1         

Poslovni broj Gž R-1214/2021-3

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-1214/2021-3

 

 

 

U   I  M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz B. M., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u O., protiv tuženika H. - O. d. s. d.o.o., Z., OIB: ..., D. E. O., i umješača na strani tuženika A. Z. d.d., P. O. I., O., zastupan po punomoćniku I. E., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 99 Pr-481/2017-49 od 13. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

                            I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 99 Pr-481/2017-49 od 13. srpnja 2021. u točki III. izreke.

 

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u točkama IV. i V. izreke i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 718,83 eura/5.416,00 kn[1] (slovima:sedamstoosamnaesteuraiosamdesettricenta/-pettisućačetristošesnaestkuna), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

 

              Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika i umješača na strani tuženika za nadoknadu parničnog troška.

 

              III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju za imovinsku štetu, naknadu za tuđu pomoć, iznos od 139,36 eura/1.050,00 kn sa zateznom kamatom od 13. srpnja 2021. do isplate (točka I. izreke), zatim isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete, izgubljene zarade, mjesečne iznose specificirane u točki II. izreke, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u točki III. izreke je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen, u točki IV. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak u iznosu od 800,00 kn, u roku od 15 dana, u točki V. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi umješaču na strani tuženika parnični trošak u iznosu od 637,07 eura/4.800,00 kn, u roku od 15 dana, a u točki VI. izreke su odbijeni zahtjevi tuženika i umješača za nadoknadu troška u preostalom iznosu.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pobijajući presudu u točkama III., IV. i V. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).

 

3. U žalbi navodi da je pobijana presuda nejasna, budući da se ne navodi koje je činjenice sud utvrdio provedenim dokazima te na kojim činjenicama temelji svoju odluku. Smatra da je sud trebao utvrditi ključne činjenice za ocjenu doprinosa žalitelja nastanku štetnog događaja pa postavlja nekoliko pitanja na koja da sud prvog stupnja nije dao odgovor. Tako na pitanje je li košara na hidrauličkoj dizalici koja je pukla i iz koje ispao bila atestirana i sigurna za rad, odgovora negativno, što da proizlazi iz iskaza vještaka D. Ž.. Stoga zaključuje da je tuženik dao žalitelju za rad opremu koja nije smjela biti sredstvo za rad. Nadalje zaključuje da je radnik tuženika B. S. bio osposobljen za rad na siguran način za upravljanje hidrauličkom dizalicom, da je tužitelj bio osposobljen za rad samo za obavljanje poslova iz košare, ali ne i za rukovanje hidrauličkom dizalicom, da je u trenutku nastanka štetnog događaja potpunu kontrolu nad svim pokretima dizalice imao B. S., a ne i žalitelj te na pitanje koji je prioritet prilikom obavljanja opasnih radova, odgovora da je sigurnost radnika prioritet pred svim drugim zahtjevima poslova. Naglašava da se mahanje rukom radnika na dizalici može protumačiti na razne načine pa sve i da je rukovatelj dizalicom dobio nalog od tužitelja za vađenje stupa na način kako je to učinjeno (a nije), da on nije smio pristupiti na takav način rukovanju hidrauličkom dizalicom. Nadalje ističe da je svjedok B. S. kazneno odgovarao za obavljanje poslova protivno propisima zaštite na radu, dok protiv tužitelja kazneni postupak nije ni bio pokrenut.

 

4. Na temelju takvih činjenica, smatra da je sud mogao jedino zaključiti da nema doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja. Konačno, da je nejasno zašto bi sam sebe dovodio u opasnost obavljanjem posla na način kako je to opisano u pobijanoj presudi. S obzirom na činjenicu da je kontrola dizalice bila u rukama B. S., smatra da je ocjena njegovog doprinosa nastanku štetnog događaja potpuno neosnovana. Glede visine naknade štete, ocjenjuje da je pravilno utvrđeno da bi mu pripadalo pravo na naknadu za neimovinsku štetu u iznosu od 50.000,00 kn, koji iznos da je trebao stoga biti dosuđen. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da su tuženik i umješač osporavali i osnovu i visinu zahtjeva pa kako je uspio dokazati da postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, već samom tom činjenicom da je uspio 50% u sporu, a sva ročišta na kojima su saslušavani svjedoci da su se provodila radi utvrđivanja osnove tužiteljeve  tražbine. Smatra da bi postotak uspjeha u odnosu na visinu zahtjeva od 34% trebalo pribrojiti uspjehu glede osnove od 50% i dosuditi mu trošak u omjeru od 84%. Posebice ističe da su troškovi provođenja medicinskog i financijsko – knjigovodstvenog vještačenja bili nužni za provođenje postupka te su trebali biti dosuđeni u cijelosti bez obzira na uspjeh u sporu.

 

5. Predlaže stoga u pobijanom dijelu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

6. Žalba tužitelja glede glavne stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana glede odluke o parničnom trošku.

 

7. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio suodgovornost tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 50%. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

 

-da je tužitelj ozlijeđen na radu 23. lipnja 2016., izvodeći poslove izmještanja drvenog stupa u košari na hidrauličnoj auto-dizalici,  

 

-da je dizalicom upravljao svjedok B. S., također radnik tuženika, koji je podigao košaru u kojoj se nalazio tužitelj kako bi sa stupa otpustio vodiče i oslobodio ga za premještanje,

 

-da je potom B. S. spustio košaru do sredine stupa kako bi tužitelj zakvačio sajlu za stup,

 

-da je tužitelj koji je po struci elektromonter, bio osposobljen za rad na siguran način za to radno mjesto, da je konkretan posao obavljao na način da je stojeći u košari podignutoj dizalicom gotovo do vrha stupa, otpustio vodiče na stupu, nakon čega je košara spuštena do polovine stupa te je tužitelj uzeo sajlu i zavezao sajlu za stup i za košaru kako bi svjedok B. S. koji je upravljao dizalicom rasklimao stup radi vađenja iz zemlje,

 

-da je u jednom trenutku pukao klin koji povezuje košaru i kran dizalice te je tužitelj ispao iz košare na tlo i ozlijedio se,

 

-da je tužitelj tog dana bio poslovođa za obavljanje posla izmještanja drvenog stupa te je trebao odlučiti na koji način će se izvršiti radni zadatak,

 

-da iz nalaza vještaka za područje zaštite na radu D. Ž., proizlazi da je u trenutku kada je B. S. pokušavao zavezani stup rasklimati i izvaditi iz zemlje, došlo do pucanja metalnog nosača košare, uslijed čega je košara otpala s nosača te je iz nje ispao tužitelj, pri čemu je radna operacija izvedena suprotno pravilima zaštite na radu, budući da je hidraulična dizalica s košarom korištena suprotno njezinoj namjeni, čime je  došlo do ugrožavanja sigurnosti i zdravlja radnika,

 

-da ne postoje podaci je li košara periodično pregledavana, a trebala je biti pregledana zajedno s dizalicom, a da su poslovi koji se obavljaju iz košare na hidrauličnoj dizalici poslovi s posebnim uvjetima rada, koje uvjete tužitelj ispunjava,

 

-da je B. S. u vrijeme nastanka štetnog događaja bio stručno osposobljen za rukovanje hidrauličkom dizalicom te zdravstveno sposoban za obavljanje tih poslova,

 

-da je tužitelj uslijed pada s visine zadobio prijelom prsne kosti, prijelom trupa prvog slabinskog kralješka, nategnuće mišića vrata te oguljotine kože glave, oba lakta i obje podlaktice, kao i nagnječenje leđa u području prsnog koša i slabina te je uslijed ozljeda trpio bolove različitog intenziteta i trajanja, kao i strah te mu je zbog posljedica tih ozljeda smanjena životna aktivnost u omjeru od 21%,

 

-da je liječenje tužitelja okončano u ožujku 2018.,

 

-da je presudom suda prvog stupnja poslovni broj K-3/2017 od 10. siječnja 2017. svjedok B. S. oglašen krivim što je 23. lipnja 2016. u V., kao rukovatelj kamionskom hidrauličnom autodizalicom – kranom prilikom izvođenja radova, olako smatrajući da neće ugroziti sigurnost tužitelja koji je obavljao visinske radove na premještanju nosećeg stupa, a nakon što je tužitelj čeličnom sajlom privezao stup za košaru u kojoj se nalazio, upravljajući hidrauličnim komandama na kamionu za vrijeme dok je tužitelj stajao u auto-košari, pokušavao rasklimati stup ukopan u zemlju te ga izvaditi, zbog čega je došlo do prevelikog opterećenja metalnog nosača košare i pucanje nosača, uslijed čega je košara otpala s nosača dizalice, a tužitelj je pritom ispao iz košare i pao na tlo,

 

-da je prema nalogu za rad od 23. lipnja 2016. kojeg je izdao Z. T., poslovođa zaposlen kod tuženika, određeno izmještanje stupa s jednog kraja gradilišta na drugi, te je tužitelj određen za rukovoditelja radova,

 

-da su prema iskazu tužitelja, narečenu radnu operaciju obavljali na način kako se to radi u 90% slučajeva, dakle, na način da radnik ostaje u košari dok strojar pokušava rasklimati stup, dok iz iskaza svjedoka B. S. proizlazi da je tužitelj trebao zakvačiti sajlu za stup, a potom je trebalo skinuti košaru zajedno s tužiteljem s dizalice i uz pomoć kuke podići stup iz tla,

 

-da iz iskaza svjedoka koji su bili očevici proizlazi da su inače taj posao obavljali na način da je košara prethodno bila skinuta s krana, nakon čega se stup vadio iz zemlje uz pomoć sajle zavezane za stup i kuke na kranu dizalice,

 

-da je prije podnošenja tužbe umješač na strani tuženika isplatio tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 28.000,00 kn.

 

9. Analizom svih provedenih dokaza, sud prvog stupnja ocjenjuje da su glede odlučnih činjenica svjedoci iskazivali podudarno, zbog čega je njihove iskaze u cijelosti prihvatio. Tako je, prije svega, ocijenjeno da je pravilno vađenje stupa trebalo izvesti na način da je tužitelj trebao iz košare osloboditi stup od vodiča, potom pričvrstiti sajlu za stup i nakon toga prethodno izaći iz košare kako bi se naknadno stup izvadio iz zemlje. Nadalje je ocijenjeno da su oba tuženikova radnika, i tužitelj i B. S. pokušavali ukloniti drveni stup koristeći hidrauličnu dizalicu s košarom suprotno njezinoj namjeni, ne vodeći računa o sigurnosti i zaštiti zdravlja, pri čemu je tužitelj imao dužnost organizirati posao kao grupovođa. Stoga takvo postupanje tužitelja ocjenjuje njegovim doprinosom za nastanak  štetnog događaja u omjeru od 50%, primjenom doredbe čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21- dalje ZOO). Glede visine štete, ocjenom medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka, a u primjeni čl. 1100. ZOO-a, sud prvog stupnja ocjenjuje da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete po kriteriju pretrpljenog straha u iznosu od 6.200,00 kn, za pretrpljene bolove u iznosu od 21.200,00 kn te za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 22.600,00 kn, odnosno ukupno 50.000,00 kn, pa s obzirom na utvrđenu suodgovornost tužitelja za nastalu štetu, kao i činjenicu da je umješač na strani tuženika isplatio tužitelju iznos od 28.000,00 kn za naknadu neimovinske štete, zaključuje da je za taj vid štete tužitelj u cijelosti namiren pa u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

 

              10. Glede imovinske štete, ocjenjuje da tužitelju pripada pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 1.050,00 kn, što predstavlja 50% od ukupne naknade pa u tom dijelu prihvaća tužbeni  zahtjev, s tim što na iznos imovinske štete dosuđuje zateznu kamatu od trenutka donošenja presude, primjenom odredbe čl. 1086.    ZOO-a. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, utvrđuje da je tužitelj za vrijeme privremene spriječenosti za rad izgubio na zaradi iznos od 46.010,64 kn pa tuženika obvezuje na isplatu 50%-tnog iznosa sa zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine razlike do isplate.

 

11. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je utvrđeno da je tužitelj uspio u parnici u omjeru do 34%, a tuženik u omjeru od 66% pa je nakon oduzimanja tih postotaka, tuženiku priznat trošak u omjeru od 32% ili 800,00 kn. Glede uspjeha umješača na strani tuženika je utvrđeno da bi umješaču pripadalo pravo na nadoknadu troška od tužitelja u iznosu od 15.000,00 kn, pa srazmjerno uspjehu tuženika u sporu umješaču je dosuđen trošak u iznosu od 637,07 eura/4.800,00 kn.

 

12. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog  stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 1092. ZOO-a kada je ocijenio da je tužitelj kao oštećenik pridonio nastanku štete u omjeru od 50%.

 

13. Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tužitelj pravilno obavio prvi dio zadatka izmještanja drvenog stupa s jednog kraja gradilišta na drugi, na način da je iz košare koja je bila podignuta na kranu hidraulične dizalice, kojom je upravljao B. S., otpustio vodiče na drvenom stupu. Međutim, u nastavku radne operacije je postupio suprotno propisima zaštite na radu te je, umjesto da omota stup sajlom za koju je kasnije trebalo zakačiti kuku i podići stup ukopan u zemlju, s jedne strane sajlu omotao oko stupa, a s druge strane za košaru u kojoj se nalazio, te je prilikom pokušaja rasklimavanja stupa pomicanjem košare lijevo – desno došlo do puknuća metalnog nosača košare, uslijed čega je tužitelj ispao iz košare i pao na tlo pretrpjevši tjelesne ozljede.

 

14. Točni su žalbeni navodi tužitelja o tome da je radnik B. S. pritom upravljao hidrauličkom dizalicom, za koje poslove je bio osposobljen te je imao kontrolu nad pokretima hidrauličke dizalice. Međutim, svjedok B. S. nije ni na koji način sudjelovao u vezivanju košare u kojoj se nalazio tužitelj, sajlom za drveni stup, budući da je tu radnju izvršio tužitelj, a upravo zbog pokušaja rasklimavanja stupa na opisani način, dakle, postupajući protivno pravilima struke i koristeći dizalicu s košarom suprotno njezinoj namjeni, došlo je do pucanja metalnog nosača i pada košare te ispadanja tužitelja na tlo.

 

15. Pravilno je u nazočnom slučaju sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo utvrdivši da tuženik kao poslodavac odgovara tužitelju za štetu na radu po načelu objektivne odgovornosti, u skladu s odredbom čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – dalje ZZR), međutim, prema istom propisu poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. U nazočnom slučaju je tužitelj postupao krajnjom nepažnjom kada je košaru u kojoj se nalazio, zavezao za drveni stup kojeg je trebalo izvaditi iz zemlje, sve u pokušaju rasklimavanja i lakšeg vađenja stupa, pa se u takvom postupanju tužitelja ogleda njegov doprinos nastanku štetnog događaja i to u omjeru do 50%, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Pritom je neodlučno što je i drugi radnik tuženika, B. S. također postupao protivno propisima iz područja zašite na radu, zbog čega je u konačnici i oglašen krivim, budući da takvo njegovo postupanje ne umanjuje stupanj odgovornosti tužitelja za vlastitu štetu.

 

16. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je ocjenjeno da je tužitelju, isplatom neimovinske štete u iznosu od 28.000,00 kn namirena šteta po toj osnovi te kada je tužitelju dosudio imovinsku štetu umanjenu za stupanj suodgovornosti tužitelja.

 

17. Međutim, pri odlučivanju o troškovima postupka, sud prvog stupnja u primjeni čl. 154. ZPP-a nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja. Naime, s obzirom na istaknuti prigovor podijeljene odgovornosti za štetu, veći dio dokaznog postupka se koncentrirao na provođenje dokaza na okolnost nastanka štete te odgovornosti tuženika, odnosno suodgovornosti tužitelja.  Stoga, imajući u vidu djelomični uspjeh tužitelja u ovoj parnici, opravdano je, prema stajalištu ovog suda primijeniti čl. 154. st. 4. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka te umješač na strani tuženika snosi svoje troškove. Međutim, glede troškova vještačenja, treba reći da je provođenje dokaza vještačenjem bilo nužno radi utvrđenja osnove i visine štete koju je pretrpio tužitelj u štetnom događaju, a na visinu tih troškova ni na koji način ne utječe konačni uspjeh stranaka u parnici pa stoga tužitelju pripada pravo na nadoknadu tih troškova u cijelosti. Troškovi vještačenja koje je snosio tužitelj iznose 718,83 eura/5.416,00 kn pa u tom dijelu tužitelj osnovano potražuje nadoknadu tog troška od tuženika.   

 

18. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odnosno žalbu tužitelja uvažiti i istu presudu u točkama IV. i V. izreke preinačiti, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

19. Presuda suda prvog stupnja u točkama I., II. i VI. izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.   

 

20. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

 

 

U Rijeci 25. listopada 2023.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara, v.r.