučno isključivo u kojoj je valuti ugovorena i isplaćena kupoprodajna cijena, a to su njemačke marke. Uostalom, svjedokinja i tužena su navode o podizanju novca u dinarima istaknule tek u dopunskom saslušanju, nakon što je drugostupanjski sud ukazao na zabranu plaćanja u stranoj valuti, dok su u iskazima od 16. ožujka 2017. godine iskazivale isključivo o njemačkim markama.

14. Kupoprodajni ugovor zaključen je 27. siječnja 1989. godine, shodno čemu se na ocjenu istoga imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, dalje: ZOO/78) budući odredba čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine (Narodne novine 35/2005) propisuje da se odredbe tog zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog zakona. Dakle, na obvezni odnos između stranaka primjenjuju se odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme njegova zaključenja.

15. Odredba čl. 103. ZOO/78 propisuje da je ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o deviznom poslovanju (Službeni list SFRJ br. 66/85, 13/86, 71/86, 2/87, 3/88, 59/88, dalje: ZDP) koji je u čl. 1. propisivao da se naplata i plaćanje u devizama i dinarima u poslovanju s inozemstvom i drugome deviznom poslovanju ostvaruju po odredbama tog zakona. Odredbe čl. 15. i čl. 16. ZDS propisivale su zabranu plaćanja i naplate u devizama ili u zlatu između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Jugoslaviji, ako saveznim zakonom nije drugačije određeno, a svaka ugovorna obveza protivna toj zabrani je ništava. Prema čl. 71. ZDP-a devize koje građani prime iz inozemstva, kao što ih je u konkretnom slučaju svjedokinja KE primila od tužene, mogu prodati ovlaštenoj banci i ovlaštenom mjenjaču, a devize koje drže na deviznom računu ili kao devizni štedni ulog građani i građanske pravne osobe mogu upotrijebiti za plaćanje uvoza robe i druga plaćanja u inozemstvu za vlastite potrebe i za potrebe članova svoje obitelji. Kako predmetni Ugovor nema inozemi karakter jer se nekretnina nalazila na području Jugoslavije, plaćanje takve kupoprodajne cijene nije predviđeno kao iznimka u kojoj je domaćim i stranim osobama dopušteno plaćanje devizama.

17. Osim što su odredbe čl. 15. i 16. ZDP-a kogentne (prinudne) naravi te postupanje protivno istima prema odredbi čl. 103. ZOO/78 za posljedicu ima ništavost ugovora, već i sama odredba čl. 15. i 16. ZDP-a propisuje da je svaka ugovorna obveza protivna zabrani plaćanja u devizama ništava.

17.1. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 109. ZOO/78) te se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO/78), odnosno ne podliježe ni zastarnim ni prekluzivnim rokovima.

18. S obzirom na činjenično utvrđenje suda da je kupoprodajna cijena, neovisno o čl. II. ugovora, stvarno ugovorena i isplaćivana u njemačkim markama, što je protivno citiranim kogentnim odredbama ZDP-a, primjenom odredbe čl. 103. ZOO/78, odlučeno je kao u toč. I. izreci presude.

19. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/78, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Shodno navedenom, prihvaćen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije zaključenja ništavog Kupoprodajnog ugovora, odnosno prije njegove provedbe u zemljišnoj knjizi.

20. Slijedom svega navedenog, tužbeni je zahtjev ocijenjen osnovanim te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude. S obzirom da sud o tužbenim zahtjevima odlučuje onim redoslijedom kako su postavljeni, a budući da je prihvatio prvi zahtjev, sud nije odlučivao o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima.

21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa) u visini 100 bodova za sastav tužbe i četiri obrazložena podneska od 22. veljače 2012., 14. rujna 2016., 24. ožujka 2017. i 25. rujna 2017. godine (Tbr. 8.1), ukupno 500 bodova. Za sastav ostalih obrazloženih podnesaka od 30. listopada 2020., 1. veljače 2021. i 28. siječnja 2022. godine tužitelju je priznata nagrada u visini 50 bodova, ukupno 150 bodova, pozivom na Tbr. 8.3. Tužitelju je priznat trošak sastava žalbi protiv rješenja od 19. siječnja 2013., rješenja od 3. svibnja 2013. i rješenja od 24. listopada 2022. godine u visini od 50 bodova za svaku žalbu (Tbr. 10.4.), ukupno 150 bodova, te trošak sastava žalbe protiv presude od 26. rujna 2017. godine u iznosu od 125 bodova.

22.1. Tužitelju je nadalje priznat trošak zastupanja na ročištima 17. studenog 2014., 11. studenog 2016., 16. ožujka 2017., 22. travnja 2021., 31. siječnja 2022., 30. studenog 2023., 28. kolovoza 2025. i 10. studenog 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1.), ukupno 800 bodova, dok mu je za pristup ročištu 30. listopada 2024. godine priznata nagrada u visini 50 bodova (Tbr. 9.2.), ukupno 850 bodova.

22.2. Dakle, tužitelju je priznata nagrada u ukupnoj visini od 1.775 bodova, što prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. iznosi 3.550,00 EUR. Tužitelju je temeljem Tbr. 46. priznat zatraženi PDV u iznosu od 887,50 EUR. Dakle, tužitelju je na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u iznosu od 4.437,50 EUR.

22.2. Tužitelju je pored nagrade na ime zastupanja po punomoćniku priznat trošak sudskih pristojbi na presudu od 24. ožujka 2017. godine u iznosu od 53,09 EUR (400,00 kn) prema potvrdi na listu 201 spisa i pristojbi na žalbu od 25. listopada 2022. izjavljenu protiv rješenja od 18. listopada 2022. godine u iznosu od 26,54 EUR (200,00 kn) prema potvrdi na listu 412 spisa.

22.3. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. svibnja 2020. godine jer je isti sastavio i dostavio sam tužitelj, kao niti trošak sastava zahtjeva za izuzeće raspravnog suda, predsjednice suda i svih sudaca Općinskog suda u Crikvenici jer isti nije bio potreban za vođenje parnice. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu jer spisu ne prileži dokaz da je ista plaćena, kao ni trošak sudskih pristojbi na žalbe protiv rješenja od 19. siječnja 2013. i 3. svibnja 2013. godine jer iste nisu plaćene, niti postoji obveza plaćanja sudskih pristojbi na žalbu ukoliko rješenje protiv kojeg je žalba izjavljena ne podliježe plaćanju pristojbi.

U Krku, 23. prosinca 2025.

Sutkinja:

Katja Bajčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri (3) istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.