1

Posl. broj Gž R-278/2021-3

 

 

 

                                                                                                  Posl. broj Gž R-278/2021-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od  sutkinja  Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća,  Helene Vlahov Kozomara sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid  Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja
D. L. iz R.T., OIB ......, zastupanog po punomoćnici B. M., odvjetnici u ., protiv tuženika S.-I., d.o.o., iz Z., OIB....., zastupanog po punomoćniku M.Č., odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o  žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-352/2017-89 od 4. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I Odbija se žalba  tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-352/2017-89 od 4. prosinca 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je naloženo  tuženiku isplatiti tužitelju s naslova naknade štete iznos od  65.000,00 kn /8.626,98 eur[1] te iznos od 6.300,00 kn/836,15 eur, s pripadajućim zateznim kamatama,  kao i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo  tuženiku naknaditi  tužitelju parnični trošak u iznosu od 17.605,81 kn/2.336,69 eur s pripadajućim zateznim kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-352/2017-89 od 4. prosinca 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je dosuđena isplata iznosa od 14.000,00 kn/1.858,12 eur (preko iznosa od  65.000,00 kn/8.626,98 eur do iznosa od 79.000,00 kn/10.485,10 eur) kao i točki III. izreke u  dijelu u kojem je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.769,19 kn/367,53 eur( preko iznosa od 17.605,81 kn/2.336,69 eur do iznosa od  20.375,00 kn/2.704,23 eur), s pripadajućim zateznim kamatama, i sudi:

Odbija se kao neosnovan  dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 14.000,00 kn (četrnaesttisućakuna)/1.858,12 eur (tisućuosamstopedesetosam- eurdvanaestcenti) s pripadajućim kamatama, kao i  dio zahtjeva  tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.769,19 kn (dvijetisućesedamstošezdesetdevet-    kunaidevetnaestlipa) / 367,53 eur (tristošezdesetsedameuripedesetitricenta), s pripadajućim kamatama.

III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 256,41 kn(dvjestopedesetšestkunaičetrdesetjednulipu)/34,03 eur (tridesetičetiri-euraitricenta), dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku s naslova naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 79.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana 11. studenoga 2016., do isplate, te iznos od 6.300,00 kn sa zateznom kamatom od dana 04. prosinca 2020. do isplate,  sve po stopi  kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

U točki II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od  6.300,00 kn i to za razdoblje od 11. studenoga 2016. do  3. prosinca 2020. kao neosnovan.

U točki III. izreke naloženo je  tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.375,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je  pobliže navedeno u izreci te presude.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) nalazi u tome  što presuda ne sadrži jasne  i nedvojbene razloge o bitnim i odlučnim činjenicama, tako da se ne može ispitati.  Tuženik prije svega ističe kako  iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj bio svjestan ozbiljne opasnosti koja mu prijeti (životne opasnosti), no unatoč tome obavlja radni zadatak očito lakomisleno smatrajući da do štetnog događaja (ozljeđivanja) neće doći, što predstavlja krajnju nepažnju radnika. Navodi da tužitelj ničim nije dokazao da bi dobio otkaz u slučaju da je odbio radni zadatak obzirom da bi mu izvršenjem istog  život bio ugrožen, što potvrđuje i zakonski  zastupnik tuženika kojem pak sud ne poklanja vjeru. Navodi da takav zaključak suda nema temelja u iskazu svjedoka  Z. H.. Tvrdi da je gruba nepažnja tužitelja isključivi uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja, što predstavlja  ekskulpacijski razlog. Napominje da je sam tužitelj naveo  kako je znao da podupirač nije pričvršćen te kako je svjestan opasnosti koja mu prijeti, što nameće zaključak da je  upravo tužitelj dan ranije nepropisno postavio  podupirač koji je potom slijedećeg dana na njega pao i ozlijedio ga. U suprotnom postavlja se pitanje kako je tužitelj mogao znati da podupirač nije pričvršćen ako zbog visine, oblačnog vremena, to svjedoku H. i tužitelju nije bilo vidljivo. Navodi da je tužitelj bio svjestan ozbiljne opasnosti koja mu prijeti,  pa je bio dužan odbiti radni zadatak. U tom smislu i vještak J. J. u svom usmenom nalazu i mišljenju od  19. listopada 2020. navodi da je tužitelj na temelju toga što je utvrdio da nisu ispunjeni svi uvjeti za  zaštitu na radu imao pravo odbiti raditi taj posao prilikom kojeg mu prijeti opasnost. Smatra da je temeljem nalaza i mišljenja vještaka trebalo utvrditi krajnju nepažnju tužitelja,  budući da isti nije odbio radni zadatak unatoč svijesti o opasnosti koja mu prijeti. Ističe da je tužitelj kvalificirani tesar s dugogodišnjim iskustvom, te da su provođene mjere zaštita na radu (i to po njemačkim pravilima) što nije bilo niti sporno pa na navedene okolnosti tuženik nije predlagao posebne dokaze. Uz to,   nesporna je činjenica da su na gradilištu u Njemačkoj provođene mjere zaštite na radu, što su potvrdili svjedok I.K. i zakonski zastupnik tuženika I. G.. Tuženik naglašava kako se tužitelj ozlijedio za vrijeme rada u Njemačkoj, te kako su na predmetnom gradilištu bile poduzete sve po njemačkim propisima propisane mjere zaštite na radu. Svi radnici prije početka rada slušaju "upute" i mjere zaštite na radu, pa tako i tužitelj. Navodi da je općepoznato kako se u Njemačkoj  gradilišta zatvaraju odmah po uočavanju najmanjih propusta. Stoga, pa čak i da na gradilištu u Nj. na kojem se  tužitelj ozlijedio nisu bile "poduzete" sve mjere zaštite na radu propisane hrvatskim zakonima, a jesu, nema bilo kakve odgovornosti tuženika jer su  bile  "poduzete" sve mjere zaštite na radu propisane njemačkim zakonima. Tuženik prigovara i dosuđenoj visini štete kao previsokoj.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, te obvezati na podmirenje parničnog troška podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni  ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda. 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog ozljede na radu.

U provedenom postupku je utvrđeno:

              - da je čitanjem prijave  ozljede na radu utvrđeno da je do štetnog događaja došlo tijekom radnog procesa pripreme za montažu omnia ploče odnosno montaže podupirača omnia ploče i to na način da je jedan od podupirača za omnia ploču koji nije bio dobro pričvršćen pao  tužitelju na nogu (potkoljenicu), kao i to da je J.R. naznačen kao  neposredni rukovoditelj, a Z. H. kao neposredni očevidac,

              - da iz iskaza svjedoka  I.K.,  proizlazi da je do štetnog događaja došlo zbog toga  što podupirač stropne konstrukcije nije bio dobro pričvršćen, a što je bio zadatak ljudi koji su radili na postavljanju konstrukcije s time da su radnici  naknadno radili provjere uz napomenu da uvijek provjera nije bila moguća i to u slučajevima kada se radi o podupiračima koji nisu dostupni ili se radi o mračnom prostoru,

              -da iz iskaza svjedoka  Z. H. proizlazi  da se radilo o teškim podupiračima visine od  5,5 metara i mračnom prostoru, tako da nije bilo moguće provjeriti jesu li stropni podupirači bili dobro postavljeni, odnosno da li je čavao (na toj visini) zabijen, a isto tako proizlazi da nije bilo  dovoljno opreme jer je trebala biti bina koja se hidraulično diže i visoke ljestve kako bi se mogli provjeriti podupirači, te da je on upozoravao poslovođu na nedostatke ali da se radni zadaci nisu smjeli odbiti zbog prijetnji odlaskom kući,

              -da iz iskaza  tužitelja saslušanog kao stranke proizlazi da je do štetnog događaja došlo upravo na način kako je to opisao svjedok Z. H., da je  tužitelj također upozoravao poslovođu na nedostatke, te da je sam bio svjestan opasnosti, međutim, radni zadatak nije smio odbiti zbog straha od gubitka posla, a kako je to iskazao i svjedok Z. H.,

              - da je navedenim iskazima potvrđeno kako na tužitelja nije pao stropni podupirač kojeg bi on sam postavljao, već podupirač koji su drugi radnici postavljali dan ranije,

              -da iz iskaza zakonskog zastupnika  tuženika proizlazi da isti nije bio prisutan na gradilištu u trenutku štetnog događaja zbog čega ne može imati neposrednih saznanja, a u odnosu na njegove navode da je tužitelj ukoliko je znao da raniji podupirači nisu začavlani trebao odbiti radni zadatak i da u tom slučaju ne bi dobio otkaz, sud utvrđuje da je isti suprotan sa iskazom tužitelja  i iskazu svjedoka Z. H., pa slijedom toga iskaz zakonskog zastupnika tuženika  ocjenjuje neuvjerljivim i usmjerenim na isključenje odgovornosti tuženika, pa u tom kontekstu naglašava kako činjenica   da tužitelj nije odbio izvršenje radnog zadatka zbog straha od otkaza ne može stavljati tužitelju na teret u smislu odgovornosti za nastanak štetnog događaja,

              -da iz nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu J.J. proizlazi  da je do ozljede tužitelja došlo na privremenom gradilištu, a prije ozljeđivanja na mjestu
ozljeđivanja su vršeni radovi koji su prethodili izradi stropne ploče, bili su postavljeni stropni podupirači s tronošcima, primarni nosači, sekundarni nosači i dio među podupirača,

-da je  Z. H. zajedno s tužiteljem dobio zadatak od poslovođe J. R.da postavi dodatne međupodupirače u prostor u kojem je prethodnog dana bio postavljen dio međupodupirača od strane drugih radnika, da je Z. H. krenuo postaviti međupodupirač, ali ga nije mogao rastegnuti pa je pozvao tužitelja da mu pomogne, da je tužitelj krenuo prema H. kada je na njega pao među- podupirač postavljen prethodnog dana od strane drugih radnika, i to međupodupirač kojem je tužitelj bio okrenut leđima tako da isti nije vidio njegov pad i nije ga mogao i izbjeći,

-da za vrijeme postavljanja međupodupirača na mjestu događaja nalazili su se tužitelj i radnik Z. H., dok nije bilo poslovođe,

-da   međupodupirači postavljeni dan prije nisu bili osigurani od pada što je u suprotnosti s propisima, jer poslovođa koji je vodio postavljanje privremene noseće konstrukcije morao je osigurati da ista kao i njeni dijelovi budu osigurani od pada, budući je Pravilnikom o zaštiti na radu na privremenim ili pokretnim gradilištima ("Narodne novine", br. 51/08.) propisano (dodatak IV, dio B, dio II): i to točkom 4., da radnici moraju biti zaštićeni od padajućih predmeta; te točkom 12., da privremene poduporne konstrukcije te podupore mogu se postavljati ili odstranjivati samo pod nadzorom stručne osobe,

-da je tužitelj imao uvjete za obavljanje poslova tesara (posla s
posebnim uvjetima rada), tj. isti je bio stručno osposobljen za tesara i bio je zdravstveno sposoban za obavljanje tih poslova,

-da je vještak zaključno naveo da je tužitelj pristupio obavljanju zadatka sukladno pravilima struke i zaštite na radu, na mjestu ozljeđivanja radio posao koji mu je dodijelio neposredni rukovoditelj, kada je na njega pao međupodupirač koji je prethodni dan bio postavljen od strane drugog radnika, a koji nije bio učvršćen, s tim da  za vrijeme postavljanja međupodupirača na mjestu rada nije se nalazila stručna osoba koja je trebala nadzirati postavljanje i pripremanje noseće konstrukcije.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj po nalogu poslodavca obavljao radni zadatak, a da je pri tome koristio svu zaštitnu opremu koju mu je osigurao poslodavac te da je uslijed propusta da se pravilno učvrsti sporni podupirač došlo do pada istog, te  posljedično ozljede tužitelja pri čemu je imao u vidu sve naznačene propuste tuženika kao poslodavca utvrđene od strane  vještaka zaštite na radu. S obzirom da je odgovornost  tuženika kao poslodavca propisana odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o radu  ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 73/13 – dalje ZR) i čl. 25. Zakona o zaštiti na radu  ("Narodne novine broj " 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18   - daje ZZR), a nije dokazano postojanje razloga za isključenje odgovornosti tuženika za naknadu štete (čl. 25. st. 2. ZZR-a) isti je odgovoran naknaditi štetu koju je tužitelj kao radnik pretrpio na radnom mjestu po principu objektivne odgovornosti odnosno kriteriju uzročnosti.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju.

Naime, odredbom čl. 25. ZZR propisano je da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. ( stavak 1.) Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. ( stavak 2. )

 

Tuženik neosnovano ističe krajnju nepažnju tužitelja kao razlog za isključenje svoje odgovornosti u ovoj pravnoj stvari.  To zato jer je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj pristupio obavljanju zadatka (posla) koji mu je dodijelio  neposredni rukovoditelj sukladno pravilima struke i zaštite na radu, dok tuženik nije osigurao da međupodupirači budu osigurani od pada i poslovođa nije bio nazočan na privremenom gradilištu. Osim toga nije se radilo o tome da je sam  tužitelj montirao međupodupirač koji je pao i ozlijedio ga, već  se radilo o tome da je tužitelj na poziv zaposlenika tuženika Z. H., a koji prethodno nije uočio da međupodupirač nije pričvršćen, krenuo istome pomoći razvući međupodupirač, pa kako je rad Z. H. dio radnog procesa za čiju pravilnu organizaciju odgovara tuženik kao poslodavac, taj njegov propust ne oslobađa tuženika od odgovornosti.

Također, na temelju svih provedenih dokaza utvrđeno je  da visina podupirača  iznosi oko 5,5 metara, tako da nije moguće provjeriti je li podupirač pričvrščen bez hidraulične bine ili visokih ljestvi. Iz tih razloga  sud je pravilno otklonio  prihvatiti da je tužitelj znao da podupirači nisu pričvršćeni. Podredno, sve kad bi se navedeno postupanje tužitelja moglo ocijeniti kao njegov eventualni propust pri obavljanju poslova, tuženik se ne bi mogao s uspjehom pozvati na navedenu okolnost kao razlog za djelomično oslobađanje od odgovornosti za naknadu štete iz razloga jer upravo na njegovoj strani je utvrđeno više propusta  u provođenju mjera zaštite na radu i osiguranju uvjeta za siguran rad tužitelja. Samo u slučaju da na strani tuženika nije bilo nikakvih propusta u provođenju mjera zaštite i osiguranju uvjeta za rad na siguran način,  tuženik bi se mogao s uspjehom pozivati na eventualne propuste tužitelja kao radnika za svoje djelomično oslobođenje od odgovornosti za naknadu nastale štete.

Točan je žalbeni navod tuženika da je odredbom čl. 69. st. 3. i 4. ZZR-a propisano da je radnik dužan odmah izvijestiti poslodavca ili njegovog ovlaštenika o svakoj činjenici za koju opravdano smatra da predstavlja neposrednu opasnost po sigurnost i zdravlje kao i bilo kojem nedostatku u sustavu zaštite na radu, a isto tako da radnik ima pravo odbiti rad ako mu neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje zbog toga što nisu primijenjena propisana pravila zaštite na radu i zbog takvog postupanja ne smije biti  doveden u nepovoljniji položaj, te da  tužitelj nije u konkretnom slučaju tako postupio jer nije izvijestio svog neposredno nadređenog o nemogućnosti provjere  da li su međupodupirači pravilno pričvršćeni,a  niti je odbio izvršiti naloženi mu radni zadatak.

Međutim, to u konkretnom slučaju nije pravno odlučno za postojanje doprinosa tužitelja, jer je u postupku utvrđeno da je tužitelj obavljao posao sukladno pravilima struke i zaštite na radu, dok tuženik nije osigurao međupodupirače od pada i nazočnost poslovođe. Stoga u situaciji kad je na strani tuženika bilo propusta  u kontroli i provođenju mjera zaštite na radu kojima se radniku osigurava rad na siguran način, ne može se tuženika osloboditi od odgovornosti za štetu nastalu tužitelju u ovom štetnom događaju, pozivajući se na okolnost da je tužitelj bio dužan izvijestiti tuženika o propustima odnosno u krajnjoj liniji odbiti izvršenje zadatka ako je smatrao da mu prijeti neposredna opasnost za život i zdravlje.  U konkretnom slučaju radnja tužitelja pomaganje Z. H. se ne može smatrati radom tužitelja kao oštećenika koju  tuženik kao poslodavac nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Prema tome  tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju  štetu u cijelosti.

U vezi s time valja navesti da  tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da bi tužitelj dan prije postavljao podupirače i da je znao da nisu pravilno učvršćeni jer svjedok Z. H... je iskazao da ne zna tko je prethodnog dana postavljao podupirače, dok iz iskaza tužitelja proizlazi  da je poslovođa na njegov upit kako će postaviti podupirače odgovorio kako su ih postavljali i radnici prethodnog dana tako ih mora i on postaviti što ukazuje da tužitelj dan ranije  nije postavljao među podupirače.

U situaciji kada nije bilo poslovođe ili drugog radnika koji je bio dužan nadgledati obavljanje poslova i izdavati potrebne zapovijedi što da se radi,  po ocjeni ovog suda pružanje pomoći drugom radniku kome je pomoć bila potrebna da obavi radni zadatak ne može se staviti na teret tužitelja.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je primijenio propise Republike Hrvatske iako se štetni događaj dogodio u Njemačkoj. Iznijeto iz razloga što prema odredbi čl. 4. st. 1. i. 2. Uredbe ( EZ ) broj 864/2007 Europskog parlamenta i vijeća (SL L 199, 31.7.2007.) ako nije drukčije propisano ovom Uredbom, pravo koje se primjenjuje na izvanugovornu obvezu nastalu iz protupravnog postupanja je pravo one države u kojoj šteta nastane, bez obzira na to u kojoj državi je nastao događaj koji je prouzročio nastalu štetu te bez obzira na državu ili države u kojoj nastanu posredne posljedice tog događaja. ( stavak 1. ) Međutim, ako osoba kojoj je utvrđena odgovornost i osoba koja je pretrpjela štetu u trenutku nastanka štete imaju uobičajeno boravište u istoj državi, primjenjuju se propisi te države. ( stavak 2. ) Ako je iz svih okolnosti slučaja jasno da je protupravno postupanje očito jače povezano s državom različitom od one iz stavaka 1. i 2., primjenjuju se propisi te druge države. Očito se jača veza s drugom državom može temeljiti posebno na prethodno postojećem odnosu između stranaka, kao što je primjerice ugovor, koji je u uskoj vezi s tim protupravnim postupanjem.  ( stavak 3. ). Budući da u ovom sporu tužitelj ima prebivalište, a tuženik sjedište ( mjesto njegove središnje uprave ) u Republici Hrvatskoj, primjenjuje se pravo Republike Hrvatske.

Međutim ostvaren je žalbeni razlog djelomično pogrešne primjene materijalnog prava pri utvrđivanju visine neimovinske štete koju je tužitelj pretrpio.

Naime sud prvog stupnja prihvaćajući nalaz i mišljenje  vještaka dr. Ž. R., kirurga i dr. Lj. K.S., neurologa, u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) ocjenjuje da  tužitelju zbog povrede  prava osobnosti koja se sastoji u svim posljedicama za njegovo zdravlje, u tjelesnoj i duševnoj sferi, pripada novčana naknada u iznosu od 79.000,00 kn.

Za tuđu nestručnu pomoć u svom životu tijekom liječenja  primjerenom naknadom smatra iznos od 6.300,00 kn.

Prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete sud prvog stupnja  uzima u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a osobno intenzitet i trajanje fizičkih bolova, dužinu liječenja, činjenicu da je  tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljede u vidu prijeloma desne goljenične i lisne kosti (prijelom obje kosti potkoljenice)  pa  utvrđuje pravičnu novčanu naknadu po kriteriju fizičkih boli iznos od 18.000,00 kn, po kriteriju  pretrpljenog straha iznos od 7.000,00 kn, po kriteriju naruženja iznos od  16.500,00 kn, i po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja  životne aktivnosti (20%) iznos od 37.500,00 kn.

Zateznu kamatu na imovinsku  štetu dosuđuje od dana donošenja odluke sukladno odredbi čl.  1086. ZOO-a, dok na iznos naknade neimovinske  štete zateznu kamatu dosuđuje od dana podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a, te čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1100. ZOO-a kada je utvrdio da primjerena novčana naknada po kriteriju fizičkih  bolova iznosi 18.000,00 kn i po kriteriju pretrpljenog straha iznosi 7.000,00 kn, a imajući u vidu intenzitet i  trajanje bolova, ozljede koje je tužitelj zadobio, način i dužinu liječenja, te sve druge okolnosti koje utječu na visinu neimovinske štete, kao što su nelagodnosti kojima je bio izložen tijekom liječenja.

Uzimajući u obzir da je tužitelju kao trajna posljedica zadobivene ozljede zaostalo oštećenje kretnji  desnog gležanjskog zgloba što predstavlja smanjenje životne aktivnosti od  20% ovaj sud smatra primjerenom novčanom naknadom po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti  iznos od  30.000,00 kn.

Što se tiče  visine neimovinske štete po kriteriju duševnih boli zbog naruženosti, primjerenom novčanom naknadom po tom kriteriju ovaj sud smatra iznos od 10.000,00 kn obzirom da se radilo o naruženju lakog do srednjeg stupnja uočljivo trećim osobama samo ponekad.

Prema  tome ukupna neimovinska šteta koja pripada tužitelju iznosi  65.000,00 kn i imovinska šteta  6.300,00 kn, odnosno ukupno 71.300,00 kn.

S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka uspjeh tužitelja  sada iznosi 91,80% (100%+83,59% = 183,59%:2=91,80%), dok uspjeh tuženika iznosi 0% glede osnove, 16,41% glede visine =16,41%:2=8,21% pa je uspjeh tužitelja u parnici  od 91,80% valjalo umanjiti za uspjeh tuženika od 8,21%, te  tuženika obvezati da tužitelju naknadi ukupan iznos od 83,59%. S obzirom na navedeno tužitelju pripada na ime parničnog troška za zastupanje po punomoćniku odvjetniku iznos od 14.105,81 kn, budući da je puni iznos tog troška  16.875,00 kn. Tužitelju je u cijelosti priznat trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 3.500,00 kn, tako da ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 17.605,81 kn/2.336,69 eur.

Ovdje treba dodati da tužitelju pripada pravo na naknadu troška za zastupanje na ročištu na kojem je objavljena presuda sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika(„Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje Tarifa). Na ročištu za objavu presude stranci koja je pristupila sud uručuje ovjereni prijepis presude prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a. Propust stranke da pristupi na ročište na kojem je presuda objavljena, a uredno je obaviještena o ročištu, rezultira predmnjevom da joj je dostava presude obavljenaonog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje u smislu odredbe čl. 335. st. 9. ZPP-a, a ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi i u tom slučaju prema st. 10. istog članka sud je dužan istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište na kojem je presuda objavljena održanom 4. prosinca 2020., radi se o potrebnom trošku i tužitelju pripada pravo na naknadu tog troška u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. toč. 3. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife) uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) odnosno ukupan iznos od 625,00 kn.

Tuženiku pripada trošak žalbenog postupka razmjerno uspjehu u žalbenom postupku koji iznosi 16,41% (pobijano 85.300,00 kn, uspjeh 14.000,00 kn) što iznosi 256,41 kn/34,03 eur, budući da puni iznos tog troška iznosi 1.562,50 kn/207,38 eur.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I. izreke za iznos od 65.000,00 kn te iznos od 6.300,00 kn sa zateznom kamatom i točki III. izreke  u iznosu od  17.605,81 kn/2.336,69 eur sa zateznom kamatom, a kako je odlučeno u točki I. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem  žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja preinačena u točki I. izreke za iznos od 14.000,00 kn/1.858,12 eur i točki III. izreke  za iznos od 2.769,19 kn /367,53 eur , a kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

             

U Rijeci, 25. listopada 2023.

 

                                                                                                           Predsjednica vijeća

                                                                                                      Milena Vukelić Margan v.r.