Poslovni broj UsI-2332/2025-13

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Ani Jurišić, te Neni Čulić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćeniku Marijanu Abramoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Zadarske, Policijske postaje Benkovac-Obrovac, Put Grkovca 12, Obrovac OIB: 36162371878, nakon održane rasprave zaključene dana 22. rujna 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Zadarske, Policijske postaje Benkovac-Obrovac, KLASA: UP/I-216-04/25-01/3848, URBROJ: 511- 18-10-25-1 od 22. rujna 2025. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je tuženik dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku naknadi trošak ovog spora u iznosu od 3.750,00 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate ako se taj iznos ne podmiri u tomu roku, dok se za više traženo zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/25-01/3848, URBROJ: 511-18-10-25-1 od 22. rujna 2025. tužitelj se protjeruje iz Republike hrvatske, utvrđuje se kako mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj te mu se određuje zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od jedne godine.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika, navodi da iz obrazloženja pobijanog rješenja uopće nije razvidno koji je konkretan uvjet iz čl. 189. Zakona o strancima ispunjen u odnosu na tužitelja a koji bi opravdavao donošenje pobijanog rješenja, stoga se osporeno rješenje uopće ne može ispitati. Pa je već to razlog za poništenje rješenja. Nadalje, u tužbi se ističe kako u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od uvjeta iz čl. 189. st. 1. i 2. Zakona o strancima koji bi opravdavao donošenje odluke o protjerivanju. Naime, tuženik svoju odluku, a koliko se to može iščitati iz samog rješenja, temelji na činjenici da postoje određene okolnosti koje bi mogle upućivati da je tužitelj počinio kazneno djelo. Međutim, tužitelj je u trenutku donošenja pobijanog rješenja, kao i u trenutku podnošenja ove tužbe, neosuđena tj. nevina osoba. U svezi sa postojanjem određenih okolnosti koje upućuje na potencijalno počinjenje kaznenog djela od strane tužitelja, tužitelj ukazuje kako je osporio počinjenje kaznenog djela te je pred MUP RH u postupku protjerivanja jasno naveo, a što će ponoviti i u eventualnom kaznenom postupku, kako isti nije počinio nikakvo kazneno djelo. Osim toga, u odnosu na tužitelja se ne vodi nikakav kazneni postupak, već je tužitelju u svezi s navodnim počinjenjem kaznenog djela, tek uručena pouka o pravima osumnjičenika te je ispitan pred MUP RH. Niti jedna druga radnja u postupku koji prethodi eventualnom kaznenom postupku nije poduzeta. Tužitelj nije pravomoćno osuđen ni za kakvo kazneno djelo, pa je stoga jasno kako uvjet na kojeg obrazloženje upućuje u pobijanom rješenju nije ispunjen. Stoga je jasno da se ovakvim postupanjem vrijeđaju temeljna prava tužitelja, definirana kako Ustavom RH tako i Zakonom o kaznenom postupku, kao i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.. Tužitelj uopće tijekom boravka u RH nije koristio svoju vozačku dozvolu, pa stoga činjenicu da je isti (navodno) krivotvorio vozačku dozvolu tj. pokušao krivotvorenu vozačku koristiti kao pravu, koja činjenica ponavlja se nije dokazana pravomoćnom sudskom odlukom, treba sagledati u kontekstu toga da isti vozačku uopće nije koristio jer nije niti vozio na području RH niti mu je bila potrebna. Tužitelj, logično s obzirom na prednje činjenice, već jednu godinu i šest mjeseci boravi na području RH i nikada nije zatečen u počinjenju bilo kakvog prometnog prekršaja, to iz jednostavnog razloga što iste nije niti mogao počiniti obzirom da ne vozi. Nadalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja je razvidno kako se isto temelji na čl. 189. st. 1. Zakona o strancima. Iz zakonske formulacije predmetne odredbe, u kojoj stoji „može“, je jasno kako postojanje nekog od uvjeta iz čl. 189. st. 1. Zakona o strancima nije dostatno samo za sebe da bi se već po utvrđenju ispunjenosti takvog uvjeta odredilo protjerivanje već je nužno provesti dodatnu analizu i obrazložiti kako test razmjernosti i njegove rezultate tako i druge okolnosti iz kojih bi se našlo utvrđenim da osoba predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje. Dakle, nužno je utvrditi na koji konkretno način činjenica da je ispunjen jedan od uvjeta nabrojanih u čl. 189. st. 1. Zakona o strancima utječe na sigurnost javnog poretka i/ili javnog zdravlja te zašto takva opasnost za sigurnost javnog poretka i/ili javnog zdravlja opravdava protjerivanje osobe iz države. Sve je to ovdje potpuno izostalo. Dakle, drugim riječima, nije riječ o obligatornom protjerivanju već opcionalnom, a što samo po sebi nameće zaključak da je obaveza da se opravdanost odluke o protjerivanju u takvom slučaju detaljno obrazloži i potkrijepi odgovarajućim opravdanim razlozima odnosno činjenicama i dokazima. U pogledu samog rješenja, razvidno je kako se obrazloženje istog sastoji od nabrajanja određenih činjenica a potom tuženik nabraja određene zakonske odredbe. Međutim, nejasno je što je konkretno utvrđeno na temelju navedenih činjenica odnosno do kojih konkretno zaključaka je došao tuženik, kao i zašto je određene pravne norme primijenio na tako utvrđene zaključke odnosno činjenice. Kao dokaz apsolutne paušalnosti, tužitelj ukazuje kako se u obrazloženju pobijanog rješenja navodi „državljanina Filipina UŽ. M je u potpunosti negirao počinjenje Kaznenog djela“ iako takva osoba uopće nije sudjelovala u ovom postupku, barem koliko tužitelj ima saznanja. U pogledu obveze testa razmjernosti, tužitelj ujedno ukazuje kako je isti zakonito boravio na području RH, te kako od 27.03.2024.g. ima dozvolu za rad i boravak, koja je vrijedila do 26.03.2025.g. kada je tužitelju bez ikakvih poteškoća produljena dozvola za radi boravak te je isti imao važeću dozvolu za rad i boravak i u vrijeme donošenja pobijanog rješenja. Tužitelj je imao uredno prijavljeno boravište, ugovor o radu, bio je prijavljen na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, te je poštivao sve propise Republike Hrvatske. U vremenu od 27. ožujka 2024.g. pa do dana donošenja osporavanog rješenja tužitelj je živio na istoj adresi, Donja Jagodnja 103, Donja Jagodnja, kod poslodavca kod kojeg je bio i zaposlen OPG Ivan Srećko Žepina, čija se polja na kojima je tužitelj obavljao poljoprivredni rad nalaz nekoliko desetaka metara od naznačene adrese. U vremenu od dolaska u Republiku Hrvatsku tužitelj je poštovao sve propise Republike Hrvatske, ishodio sve potrebne dozvole (npr. viza, potvrda o zdravstvenoj sposobnosti i dr.), bio prijavljen na sva zakonom određena osiguranja kako to zahtijevaju odredbe Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju i dr. Tužitelj se u vremenu od dolaska na područje Republiku Hrvatsku pa do dana lišenja slobode u cijelosti ponašao u skladu s propisima te poštivao sve zakonske i društvene norme ponašanja. Tužitelj je osoba rođena 2001. godine, te ima potvrdu da nije kažnjavan i da se protiv njega ne vodi kazneni postupak u Bangladešu, dok se u Republici Hrvatskoj ne vodi nikakav prekršajni niti kazneni postupak (izuzev što je započelo istraživanje u postupku opisanom u obrazloženju pobijanog rješenja). Tužitelj je na prostor Republike Hrvatske ušao zakonito, sa jasnom namjerom da poštuje sve propise te da se zakonito zaposli i živi od svojeg rada. Iz svega prednjeg je jasno da bi tuženik, da je uopće proveo test razmjernosti što mu nalaže Zakon o strancima, neupitno utvrdio da tužitelj nije nikakva opasnost niti za javni poredak. Predlaže poništiti osporeno rješenje.

3. Tuženik kojemu je tužba dostavljena na odgovor rješenjem od 30. rujna 2025., nije odgovorio na tužbu, ali se na ročištu održanom dana 11. studenog 2025. tužbi protivio te je predložio da se odbije kao neosnovana, te je naveo kako je u postupku provedenim pred Centrom za vještačenje Ivan Vućetić, utvrđeno da je tužitelj posjedovao krivotvorenu vozačku dozvolu iz čega da proizlazi opravdanost osporenog rješenja.

4. U sporu je održavanjem rasprave 11. studenog 2025. i 4. prosinca 2025. te razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

5. Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te istom priležećih isprava.

6. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika o protjerivanju tužitelja, državljanina Bangladeša, iz Republike Hrvatske, pri čemu se osporavana odluka temelji na odredbi čl. 189. st.1. Zakona o strancima s obrazloženjem da se tužitelj koristio krivotvorenom vozačkom dozvolom Bangladeša, koju je predao Policijskoj postaji Benkovac-Obrovac u namjeri da je zamijeni za hrvatsku vozačku dozvolu 8. Člankom 189. st.1. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/20, 114/22, 151/22 – dalje ZOS) propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati ako predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje ako:

- pomaže u nezakonitom ulasku, tranzitu ili boravku

- iz koristi sklopi brak ili životno partnerstvo

- počini prekršaj iz propisa o zapošljavanju i radu državljana trećih zemalja, propisa o sprječavanju nerada na športskim natjecanjima, propisa o javnom redu i miru, oružju, zlouporabi droga te propisa iz područja carinskih i drugih poreznih davanja

- počini prekršaj s elementima nasilja

- počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili

-ponavlja počinjenje prekršaja.

9. Iz stilizacije navedene zakonske odredbe proizlazi da se istom ne propisuje obvezno protjerivanje, pa stoga sama činjenica da postoji sumnja na počinjenje kaznenog djela (jer činjenica da se tužitelj koristi krivotvorenom vozačkom dozvolom nije dokazana pravomoćnom sudskom presudom) ne može biti sama po sebi dostatan razlog za protjerivanje bez da se u konkretnom slučaju dodatno analizira i individualizira potreba za donošenjem baš takve mjere.

10. Naime, člankom 182. st.4. Zakona o strancima propisano je da se rješenja u vezi s povratkom iz čl. 196. st.1. ovoga zakona donese na temelju individualne procjene u skladu s pravilom razmjernosti.

11. Člankom 191. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz čl. 182. ovoga zakona, uzet u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.

12. Iz sadržaja zapisnika o uzimanju izjave tužitelja od 22. rujna 2025. ne proizlazi da su tužitelju postavljana pitanja vezana uz materiju zaštitnih odredaba sadržanih u člancima 182. i 191. Zakona o strancima.

13. Nadalje, u samom rješenju nije elaborirano zbog čega je u ovom konkretnom slučaju (u kojem prema zakonskoj odredbi protjerivanje nije obvezatno), bilo potrebno protjerati tužitelja, pri čemu se po ocjeni ovog suda nije dovoljno samo pozvati na okolnost da se tužitelj koristio krivotvorenom vozačkom dozvolom u namjeri da istu zamijeni za hrvatsku vozačku dozvolu. Ovo pogotovo kada se uzme u obzir da navedena činjenica krivotvorenja vozačke dozvole nije dokazana u kaznenom postupku. Također, u obrazloženju rješenja nije ni razmotrena primjena pravila razmjernosti u konkretnom slučaju, a kako je to propisano odredbom čl. 182. st. 4. Zakona o strancima.

14. Slijedom navedenoga, Sud ocjenjuje kako je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja, slijedom čega je trebalo na temelju odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a i postupajući u granicama tužbenog zahtjeva, osporenu odluku poništiti, a predmet vratiti na ponovni postupak u kojem će tuženo tijelo na jasan i nedvojben način utvrditi činjenično stanje, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 189. stavka 1. Zakona o strancima. Ukoliko tuženo tijelo utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz spomenutog članka Zakona dužno je obrazložiti svoju odluku u skladu sa odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09., 110/21.) posebno uzimajući u obzir prethodno citirane odredbe čl 182. st.4. i 191. zakona o strancima.

15. U ponovljenom postupku tuženo tijelo je dužno pridržavati se pravnog shvaćanja primjedaba ovog suda, u skladu sa odredbom članka 119. stavka 4. ZUS- a.

16. Slijedom navedenoga, trebalo je odlučiti kao u izreci presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 144. ZUS-a, kojom je u stavku 1. i 2. navedenog članka propisano da troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, i na odredbi članka 147. ZUS-a kojom je propisano da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavka 1.); troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.); troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke (stavak 4.).

18. Kako je tužitelj uspio u ovom sporu sa svojim tužbenim zahtjevom, te imajući u vidu kako se vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom članka 144. stavak 3. ZUS-a smatra neprocjenjivom, tužitelju je u skladu sa citiranim odredbama ZUS-a te Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj:138/23) priznat trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištu od 11. studenog 2025., te 4. prosinca 2025., za svaku radnju u iznosu od po 1.000,00 eura, dakle, ukupno 3.000,00 eura, uvećano za PDV, ukupno iznosi 3.750,00 eura, radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke. Sud nije priznao tužitelju trošak podneska od 11. studenog i 28. studenog 2025. budući je sve izneseno u tim podnescima mogao navesti i na ročištima koja su održana dana 11. studenog 2025. i 4. prosinca 2025., a za koja je tužitelju priznat trošak.

U Splitu 22. prosinca 2025.

S U T K I N J A

Ana Jurišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv točke I ove presude nije dopuštena žalba. Protiv točke II. dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA: - opun. tužitelja,

- tuženiku,

- u spis.