REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-805/2019-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, po stukinji tog suda, Tanji Marušić, kao sucu pojedincu u parničnoj stvari tužitelja ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. Nova Gradiška protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Porobija & Porobija, Odvjetničkom društvu u Zagrebu, radi isplate, 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na temelju ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi iznos od 965,00 eura (devetstotinapedeseteura)zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 5,09 eura počevši od 2. studenog 2007. do konačne isplate,

- na iznos od 4,99 eura počevši od 2. prosinca 2007. do konačne isplate,

- na iznos od 5,18 eura počevši od 2. siječnja 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 5,12 eura počevši od 2. veljače 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,62 eura počevši od 2. ožujka 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,29 eura počevši od 2. travnja 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,13 eura počevši od 2. svibnja 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,19 eura počevši od 2. lipnja 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,14 eura počevši od 2. srpnja 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,12 eura počevši od 2. kolovoza 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,22 eura počevši od 2. rujna 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,51 euro počevši od 2. listopada 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,74 eura počevši od 2. studenog 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 10,47 eura počevši od 2. prosinca 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 11,26 eura počevši od 2. siječnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 11,36 eura počevši od 2. veljače 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 11,01 eura počevši od 2. ožujka 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 11,03 eura počevši od 2. travnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 11,08 eura počevši od 2. svibnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 10,96 eura počevši od 2. lipnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 11,00 eura počevši od 2. srpnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 14,43 eura počevši od 2. kolovoza 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 14,55 eura počevši od 2. rujna 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 14,35 eura počevši od 2. listopada 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 14,54 eura počevši od 2. studenog 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 14,68 eura počevši od 2. prosinca 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 14,97 eura počevši od 2. siječnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 14,90 eura počevši od 2. veljače 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 15,19 eura počevši od 2. ožujka 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 15,16 eura počevši od 2. travnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 15,16 eura počevši od 2. svibnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 15,75 eura počevši od 2. lipnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 14,99 eura počevši od 2. siječnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 14,62 eura počevši od 2. veljače 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 14,67 eura počevši od 2. ožujka 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 14,41 eura počevši od 2. travnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 14,49 eura počevši od 2. svibnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 15,40 eura počevši od 2. lipnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 15,53 eura počevši od 2. srpnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 14,33 eura počevši od 2. kolovoza 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 14,01 euro počevši od 2. rujna 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 13,52 eura počevši od 2. listopada 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 13,51 eura počevši od 2. studenog 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 13,45 eura počevši od 2. prosinca 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 13,63 eura počevši od 2. siječnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 13,83 eura počevši od 2. veljače 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 13,84 eura počevši od 2. ožujka 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 13,71 euro počevši od 2. travnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 13,76 eura počevši od 2. svibnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 13,84 eura počevši od 2. lipnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 20,19 eura počevši od 2. srpnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 20,20 eura počevši od 2. kolovoza 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 20,01 eura počevši od 2. rujna 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 19.90 eura počevši od 2. listopada 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 20,14 eura počevši od 2. studenog 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 20,23 eura počevši od 2. prosinca 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 20,19 eura počevši od 2. siječnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 19,84 eura počevši od 2. veljače 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 20,08 eura počevši od 2. ožujka 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 20,14 eura počevši od 2. travnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 20.03 eura počevši od 2. svibnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 19,70 eura počevši od 2. lipnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 19,50 eura počevši od 2. srpnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 13,84 eura počevši od 2. kolovoza 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 13,93 eura počevši od 2. rujna 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 14,15 eura počevši od 2. listopada 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 14,03 eura počevši od 2. studenog 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 14,08 eura počevši od 2. prosinca 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 14,13 eura počevši od 2. siječnja 2014. do konačne isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe

II Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 isplatiti tužitelju ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 2.834,07 eura (dvijtisućeosamtotinatridesetčetirieura i 07 centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet prostornih poena koja teče od dospijeće svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teče

- na iznos od 0,96 eura počevši od 2. listopada 2006. do konačne isplate,

- na iznos od 1,06 eura počevši od 2. ožujka 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 0,11 eura počevši od 2. listopada 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 2,12 eura počevši od 2. studenoga 2008. do konačne isplate,

- na iznos od 6,64 eura počevši od 2. siječnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 7,46 eura počevši od 2. veljače 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 4,44 eura počevši od 2. ožujka 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 4,62 eura počevši od 2. travnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 5,07 eura počevši od 2. svibnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 4,00 eura počevši od 2. lipnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 4,38 eura počevši od 2. srpnja 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 3,86 eura počevši od 2. kolovoza 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 4,62 eura počevši od 2. rujna 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 3,34 eura počevši od 2. listopada 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 4,59 eura počevši od 2. studenoga 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 5,48 eura počevši od 2. prosinca 2009. do konačne isplate,

- na iznos od 7,39 eura počevši od 2. siječnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 6,94 eura počevši od 2. veljače 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 8,83 eura počevši od 2. ožujka 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 8,64 eura počevši od 2. travnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 8,65 eura počevši od 2. svibnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 12,56 eura počevši od 2. lipnja 2010. do konačne isplate,

- na iznos od 25,75 eura počevši od 2. siječnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 22,82 eura počevši od 2. veljače 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 23,25 eura počevši od 2. ožujka 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 21,15 eura počevši od 2. travnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 21,80 eura počevši od 2. svibnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 28,94 eura počevši od 2. lipnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 29,95 eura počevši od 2. srpnja 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 37,86 eura počevši od 2. kolovoza 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 34,99 eura počevši od 2. rujna 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 30,51 eura počevši od 2. listopada 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 30,40 eura počevši od 2. studenoga 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 29,91 eura počevši od 2. prosinca 2011. do konačne isplate,

- na iznos od 31,53 eura počevši od 2. siječnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 33,32 eura počevši od 2. veljače 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 33,37 eura počevši od 2. ožujka 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,25 eura počevši od 2. travnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,70 eura počevši od 2. svibnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 33,38 eura počevši od 2. lipnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,65 eura počevši od 2. srpnja 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,71 eura počevši od 2. kolovoza 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,05 eura počevši od 2. rujna 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 30,81 eura počevši od 2. listopada 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,32 eura počevši od 2. studenog 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,87 eura počevši od 2. prosinca 2012. do konačne isplate,

- na iznos od 32,65 eura počevši od 2. siječnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 30,45 eura počevši od 2. veljače 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 31,97 eura počevši od 2. ožujka 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 32,32 eura počevši od 2. travnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 31,64 eura počevši od 2. svibnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 29,61 eura počevši od 2. lipnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 28,35 eura počevši od 2. srpnja 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 29,47 eura počevši od 2. kolovoza 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 30,24 eura počevši od 2. rujna 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 32,20 eura počevši od 2. listopada 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 31,19 eura počevši od 2. studenog 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 31,60 eura počevši od 2. prosinca 2013. do konačne isplate,

- na iznos od 32,00 eura počevši od 2. siječnja 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 32,75 eura počevši od 2. veljače 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 33,54 eura počevši od 2. ožujka 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 33,13 eura počevši od 2. travnja 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 32,35 eura počevši od 2. svibnja 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 31,99 eura počevši od 2. lipnja 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 32,15 eura počevši od 2. srpnja 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 33,14 eura počevši od 2. kolovoza 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 34,15 eura počevši od 2. rujna 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 34,06 eura počevši od 2. listopada 2014. do konačne isplate,

- na iznos od 1.290,15 eura počevši od 13. studenog 2014. do konačne isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 tužitelju ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknaditi trošak postupka u iznosu od 4.129,55 eura (četiritisućestotinudvadesetdeveteura i pedesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teče kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, 22. prosinca 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio kod ovog suda13. lipnja 2019. tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi naložio tuženoj da tužitelju isplati iznos od 17.000,00 kuna zajedno s kamatama i troškovima postupka, a koji zahtjev je je tužitelj, nakon provedenih vještačenja, konačno uredio 10. lipnja 2024, i koji glasi kako je navedeno u izreci ove presude.

2. U tužbi se, između ostalog, navodi da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3207262165, kreditna partija: 7103275028, od 25. kolovoza 2006., između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita odobren kredit te je isti isplaćen u iznosu od 21.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate kredita. Nadalje, u istom Ugovoru ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 18 godina i 4 mjeseca te je ugovoren način otplate kredita tako što se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Također, u istom Ugovoru ugovoreno je da prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, dok ostali anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počevši od dana dospijeća prvog anuiteta. Nadalje, stranke su između ostalog ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.

Kao dokaz ovim navodima tužitelj između ostalog, predlaže uvid u Ugovor o kreditu, priloženu dokumentaciju te pribavu službenim putem od tuženika cjelokupne dokumentacije vezane uz predmetni Ugovor o kreditu.

2.1 Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3207262165, kreditna partija: 7103275028, od 25. kolovoza 2006. pored onoga što je naveo tužitelj, sud je uočio da je korisnik kredita obvezan, sukladno uvjetima Ugovora, otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 149,12 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. U slučaju izmjene kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

2.2. Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu broj ugovora: 3207262165, kreditna partija: 7103275028, od 25. kolovoza 2006., tužitelj je nekoliko puta obaviješten o promjeni visine tadašnje kamatne stope. Zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se je i visina anuiteta. Također, ubrzo nakon sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja Ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koja tužitelju nisu objašnjena na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja Ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti.

U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.

Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze navedenog kredita.

2.3. Presudom poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki I izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Također, 13. lipnja 2014., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje, poslovni broj: Pž-7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki I izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na jednostranom povećanju kamatne stope pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu "Potrošač" sudjelovao kao tuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je sud vezan na temelju članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991,“Narodnenovine“br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/20 00, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2 013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje ZPP-a).

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od listopada 2006. do prosinca 2015. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu broj ugovora: 3207262165, kreditna partija: 7103275028, od 25. kolovoza 2006. S obzirom na navedeno, tužitelj ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i razdoblja od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od 4. travnja 2012. kada je tužba radi zaštite kolektivnog interesa podnijeta.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u periodu od listopada 2006. do prosinca 2015. tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu.

2.4. Slijedom navedenog, ukupno preplaćeni iznos prema naprijed navedenom (s osnova kamata i primijenjene valutne klauzule), a po korištenom kreditu tužitelja kod tuženika od listopada 2006. do prosinca 2015. iznosi 17.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od 25. kolovoza 2006. pa do konačne isplate, a koji iznos se potražuje ovom tužbom.

2.5 Sukladno članku 19. 1. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine broj 102/15), a na temelju članka 46. stavak 1. ZPP-a za suđenje u sporovima iz ugovora o kreditu mjesno je nadležan sud prema prebivalištu tužitelja.

3. U odgovoru na tužbu od 7. listopada 2019. tužena ističe da u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tužena osporava osnovu i tijek zakonskih kamata. Tužena se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja i saslušanja tužitelja s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem. U odnosu na posljednju presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) poslovni broj: Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za tražene deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita. U toliko se i tužbeni zahtjev za isplatu pokazuje neosnovanim.

Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014.

3.a. Iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. U toliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tužena stekla korist bez osnove, na teret tužitelja, ne odgovaraju pravom stanju stvari.

Banka je tužitelju tolerirala višegodišnje kašnjenje u plaćanju kredita. Kredit je zbog neurednosti u otplati otkazan 22. listopada 2014. Otkazom je ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija broj 7103634028 prestao postojati, a samim time, ne može se utvrđivati isti ništetnim, kao niti odredbe koje su bile u njemu sadržane. Presuda radi kolektivne zaštite potrošača na koje se tužitelj poziva, ne odnose se na otkazane kredite. Slijedom navedenog shvaćanja, isključena je i mogućnost potraživati iznos koji tužitelj potražuje, s obzirom da je potraživanje tužitelja, u suštini, restitucijski zahtjev s naslova ništetnosti ugovora, odnosno, s naslova ništetnosti pojedinih odredaba ugovora. Stoga tuženik predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

Sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 dalje ZID ZPK/15), tužitelj i tužena su 29. prosinca 2015. sklopili Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija tražbine iz otkazanog predmetnog kredita sa CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

Pravni posao kojim je izvršena konverzija tražbine odnosi se na konvertiranje tražbine ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od Ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je otkazan) na temelju koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tužena (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote i regulirati dug tužitelja prema banci. Taj pravni posao bio je ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (članak 19.c. stavak 1. točka 3. ZID ZPK/15) s "novim anuitetima u EUR" te svim "izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju, "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog Ugovora o kreditu" (članak 19.e. ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu", te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga, sklapao se spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR, 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja dodatka Ugovoru, te i u buduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem Ugovora o konverziji tražbine, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), na temelju koje je tužitelj stekao na zakonu temeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (otkazani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjet otkazanog CHF kredita. Iz navedenog proizlazi da ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, u pravnom smislu pravno irelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primjeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu Europskog suda za ljudska prava, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija Ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj ni jednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka.

3.b. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike hrvatske (dalje: VTSRH) iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt- 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nepoštene, jer nisu omogućavale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena ukazuje da navedena sudska praksa izravno demantira osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog Ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze", odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući na izračun koji je sadržavao iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristaje na čvrstu definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope.

ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju tražbine s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u eurima. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem Ugovora o konverziji, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. "Novi otplatni plan" iz članka 19.c. stavak 1. točka 3. ZID ZPK/15, a koji je zamijenio "početno utvrđeni otplatni plan" uključivao je "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa", ali i "sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. stavak 1.točka 4. ZID ZPK/15 preračunati u eure prema tečaju na dan uplate, i to točno, Zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima". Upravo ti iznosi pretvoreni u euro predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Na iznos preplate, a sukladno odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 5. treća alineja ZID ZPK/15 tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

3.c Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

4. Podneskom od 10. prosinca 2019. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika na način da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva te se generalno protivi svim navodima tuženika iznesenim u odgovoru na tužbu kao neosnovanima. Naime, između parničnih stranaka postoji pravni prijepor o suštini pravne prirode osporenog ugovora o kreditu, a u svezi kojeg prijepora su stranke u ovoj pravnoj stvari iznijele svoje pravne stavove te se pozvale na dosadašnju sudsku praksu koja potvrđuje njihove stavove, a koji su do sada bili dijametralno suprotni, unatoč činjenici što je dosadašnja sudska praksa, do dana podizanja tužbe išla u pravcu pravne ispravnosti tužbenih navoda tužitelja. VSRH je presudom, poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. riješio sve dosadašnje prijepore glede pravnog značaja i pravnih posljedica ugovaranja ugovorne valutne klauzule i promjenjive kamate kod ugovora o kreditu.

5. Podneskom od 25. veljače 2021. tuženik ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva te u odnosu na istaknuti prigovor aktivne legitimacije tužitelja, a budući da iz prometa po kreditu za velik broj uplata anuiteta nema podatka o osobi uplatitelja upućuje na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5440/19-19 od 17. prosinca 2020. te na presudu i rješenje Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj P-313/2019-24.

5.a. Nadalje, tužena se osvrće i na ogledni spor pred VSRH. Tužena ističe činjenicu da je doneseno rješenje u prvom oglednom sporu pred VSRH koje po mišljenju tužene, bitno utječe na daljnji tijek ovog parničnog postupka i njegovo okončanje. Tužena ustraje na tome da se u ovom postupku radi o pravnim, a ne o činjeničnim pitanjima te se već u odgovoru na tužbu protivila prijedlogu tužitelja radi izvođenja dokaza financijskog vještačenja u odnosu na visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva kao i drugim tužiteljevim prijedlozima o dokazima radi utvrđenja činjenica. Tužena navodi da je od samog početka ovog postupka ukazivala na važnost pravodobne ocjene opstojnosti pravne osnove tužiteljevog tužbenog zahtjeva, kao preduvjeta za učinkovito i ekonomično vođenje parničnog postupka, u konkretnom slučaju pozivajući se na razloge da pod 1) ne postoji pravna osnova tužiteljevog zahtjeva na povrat stečenog bez osnove, budući da je tužitelj po svojoj slobodnoj volji od tužene banke zatražio konverziju i sklopio o tome dodatak ugovora o kreditu, sve u skladu s odredbama ZID ZPK/15, te da stoga pod 2) nema ni potrebe za utvrđivanjem činjenica u odnosu na visinu pretplate budući da su sklapanjem konkretnog dodatka ugovora o kreditu, na temelju kojeg je tužitelj izjednačen s pravnim položajem potrošača koji je sklopio ugovor u protuvrijednosti eura, čime su ugovorne strane razriješile sve svoje pravne odnose retroaktivno. Ističe da je Vrhovni sud donio odluku (rješenje) u oglednom sporu, poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je zauzeo obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima (dalje – Rješenje). Ponajprije, Vrhovni sud je u izreci rješenja potvrdio kako "sporazum o konverziji" sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, "ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Nadalje tužena citira obrazloženje rješenja te ističe konkretna pravna shvaćanja u pogledu premisa na kojima je VSRH zasnovao svoju odluku pa sažeto navodi da je po rješenju VSRH 1) pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, 2) da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz članka 19.e. tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom Ugovoru vezano za CHF, 3) da je dodatak Ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog zakona valjan te 4) da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prva i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog Ugovora o kreditu i 5) koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. Ovakve navode tužena izvodi iz zaključka Rješenja VSRH: "dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju (a) ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer (b) prisilni propis članka 19.e. ZID ZPK, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog zakona, a drugo, (c) taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocjenjenom suglasnim sustavom Republike Hrvatske." Slijedom navedenog pojašnjava da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao Ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojeg je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tužena u ovom podnesku citira praksu nižih sudova koja se poziva na odluku Vrhovnog suda u oglednom sporu (9 presuda). Tužena također ukazuje i na dostupnu sudsku praksu nižih sudova prije oglednog spora (3 presude).Tužena navodi da iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi adaptacije stambenog objekta – članak 6. Ugovora o kreditu pa s tim u vezi ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se stambeni objekt adaptiran sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Pri tome tužena citira nebrojenu praksu sudova Republike Hrvatske koja, po utvrđenju ovog suda, ide tuženoj u korist.

6. U prijedlogu dopune dokumentacije u sudski spis, a za potrebe vještačenja od 28.5.2021. po Rješenju ovog suda od 27. travnja 2021. kojim je vještaku naloženo izračunati: 1. koji je iznos u kunama tužitelj pretplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene i to tako da prikaže ukupan iznos preplate te iznose preplate po pojedinim datumima, a za razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom, 2. koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir srednji tečaj CHF HNB-a na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF HNB-a na dan plaćanja pojedinog anuiteta i to tako da prikaže ukupan iznos preplate te iznosa te iznosa preplate po pojedinim datumima, 3. skupni pregled preplata iz točke 1. i 2. ovog rješenja, u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima, 4. da iznos iz točke 3 rješenja umanji za iznos koji je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu tj. za iznos od 939,97 kuna (124,76 eura) na način da tim iznosom prvo zatvori zateznu kamatu na najstariju pretplatu, zatim najstariju glavnicu i tako redom dok iznos pretplate ne bude iscrpljen, a sukladno članku 172. ZOO i 5. pregled ukupnog iznosa preplate u kunama, a nakon umanjenja preplate sukladno točki 4. ovog rješenja i to tako da prikaže ukupan iznos preplate te iznosa preplate po pojedinim datumima, vještak Boris Belunjak, stalni sudski vještak za računovodstvo i financije, procjenu imovine, obveza i potraživanja i procjenu poduzeća ustanovio je: Analizom kreditnog odnosa evidentirano je slijedeće: 1.Kredit tijekom otplate od tuženika tužitelju je otkazan zbog nepodmirenih dospjelih obveza tužitelja i 22. listopada 2014. glavnica kredita od 15.938,75 CHF je u cijelosti učinjena dospjelom. 2. 12. studenog 2014. izvršena je uplata tužitelja od 6.680,83 CHF što je činilo protuvrijednost od 42.574,49 kuna prema knjiženima tuženika. 3. S 30. rujna 2015. dokumentiran je informativni sažetak konverzije kredita u kojem je utvrđena preplata po konverziji u korist tužitelja 30.390,48 kuna i popisan Ugovor o kreditu 29.prosinca 2015. temeljem ZID ZPK/15 (konverzija tražbine u kreditu uz valutnu klauzulu u EUR), gdje je u članku 5. ugovoren način korištenja preplate od 30.390,48 kuna, 4. 29. prosinca 2015. izvršeno je knjiženje „storno dospjele glavnice“ u iznosu od 10.461,53 CHF, što je činilo 73.784,12 kuna prema obračunu tuženika, 5. S 1. siječnja 2016. evidentirano je da se knjiženja provode u EUR., 6. od 1. veljače 2016. do 1. kolovoza 2019. tužitelj koristi preplatu po konverziji i dijelom podmiruje tekuće obveze po konvertiranom kreditu u EUR (iskorišteno ukupno 17.090,89 kuna prema dokumentaciji tuženika).

6.a. S obzirom na nalog suda za izradu nalaza i mišljenja, vještak predlaže da sud od tuženika zatraži dostavu sljedeće dokumentacije:

1. Stvarni preračun konverzije kredita iz prosinca 2015. iz CHF u EUR na dan provođenja konverzije u kojem je evidentirano kolika je stvarna razlika uplaćenih novčanih iznosa u kunama po osnovi provođenja konverzije koja je priznata tužitelju od tuženika.

2. Obrazloženje preračuna stvarno provedene konverzije kredita iz CHF u EUR.

6.b Temeljem članka 5. ranijeg zahtjeva za dopunu vještak 2. listopada 2021 ističe kako temeljem tako dostavljene dokumentacije nije u stvarnosti provedena konverzija kredita iz CHF u kune.

Slijedom navedenog, predlaže dostavu slijedeće dokumentacije:

1. Stvarni preračun konverzije kredita iz CHF u EUR iz prosinca 2015. iz CHF u EUR na dan provođenja konverzije u kojem je evidentno kolika je stvarna razlika uplaćenih iznosa u kunama po osnovi provođenja konverzije kredita iz CHF u EUR koja je priznata tužitelju od tuženika.

2. Dokument tuženika prometi po kreditu/specifikacija uplata (od plasmana kredita od 24. kolovoza 2006. do tekućeg datuma u 2021. ili ranije ako je kredit prijevremeno otplaćen.

Vještak ovakav prijedlog obrazlaže:

Pod 1.

U sudskom spisu uložen je dokument Informativni sažetak izračuna konverzije s 30. rujna 2015. Stvarna provedba konverzije s očekivano drukčijim izračunima.

Pod 2.

U sudskom spisu uložen je dokument tuženika Prometi po kreditu/specifikacija uplata za knjiženje do 22. listopada 2019. i do tada nije „utrošena“ obračunata pretplata po konverziji kredita iz CHF u EUR, a što je vidljivo opisnim knjiženjem „podmirenje s računa pretplate 7253418995“. Iz tog razloga zatražen je dokument pod točkom 2. da se utvrdi stvarno iskorištena pretplata po konverziji za pokriće anuiteta u EUR, a koja je iskorištena i knjižena do tekućeg datuma ili ranije ako je u međuvremenu iskorištena ranije u periodu od 22. listopada 2019.

7. Konačno, po dostavljenoj dokumentaciji, vještak dostavlja sudu Nalaz vještačenja od 16. ožujka 2022. u kojem detaljno i iscrpno pojašnjava za sud i protivne stranke obrazloženje metodologije i načina vještačenja pa navodi:

Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su 25. kolovoza 2006. Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta kod kreditora pod brojem ugovora 3207262165, šifra namjene 859, kreditna partija 7103275028 u iznosu od 21.800,00 CHF, na rok otplate od 18 godina i 4 mjeseca, uz mjesečnu otplatu od 200 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB-a za CHF za kune na dan isplate kredita, a za otplatu kredita uz valutnu klauzulu na dan plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,90% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 149,12 CHF, a naknadno su se promijenile redovne kamatne stope i anuiteti od strane tuženika u CHF, te dodatno i u kunama uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja anuiteta po kreditu. Stvarno primijenjeni početni anuitet zaduživan je za prvih 13 anuiteta za iznos od 149,12 CHF, a prema početno ispostavljenom planu otplate na koje je i napravljen obračun u nalazu vještačenja. Stvarna zaduženja i otplate anuiteta po kreditu i početni uvjeti rekonstruirani su temeljem dokumenata tuženika „Prometi po kreditu – specifikacija uplata, (početnog) plana otplate kredita i druge dokumentacije iz spisa. Kredit je isplaćen kako je to vidljivo iz dokumenta „Prometi po kreditu – specifikacija uplata“ 25. kolovoza 2006. u iznosu od 21.800,00 CHF što je obračunato i isplaćeno prema srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune = 4,6124640 i iznosilo je 100.551,71 kunu. Dokument isplate kredita nije priložen u sudski spis.

U razdoblju otplate kredita za kredit je realiziran i moratorij po kreditu, a troškovi moratorija kredita pripisani su glavnici kredita u iznosu od 678,39 CHF. Iz tog razloga za novu glavnicu kredita od 18.748,12 CHF i za sljedećih 175 preostalih anuiteta za otplatu kredita uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90% izračunat je „novi početni anuitet“ u iznosu od 150,14 CHF, a koji je usporediv sa stvarno otplaćenim po kreditu.

Zbog neredovitog plaćanja anuiteta i obveza po kreditu 22. listopada 2014. tužitelj je tuženiku otkazao nedospjelu glavnicu kredita u iznosu od 15.938,75 CHF, a koja je 29. prosinca 2015. djelomično stornirana knjiženjem „storno dospjele glavnice“ u iznosu od 10.461,53 CHF te vraćen kredit u otplatu prema redovitim uvjetima, a nakon uplate dužnih obveza 12. studenog 2014. prijenosom sa računa ZB Invest d.o.o. na ovu partiju kredita tužitelja. Razlika glavnice kredita od 5.477,22 CHF (prema izračunu: 15.938,75 – 10.461,53 = 5.477,22 CHF) obračunata je u ovom nalazu kao otplaćena glavnica kredita.

Temeljem dokumenta tuženika „Prometi po kreditu-specifikacija uplata“ rekonstruiran je u vještačenju STVARNI PLAN OTPLATE kredita naveden u kolonama 9. do 13. u prilogu 1. Temeljem tog dokumenta utvrđeno je za koji mjesec se odnosi pojedini anuitet, datum dospijeća plaćanja i datum plaćanja anuiteta i u njima sadržane glavnice kredita i redovne kamate. Dospijeće anuiteta je bilo prvog u mjesecu za prethodni mjesec, s tim da je do 15. u mjesecu za prethodni mjesec bilo moguće plaćanje bez obračuna zakonskih zateznih kamata. Plaćanja anuiteta i sadržane redovne kamate i glavnice kredita od strane tužitelja plaćana su do prije moratorija za anuitet za svibanj 2010. u tijeku mjeseca za anuitet za prethodni mjesec sa zakašnjenjima, a nakon provođenja moratorija neredovito i nakon toga u ovom nalazu vještačenja obračun anuiteta u CHF u kune preračunat je ugovorenim tečajem iz CHF u kune prema datumu dospijeća anuiteta, jer se sa sigurnošću zbog neredovitog plaćanja ne može utvrditi točan datum plaćanja pojedinačnih anuiteta.

Tuženik je početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i početno primijenjeni anuitet od 149,12 CHF primjenjivao i zaduživao do 13. anuiteta do 30. rujna 2007, a od 1. listopada 2007. od 14. anuiteta promijenjene su redovne kamatne stope kako slijedi :

R.b. Primjena od dana Primjena nominalna Iznos anuiteta u Primjena za redovna kamatna

CHF

anuitete broj od

stopa u %

1.

25.08.2006.

4,90

149,12

01. do 13.

2.

01.10.2007.

5,55

157,68

14. do 17.

3.

01.02.2008.

6,30

166,27

18. do 34.

4.

01.07.2009.

6,80

171,74

35. do 45.

5.

01.12.2010.

6,00

169,27

46. do 52.

6.

01.07.2011.

5,75

166,72

53. do 63.

7.

01.06.2012.

6,55

167,26

64. do 76

8.

01.07.2013.

5,75

167,26

77. do 82.

9.

01.01.2014.

3,23

146,42

83. do 91.

10.

12.11.2014.

3,23

5.507,25

Otplata po dospijeću iz ZB Invest d.o.o.

Tablica vještaka prikazana je samo kako bi se što jednostavnije utvrdio tijek redovne kamatne stope u postocima i iznos anuiteta u CHF.

Početni anuitet prema Početnom otplatnom planu preračunat je u kune po srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dan isplate kredita 25.08.2006. godine uz tečaj od 1 CHF=4,6124640 kuna, što čini protuvrijednost za ukupni zbroj svih anuiteta prema početnoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,90% i iznosi 19.139,37 CHF, a preračunati iznos svih anuiteta po početnoj redovnoj kamatnoj stopi iz CHF u kune prema srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dan isplate kredita iznosi 88.279,84 kuna (izračunato pojedinačno po anuitetima pa zbrojeno).

Na temelju dokumenta tuženika „Prometi po kreditu – specifikacija uplata“ vidljivo je da je ukupno vraćeno anuiteta po kreditu od tužitelja tuženiku u iznosu 20.400,65 CHF, a što prema srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja anuiteta ukupno iznosi 116.178,37 kuna.

Razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i srednjem tečaju HNB za CHF za kune za 1 CHF = 4,6124640 kuna na dan isplate kredita 25.08.2006., ukupna razlika iznosi više plaćeno 27.898,53 kuna.

Od ukupno izračunatog samo više plaćene razlike anuiteta iznose 28.114,51 kuna.

Od ukupno izračunatog samo manje plaćene razlike anuiteta iznose (potplaćeno) minus 215,98 kuna.

Ukupni iznos od 27.898,53 kuna je ukupno više plaćena razlika između stvarno otplaćenog po kreditu (po primijenjenim redovnim kamatnim stopama u i srednjem tečaju HNB za CHF za kune) i početno ugovorenog po kreditu (po početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,90% i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan isplate kredita).

a) Utjecaj promjene redovnih kamatnih stopa na više plaćene anuitete U koloni 15 u prilogu 1 (P-1) utvrđena je razlika ukupno više plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjene redovne kamatne stope i ukupno između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 20.400,65 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,90%, što ukupno iznosi izračunato 19.139,37 CHF. Tako izračunata razlika anuiteta zbog promjene redovne kamatne stope iznosi ukupno više plaćeno 1.261,28 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog promjene redovne kamatne stope od 6.964,52 kuna.

Samo više plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznose ukupno više plaćeno 1.310,04 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od 7.271,81 kuna.

Samo manje plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog smanjenja redovne kamatne stope iznosi ukupno manje plaćeno (potplaćeno) minus 48,76 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike manje plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku manje plaćenih anuiteta u kunama zbog smanjenja redovne kamatne stope od (potplaćeno) minus 307,29 kuna Manje plaćeni iznosi izračunati su kada je redovna kamatna stopa bila zakonski određena od 3,23% od 01.01.2014., a što je manje u odnosu na početno ugovorenu.

b) Razlika više plaćenog zbog valutnog utjecaja i primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune tijekom otplate kredita uz isključenje utjecaja razlike obračunatih i plaćenih anuiteta zbog promjena redovne kamatne stope

Da bi utvrdili razliku više plaćenog po kreditu zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u ovom predmetu iz ukupne razlike više plaćenih anuiteta u kunama izračunatu u iznosu od 27.898,53 kuna potrebno je isključiti utjecaj razlike anuiteta u CHF preračunatih u kune na dan plaćanja, a zbog promjene redovnih kamata u ukupnom iznosu od 6.964,52 kuna.

SVEUKUPNI IZNOSI

OTPLATA

Kada od iznosa razlike više plaćenih anuiteta u kunama od 27.898,53 kuna umanjimo izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dane plaćanja koji je nastao zbog promjene (povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u iznosu od 6.964,52 kune dobijemo iznos od 20.934,01 kuna što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule", odnosno utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita (a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene redovnih kamatnih stopa). Kada diferenciramo samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose 21.353,31 kuna. Kada diferenciramo samo manje plaćene razlike anuiteta (potplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose minus (potplaćeno) 419,30 kuna

.

c) Skupni pregled razlika tijekom otplate kredita prema zadatku vještačenja Izračunati iznos samo više plaćenih razlika za anuitete kada se promatraju ova dva segmenta (utjecaj redovne kamate i valutne klauzule) od 28.625,12 kuna je veći za 726,59 kuna u odnosu na ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet prema početno ugovorenim uvjetima koji iznosi 27.898,53 kune, jer se promatraju posebno dva segmenta razlika, prvi utjecaj redovne kamate (koji je u ovom slučaju iznosi manje plaćen iznos od /minus/ -307,29 kuna ) i drugi valutni utjecaj (iznos samo manje plaćenog je /minus/ -419,30/ kuna), te se na taj način matematički dobivaju veći apsolutni negativni iznosi i veći pozitivni iznosi, a u odnosu primarno izračunatu razliku samih anuiteta u kunama.

d) Rezime izračuna razlika tijekom otplate kredita u CHF do provođenja konverzije iz CHF u EUR

Iznos razlike više plaćenih anuiteta u kunama u iznosu (i više i manje plaćeni iznosi) od 20.934,01 kuna zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune, dodatnim kontrolnim postupkom izračunat je i drugom metodom izračuna na način da je početni anuitet i anuitet vezan uz otplaćenu dospjelu glavnicu kredita preračunati po svakom anuitetu srednjim tečajem HNB na dane rekonstrukcije plaćanja za 1 CHF za kune u kune i tako izračunati anuiteti u kunama, pojedinačno su umanjeni za anuitet u kunama koji je preračunat prema početnoj redovnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita. Na takav način dobiven je također isti rezultat zbog valutnog utjecaja ukupno više plaćenog od 20.934,01 kuna (i više i manje plaćeni iznosi, za koje su utvrđeni samo više plaćeni iznosi i posebno samo manje plaćeni iznos.

IZRAČUN UKUPNO PREPLAĆENOG PO KREDITU UOBZIRUJUĆI PROVEDENU KONVERZIJU KREDITA IZ CHF u EUR

U ovom kreditnom odnosu provedena je konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno zakonskim propisima. Informativni obračun konverzije kredita tuženik je dostavio tužitelju sa danom 30.09.2015. godine s prikazom zakonom propisanih elemenata obračuna. Informativnim obračunom do 30.09.2015. godine izračunat je INFORMATIVNI SAŽETAK IZRAČUNA KONVERZIJE (strana 70. sudskog spisa), u kojem je izračunata manje uplaćena sredstva od 3.981,84 EUR što je preračunato iznosilo manje uplaćeno od 30.390,48 kuna. Međutim, s obzirom na otkazani kredit, te naknadno vraćena u dospijeće otkazana glavnica kredita, vještak je dana 28.05.2021. godine predložio sudu da se pribave dokumenti od tuženika o stvarno provedenoj konverziji kredita iz CHF u EUR, što nije pribavljeno u sudski spis. Međutim, punomoćnik tuženika je dostavio dokument tuženika PROMETI PO KREDITU/SPECIFIKACIJA UPLATA s knjiženjima do 01.12.2021. godine Na bazi dokumenta tuženika PROMETI PO KREDITU/SPECIFIKACIJA UPLATA, u prilogu broj 3 nalazom vještačenja je utvrđena stvarno iskorištena preplata po konverziji kredita iz CHF u EUR u iznosu od 2.443,82 EUR, što preračunato pojedinačno za 70 anuiteta u otplati kredita u EUR za koje je iskorištena preplata preračunato iznosi 27.515,49 kune. Iz dokumenta tuženika PROMETI PO KREDITU – SPECIFIKACIJA UPLATA nedvojbeno je da je tužitelj iskoristio preplatu po konverziji kredita iz CHF u EUR, a otplati anuiteta po kreditu u EUR. Stvarno provedena konverzija kredita iz CHF u EUR provedena je dana 01.01.2016. godine. Stvarna preplata po konverziji kredita iz CHF u EUR temeljem dokumenta PROMETI PO KREDITU –SPECIFIKACIJA UPLATA priznata je od tuženika tužitelju u iznosu od 27.515,49 kuna, a koje je tuženik priznao tužitelju u otplati anuiteta po kreditu u iznosu od 2.443,82 EUR. Iznos priznate preplate po konverziji kredita od 27.515,49 kuna sadržan je u ukupno izračunatim preplatama u ovom nalazu vještačenja u iznosu od 27.898,53 kuna, odnosno u iznosu više plaćenih anuiteta u odnosu na anuitet utvrđen početnim uvjetima (početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom i srednjim tečajem HNB za CHF za kune).

S obzirom da je u rješenju suda zadan zadatak da se od iznosa razlike više plaćenih anuiteta između primijenjenih anuiteta i anuiteta prema početno ugovorenim uvjetima umanji priznati iznos preplate po konverziji kredita, nalazom vještačenja je utvrđen stvarni iznos preplate po konverziji s danom provođenja konverzije u navedenom iznosu od 27.515,49 kuna, a koju je tužitelj iskoristio u otplati anuiteta po kreditu u EUR. U ukupnoj preplati izračunatoj ovim nalazom vještačenja između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen početnom redovnom kamatnom stopom od 4,90% i srednjim tečajem HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, što izračunato iznosi više plaćeno od 27.898,53 kuna, sadržan je iznos i priznate preplate od tuženika tužitelju preplaćenog po konverziji kredita iz CHF u EUR u iznosu od 27.515,49 kuna, te razlika više plaćenog iznosi 383,04 kuna

8. Na ročištu od 15. studenog 2022. proveden je dokaz saslušanjem vještaka Borisa Belunjaka na kojem je vještak naveo da ostaje kod svog nalaza i mišljenja kojeg je sačinio 16. ožujka 2022. kao i dodatnog očitovanja od 20. siječnja 2022. Tužena stavlja primjedbu da vještak u svom nalazu nije obračunao kompletnu uplatu po konverziji kredita u iznos od 30.390,48 kuna. Na primjedbu punomoćnice tužene vještak je istaknuo da je do iskorištene pretplate došao matematičkim putem, na temelju dokumenata prometi po kreditu/specifikacija uplata u kojem je vidljivo da je tuženik omogućio tužitelju korištenje preplate tijekom otplate anuiteta u eurima te je prikazana iskorištena preplata od 1. veljače 2016. do 1. studenog 2021. S obzirom da je kredit otkazan u odnosu na dokumente s 30. rujna 2015. izračunat efekt preplate prilikom konverzije iz švicarskih franaka u eure, gdje je izračunati iznos preplate 30.398,48 kuna, a u ranijim utvrđivanjima preplate tijekom izrade nalaza vještačenja tuženik je najprije istakao preplatu od 76.396,87 kuna za koju je poslije očitovao da je nastala krivom prepiskom dokumenata, izračun iskorištene preplate tijekom otplate anuiteta u eurima iskorišten je na način da je 50% anuiteta plaćeno s računa tužitelja, a 50% anuiteta je podmireno iz preplate što je vidljivo u dokumentu prometi po kreditu/specifikacija uplata koju je tužena dostavila u svom podnesku od 23. studenog 2022. za vremenski period od 23. kolovoza 2006. do 30. rujna 2022. Ukupni iznos tako izračunate preplate iznosi 2.443,82 eura, odnosno 27.515,49 kuna koji je uzeo u izračun prilikom umanjenja razlike izračunatih anuiteta

9. Podneskom od 4. svibnja 2022. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da u točki I potražuje od tužene iznos od 7.271,81 kunu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to precizirano u točki I izreke presude, a u točki II iznos od 21.353,31 kunu kako je to precizirano u točki II izreke presude.

10. U podnesku od 7. rujna 2022.tužena prigovora nalazu i mišljenju vještaka iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 76.396,87 kuna, nadalje se tužena osvrće na presudu Suda Europske unije u predmetu C-567/20 koju citira i podredno pojašnjava, zatim se osvrće o materijalnim pitanjima hrvatskog prava, napose u oglednom sporu VSRH, poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., zatim objašnjava tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu, osvrće se na valutnu klauzulu, dokazuje sudu kako tužitelj nije potrošač uz citiranje 13. odluka što domaćih što međunarodnog suda, ističe da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva od 4. svibnja 2022. te ukoliko sud prihvati tako preinačeni tužbeni zahtjev ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose pa se poziva na 10 odluka domaćih sudova koje citira i podredno pojašnjava, osvrće se zatim na tijek zateznih kamata uz navođenje 3 odluke VSRH (str. 273-291 spisa).

11. U podnesku od 6. studenog 2023. tužena se osvrće na kondemnatorni zahtjev tužitelja od 4. svibnja 2022. te ističe da isti nije postavljen u skladu s Nalazom i mišljenjem vještaka (str. 323-328)

12. Na ročištu održanom 6. svibnja 2024. ponovno je saslušan vještak Boris Belunjak te je ispravio svoj nalaz i mišljenje na način da je utvrdio točan iznos pretplate koji je iskoristio tužitelj u otplati kredita nakon konverzije kredita iz CHF u EUR u ukupnom iznosu od 27.515,49 kn. Iznos eura umjesto 84,85 eur, koji je iskorišten 1. studenog 2016. treba stajati točan iznos od 54,85 eura i umjesto navedenog iznosa 57,87 eur, treba stajati na dan 1. travnja 2018. točan iznos 52,87 eur. U ukupnom iznosu na rednom broju 71. u koloni 4 umjesto 2.443,82 eur treba stajati točan iznos 3.731,39 eur.

13 Podneskom od 10. lipnja 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev da isti konačno glasi onako kako je i presuđeno u točkama I i II ove presude, a kojem tužbenom zahtjevu se tužena protivi.

14. Na ročištu održanom 15. travnja 2025. punomoćnik tužitelja predložio je da se vještak očituje je li prilikom izračuna i izrade nalaza i mišljenja kod obračuna ukupnog iznosa preplate i po kamatnoj stopi i po valutnoj klauzuli računao tzv. potplate obzirom da u svom zapisniku od 15. studenog 2022. navodi da je u ukupnoj razlici sadržanoj iskazao i više i manje plaćene anuitete pa se moli da iskaže samo preplate po navedenim osnovama jer potplata nije predmet tužbenog zahtjeva niti postoji kakav prigovor tužene u tom pravcu.

15. U svojoj dopuni nalazu i mišljenju od 20. kolovoza 2025. vještak na stranici 2. pod točkom C. ističe kako je nalazom vještačenja utvrđen stvarni iznos preplate po konverziji iz valute CHF u EUR s danom provođenja konverzije u navedenom iznosu od 27.515,49 kuna, a koju je tužitelj iskoristio u otplati anuiteta po kreditu u EUR. U ukupnoj preplati samo više plaćenog (ne uzevši iznos potplate u ovom izračunu), što je izračunato nalazom vještačenja između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen početnom redovnom kamatnom stopom od 4,90 % i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, što izračunato iznosi samo više plaćeno 28.625,12 kuna odn. 3.799,21 euro, sadržan je i iznos i iskorištene priznate preplate od tužene tužitelju preplaćenog po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 27.515,49 kuna te tako izračunata umanjena razlika iznosi više plaćeno od tužitelja tuženiku 1.109,63 kune odn. 147,27 eura.

16. Na ročištu održanom 25. kolovoza 2025. sud je konstatirao da je strankama nesporan iznos preplate po konverziji 27.515,49 kuna. Nadalje, saslušan je tužitelj, ĐŽ, osobno koji je naveo da je kredit digao 2006. za adaptaciju kuće na otplatu od 18 godina, ne sjeća se kolika je bila kamatna stopa no misli da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa. Bio je klijent Zagrebačke banke. Nije sto posto siguran je li bila fiksna ili promjenjiva kamatna stopa. Ne zna što je valutna klauzula. Kredit je bio vezan za CHF i došlo je do toga da je rata kredita jako porasla i da je nije uspio uredno otplaćivati. Raspitivao se je i u drugim bankama za podizanje kredita, a kredit kod Zagrebačke banke mu je u to vrijeme bio najpovoljniji. Nije bio upozoren ni na kakve rizike podizanja kredita koji je bio vezan uz CHF niti uz promjenjivu kamatnu stopu te nije očekivao da će doći do takvog porasta tečaja CHF niti da će se kamatna stopa mijenjati kako se mijenjala. Na pitanje je li mu tko u banci objašnjavao značenje valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope, tužitelj ističe da misli kako je bila ugovorena fiksna kamatna stopa. Ugovor je pročitao i u vrijeme podizanja kredita bilo mu je bitno da može vraćati mjesečni iznos anuiteta koji je naveden u kreditu. Po struci je prometni tehničar, a trenutno radi kao vozač u Njemačkoj. U vrijeme podizanja kredita radio je kao vozač u Njemačkoj i nije bio obrtnik niti poduzetnik. Kod javnog bilježnika ugovor mu nije pročitan već su samo ovjereni potpisi. Zna da je s bankom rađena dopuna ugovora i poslije je nastavio otplatu kredita vezano za tečaj Eura. Zna da je prilikom konverzije bilo neke preplate koja je otišla također u otplatu kredita kako je banka izračunala. Taj kredit još nije otplaćen. Zna da mu je otkazan i da je ostalo nekog duga, po navodima banke, u iznosu od nekih 4.000,00 eura. Navodi da nije imao ikakva ekonomska znanja i da nije mogao utjecati na uvjete pod kojima se ugovor sklapa niti na odredbe samog ugovora.

17. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3207262165, kreditna partija: 7103275028, od 25. kolovoza 2006. (str. 6-10.), tablicu s otplatnim planom (str.11. -16.), promet po kreditu (32-45.), otkaz kredita od 20. listopada 2014. (str.46.) s izvodom iz poslovnih knjiga (str.47), Ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK/15, konverzija tražbine u kredit uz valutnu klauzulu EUR (str.52-57), uvid u Informativni sažetak Izračuna konverzije za tužitelja (str.62-74), mišljenje (izvještaj) KPMG Croatia d.o.o. za reviziju od 14. studenog 2015. 8str.75. -77), prijedlog dopune dokumentacije u sudski spis vještaka od 28. svibnja 2021. (str.186-187), Informativni sažetak izračuna konverzije (str. 196-208), prijedlog dopune dokumentacije u sudski spis II vještaka od 2. listopada 2021. (str.210-211), promet po kreditu (str. 216-232), nalaz i mišljenje vještaka od 16. ožujka 2022. (str.235-262), očitovanje vještaka na podnesak tužene od 15. rujna 2022. (str. 292-294), promet po kreditu (str.302-319), očitovanje vještaka na podnesak tužene od 20. siječnja 2023. (str.320-322), dopunu nalaza vještačenja temeljem rješenja suda od 20. kolovoza 2025. (str.408-412), pročitao iskaze punomoćnika stranaka, saslušao iskaze vještaka Borisa Belunjaka i punomoćnika stranaka, izvršio uvid u sudsku praksu dostavljenu u spis i saslušao tužitelja.

18. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

19. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor-banka sklopili 21.9.2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.800,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF za kune na dan isplate kredita. Također, Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.) jasno je propisano tko je potrošač, a iz članka 3. stavka 1. proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle sasvim je jasno da je tužitelj potrošač, a je li treća osoba umjesto tužitelja uplaćivala anuitete kredita, tužena nije dokazala, mada se na isto poziva.

20. Odredbom članka 2. predmetnog Ugovora propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90 % godišnje. Odredbom članka 3. Ugovora propisano je se tražbina kreditora u iznosu od 21.800,00 CHF i kamata otplaćuju u 200 mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se sa tužiteljem nije uopće pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama.

22. Prema odredbi članka 81. stavak 1..ZPP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stavkom 2. istog članka ZZP je propisano da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

24. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

25. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

26. Ovaj sud zauzima mišljenje da postupanje tužene u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane.

27. Ovaj sud također smatra da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tužene, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013. utvrđeno je da je 1. tužena (ovdje tužena) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

28. U ovom postupku je nesporno utvrđeno da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke i da se o promjenljivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo. Ovdje se ukazuje na odredbe ZZP i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

29. Tužena kao banka je odredbu o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržala u članku 4. ugovora, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

30. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. je neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru.

31. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. S druge strane, tužena je raspolagala stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristila nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavila navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

32. Odredbom članka 322. ZOO („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 – dalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

33. Kako su odredbe članka 4. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva iste su i ništetne.

34. Činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditiranju broj 32072621657/2015 nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze i isplatu razlike budući da su predmetni Dodatak ugovora i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršeni na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju /"Narodne novine" broj 10215 – dalje ZID ZPK/15) s time da se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenljiva kamatna stopa niti se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenljive kamatne stope. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.

Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te stoga ovdje treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO.

35. Odredbom članka 19. b ZID ZPK/15 je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Slijedom navedenog proizlazi da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19 c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi.

Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 MN protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.).

36. Slijedom navedenog tužitelju unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pripada mu pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

37. Po prijedlogu tužitelja provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje.

38. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da kada od iznosa razlike više plaćenih anuiteta u kunama od 27.898,53 kuna umanjimo izračunatu razliku više plaćenih anuiteta u CHF preračunatih iz CHF u kune na dane plaćanja koji je nastao zbog promjene (povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa u iznosu od 6.964,52 kune dobijemo iznos od 20.934,01 kuna što čini i više i manje plaćane razlike pojedinih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“ ,odnosno utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za kune na dan isplate kredita (a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike anuiteta zbog promjene redovnih kamatnih stopa). Kada diferenciramo samo više plaćene razlike anuiteta (preplaćene iznose) zbog valutnog utjecaja primjene srednjeg tečaja HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja (kada je tečaj CHF za kune bio veći u odnosu na tečaj na dan isplate kredita) onda isti iznose 21.353,31 kuna.

Samo više plaćeni iznosi razlika anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope iznose ukupno više plaćeno 1.310,04 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od 7.271,81 kuna.

Konverzija kredita je provedena u skladu sa propisima, ali je došlo samo do djelomičnog obeštećenja tužitelja prilikom izračuna novog EUR kredita.

39. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Konverzijom kredita u EUR je vještačenjem utvrđen stvarni iznos preplate po konverziji iz valute CHF u EUR s danom provođenja konverzije u navedenom iznosu od 27.515,49 kuna, a koju je tužitelj iskoristio u otplati anuiteta po kreditu u EUR. U ukupnoj preplati samo više plaćenog (ne uzevši iznos potplate u ovom izračunu), što je izračunato nalazom vještačenja između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dane rekonstrukcije plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen početnom redovnom kamatnom stopom od 4,90 % i srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan isplate kredita, što izračunato iznosi samo više plaćeno 28.625,12 kuna odn. 3.799,21 euro, sadržan je i iznos i iskorištene priznate preplate od tužene tužitelju preplaćenog po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 27.515,49 kuna te tako izračunata umanjena razlika iznosi više plaćeno od tužitelja tuženiku 1.109,63 kune odn. 147,27 eura.

40. Nalaz i mišljenje vještak je dao na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, nalaz i mišljenje je iscrpan, detaljan, obrazložen po stavkama i argumentiran, prigovori tuženika su isključivo pravne prirode i stoga sud ovaj nalaz i mišljenje cijeni stručnim i objektivnim i prihvaća ga u cijelosti.

41. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da tužitelj predmetnom konverzijom nije obeštećen u cijelosti i da je potraživanje tužitelja veće od preplate priznate po konverziji u iznosu od 1.109,63 kune odn. 147,27 eura. Slijedom navedenog tužitelju je na ime razlike zbog promjenljive kamatne stope dosuđen iznos od 965,00 € i na ime tečajne razlike iznos od 2.834,07 €. O tijeku zatezne kamate odlučeno je na temelju odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO.

42. Tužena je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bila nepoštena jer su joj kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmjera u davanjima, te je odlučeno da zatezne kamate teku od dana stjecanja.

43. Prigovor zastare potraživanja je po ocjeni suda neosnovan u cijelosti iz razloga što je pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv 8 banaka od 4.7.2013., Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 i potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt- 249/14 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tužena mijenjala bez ugovorenih parametara i jednostranom odlukom banke samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13.6.2014.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 10.6.2019., nije nastupio zastarni rok od pet godina.

44. U odnosu na protivljenje tužene preinaci tužbe ukazuje se na stav sjednice predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH, prema kome u postupcima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Izvod iz zapisnika Su IV-162/21 od 26.11.2021.).

45. Prema stavu sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku. Slijedom navedenog neosnovan je u cijelosti prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva

46. U prilog svemu gore navedenom govori na presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5132/2024-4 od 11. studenog 2025. „Odlukama donesenim u korist potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., odlučeno je o zaštiti kolektivni interesa i prava temeljem čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a ovdje se radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a), kako to pravilno navodi i sud prvog stupnja. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Stoga tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz s odlukama u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, posebno u pogledu spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zbog navedenoga pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Tuženik je propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka. Ranijom mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), propisano je da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pravilno je sud prvog stupnja sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrdio ništetnost spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a. I tuženikov prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. siječnja 2022., tužiteljičina tražbina nije pala u zastaru. Niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari jer tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev. U pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Pored onoga što je naveo sud prvog stupnja treba dodati da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK- a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ŽŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŽŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica 30. rujna 2015. u iznosu 31.613,46 EUR odnosno 241.276,39 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 223.978,83 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 17.297,56 HRK. Glavnica ugovorena u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sačinjen temeljem zakonske odredbe na koju niti jedna od stranaka nije mogla utjecati, nije rezultat ugovorne volje stranaka koja bi proizašla iz pregovaranja tužiteljice i tuženika oko uvjeta sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Tužiteljici je zakonom ostavljena mogućnost samo da odabere hoće li Dodatak ugovoru o kreditu potpisati ili ne, ali uvjeti pod kojima će se potpisati. Zbog navedenoga se ne može smatrati da je tužiteljica potpisivanjem Dodatka ugovoru o kreditu izgubila pravo na isplatu razlike u glavnici između one koja je utvrđena vještačenjem, a temelji se na nepoštenim ugovornim odredbama, i one koja je navedena u dodatku ugovoru o kreditu, a temelji se na parametrima iz ZID ZPK-a.19. S obzirom da u ovom slučaju proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, pravilno je prihvaćen i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa prema nalazu i mišljenju vještaka, s tim da je tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev s tim nalazom i mišljenjem, i to temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 30. rujna 2015. do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 15.544,29 EUR / 117.118,49 HRK i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. Taj iznos predstavlja zbroj preplate iz konverzije (21.971,74 HRK) i umanjene neotplaćene glavnice (12.466,69 EUR). Tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, niti priznate neotplaćene glavnice. Visina neotplaćene glavnice utvrđena je provedenim vještačenjem, pa neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da nije jasno kako je utvrđena visina preostale glavnice. Naime, vještak je utvrdio razliku iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po otplatnom planu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije.“

47. Parnični trošak je dosuđen tužitelju po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 200,00 € po Tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 – dalje OT-e), sastava podneska od 13. lipnja 2019., 100,00 € konferencija sa strankom (Tbr. 35 OT- e), 100,00 eura pribava spisa (Tbr.36 OT-e), 200,00 eura zastupanja na ročištu od 9. ožujka 2021. (Tbr.9 OT-e), 200,00 eura zastupanja na ročištu od 15. studenog 2022. (Tbr.9 OT-e), 200,00 eura zastupanja na ročištu od 14. studenog 2023. (Tbr.9 OT-e), 200,00 eura zastupanja na ročištu od 6. svibnja 2024. (Tbr.9 OT-e), 200,00 eura zastupanja na ročištu od 15. travnja 2025. (Tbr.9 OT-e), 200,00 eura zastupanja na ročištu od 12. studenog 2025. (Tbr.9 OT-e), 100,00 eura zastupanja na ročištu za objavu od 2. prosinca 2025. (Tbr.9 OT-e), 50,00 eura sastav podneska od 5. studenog 2019. (Tbr.8 OT-e), 200,00 eura sastav podneska od 10. prosinca 2019. (Tbr.8 OT-e), 50,00 eura sastav podneska od 8. siječnja 2021. (Tbr.8 OT-e), 50,00 eura sastav podneska od 23. travnja 2021. (Tbr.8 OT-e), 200,00 eura sastav podneska od 4. svibnja 2022. (Tbr.8 OT-e), 200,00 eura sastav podneska od 11. lipnja 2024. (Tbr.8 OT-e), 200,00 eura sastav podneska od 13. listopada 2025. (Tbr.8 OT-e), predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 eura, sudske pristojbe u iznosu od 168,88 eura te Poreza na dodanu vrijednost (Tbr.46 OT-e) u iznosu od 712,50 eura, odnosno sveukupno 4.129,55 eura.

48. Radi navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 22. prosinca 2025.

Sutkinja

Tanja Marušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno obavještena o ročištu na kojem se objavljuje presuda) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Nemanja Nožinić, odvjetnik u OD Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. Nova Gradiška

2. Sanja Porobija, odvjetnica u OD Porobija & Porobija, Zagreb – putem e-oglasne ploče suda