REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4453/24-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužitelja VG (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa] kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka dana 03. studenog 2025. godine, dana 22.prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50-2900049, od 20. lipnja 2005. godine zaključenog između tužitelja VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju VG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, iznos od 331,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25.6.2005. godine do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 276,54 EUR sa zateznim kamatama, tekućim od 22.prosinca, 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužitelj sa tuženikom dana 20.06.2005. godine, zaključio Ugovor o kreditu broj 029-50- 2900049 kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 15.972,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

2. Temeljem članka 3. Ugovora o kreditu, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 331,97 €, odnosno 3.30 %, od iznosa kredita (tzv ulazna naknada) kao uvjet za zaključivanje ugovora i dobivanje kredita i to po principu „uzmi ili ostavi“, nije bilo prgovora, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ove odredbe, koja je po mišljenju tužitelja ekonomski potpuno neopravdana.

3. Odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena.

4. Tužitelj navodi da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, a čl 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Iz navedenog proizlazi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita nepoštene, a slijedom toga i ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03).

5. Ista odredba protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava.

6. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

7. Predlaže da sud utvrdi da odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 029-50-2900049, od 20. lipnja 2005. godine koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, ništetnom, da naloži tuženiku da vrati tužitelju 331,97 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 25.6.2005.do isplate i trošak postupka.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora.

9. Tuženik ističe prigovor zastare. Smatra, ukoliko zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

10. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada; poziva se na članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 koji treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora

11. Smatra da određivanje naknade ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita . Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na stajalište Suda EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Predlaže zahtjev odbiti u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška.

12. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika o plaćenim naknadama (list 12), Ugovor o kreditu (list 40-46), prijepis knjigovodstvene kartice (list 14-24), otplatni plan (list 26-39) saslušao tužitelja (list 71), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je zahtjev osnovan.

13. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3 Ugovora. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su- IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su stranke u čl. 3 ugovorile plaćanje naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

15. Iz potvrde tuženika izdane dana 18.05.2023. godine proizlazi da je tuženik naknadu iz čl 3 naplatio u iznosu od 2.501,30 kn prilikom isplate kredita 24.06.2005., a visinu zahtjeva je tuženik tijekom postupka učinio nespornom.

16. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kod tuženika je uzeo auto kredit 2005. godine, u auto kući su mu ponudili kredit kod tuženika. Nije bio u banci, sve je obavio u auto kući, nije mu objašnjeno od kojih troškova se sastoji naknada. Pročitao je ugovor, isti je već bio pripremljen, ne sjeća se da li je bio potpisan od strane tuženika. Naknade su mu bile nejasne, pitao je za iste jer su mu se činile visokim, ali su rekli da je to tako jer je to Ugovor sa bankom, to je bio uvjet da se sklopi Ugovor po toj špranci. Kod javnog bilježnika je morao ovjeriti ugovor. Nije u banci razgovarao s nikim kome je mogao postavljati pitanja. Naknada je bila u sklopu kredita odnosno taj iznos je odbijen od iznosa kredita.

17. Iskaz tužitelja se kao logičan i uvjerljiv prihvaća u cijelosti, a iz istoga u bitnom proizlazi da je tužitelj uočio odredbu o naknadi za obradu kredita, ali nije imao kome o tome pitati, jer mu je tuženik odobrio kredit putem trgovca- auto kuće, s time da je tuženik unaprijed pripremio ugovor na način da tužitelj nije niti morao doći u banku, već je došao ovjeriti potpis kod bilježnika.

18. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

19. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

21. Iz čl. 9 Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

22. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

24. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem čl. 3. ugovora platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

25. Zbog toga je sud u točki I izreke utvrdio ništetnost odredbe čl. 3 Ugovora, a nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

26. Kako je visina zahtjeva utvrđena uvidom u potvrdu samog tuženika i nesporna, to je usvojen i zahtjev tužitelja pod točkom II izreke prema kojem je tuženik dužan platiti tužitelju iznos koji odgovara naplaćenoj, ništetnoj tzv. ulaznoj naknadi.

27. Sud smatra da je tuženik bio nesavjestan i da kamatu mora platiti od dana stjecanja 25.06.2005 po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.

28. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 155 i 154. st. 1 ZPP, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja po odvjetniku sukladno OT NN 138/23, uz vps 331,97 €, (ne kako je naznačen u tužbi, jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020); za sastav tužbe 25 bodova, sastav 1 podneska 25 bodova, i 2 ročišta svako 25 bodova, ukupno uz pdv i pristojbu na tužbu i presudu svaka 13, 27 €, sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 42 OT. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR prema tbr. 54. OT (NN 138/23), ukupno 276,54 €.

29. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 22.prosinac 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1.tužitelju po pun. uz rj pristojbu na tužbu i presudu svaka 13, 27 €

2.tuženiku po pun.