REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-292/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici BČ i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (v.p.s. 300,86 eur), nakon održane i zaključene glavne rasprave 18. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude, 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 90294/05, sklopljenog između korisnika kredita BČE i HVB Splitska banka d.d., prednika tuženika, OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 od dana 10.10.2005. godine., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „2.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% (slovima:nulacijelihpedesetposto ) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 300,86 eur sa zateznom kamatom koja teče od dana 11.10.2005. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. obračunava prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.8.2015.. do 31.12.2022.. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. do 29.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 171,45 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. prosinca 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 20. siječnja 2025. podnio naslovnom sudu tužbu u kojoj navodi da je prednik tuženika (HVB-Splitska banka d.d.) 10. listopada 2005. sklopio s korisnikom kredita UČ Ugovor o kreditu br. 90294/05 (dalje: Ugovor o kreditu) te da je tužitelj sklopio 1. lipnja 2023. s korisnikom kredita BČE Ugovor o cesiji, broj: OV-8485/2023, a na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Tužitelj je o izvršenoj cesiji obavijestio tuženik dopisom od 3. lipnja 2023., te je od njega zatražio dostavu sve dokumentacije koja se tiče predmetnog ugovornog odnosa, a koju dokumentaciju tuženik nije dostavio tuženiku.

1.2. Odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu propisano je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Tužitelj ističe da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna pa je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove, vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Pojašnjava da je tuženiku uputio prijedlog za mirno rješenje spora, a s kojim prijedlogom se tuženik nije suglasio. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti naknadu za obradu kredita u iznosu određenom od strane tuženika kao banke. Predmetni ugovor je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- otplata postojećeg kredita.

1.3. Tužitelj navodi da je u trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003; dalje: ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji su u članku 81.st.1. odnosno članku 96.st.1 propisivali: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“

1.4. Nadalje, stavkom 4. gore navedenih članaka 81 i 96. ZZP/2003 i ZZP propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 5. st.2. Ugovora o kreditu određeno je:

„2.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% (slovima:nulacijelihpedesetposto ) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. .“

1.5. Tužitelj navodi da je navedena odredba tipska, da je izrađena od strane tuženika, te da o njoj korisnik kredita nije mogao pregovarati. Dodatno, ističe se da je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

1.6. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 2.223,47 HRK, sada 300,86 eur, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 300,86 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate. Uz tužbu prilaže pisane isprave: Obavijest od 1. lipnja 2023., Ugovor o kreditu, Ugovor o cesiji, prijedlog za mirno rješenje spora te pripadajuću sudsku praksu koja se odnosi na analognu situaciju (list 7- 65 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 25. veljače 2025., osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, pasivnu legitimaciju te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

Navodi da tuženik nije potrošač.

2.2. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Prigovara vrijednosti predmeta spora pozivajući se na odluku VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7. prosinca 2021.

3. Tijek postupka i ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva

3.1. Podneskom od 10. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a posebice na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navode tužitelja da bi sporna odredba bila valjana te na istaknuti prigovor zastare.

3.2. Na pripremnom ročištu tuženik je osporio vrijednost predmeta spora, no nije osporio visinu utuženog potraživanja te činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio prethodni postupak i odmah održao glavnu raspravu u skladu s odredbom čl. 292.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP)

3.3. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke pa je tako razgledao i cijenio isprave koje prileže sudskom spisu. Budući da nakon iznošenja pravnih stavova pisanim putem (kroz podneske), stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud utvrđuje da se u predmetnom slučaju radi prvenstveno o pravnom prijeporu. Ocjena ovog suda jest da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, što se razlaže u daljnjem dijelu odluke.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 90294/05, sklopljenog između korisnika kredita BČE i HVB Splitska banka d.d., prednika tuženika, OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 od dana 10.10.2005., sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi:„2.Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 0,50% (slovima:nulacijelihpedesetposto ) od iznosa odobrenog kredita, a najviše do tisuću kuna; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

4.2. Nadalje, predmet spora je i potraživanje novčanog iznosa od 300,86 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) na ime uplaćene ulazne naknade.

4.3. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva te činjenični i pravni navodi koje je tužitelj iznio u historijatu tužbe. Iako je tuženik na pripremnom ročištu naveo da ne osporava pravnu osnovu utuženog potraživanja, sud će se kratko osvrnuti na osporavajuće navode iz odgovora na tužbu vezane uz pitanje zastare, aktivne legitimacije

5. Prigovor zastare utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a).

5.2. Prema odredbi članka 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.3. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom članka 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u čl. 1. u svezi s čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. (list 19-22 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja tek modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. Materijalno pravo

7.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

7.3. Vrhovni sud u svojoj odluci je obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

7.4. Vrhovni sud na postavljeno pitanje je odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

7.5. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

7.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.7. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

7.8. Sud je utvrdio da je predmetna naknada u iznosu od 300,86 eur koju je korisnik platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna, niti o kojoj se usluzi radi).

7.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 300,86 eur.

7.10. U postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.11. Prema stavu ovog suda, tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, koja je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (11. listopada 2005.) pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

8. Troškovi postupka

8.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđen mu je parnični trošak. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

8.2. Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora (300,86 eur) ima pravo na 25 bodova. Sud ne prihvaća naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.628,09 eur, budući da ta visina ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva. Zahtjev na utvrđenje valja promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, no taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. (Presuda i Rješenje VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7. prosinca 2021.).

8.3. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. Tarife) te obrazloženog podneska od 10.3.2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr.8.1.Tarife što, uvećano za PDV 25 % iznosi 125,00 eur. Tome valja pridodati plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eur te pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur što zajedno iznosi priznatih 171,45 eur.

8.4. Kako je tužitelj potraživao i zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/17 i 131/20 – dalje OZ) i članka 29. stavak 2. ZOO-a i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose. Zatezne kamate su dosuđene od dana donošenja presude pa do isplate.

8.5. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.