Poslovni broj: P-321/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Velikoj Gorici

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sucu tog suda Igoru Kanajetu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, koga zastupa OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204563312, kreditna partija broj: 7102644970 od 15. travnja 2005. godine sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice dana 18. travnja 2005. pod brojem OU-400/2005; a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“.

II Tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dužna je isplatiti tužitelju KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 335,04 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom temeljem čl. 29 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91-155/23) tekućom od 26. travnja 2005. do isplate, te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 388,28 eura s istovjetnom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana, a sa višezatraženim iznosom troškova do

575,78 eura se odbija.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 14. kolovoza 2025. u bitnom ističe da su stranke 15. travnja 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu potvrđen kod javnog bilježnika, prema kojem je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 75.487,62 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, radilo se o tipskom Ugovoru u kojem je ugovoreno i da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade takozvane ulazne naknade tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Potom detaljno objašnjava tako izneseni pravni stav. Između ostalog, navodeći da se o navedenoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, što je razlog narušavanju savjesnosti i poštenja i razlog neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je tuženik navedenim prilikom isplate kredita tužitelju neosnovano uskratio iznos obrade kredita u iznosu od 335,04 Eur-a, isti se iznos s pripadnostima i troškovima postupka tužbom potražuje.

U odgovoru na tužbu, tuženik u bitnom ističe da tužitelju spori status potrošača i korištenje sredstava kredita za potrošačke svrhe, spori da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena i ništetna, to detaljno obrazlaže tvrdeći da je tužitelj u cijelosti informiran po predmetnom Ugovoru, tako i o osporavanoj ugovornoj odredbi, tvrdi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, prigovara i zastari potraživanja, te zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupni spis, a time Ugovor o namjenskom kreditu od 15. travnja 2005. s prilozima (listovi 4-9 spisa).

U postupku je saslušan tužitelj KĆ (list 58-59 spisa).

Saslušana kao tužitelj KĆ u bitnom ističe da se sjeća sklapanja predmetnog Ugovora i iznosa koji je podigao, radilo se o oko 75.400,00 CHF, a kredit je podigao za kupnju nekretnine, obiteljske kuće, time da prethodno nije uspio realizirati kredit kod drugih banaka. Predmetni kredit Zagrebačke banke d.d. ocijenio je povoljnim za sebe i ne sjeća da se pri podizanju kredita razgovaralo o plaćanju usluge banci za obradu kredita. Naknadno je obratio pažnju na tu ugovornu odredbu i tada pokrenuo predmetni postupak. Tuženi mu je ponudio već pripremljen Ugovor, a to je shvatio na način da ga treba prihvatiti ili odbiti po principu uzmi ili ostavi. Čitajući i na raspravi čl. 2. predmetnog Ugovora (list 4 sudskog spisa), iz njega ne može pročitati iznos naknade banci, no objašnjava da kada se odlučio isto problematizirati, obratio se za pravnu pomoć odvjetniku i tada mu je predočeno da bi se radilo o iznosu od oko 300,00 Eur-a. Javni bilježnik nije mu objašnjavao ugovorne odredbe. Polovično je pročitao predmetni Ugovor prilikom podizanja kredita.

Slijedom tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući provedene dokaze svaki za sebe i u međusobnoj povezanosti, uspoređujući iste s očitovanjima stranaka, sud je tužbeni zahtjev usvojio.

Prigovor zastare potraživanja nije osnovan jer se predmetno pravno radi o stjecanju bez osnove, time se radi o petogodišnjem roku zastare tužiteljevog prava temeljem Zakona o obveznim odnosima, a time i rok može početi teći tekar od utvrđenja ništetnosti, što predmetna tužba i traži. No, nastavno tome sud utvrđuje da je odredba u ugovornom odnosu stranaka kako je navedena u točki I izreke presude ništetna, izneseni pravni stav tužbe o ništetnosti je ispravan, te se ništetnost očituje u neravnopravnom položaju stranaka pri zaključenju ugovora, činjenica je da osporavana ugovorna odredba nije cjelovita jer ne sadrži brojčano iskazanu vrijednost naknade obrade kredita, nema dokaza niti da bi tuženik koji je sastavljač ugovora istu odredbu cjelovito i prihvatljivo objasnio tužitelju koji time nije imao potrebne i prihvatljive uvjete bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To nadalje ima značiti, da je upravo cjelovitost informacije i potpuna obaviještenost bitna, te kada je tome tako, a jest, predmetno ujedno izostaje i dokaz da bi obzirom na svoju profesiju i namjenu kredita (a to je kupnja kuće, iz čega ujedno slijedi potrošački status tužitelja temeljem čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/03, jer je kredit koristio izvan svoje profesionalne djelatnosti), tužitelj kao automehaničar mogao raspolagati znanjima potrebnim za donošenje valjanje odluke. Nastavno tome utvrđuje se da tužitelj takovu, valjanu odluku, nije mogao donijeti i to upravo obzirom na elemente predmetnog ugovora na čiju se ništetnost poziva, posljedično tome nije mogao cjelovito sagledati trošak obrade kredita kao teret na odobrenom kreditu. Stoga je osnov tužbe dokazan, temeljen je na čl. 81 st. 1 i 87 st. 1 navedenog Zakona o zaštiti potrošača, a između stranaka visina tužiteljevog potraživanja nije sporna.

Time je sud gore navedene i provedene dokaze ocijenio na izneseni način, tako ocjenjujući i materijalnu dokumentaciju, a tužiteljev iskaz skladan je dokumentaciji pri čemu je isti iskazao sve ono što je posebice obzirom na svoju profesiju mogao znati, izostaju dokazi koji dokazuju suprotno, čime je činjeničnopravna ukupnost ocijenjena kako je to sud učinio.

Daljnje dokaze nije bilo potrebno provoditi jer je na izneseni način činjenično stanje sud u potpunosti utvrdio, niti su daljnji dokazi po strankama predlagani.

Parnični trošak obračunat je po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), a priznaju se troškovi sastava tužbe, te zastupanja na dva ročišta, svaka radnja po 100,00 eura što s pripadajućim PDV-om iznosi 375,00 eura, čemu treba pridodati sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 13,28 eura, time sveukupno 388,28 eura, te ga tužitelj ima pravo potraživati temeljem odredbi Glave XII te posebice čl. 154 ZPP-a (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP), a sa višezatraženim iznosom do zatraženih 575,78 eura se odbija, jer se radi o troškovima koji nisu bili nužni da se u smislu Tarife Tbr.47 naplaćuju na teret protivne stranke.

Stoga je cjelovito odlučeno kao u izreci.

U Velikoj Gorici, 22. prosinca 2025.

Sudac

Igor Kanajet

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku