REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-611/2025-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Domagoju Franji Frntiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18/III, protiv tuženika Osnovna škola Pavleka Miškine, Zagreb, Sveti Duh 24, OIB: 85286272245, zastupanog po punomoćniku Mariju Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, Medulićeva 9, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnika Denisa Bajsa, odvjetnika, te ravnateljice tuženika, uz punomoćnika Marija Lovrića, odvjetnika, dana 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I/

Odbija se konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da je Odluka tuženika Klasa: 602-02/19-36/157, Ur.broj: 251- 131-19-1 od 6. rujna 2019. nedopuštena te da predstavlja daljnje uznemiravanje tužiteljice od strane tuženika.

II/ Poništava se Odluka tuženika Klasa: 602-02/19-36/157, Ur.broj: 251- 131-19-1 od 6. rujna 2019.

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 663,61 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, u roku od 8 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.".

II/ Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi i tijekom postupka navodila da je bila zaposlena kod tuženika, s tim da je u zasebnom postupku pravomoćno bilo utvrđeno da je tužiteljica bila uznemiravana na radnom mjestu, uz nalog da tuženik zaštiti dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla tako da tužiteljici osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju, kao i da poduzme preventivne mjere radi osiguranja navedenih uvjeta, što po stajalištu tužiteljice tuženik nije učinio Odlukom od 6. rujna 2019., kojom je odredio da tužiteljica radi poslijepodne, dok je osoba koja je počinila uznemiravanje nastavila raditi ujutro, te kako dakle tužiteljica smatra da je takvom odlukom tuženik postupio protivno spomenutoj pravomoćnoj presudi, smatrajući da se istom tužiteljica dodatno "viktimizira i šikanira", tj. stavlja u nepovoljniji položaj od njezinog "napadača" te u nepovoljniji položaj od onoga kojeg je imala prije pravomoćne presude, na koji način da se tužiteljica i nadalje uznemirava te joj se vrijeđa dostojanstvo s tim da posljedično trpi i daljnje zdravstvene posljedice. U tom smislu predloženo je da se u ovom postupku spomenuta odluka utvrdi nedopuštenom te poništi, uz utvrđenje da ista predstavlja daljnje uznemiravanje tužiteljice od strane tuženika, te uz naknadu neimovinske štete od 5.000,00 kn, uz naknadu parničnih troškova, sve uz pripadajuće zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik je odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodio da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući da je napadana odluka zakonita te u skladu s pravomoćnom presudom kojom je utvrđeno postojanje uznemiravanja, u kojem smislu se predlagalo odbijanje tužbenog zahtjeva, uz nadoknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka prvostupanjski sud donio je presudu dana 21. studenog 2022. poslovnog broj Pr-2987/2019 (kojom je odbijen tužbeni zahtjev, str. 144-152 spisa), koju je Županijski sud u Zagrebu ukinuo svojom odlukom poslovnog broja Gž R-124/2023 od 11. ožujka 2025. (str. 177-181 spisa) te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom ponovljenog postupka izvršio uvid u presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovnog broja Gž R-110/2019 od 4. srpnja 2019. (str. 6-11 spisa), Odluku od 6. rujna 2019. (str. 12 spisa), Zahtjev za zaštitom prava od 4. listopada 2019. (str. 13-15 spisa), presliku povratnice (str. 17 spisa), Očitovanje poslodavca na zahtjev za zaštitu prava od 23. listopada 2019. (str. 18-19 spisa), Statut tuženika od 27. veljače 2019. (str. 37-72 spisa), satelitsku snimku puta koji tužiteljica treba pješačiti / [adresa] (str. 83 spisa), prikaz dolaska na posao /Google maps/ (str. 84 spisa), pregled vozne linije ZET-a br. 211 /Dubec-Branovečina- Dubec/ (str. 85 spisa), ugovor o radu od 2. studenog 2006. (str. 110-111 spisa), anekse ugovora o radu djelatnika tuženika (str. 193-196 spisa), ugovore o radu djelatnika tuženika (str. 197-202, 204-205 spisa), dopis HZZO-a od 26. kolovoza 2023. (str. 203 spisa), presudu Županijskog suda u Zadru od 9. rujna 2025. poslovnog broja Gž R- 60/2024 (str. 208-218 spisa), kao što je saslušana i sama tužiteljica te zakonska zastupnica tuženika DKU, obje na ročištu održanom 9. studenog 2020. te dopunski 13. studenog 2025. (str. 75-79, 221-224 spisa), te svjedoci RK, UK, obje na ročištu održanom 3. veljače 2021. (str. 103-106 spisa), BK, ĐK, obje na ročištu održanom 4. svibnja 2022. (str. 126- 129 spisa) i RKU na ročištu održanom 5. listopada 2022. (str. 136- 139 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91 i dr.) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

6. Među strankama pritom nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika, te da je prije ovog postupka, kako je već rečeno, ishodila pravomoćnu presudu (ovog suda, poslovnog broja Pr-5208/2018 od 18. travnja 2019., preinačene presudom Županijskog suda u Bjelovaru, poslovnog broja Gž R-110/2019, od 4. srpnja 2019.) kojom je utvrđeno da je tužiteljica bila uznemiravana na radnom mjestu, te kojom je naloženo tuženiku zaštiti dostojanstvo tužiteljice za vrijeme obavljanja posla tako da tužiteljici osigura uvjete rada u kojima neće biti izložena uznemiravanju, kao i da poduzme preventivne mjere radi osiguranja navedenih uvjeta, uz nalog tuženiku da tužiteljici isplati iznos naknade štete te uz nadoknadu parničnih troškova, s tim da je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim se tražilo utvrđenje da je tužiteljica bila diskriminirana te kojim se od tuženika tražilo da osigura uvjete rada u kojima tužiteljica neće biti izložena spolnom uznemiravanju, pri čemu je djelomično odbijen i novčani dio zahtjeva.

7. U ovom postupku tužiteljica je navodila da je Odlukom od 6. rujna 2019., kojom je tuženik odredio da tužiteljica radi poslijepodne dok je osoba koja je počinila uznemiravanje nastavila raditi ujutro, tuženik postupio protivno spomenutoj pravomoćnoj presudi, ističući da se istom tužiteljica dodatno "viktimizira i šikanira", tj. stavlja u nepovoljniji položaj od njezinog "napadača" te u nepovoljniji položaj od onoga kojeg je imala prije pravomoćne presude, na koji način da se tužiteljica i nadalje uznemirava te joj se vrijeđa dostojanstvo s tim da posljedično trpi i daljnje zdravstvene posljedice, kojim slijedom je predlagano da se spomenuta odluka utvrdi nedopuštenom te poništi, uz utvrđenje da ista predstavlja daljnje uznemiravanje tužiteljice od strane tuženika, te uz naknadu neimovinske štete uslijed navedenog. Kako je već isticano, tuženik se istome protivio, navodeći da je pobijana odluka zakonita, te je stoga, a uzimajući u obzir suprotstavljene navode stranaka, tijekom ovog postupka valjalo izvesti predložene dokaze, u kojem smislu je izvršen uvid u priloženu dokumentaciju, a saslušane su stranke kao i predloženi svjedoci.

8. Tako je tužiteljica u svom prvotnom iskazu navodila da je bila zaposlena kod tuženika od 2006., i to kao pomoćni radnik u kuhinji. Tijekom vremena došlo je do uznemiravanja od strane jednog od radnika tuženika, u naravi kuhara ĆK, te je zatražila i sudsku zaštitu, kojim slijedom je ishodila i pravomoćnu sudsku presudu s tim u vezi. Napominje da kada je radila kod tuženika radno vrijeme je bilo od 8.00 do 16.00 sati, što je podudarno i s uobičajenim načinom u školskim kuhinjama, nije uobičajeno da bi školske kuhinje radile u poslijepodnevnim satima, potvrđuje da posao u kuhinji u školi u naravi prestaje oko 16.00 sati te kuhinja ne radi poslijepodne.

9. Mada je dakle ishodila pravomoćnu sudsku presudu kojom je utvrđeno uznemiravanje, tuženik je nakon iste organizirao rad na način kako je to navedeno u Odluci koja se pobija, iz rujna 2019., na način da je određeno da TK radi od 5.00 do 13.00 sati, a tužiteljica od 13.30 do 21.30 sati. Smatra da je takva odluka njoj na štetu te da je nepravedna i diskriminatorna, proizlazi da je osoba koja je provodila uznemiravanje nagrađena, dok je ona kažnjena upućivanjem na popodnevni rad. Naime, kako popodne kuhinja nema posla, to proizlazi da veći dio popodnevne smjene tužiteljica mora raditi druge poslove, te je tako od strane same ravnateljice dobila usmenu uputu da u to vrijeme obavlja poslove čišćenja, čemu se ona usprotivila. Taj razgovor se dogodio negdje u ožujku 2019., nije bilo svjedoka, niti je tužiteljica podnosila neki pisani ili slični prigovor protiv takvog naloga ravnateljice, s tim da je u svibnju otišla na bolovanje.

10. Navodi u iskazu također da po njezinim saznanjima nije bilo situacija da djelatnici kuhinje rade poslijepodne, inače djelatnika u kuhinji ima troje, dva kuhara i jedan pomoćni radnik, s tim da je jedan od ta dva kuhara upravo TK, koji i dalje radi kod tuženika.

11. Inače, tužiteljica je od svibnja 2019. kontinuirano na bolovanju, te na opisani način temeljem Odluke iz rujna 2019. nije niti radila, no protivi se takvoj Odluci poslodavca iz naprijed navedenih razloga, pojašnjavajući da poslijepodne rade samo spremačice te nastavnici, no njima zadnji školski sat završava negdje oko 20.00 sati, ili tako nešto.

12. Smatrala je da bi bilo logično da imenovani TK nakon pravomoćne presude dobije otkaz zbog svojih postupaka, do čega nije došlo, i što je za tužiteljicu bilo razočaravajuće, plaši se vratiti na posao sve dok je on tamo, proživljava zbog toga stres, nervozu i sl.. Dodala je i da joj je dodatno otegotno što bi se prema ovom rasporedu vraćala kući kasno navečer, iza 22.00 sata, a na putu prema kući mora prolaziti i kroz mračne nenaseljene dijelove. Dakle, ne samo da bi se kasno vraćala kući, već bi morala obavljati i poslove čišćenja što nije njezin posao, a i smatra da je pravilno radno vrijeme od 8.00 do 16.00 sati, dok je u ranijem razdoblju bilo od 6.00 do 14.00 sati. Mada se i u slučaju početka radnog vremena od 6.00 sati radi o mračnom razdoblju jutra, u to vrijeme nije osjećala strah jer je to sve bilo prije razdoblja uznemiravanja, koje je počelo tek kasnije. Ne postoji linija javnog prijevoza koja bi povezivala školu s mjestom stanovanja tužiteljice, primorana je dio pješačiti.

13. Nesporno je da nije sklapala kasniji ugovor i aneks sa tuženikom vezano za eventualne poslove čišćenja, takav nalog joj je dala samo usmeno ravnateljica. Još prije spomenutog razgovora ravnateljica joj je u jednom razgovoru spomenula mogućnost da se ponudi ugovor tj. aneks za poslove čišćenja, što je odbila te je bila ogorčena zbog toga, mada joj nikada efektivno nije dan na potpis takav ugovor ili aneks u pisanom obliku. Također je točno da ju je jednom zgodom prije odlaska na bolovanje jedna osoba tj. gospođa potražila na radnom mjestu, započela je razgovor te je znala njezine podatke, te je počela govoriti o eventualnom premještaju u drugu školu, što tužiteljici nije prihvatljivo, prethodno ju ravnateljica o tome uopće nije upoznala, dodatno pojašnjava da je spomenutoj gospođi, za koju niti sada ne zna tko je bila, rekla da je usred posla jer je vrijeme ručka, te da nema vremena za razgovor, nakon čega je ona otišla, te nakon toga sličnih razgovora nije bilo.

14. Zaključno, tužiteljica smatra da dakle tuženik te ravnateljica koriste sva sredstva da zaštite spomenutog g. ĆK, a ne nju, mada je ishodila pravomoćnu sudsku presudu u svoju korist. I u svom iskazu danom tijekom ponovljenog postupka tužiteljica je ustrajala na prethodnim navodima, kod čega je napomenula da se kroz određeno razdoblje vratila na rad te je radila u spomenutoj popodnevnoj smjeni, nakon čega je ponovno otišla na bolovanje.

15. S druge strane u svom je iskazu ravnateljica tuženika iznosila da je na toj funkciji još od 2006., s tim da je i ranije radila u školi kao nastavnik, te su joj i tim slijedom poznati događaji vezani za ovaj postupak.

16. Točno je da je tužiteljica ishodila sada pravomoćnu presudu vezanu za uznemiravanje, protiv koje je tuženik uložio reviziju, i koja je u rješavanju. No, svjesna je kao ravnateljica obveze tuženika kao poslodavca da poštuje spomenutu pravomoćnu presudu, te su po saznanju za istu proveli određene konzultacije kako bi na najbolji način postupili vezano za status tužiteljice, pojašnjava da se savjetovala s povjerenicom za zaštitu dostojanstva ĐK, kao i sa školskim odborom na čijem je čelu bila gđa. BK, s tim da je u školskom odboru kao član i sindikalni povjerenik.

17. S obzirom da je po pravomoćnosti presude došlo do obraćanja javnosti medijima od strane ovdje tužiteljice te druge radnice koja je podnijela sličnu tužbu tj. tužbu zbog otkaza, radi se o MK, i za koje istupe smatra da su bili nekorektni prema školi, u školskom odboru se spominjala i ideja otkazivanja tužiteljici, do čega ipak nije došlo.

18. Kako je tužiteljica odbijala raditi s kuharom D, kao i drugom kuharicom ŽK, s kojom je također imala određene sukobe, odlučeno je da tužiteljica radi u popodnevnoj smjeni, kako je to i navedeno u Odluci od 6. rujna 2019.. Pritom pojašnjava da je radno vrijeme škole od 6.00 do 22.00 sata, te da pomoćni kuhinji radnik spada u tehničko osoblje škole, koji isto prema potrebama radi poslijepodne. Dodatno ukazuje da su poslovi pomoćnog radnika u kuhinji vezani za pranje posuđa, spremanje i čišćenje kuhinje ali i drugih prostora u školi, npr. blagovaonice, i što se sve može obavljati poslijepodne. Također smatra odnosno ukazuje da i brojni drugi djelatnici rade poslijepodne, uključivo i nastavnike, računovodstvo, domare, npr. i ona kao ravnatelj dva dana u tjednu radi poslijepodne.

19. Nadalje, negira se da bi s tužiteljicom razgovarala na način da bi najavila da će obavljati poslove čistačice, takvog razgovora nije bilo, kod čega ukazuje da je tužiteljica u ranijem dijelu svog staža u školi obavljala poslove čišćenja, njezin prvi ugovor o radu je bio za te poslove. Što se tiče eventualnog premještaja u drugu školu, ukazuje da su takvi postupci u sustavu školstva relativno česti, tj. postoje ponude pojedinaca koji traže zamjenu radnog mjesta, najčešće zbog blizine mjesta stanovanja. Upoznata je dakle da je u jednom trenutku došla poruka elektronske pošte gdje se tražila zamjena za slično radno mjesto za područje Črnomerca, gdje je inače škola, o čemu je ravnateljica informirala neformalno kolege u školi, no nije se s tim u vezi obraćala tužiteljici, niti je išta poduzimala s tim u vezi. Naknadno je saznala da se spomenuta osoba obratila direktno tužiteljici, to je dakle bilo bez znanja ravnateljice, očito je ta kolegica na neki način saznala za tužiteljicu.

20. Kako je tužiteljica u vrijeme donošenja Odluke od 6. rujna 2019. već bila na bolovanju, to su joj istu dostavili poštom, nije prije donošenja odluke imala saznanja da bi se tužiteljica protivila takvom tipu rasporeda, naprotiv, smatrala je da će biti zadovoljna, i tek kada je podnesena tužba u ovom predmetu saznala je da se tužiteljica tome protivi.

21. Tužiteljica se nije obratila niti povjereniku za zaštitu dostojanstva, niti njoj radi razgovora, već je podnijela zahtjev za zaštitu prava te nakon toga tužbu.

22. Što se tiče kuhara ĆK, ukazuje da je protiv njega odbačena kaznena prijava, i da su procjene škole i školskog odbora bile da nije došlo do uznemiravanja, u kojem smislu onda nije došlo do procjene da mu treba otkazati ugovor o radu. Tim slijedom ravnateljica je u iskazu potvrdila da niti nakon pravomoćne sudske presude nije bilo promjena u radno-pravnom statusu ĆK, nije npr. dobio opomenu ili sl.. Nije bilo takvih postupanja niti u odnosu na tužiteljicu, ona niti faktički nije niti radila, s obzirom da je bila na bolovanju, dakle niti ona nije dobila opomenu niti sl..

23. Prilikom tj. prije donošenja Odluke od 6. rujna 2019. nije se savjetovala sa sindikalnim povjerenikom Sindikata Preporod, čiji je tužiteljica član, iz razloga što je njihov sindikalni povjerenik IK otišla u mirovinu s 31. kolovoza 2019., nakon čega taj sindikat više nije imao povjerenika. U školi je aktivan sindikalni povjerenik Sindikata Hrvatskih učitelja tj. SHU, radi se o kolegici RKU, i čiji je član TK.

24. Točno je da prije donošenja odluke od 6. rujna 2019. nije kontaktirana tužiteljica, koja je bila na bolovanju, nije na bilo koji način dobila dojam da tužiteljica želi kontaktirati s tim u vezi, a i ranije je bilo problema u komunikaciji.

25. Po mišljenju ravnateljice, bilo bi moguće kada bi međuljudski odnosi bili korektni da u jednoj smjeni radi samo jedan kuhar, a da mu pomaže pomoćni radnik, što bi onda uključivalo osim čišćenja i pranja suđa i poslove vezane za pripremu hrane i sl.. Međutim prema postojećim saznanjima tužiteljica odbija bilo kakve poslove osim pranja posuđa i čišćenja, te je tako Odluku od 6. rujna 2019. donijeta smatrajući da je najbolje rješenje da tužiteljica radi zasebno, bez kontakta bilo s D, bilo s drugom kuharicom ŽK, tako da tužiteljici nije bilo posebno nuđeno da radi sa spomenutom kolegicom ŽK. I u iskazu danom tijekom ponovljenog postupka ustrajalo se na ranijim tvrdnjama, ponavljajući u bitnome da svi kuhari rade u prijepodnevnoj smjeni a pomoćni kuhinjski radnika kao što je tužiteljica svoje radne zadatke obavlja nakon toga, što onda podrazumijeva rad poslijepodne.

26. Ocjenjujući naprijed navedeno, tj. kako iskaze stranaka tako i priloženu dokumentaciju te iskaze svjedoka, utvrđeno je da u ovom postupku nije dokazana osnovanost zahtjeva za utvrđenje nedopuštenim odnosno poništenje sporne Odluke od 6. rujna 2019., odnosno nije utvrđeno da bi ista predstavljala daljnje uznemiravanje prema tužiteljici.

27. Navedeno iz razloga što je nakon pravomoćnosti presude poslovnog broja Pr-5208/2018 tuženik kao poslodavac bio u obvezi osigurati uvjete rada tužiteljici u kojima neće biti izložena uznemiravanju, uz poduzimanje preventivnih mjeri radi osiguranja navedenog, što je onda tuženik i učinio spomenutom Odlukom od 6. rujna 2019., odlučujući da TK (čije se ime ne spominje u izreci citirane presude), kao kuhar, radi ujutro, a tužiteljica, kao pomoćni radnik u kuhinji poslijepodne.

28. U tom smislu su neosnovani navodi tužiteljice da bi takav raspored rada bio objektivno posebno otegotan za nju, s obzirom da po prirodi stvari (pribavljanje i preuzimanje namirnica, priprema obroka i dr.) kuhar mora biti prisutan na radnom mjestu u jutarnjim satima, dok se poslovi pomoćnog kuhinjskog radnika obavljaju i poslijepodne, kako je to vidljivo iz iskaza svjedoka BK (predsjednica školskog odbora), ĐK (povjerenik za zaštitu dostojanstva) i LK, koje, između ostalog, u bitnom podudarno navode da se i u popodnevnoj smjeni služi užina (pripremljena od strane kuhara tijekom jutra odnosno prije isteka njegovog radnog vremena) te da je nakon toga potrebno upotrijebljeno posuđe vratiti u kuhinju, oprati i sl., a koje sve poslove obavlja kuhinjski pomoćni radnik (za koje poslove sama tužiteljica u iskazu od 9. studenog 2020. navodi da ih je obavljala, a što proizlazi i iz ugovora o radu od 2. studenog 2006., kojim slijedom onda nisu prihvaćene tvrdnje da bi tužiteljica bila pomoćni kuhar, a niti su stoga od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari izneseni navodi o eventualnim razgovorima s ravnateljicom o promjeni vrste radnih zadataka, tim više što tužiteljica uslijed kontinuiranog bolovanja nije niti započela raditi u smislu Odluke od 6. rujna 2019.). Također iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da škola po prirodi stvari radi do večernjih sati, uključivo npr. i nastavnike koji se zadržavaju do 20.00 sati pa i duže, tehnička služba ostaje do 22.00 sata, tako da radno vrijeme u tom razdoblju (predmetna Odluka za tužiteljicu predviđa radno vrijeme do 21.30 sati) ne predstavlja izuzetak niti bi se navedeno moglo smatrati diskriminatornim ili uznemiravajućim te viktimizirajućim.

29. Nadalje, proizlazi da naprijed citiranom presudom poslovnog broja Pr- 5208/2018 a niti na drugi način nije određeno da se ŠK mora otkazati ugovor o radu (što je kao mogućnost spominjala ranija ravnateljica UK, kao i tužiteljica, i koje iskaze sud prihvaća ali kao osobna mišljenja /eventualnim otkazivanjem ŠK bi se po prirodi stvari izbjegla bilo kakva mogućnost susreta na radnom mjestu s tužiteljicom/, bez obveze za tuženika), pri čemu proizlazi da tuženik (nakon pravomoćne presude kojom je utvrđeno postojanje uznemiravanja) nije smatrao da ŠK ugovor valja otkazati te u tom smislu imenovani i dalje radi kod tuženika.

30. Takvo postupanje tuženika se po ocjeni ovog suda ne može smatrati diskriminatornim ili uznemiravajućim, budući da se, kako je prethodno ukazano, isto ne nalaže tuženiku preinačenom presudom poslovnog broja Pr-5208/2018, dok sam tuženik nije utvrdio da bi postojali razlozi za otkazivanje imenovanom, pri čemu je organizacija rada, kako je već rečeno i što proizlazi iz iskaza naprijed citiranih svjedoka (koje iskaze svjedoka ovaj sud prihvaća kao uvjerljive i životne), takva da je nužno potrebno da kuhar radi tijekom jutra, u kojem smislu nije bilo moguće da se npr. odredi da TK radi poslijepodne tj. navečer, na koji način onda opisanim postupanjem tuženika nije došlo do "viktimiziranja i šikaniranja" tužiteljice (kako to ona tvrdi), tj. stavljanja u nepovoljniji položaj od njezinog "napadača" te u nepovoljniji položaj od onoga kojeg je imala prije pravomoćne presude, odnosno, nije utvrđeno da su se ostvarili razlozi za poništenjem tj. utvrđenjem nedopuštenosti pobijane Odluke.

31. Dakle, s obzirom na naprijed navedene okolnosti (nepostojanje obveze otkazivanja ugovora o radu ŠK, okolnost da spomenuti TK po prirodi stvari kao kuhar radi ujutro /s tim da mu je pobijanom Odlukom radno vrijeme pomaknuto jedan sat ranije tj. na 5.00 sati, upravo kako bi radno vrijeme tužiteljice moglo početi ranije tj. u 13.30 sati/, da je utvrđeno da se poslovi pomoćnog radnika u kuhinji odvijaju i tijekom popodneva /suprotno navodima tužiteljice te svjedoka UK te MK, koji svjedoci nemaju neposrednih saznanja o organizaciji tih poslova kod tuženika u novije vrijeme, budući da kroz više godina nisu fizički prisutni na radu, uslijed mirovine odnosno otkaza/, da škola tj. tuženik radi do 22.00 sata, do kada ostaju pripadnici tehničke službe a ovisno o raspredu do večernjih sati ostaje i nastavno osoblje, najmanje do 20.00 sati, u kojem smislu odlazak s posla u to vrijeme /navečer/ nije izuzetak) utvrđeno je da nisu dokazane okolnosti koje bi ukazivale na osnovanost zahtjeva tužiteljice tj. da bi došlo do "viktimiziranja i šikaniranja" tužiteljice tj. da bi bila stavljena u nepovoljniji položaj od njezinog "napadača" (ĆK) te u nepovoljniji položaj od onoga kojeg je imala prije pravomoćne presude, budući da slijedom svega navedenog proizlazi da bi se radilo o odluci poslodavca uvjetovanoj poslovnim procesima, te potrebi da se ispoštuje pravomoćna presuda poslovnog broja Pr- 5208/2018.. Dodatno se ukazuje da dakle sve troje kuhara zaposlenih kod tuženika po prirodi stvari svoj posao obavlja u jutarnjoj smjeni tj. zaključno do 15.00 sati, kada završava radno vrijeme posljednjeg od kuhara (kako je već rečeno, radno vrijeme ĆK završava i ranije kako bi se izbjegli kontakti s tužiteljicom), tako da, mada je u ponovljenom postupku sukladno uputi višeg suda nesporno utvrđeno da kod tuženika postoje tri kuhara, ne postoji mogućnost da kuhari pa tako niti TK (jedan od kuhara) rade npr. poslijepodne, dok proizlazi da tužiteljica kao pomoćni kuhinjski radnik po prirodi stvari radi poslijepodne, te se stoga takva organizacija rada kod tuženika ne može smatrati otegotnom za tužiteljicu te diskriminatornom.

32. Posebno se ukazuje i da tužiteljica povodom prethodno citirane pravomoćne presude (Pr-5208/2018) nije pokretala ovrhu, u svrhu prisilnog provođenja sadržaja izreke iste (u kondemnatornom dijelu), u kojem smislu onda niti nema opravdani pravni interes za pobijanje odluka koje je tuženik donosio vezano za provedbu predmetne presude (prvenstveni način izvršenja sadržaja izreke pojedine presude je, osim dobrovoljnog postupanja strane na kojoj je obveza, kroz ovršni postupak /čl. 1 Ovršnog zakona, NN 112/12, i dr./, koji u konkretnom slučaju nije niti započinjan). Kada bi se prihvatilo stajalište tužiteljice da se tek u ovom postupku može pobijati odluka poslodavca usmjerena provedbi naprijed citirane pravomoćne presude, proizlazilo bi da ovrha pravomoćne presude uopće nije potrebna, a koje stajalište se ne može prihvatiti budući da je upravo ovršni postupak taj u kojem se izvršava sadržaj pravomoćne presude.

33. Tim slijedom valjalo je stoga odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkama I. i II. tužbenog zahtjeva, kao posljedično i pod točkom III. tužbenog zahtjeva (novčani dio), budući da nije utvrđena nezakonitost pobijane Odluke od 6. rujna 2019. odnosno nije utvrđeno daljnje uznemiravanje tužiteljice od strane tuženika, na koji način nije utvrđena povreda odredbe čl. 7. st. 5. Zakona o radu (NN, 93/14 i dr.), kao što nije utvrđeno niti uznemiravanje u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN, 85/08 i dr.), s tim da nije bilo potrebno provoditi, uz već izvedene, i dodatni dokaz u vidu pribavljanja video zapisa TV emisije koja sadrži izjavu tužiteljice (prijedlog tuženika s ročišta od 5. listopada 2022., kao i eventualne dokaze vezane za moguću zlouporabu bolovanja od strane tužiteljice, kako je to bilo predlagano podneskom od 10. studenog 2025.), budući da je i bez navedenog činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno.

34. U tom smislu odlučeno je kao pod točkom I. izreke ove presude.

35. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u vezi odredbe čl. 155. istog Zakona, u vezi čega punomoćniku tuženika u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7/2) pripada tzv. jednokratna nagrada u visini od po 200 bodova za prvotni te ponovljeni postupak, odnosno 800,00 eur, tj. uz uvećanje za PDV od 25% (200,00 eur) iznos od 1.000,00 eur (u preostalom dijelu tuženiku nije priznata naknada parničnih troškova, kako je to pobliže zatraženo u troškovniku s ročišta od 5. listopada 2022. tj. 13. studenog 2025., budući da za nagrade za pojedine radnje /od po 100 bodova/, kako to potražuje punomoćnik tuženika, nema utemeljenja u važećoj Tarifi, uzimajući u obzir da se raspravljalo o zakonitosti pobijane Odluke, i okolnostima s tim u vezi, a ne npr. o novčanom dijelu zahtjeva, sve neovisno o naznačenom VPS-u), koliko je onda s naslova nadoknade parničnih troškova tužiteljica dužna isplatiti tuženiku, budući da je ovaj u cijelosti uspio u ovoj parnici.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

Sudac:

Domagoj Franjo Frntić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika