Poslovni broj P-796/2024

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja CV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Nikolić, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja ništetnosti i utvrđenja prava vlasništva, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 14. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka i stranaka osobno, 22. prosinca 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da dio odredbe čl. 7. Ugovora o podjeli nekretnina na poluotoku Pelješac ovjerenog u potpisima parničnih stranaka pod brojem OV-8922/16 od 28. studenog 2016.

– u odnosu na nekretninu kat. oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne proizvodi pravne učinke.

II. Utvrđuje se da je tužitelj naspram tuženika suvlasnik za ½ dijela prava vlasništva k.č.

9/4 upisane u z. ul. [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina].

III. Dužan je tuženik trpjeti upis prava vlasništva tužitelja za ½ dijela prava vlasništva k.č.

9/4 upisane u z. ul. [broj ZK uloška] ko. [katastarska općina], uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.303,09 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 25. rujna 2024. tužitelj navodi da su Ugovorom o podjeli nekretnina na poluotoku Pelješcu, ovjerenom dana 28. studenog 2016., parnične stranke suglasno utvrdile da su jedini nasljednici iza pok. djeda UV i pok. oca LV, te su izvršili diobu nekretnina na način da su sastavili dva popisa koja su prilog predmetnom ugovoru. U tabelarnom prikazu popisa čestica – člankom 7. Ugovora o podjeli nekretnina navedeno je kako je nekretnina označena kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti pripala tuženiku. Međutim, predmetna je čestica faktično podijeljena u dvije zasebne cjeline na način da je istočni dio zgrade s pripadajućim dvorištem i okućnicom isključivo vlasništvo tužitelja CV, dok je zapadni dio s pripadajućim dvorištem i okućnicom pripao u isključivo vlasništvo tuženika AV. Predmetna je stambena zgrada ozakonjena rješenjem o izvedenom stanju od 27. lipnja 2014., a investitori tog postupka su bili i tužitelj i tuženik. Navodi se i da je tužitelj osobnim sredstvima i radom izgradio dio stambene zgrade i uredio dvorište i okućnicu, a kako k.č.

9/4 k. o. [katastarska općina] nije formalno podijeljena, pripada mu suvlasnički dio cijele nekretnine. Smatra da je predmetni Ugovor o podjeli nekretnina protivan načelu pravnog jedinstva nekretnine, pa time i ništetan.

2. U odgovoru na tužbu koji je pred ovim sudom zaprimljen dana 5. studenog 2024. tuženik ističe da su parnične stranke s gradnjom kuće na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] započele 1980. godine i od tada je u njihovom istinitom, poštenom, mirnom i samostalnom posjedu, a prije njih u posjedu njihovog oca LV i djeda UV, pa su se pretpostavke za stjecanje dosjelošću ispunile još 2000. godine. Od te je godine nekretnina u suvlasništvu parničnih stranaka, ali je suvlasnička zajednica razvrgnuta upravo spornim ugovorom od 28. studenog 2016. Istina je da je predmetna nekretnina faktički podijeljena na dvije stambene jedinice, ali je tužitelj svjesno i ni od koga prisiljen, svoj dio, polovicu prava vlasništva, prenio tuženiku i od tada je nesamostalni posjednik jednog dijela. Tuženik je proveo pojedinačni ispravni postupak radi upisa svojeg prava vlasništva predmetne nekretnine koji je vođen pod poslovnim brojem Z-1407/2024. U tom je postupku objavljen javni oglas kojim su pozvane sve zainteresirane osobe da podnesu prigovor, što tužitelj nije učinio, pa sad ne može, u ovom parničnom postupku, tražiti utvrđenje svojeg vlasništva. Također, smatra da tužitelj pogrešno tumači načelo pravnog jedinstva nekretnine, te da se ovdje ne radi o ugovoru koji bi bio suprotan tom načelu. Naime, ovdje se radi o situaciji da je cijela nekretnina pripala tuženiku. Tužitelj je sklapanjem ugovora od 28. studenog 2016. prenio svoje pravo suvlasništva tuženiku, pa se tužbeni zahtjev predlaže kao neosnovan u cijelosti odbiti.

3. Sud je na ročištu od 14. svibnja 2025. dopustio preinaku tužbe koju tužitelj vrši podneskom od 27. studenog 2024., unatoč tome što se tuženik takvoj preinaci protivio. Naime, preinaka (postavljanjem novog zahtjeva uz postojeće) izvršena je odmah nakon zaprimanja odgovora na tužbu, prije održavanja pripremnog ročišta, a nesumnjivo je svrsishodna za konačno rješavanje odnosa među strankama. Stoga je preinaku tužbe sud dopustio i odlučivao o zahtjevu postavljenom u podnesku tužitelja od 27. studenog 2024., sve sukladno odredbi članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22).

4. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao sve isprave u spisu, izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka, pročitan je priklopljeni spis Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju Dubrovačko – neretvanska županije, Klasa: UP/I- 350-05/13-02/3068, a izveden je i uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geodetske struke Ilije Margaretića, koji je u spis dostavio svoj nalaz i mišljenje.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje da je Ugovor o podjeli nekretnina na poluotoku Pelješcu, sklopljen među parničnim strankama dana 28. studenog 2016. u odnosu na katastarsku česticu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (dio odredbe članka 7. tog Ugovora) ništetan ugovor i da ne proizvodi pravni učinak, kao i utvrđenje da je tužitelj vlasnik ½ dijela prava vlasništva nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slijedom čega je tuženik dužan trpjeti upis tužiteljeva prava suvlasništva.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama je nesporno da su jedini zakonski nasljednici iza svojeg oca, pok. LV, kao i svojeg djeda, pok. UV. Među strankama je nesporno da su izgradili kuću na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju im je otac darovao za izgradnju, da su tužitelj i tuženik uselili svaki u svoj dio kuće, te da se preko 40 godina nalaze svaki u posjedu svoje stambene jedinice. Sporna je, pak, valjanost predmetnog Ugovora u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i je li tužitelj vlasnik te nekretnine za ½ dijela prava vlasništva.

6. Odredbom članka 282. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) propisano je da kada stranke vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.

7. Ono što tužitelj u ovom postupku pokušava dokazati je da je dio Ugovora o podjeli nekretnina na poluotoku Pelješcu sklopljen između stranaka dana 28. studenog 2016. ništetan ugovor i da ne proizvodi pravni učinak, i to u dijelu koji se odnosi na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (dio odredbe članka 7. tog Ugovora). Tuženik navodi da se na predmetnoj nekretnini nalazi njegova kuća, a da je predmet podjele bila samo zemlja, samo zemljišta, pa je takav ugovor protivan načelu pravnog jedinstva nekretnine.

7.1. Prvenstveno treba reći da je sud stava da sporni Ugovor o podjeli nekretnina nije ništetan iz razloga što je protivan načelu pravnog jedinstva nekretnine. Naime, tuženik je tim ugovorom “stekao“ cjelokupnu katastarsku česticu [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako to pravilno ističe tuženik, a time i sve ono što je s tom česticom razmjerno trajno povezano, na njezinoj površini ili ispod nje, kako to propisuje odredba članka 9. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17). Drugačije bi bilo da je izričito ugovoreno da tuženik stječe samo “zemlju“, ali ne i kuću, no, takve odredbe nema. Dakle, uglavljeno je da tuženik stječe cjelokupnu česticu zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a takva odredba je u potpunosti u skladu s načelom pravnog jedinstva nekretnine.

8. Međutim, to ne znači da je ovakav ugovor, u pogledu čestice 9/4 k. o. [katastarska općina], valjan ugovor. Analizirajući sami Ugovor o podjeli nekretnina, rezultate uviđaja na licu mjesta kao i iskaze parničnih stranaka, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, na način da čine jednu logičnu i povezanu cjelinu, sud je zaključio da ugovor u pogledu kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije ni nastao (nepostojeći, a ne ništetan ugovor), odnosno, da u odnosu na česticu zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (dio odredbe članka 7.) ne proizvodi pravni učinak, i to iz razloga jer je između parničnih stranaka, u trenutku sklapanja ugovora postojao nesporazum oko bitnog sastojka ugovora - predmeta ugovora, objekta diobe, čestice 9/4 k. o. [katastarska općina].

8.1. Iz iskaza i tužitelja (list spis 89-91) i tuženika (list spisa 92-95), ali i navoda koje isti ističu tijekom postupka, kao nedvojbeno proizlazi da su stranke gradile kuću na katastarskoj čestici [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je svaka od stranaka uređivala “svoj dio“, odnosno, da su se stranke već pri gradnji podijelile na način da se točno zna koja stambena jedinica kome pripada. Kao nedvojbeno proizlazi i to da je parničnim strankama njihov pok. otac C darovao predmetnu nekretninu za gradnju kuće još 70ih godina prošlog stoljeća i da su stranke nesumnjivo stekle suvlasništvo predmetne nekretnine. Sam tuženik navodi da su se zakonske pretpostavke za dosjelost ispunile još 2000. godine (odgovor na tužbu, list spisa 16).

8.2. Analizirajući Ugovor o podjeli nekretnina na poluotoku Pelješcu (list spisa 8-13), razvidno je da već u prvom članku stranke uglavljuju da su jedini živi zakonski nasljednici iza pokojnog djeda UV i pokojnog oca LV i da žele (ugovorom) sve nekretnine koje su posjedovali njihovi prednici uknjižiti na svoje ime, odnosno, postati nasljednici svih tih nekretnina, pa provode diobu tih nekretnina (članak 2.). Unatoč "nespretnom" izražavanju i nepravnom, kolokvijalnom, izričaju, sasvim je jasno što stranke ugovorom žele postići – podjelu svih nekretnina posjednici kojih su bili njihovi prednici.

8.2. Međutim, posjednici (i stvarni vlasnici) čestice zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nisu bili ni pok. UV ni pok. C, već su to bili upravo tužitelj i tuženik, s obzirom da im je njihov pravni prednik – pok. C, ”dao“ zemlju za izgradnju kuće. Još je početkom 80ih godina prošlog stoljeća gradnja kuće završena do stupnja useljivosti, svaka od parničnih stranaka je uselila u svoj dio kuće, pa i da nisu predmetnu nekretninu stekli građenjem, nesumnjivo su je stekli dosjelošću. Zato je sudu potpuno logično i životno da tužitelj nije niti pomišljao da je u ugovor unesena i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] niti da se ta nekretnina uopće "dijeli", jer ista, kao prvo, nije ni bila u posjedu pokojnog oca stranaka u trenutku njegove smrti, nego njihovom, i kao drugo, jer se na istoj nalazi kuća, a stranke su, kako proizlazi iz njihovih iskaza, dijelile (neizgrađena) zemljišta. Sam tuženik u svom iskazu jasno navodi: ”dogovor je bio da zemlju podijelimo po selu, sva zemlja desno je moja, a lijevo njegova“. Uz to se još ističe i da je ovom sudu potpuno neživotno, nelogično i neuvjerljivo da bi tužitelj svojem bratu (dok dijele očevu ostavštinu koja se sastoji od uglavnom poljoprivrednih zemljišta) uzgredno prepustio bez ikakve naknade svoj suvlasnički dio nekretnine na kojem se nalazi potpuno uređena kuća (dio kuće) koju je tužitelj izgradio, u kojoj obitava preko 40 godina, u koju je uložio, i koja, što nije zanemarivo, ima značajnu materijalnu vrijednost, s obzirom da se nalazi prvi red uz more na atraktivnoj poziciji na poluotoku Pelješcu (neposredna opažanja suda na licu mjesta).

8.3. Dok, dakle, tužitelj potpuno jasno navodi da je on mislio da se dijele samo (dosad nepodijeljena) zemljišta koja su posjedovno pripadala njihovim precima, kako iz ugovora i proizlazi, a kakvu su podjelu stranke očito i dogovarale, a ne i nekretnina koja je već preko 40 godina u posjedu i u (su)vlasništvu stranaka, tuženik navodi da je on znao da je u ugovor unesena i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali da to bratu (tužitelju) nije rekao, jer je mislio da njegov brat to zna, s obzirom da su dogovori bili da tuženiku pripadnu sve nekretnine u Uvali Kabli, što je tuženiku podrazumijevalo i nekretninu na kojoj se kuća nalazi, ali da svakako dio kuće tužitelja treba ići tužiteljevoj kćeri G, pa tuženik u svemu i dalje ne vidi ništa sporno (list spisa 92).

8.4. Dakle, nema sumnje da je u trenutku sklapanja ugovora između stranaka postojao nesporazum oko čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], jer dok je tuženik, koji je ugovor sastavio, znao da se u popisu čestica nalazi i čestica na kojoj je kuća i koja je u (su)vlasništvu parničnih stranaka, te je smatrao da i tužitelj to zna, tužitelj to nije znao, već je držao da se dijele samo one nekretnine koje su ostavština iza njihovih pravnih prednika, a što kat.čest.

9/4 k. o. [katastarska općina] nije, jer je nesporno bila u suvlasništvu parničnih stranaka, što i sam tuženik izrijekom navodi već u odgovoru na tužbu. Da je načelni dogovor između stranaka bio podjela samo onih nekretnina koje su pripadale (bile u posjedu) pravnim prednicima stranaka, potvrđuje tuženik već u prvoj rečenici svojeg iskaza kada kaže: “mogu početi s time da je iza smrti našeg oca ostalo jako puno zemlje“, pa nastavlja da je tražio tu zemlju i locirao je nakon čega su stranke pristupile sklapanju spornog ugovora.

8.5. Ugovor nastaje kad se stranke usuglase o bitnim sastojcima ugovora. Ovdje su stranke pogrešno vjerovale da su suglasne (i) oko čestice zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali zapravo, nisu bile, jer dok tužitelj vjeruje da se dijele samo čestice koje su bile u stvarnom posjedu i vlasništvu njihovog oca i da se dijele samo zemljišta, tuženik smatra da se dijele sve nekretnine koje se nalaze lijevo i desno od zamišljene crte (kako obojica iskazuju), pa tako i ova nekretnina na kojoj je izgrađena obiteljska kuća stranaka i koja je u trenutku sklapanja ugovora u suvlasništvu stranaka. Stranke su nesporno ugovorile da "Uvala Kabli" pripadne tuženiku, no, pritom je tužitelj mislio samo na očeve čestice (posjednik kojih je bio njihov otac) u Uvali Kabli, a tuženik očito na sve čestice u Uvali Kabli, pa u odnosu na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dolazi do očitog nesuglasja, nesporazuma, a stranke vjeruju da postoji suglasnost. Stoga, Ugovor o podjeli nekretnina u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije nastao, odnosno, ne proizvodi nikakav pravni učinak, slijedom čega je odlučeno kao pod I. izreke ove presude.

9. Dalje se navodi i to da svaka ugovorna stranka, pa makar sklapala ugovor i sa svojim rođenim bratom, taj ugovor treba pročitati, jer u protivnom, snosi teret takvog propusta. No, ovdje propust tužitelja da pažljivo analizira popis čestica ne može dovesti do drugačijeg rezultata – da je ugovor valjan. Prvo, iz iskaza stranaka i samog ugovora kao nedvojbeno proizlazi da je smisao ugovora bio podjela nekretnina iza pok. oca stranaka, nekretnina koje su pripadale ocu (a čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije), te da su stranke u svojim razgovorima koji su prethodili sklapanju ugovora govorili o podjeli isključivo zemljišta i o podjeli isključivo očeve (i djedove) ostavštine, a ne o podjeli nekretnina koje već pripadaju strankama. Drugo, radi se o zaista velikom broju nekretnina koje su podijeljene u dvije tablice, a tužitelj navodi da mu uopće nije bilo važno koja će očeva zemljišta dobiti, a kako je, potpuno opravdano, mislio da se samo očeva zemljišta dijele, nije mu padalo napamet da je u ugovor unesena i čestica na kojoj je tužiteljeva kuća (dio kuće, zasebna stambena jedinica). Tužitelj navodi i prijevarnu namjeru tuženika (”moj brat je ovo namjerno podvalio da potpišem”), jer tuženik je nesporno sastavio ugovor, navodeći da je naknadno otkrio da ga je brat prevario i oko grobnice, jer ju je kao tužiteljev punomoćnik u ostavinskoj raspravi ustupio sebi samome. Međutim, sud nije za potrebe ovog postupka analizirao (ne)poštenje tuženika, kraj utvrđenja da stranke uopće nisu bile suglasne, odnosno, da se nisu "razumjele", oko ove čestice 9/4 k. o. [katastarska općina], koja se nalazi u Uvali Kabli.

9.1. Iako tužitelj ovaj ugovor smatra zelenaškim ugovorom, sud je stava da unatoč očiglednoj lakomislenosti tužitelja, tuženik nije za sebe ugovorio korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je dao. Naime, iz iskaza stranaka jasno je i da je tužitelj podjelom "dobio" nekretninu na kojoj se nalazi ruševina, kao i nekretnine u Uvali Žuronja, gdje je očito bilo i građevinskih parcela (s obzirom da je tužiteljeva kćer na jednoj od tih nekretnina izgradila sebi kuću), pa iz stanja spisa ne proizlazi taj "očiti nerazmjer" koji je nužan uvjet da bi se neki ugovor smatrao lihvarskim (zelenaškim) ugovorom.

9.2. Još se ističe i da iz tuženikovog iskaza proizlazi da on ni ne polaže prava na tužiteljev dio nekretnine. Tuženik navodi da “bratu kuću ne želi uzeti“, te više puta navodi da ju je spreman darovati tužiteljevoj kćeri G, jer je njihov međusobni dogovor bio da će kuća nakon smrti stranaka pripasti njihovim krvnim srodnicima, a da tužitelj svoj dio, suprotno dogovoru, želi ostaviti svojoj ženi ili prodati, a tuženik to ne želi, jer ne želi da mu se “tamo nekog dovede“. Ističe da je starija tužiteljeva kćer U kuću već izgradila, pa ova tužiteljeva kuća mora pripasti G, mlađoj tužiteljevoj kćeri. Na sve ovo treba reći da, osim što je i sam tuženik očigledno potpuno svjestan da mu ne pripada tužiteljev dio nekretnine, i to da ne može tuženik određivati što će tužitelj raditi sa svojom nekretninom, odnosno, svojim dijelom nekretnine, neovisno o tome što su tužitelj i tuženik braća. Pravo vlasništva je gotovo apsolutno stvarno pravo. Tužitelj može sa svojim vlasništvom raditi što god želi – prodati ga, darovati, založiti, zamijeniti, pa i predomisliti se i ostaviti sve svojoj supruzi, a ne djeci, a činjenica da njegov brat kao drugi suvlasnik smatra da tužitelj loše rasuđuje ili donosi pogrešne i nepravične odluke, može utjecati samo na kvalitetu međuljudskih i međusobnih odnosa, ali ne i biti pravna zapreka u tužiteljevom raspolaganju vlastitom nekretninom (dijelom nekretnine).

10. Uvidom u priklopljeni spis Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, razvidno je da je legalizirana manje zahtjevna zgrada stambene namjene, u kojoj se nalaze dvije funkcionalne stambene jedinice. Iz iskaza stranaka kao nesporno proizlazi da je svaka od stranaka trenutno (jednako kao i proteklih 40 i više godina) u posjedu svojeg dijela kuće, odnosno, u posjedu svoje stambene jedinice, da se točno zna koja jedinica kome pripada. Da su stranke suvlasnici u jednakim dijelovima, zapravo nije ni sporno, te takvo što proizlazi i iz činjenice da je pok. C svojim sinovima darovao nekretninu za izgradnju kuće, a kako nitko ne ističe da je darovao svakome određeni suvlasnički dio, podrazumijeva se da im je nekretninu darovao na jednake dijelove. Uostalom, sam tuženik jasno i nedvojbeno navodi da je Ugovorom o podjeli nekretnina (za koji je Ugovor sud utvrdio da je bez pravnog učinka) tužitelj tuženiku "prenio svoju polovicu prava vlasništva", kao i da su stranke prethodno sklapanju ugovora bile u suvlasništvu (odgovor na tužbu, list spisa 16). Zgrada nije ucrtana, pa se nisu još uvijek ispunili uvjeti za etažiranje, odnosno, uspostavu posebnih dijelova, odnosno, s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima stranaka još uvijek nisu povezani posebni dijelovi nekretnine. Kako Ugovor o podjeli nekretnina ne proizvodi pravni učinak u odnosu na česticu zemlje [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tako je tužitelj suvlasnik nekretnine za ½ dijela prava vlasništva. Tuženik, koji se u pojedinačnom ispravnom postupku (u kojem tužitelj nije sudjelovao kao stranka) upisao kao vlasnik nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti (iako sam navodi u svom iskazu da "nipošto ne želi tužiteljev dio za sebe", list spisa 92), dužan je trpjeti upis tužitelja kao vlasnika za ½ dijela prava vlasništva, jer su prije sklapanja spornog Ugovora, parnične stranke bile suvlasnici, svaka za po ½ dijela prava vlasništva, a što, kako je već navedeno, već u odgovoru na tužbu sam tuženik priznaje. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod

II. i III. izreke presude.

11. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u postupku, pripada i trošak postupka, u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Tužitelju pripada trošak tužbe (Tbr. 7.t.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 14. svibnja, 17. srpnja i 14. studenog 2025. (Tbr. 9. t.1. Tarife), kao i trošak podneska od 27. studenog 2024. (Tbr. 8. t.1. Tarife), svaka radnja u iznosu od 200,00 EUR. Tome valja pridodati i pripadajući PDV kojeg tužitelj obračunava temeljem Tbr. 46. Tarife, pa trošak tužitelja iznosi 1.250,00 EUR. Tužitelju pripada i trošak sudskih pristojbi, na tužbu i presudu, u ukupnom iznosu od 53,09 EUR. Stoga, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak, sukladno troškovniku predanom u spis (list spisa 97) u iznosu od 1.303,09 EUR, pa je odlučeno kao pod IV. izreke ove presude.

Dubrovnik, 22. prosinca 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja e-komunikacijom ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja e-komunikacijom ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja e-komunikacijom ovom sudu za sud drugog stupnja.