REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-51/2019-49

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mirjani Žrvnar, odvjetnici iz Pule protiv tuženice PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 27. studenog 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti primarno postavljeni deklaratoran tužbeni zahtjev tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženoj PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koji tužbeni zahtjev sadržajno glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 9011955276 zaključen u Puli dana 26.09.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, solemniziran kod Javnog bilježnika Nensi Kopić dana 29.09.2006. godine pod brojem OV-1386/06.", kao neosnovan

II Prihvaća se eventualno kumulirani deklaratoran tužbeni zahtjev zahtjev tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženoj PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koji tužbeni zahtjev sadržajno glasi:

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011955276 zaključenog u Puli dana 26.09.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nensi Kopić dana 29.09.2006. godine pod brojem OV-1386/06, a koja glasi:

"po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana"

te odredba čl. 4.2. Ugovora o kreditu broj 90119552769 zaključnog u Puli dana 26.09.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, kao banke, solemniziranog kod Javnog bilježnika Nensi Kopić dana 29.09.2006. godine pod brojem OV-1386/06, a koja glasi:

"Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje 01.01. (slovima:prvisiječnja) do 30. 06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima. prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisniku kredita u trenutku promjene",

pa stoga navedene odredbe Ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženoj PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.816,11 eura (slovima: četiri tisuće osamsto šesnaest eura i jedanaest centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku počev od 1.10.2015.godine pa do isplate po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

IV Nalaže se tuženoj PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.035,83 eura (slovima: tri tisuće trideset pet eura i osamdeset tri centa) na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 30.09.2015.g., a sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženoj PBZ d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.075,16 eura (slovima: četiri tisuće sedamdeset pet eura i šeznaest centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku počev od 1.10.2015.godine pa do isplate po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

VI Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 4.692,49 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 22.12.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VII Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 26. 11.2025.godine, listovi 875 do 877 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je dana 26.9.2006. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 9011955276 kojim mu je tužena odobrila kredit u iznosu od 104.840,00 CHF po srednjem tečaju CHF tuženika na dana korištenja te da je čl. 4 tog ugovora od 26.9.2006.g. ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje. Tužitelj je u bitnom naveo da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je ugovor sačinjen na standardnom obrascu tuženika te je serviran kao gotov proizvod, da se kamatna stopa kasnije mijenjala. U bitnom se pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača navodeći u bitnom uz poziv na čl. 270 ZOO-a da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva. Tužitelj se pozvao i na ZZP kao i na tvrdnju da je formulacije glede promjenjive kamatne stope neodređena i neodrediva. Tužitelj je naveo da smatra da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s obzirom na tipski obrazac te da je obveza tužitelja višekratno narasla. U bitnom je naveo da se kamata tijekom otplatnog razdoblja trebala mijenjati na niže a ne na više te se pozvao na odluke VTS RH Pž-7129/13, zatim presudu TS Zagreb P- 1401/12 te na presudu VTS RH Revt-249/14 uz navod da je tužena nezakonito povećavala kamatne stope. Stoga je tužitelj predložio list 10 spisa pri čemu je i ustrajao i u podnesku od 26.11.2025. list 875-877 spisa da sud prihvati primarno postavljeni tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnim cijelog predmetnog ugovora o kreditu listovi 10 i 875 spisa a nakon čega je predložio da ukoliko sud ne prihvati primarno postavljeni tužbeni zahtjev da sud prihvati eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sukladno predloženom na listu 10 te 876-877 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo osporio osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da se odredbe ZZP-a mogu primjenjivati u posebnim parnicama za naknadu štete te da je pozivanje tužitelja na pravne posljedice iz presude VTS RH Pž-7129/13 irelevantno. Tužena je nadalje u bitnom navela da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nezakonita te da nije povrijeđen individualni interes ili pravo potrošača te je legitimno pravo tužene ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Tužena je nadalje u bitnom navela da su sami sudovi utvrdili da je riječ o dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, da ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu, da ovlast banke da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena te se tužena pozvala na čl. 26 st. 3 ZOO-a. Tužena je nadlaje u bitnom u odgovoru na tužbu obrazlagala zašto ima pravo mijenjati kamatnu stopu te da sam ZOO predviđa i valutnu klauzulu pa je tužitelj potpisom ugovora bio upoznat s rizicima promjene tečaja kao i s promjenom kamatne stope te se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima "čije su oscilacije izvan nadzora tužene". Tužena je nadalje obrazlagala temeljem čega se to mijenjalo uz navod da navedene ugovorne odredbe nisu nepoštene. Tužena je u bitnom zaključila da je bila ovlaštena na zaključenje navedenih ugovora, da su konkretne kamatne stope bile u primjeni sukladno tržišnim uvjetima, da nijedna od promjenjivih kamatnih stopa nije prešla zakonom dopuštenu stopu ugovorene kamate te da je ugovorna volja stranaka bila da ugovore promjenjivu kamatnu stopu te da iznos kredita vežu uz valutu CHF.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 15-181 spisa, 206-222 spisa, 230-233 spisa, 234-236 spisa-Dodatak ugovora, 237-251 spisa, 262-281 spisa, 286-291 spisa, 292-293 spisa-iskaz vještakinje, 299-533 spisa, 559-568 spisa, 569-575 spisa, 579-588 spisa-dopuna nalaza s privicima uz isti, 592-593 spisa-iskaz vještakinje, 594-619 spisa, 625-627 spisa-iskaz s ročišta od 12.06.2017. godine, 634-635 spisa, 636 spisa-zapisnik, 647 spisa-očitovanje vještaka, 649-659 spisa, 660 spisa-zapisnik, 664-676 spisa, 677-678 spisa-zapisnik, 684-695 spisa, 711-726 spisa-nalaz i mišljenje Ručević d.o.o. od 28.08.2020.g, 727-733 spisa-privici uz nalaz i mišljenje, 740 spisa-zapisnik, 750-754 spisa, zapisnik s ročišta od 14.03.2022. godine, 759 spisa-rješenje o nastavku postupka, 836-838 spisa-zapisnik s iskazom vještaka, 850-863 spisa-dopuna nalaza i mišljenja vještaka Ručevića od 09.06.2025. godine, konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj.

4. Primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj neosnovan je u cijelosti, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku koji je parcijalno bio postavljen glede deklaracije u samoj tužbi list 10 spisa te u konačnici glede kondemnacije u podnesku od 26.11.2025. godine list 876-877 spisa osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 15 do 19 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 9011955276 zaključen dana 26.9.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 104.840,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, čl. 1 ugovora.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 158 do 164 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 178 do 180 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listovima 166 do 174 spisa prileže dopisi banke-tužene tužitelju vezano za visinu kamatne stope.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 234 do 236 spisa prileži tzv. dodatak ugovora o kreditu što nesporno proizlazi iz navoda samog tužitelja na ročištu od 21.6.2016. godine na kojem je sam tužitelj list 2 tog zapisnika potvrdio da je on potpisao predmetni dodatak ugovora o kreditu, te je isto tužitelj potvrdio u svoj iskazu sa ročišta od 12.6.2017.godine. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 234 do 236 spisa proizlazi da je izvršena konverzija kredita te da je utvrđen iznos preplate od 3.769,29 eura, što odgovara dokazu na str. 238 do 239 spisa te izračunu konverzije na str. 240 do 244 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 4. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,15% godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 7. rok otplate kredita iznosio 360 mjeseci (30 godina). Nije sporna činjenica da je prema članku 4.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, da je u članku 7. ugovorena valutna klauzula u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu kao i dodaci pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke na ročištu.

10. Nije nadalje sporna činjenica da je prema čl. 2 namjena kredita isti bio namijenjen za kupnju stambenog objekta.

11. Nije sporna činjenica da je sam tužitelj iskazao na ročištu od 12.6.2017.godine da je prihvatio konverziju kredita iz razloga što mu je rata kredita bila 3.500,00 do 3.600,00 kn te je jedva preživljavao, list 626 poleđine spisa te da mu je taj kredit trebao isključivo za kupnju stana.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (što nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom budući je tužitelj za to podnio zasebnu tužbu listovi 649 do 655 spis) kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 31.07.2015.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 31.7.2015.godine, to ni po tom osnovu zahtjev ne bi bio zastario (iako on nije predmetom ovog postupka9, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena). Međutim kako je već navedeno ništetnost glede valutne klauzule (listovi 649 do 655 spisa je predmet zasebnog postupka). Stoga je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva a vezano za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka točnije dopuni istog od 9.6.2025.godine u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke (dopuni) Zrinka Ručevića na listovima 850 do 863 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke te svjedokinje VV na ročištu od 12.6.2017.godine. Iz iskaza svjedokinje utvrđeno je u bitnom da je ona obrađivala i potpisivala premetni ugovor o kreditu, da e tužitelj raspitivao za kupnju stana, da je u 2006.g, postojao kredit u švicarcima i u eurima, d a je ugovor o kreditu napisan na standardnom obrascu banke te da su krediti u švicarcima bili krediti za mlade s najnižom kamatnom stopom. U bitnom je navela da je postojao maksimum do kojeg kamatna stopa može ići te su se uglavnom u to vrijeme uzimali krediti u chf jer je tada bila najmanja kamatna stopa dok je u eurima bila veža kamatna stopa, a krediti za mlade su imali najnižu godišnju kamatnu stopu. Na upit da li su se spominjali neki parametri do koje visine se može mijenjati kamatna stopa svjedokinja je odgovorila: "ne nije se to govorilo o tome..:" uz objašnjenje ad bi se izračunala samo trenutna kamatna stopa kako bi se vidjelo koliko će klijent biti izložen vezano za anuitet. Također je iskazala da ni oni kao djelatnici banke nisu imali saznanja vezano za promjenu kamatne stope već samo kad dobiju obavijest banke. Navela je da ova ponuda u chf bila povoljnija vezano za nižu kamatnu stopu. Vezano za upit da li klijent može sadržajno mijenjati ugovor svjedokinja je iskazala: "oni po defoltu moraju prihvatiti takav kakav je ugovor" list 2 zap. od 12.6.2017.g. Na upit da li je tužitelju objasnila valutnu klauzulu ili posljedice toga imenovana je odgovorila negativno navodeći da misli da je to sastavni dio ugovora. Također je iskazala da klijenti nisu mogli pojedinačno pregovarati o visini kamatne stope te na upit da li je klijent tužitelj mogao znati koliko će se kretati promjenjiva kamatna stopa odgovorila je da ne zna te da je to ovisilo o ponudi potražnje na tržištu. Navela je da se ne sjeća da i je tužitelj bio obavješten o promjeni kamatne stope ali da banka prilikom promjene kamatne tope šalje obavijest na adresu. Iskazala je a su u to vrijeme krediti u eur imali veću kamatnu stopu pa je bio i veći anuitet, da je tečaj chf 2006.g. bio 4,40 a kasnije je došao na 7 i nešto posto zbog čega je i ponuđena konverzija kredita u eurima. Iskazala je da joj je poznato da 2007.g. banka ponudila klijentima koji su imali kredite u švicarcima da uzmu kredit u kunama. Nadalje iz iskaza tužitelja saslušanog na istom ročištu kao parnične stranke potvrđeno je da mu je kredit trebao za kupnju stana-nekretnine, da mu je svjedokinja ponudila dvije vrste kredita te je kredit u chf bio povoljniji od kredita u eurima budući je chf imao povoljniju kamatnu stopu i uvjete pa se naknadno odlučio za kredit u švicarcima. U odnosu na kamatnu stopu svjedokinja VV mu je rekla da ne može pregovarati o visini kamatne stope jer su to tipski ugovori pa je normalno prihvatio ugovor s nižom kamatnoj stopom a na upit kako se mijenjala kamatna stopa svjedokinja mu je odgovorila odlukom banke uz navod citira se: "rekla je da ne vjeruje da će puno rasti da je to stvar ponude i potražnje, uvjeta na tržištu" list 3 zap. od 12.6.2017.g. Nadalje u bitnom iskazao da na upit da li mu je objašnjeno na koji će se način mijenjati kamatna stopa odgovorio je niti je o tome imao saznanja uz potvrdu da mu je anuitet na početku iznosio 2600-2700 kuna a kasnije je narastao na 3600-3700,00 kuna. Tužitelj je naveo da je uzeo kredit u švicarcima jer je bio jeftiniji a na upit iskazuje da je pitao VV koliko je sigurna ta valuta u chf i koliko je rizik te zašto je toliko niža kamata na što mu je VV (osobni bankar) odgovorila da je Švicarska stabilna država uz dodatak: "da je to stabilna valuta i da se ne moram bojati rizika" list 4 zapisnika. Na upit ad i je ga je upoznala s valutnom klauzulom i njenim posljedicama iskazao je bankarica rekla da je to stabilna valuta te nije bilo govora o valutnoj klauzuli. Tužitelj je iskazao da je prije tog ugovora imao ugovor u eurima ili kunama nje bio siguran te ad ga je bankarica prije sklapanja ugovora upoznala s promjenom kamatne stope samo na način da mu je rekla da se kamatna stopa mijenja odlukom banke te mu ništa posebno nije objasnila koliko će ona rasti. Vezano za konverziju tužitelj je iskazao da je istu prihvatio kad mu je to bilo ponuđeno od banke jer mu jer ata kredita iznosila 3500-3600 kuna te je jedva preživljavao. To mu je bio jedini spas da može normalno živjeti i plaćati račune Vezano za konvertirani kredit naveo je da je bio u velikoj pretplati pa trenutno plaća 50% anuiteta što iznosi 1350,00 kuna. Tužitelj je iskazao da u vrijeme kad je digao kredit je imao 30 godina te mu je taj kredit trebao isključivo za kupnju stana a novac od tog kredita je išao prodavatelju uz potvrdu da je ugovor zaključen na 30 godina. U odnosu na događaj kod bilježnika tužitelj je iskazao da mu bilježnik ništa nije objasni već mu je samo pokazao gdje da stavi paraf. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) kao i iskaz svjedokinje VV u onim dijelovima koji je bi u suglasju sa iskazom tužitelja.

21. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je kredit trebao za kupnju stana što je uostalom i navedeno u samom ugovoru,list 15 spisa.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 26.09.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati, a ova potonja odredba je predmet drugog postupka listovi 649 do 655 spisa ali će se isto navoditi kako bi se shvatio cjelokupan kontekst. No neovisno o navedenom radi razumijevanja obuhvatit će se u obrazloženju i ta ugovorna odredba. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke ( kao uostalom i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF što je predmetom drugog postupka)

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF (što nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom ali će se radi sagledavanja cjeline obrazlagati) potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava GVŽ i AVŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo odbiti primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj budući je na istom tužitelj ustrajao u podnesku od 26.11.2025.godine, list 875 spisa, kao neosnovan, stav I izreke ove presude. Isto se odnosi i na tzv. dodatak ugovora o kreditu iako on nije bio obuhvaćen tužbenim zahtjevima. Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos- 1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj glede utvrđenja ništetnim dodatka ugovora o kreditu od 3.12.2015.godine (kojim je bila izvršena konverzija) kao neosnovan, stav V izreke ove presude.

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 EV protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., EV protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C- 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi je morao voditi računa o iznosu preplate prema konverziji ugovora listovi 236 i 238 spisa ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.).

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti eventualno kumulirati deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 26.9.2006.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku II izreke ove presude dakle valjalo je utvrditi da su ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope što je bio tužbeni zahtjev u ovoj parnici.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim[7] vještačenjem i to prvo po stalnom sudskom vještaku financijske struke Zdenki Meden, listovi 262 do 273 spisa pa je utvrđen u bitnom da u periodu otplate kredita do 31.12.2013. godine obveza po kreditu ako se primijeni prvotno ugovorena kamata u visini od 4,15% godišnje iznosi 43.828,18 CHF. Uplata tužitelja u istom razdoblju iznosi 51.575,3S8 CHF (275.621,61 HRD), razlika više uplaćeno iznosi 7.747,20 CHF (41.229,53 HRD). Zakonska zatezna kamata do 30.10.2016. godine iznosi 29.211,34 HRD. Nadalje sukladno iznesenim primjedbama dopunjen je nalaza pa je (list 559 spisa) iz pisane dopune nalaza u bitnom utvrđeno : razlike između uplaćenih iznosa tužitelja po kreditu br. 9011955276 i visine obveze obračunat primjenom kamatne stope u visini četvrtine stope zateznih kamata prema čl. 26 stavak 3 ZOO-a (Tabela 1.). Razlike između uplaćenih iznosa tužitelja i visine obveze po kreditu ako se primjeni prvotno ugovorena kamata u visini od 4,15% godišnje /Tabela 2), list 561 spisa. Temeljem druge dopune nalaza od 13.03.2017. godine ova vještakinja je utvrdila da vezano za kretanje parametara koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u periodu otplate kredita pa je navela da je za potrebe određivanja kamatne stope u predmetnom kreditu i usporedbe sa stvarno obračunatim kamatama poslužit ćemo se pokazateljima: l) 3M CHF LIBOR, 2) kamatne stope kreditnih institucija na kunske depozite s valutnom klauzulom i na devizne depozite - aktivne kamatne stope (Bilten HNB), 3) prinosi na Trezorske zapise Ministarstva financija RH (objavljuje Ministarstvo financija RH), 4) obvezne pričuve banaka (Bilten HNB). U tabeli br.3. prikazani su gore navedeni parametri koji utječu na visinu kamatne stope stambenih kredita i to prema uvjetima praćenja petog, četvrtog i trećeg mjeseca prije odnosnog Dana redovitog usklađenja (početak svakog kvartala u godini) prateći datume promjene kamatne stope u kreditu tužitelja A. U koloni 6 izračunata je aritmetička sredina pojedinog parametra, u koloni 7 je prikazana visina kamatne stope kredita, a njihova razlika je prikazana u koloni 8. Razlika prosječne stope pojedinog parametra u odnosu na visinu primijenjene kamatne stope u kreditu tužitelja, predstavlja "maržu" kamatne stope i to samo u odnosu na taj parametar. Ovakav prikaz "marže" primijenjene kamatne stope pokazuje nam kako se promjena kamatne stope odnosi prema promjenama pojedinog parametra. U koloni 9 prikazani su pokazatelji promjene pojedinog parametra u odnosu na prethodni datum promjene kamatne stope kredita. U koloni 10 prosječnoj stopi primijenjenih parametra (iz kolone 6) dodana je marža koja je ostvarena na datum isplate kredita 26.09.2006.g. Prijedlog visine kamatne stope u odnosu na kretanje prikazanih parametara, u koloni 11 proizlazi iz analize kretanja parametara u odnosu na kamatu obračunatu u predmetnom kreditu. Osim za dane promjene kamatne stope 10.08.2009. i 18.08.2010.g. predložena je visina kamatne stope izborom vrijednosti iz kolone 10 tabele br.3.. Prijedlog visine kamate na dan 10.8.2009.g. i 18.08.2010.g. rezultat je procjene odnosa kretanja parametara i njihovog odstupanja od visine kamate kredita. U vrijeme zasnivanja predmetnog kredita nije bilo zakonskih odredbi koji bi propisivali obvezu bankama da ugovore parametre promjene kamatnih stopa, već je navedena obveza ustanovljena izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su stupile na snagu dana 01.01.2014.g. U općim aktima banke način promjene kamatne stope je do tada opisan općenito utjecajem tržišnih uvjeta. Za potrebe prikazane analize uzeli su se u obzir oni parametri koji su između ostalih "tržišnih uvjeta" najviše utjecali na poslovanje banaka i koji su se javno objavljivali. Naravno da je tuženik PBZ banka kao i ostale banke imale puno više pokazatelja iz vlastitog poslovanja i iz gospodarskog okruženja koji su utjecali na određivanje visine kamate na dugoročne stambene kredite građanima te bi bilo interesantno usporediti analizu tuženika, PBZ banke, temeljem koje je određivala upravo takve kamatne stope koje su primijenjene u predmetnom kreditu sa analizom prikazanom u ovoj dopuni vještačenja. Obračun više isplaćenih iznosa kredita ako bi se primijenile predložene kamatne stope iz analize parametara. U tabeli br.2a) u koloni br.3 obračunati su anuiteti primjenom predloženih kamatnih stopa dobivenih analizom parametara (iz tabele br.3). Usporedbom uplata tužitelja po kreditu izračunat je iznos više plaćenih anuiteta do dana 31.12.2013. godine: 4.936,06 CHF, odnosno 27.327,41 kuna, list 581 spisa. S obzirom na iznesene primjedbe od strane tužitelja u podnesku od 21.4.2017.godine, list 590 do 591 spisa provedeno je novo vještačenje listovi 711 do 726 spisa po Ručević vještačenja d.o.o. od 28.8.2020.godine. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog zaprimljen 10.09.2020. utvrđeno je u bitnom da prema soluciji A) sukladno podnesku tužitelja od 5.2.2019. ugovoreni iznos od 90.000,00 CHF (radi se o očitoj omašci u pisanju što je vještak naknadno ispravio na ročištu list 836 spisa od 4.10.2024.godine) prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita (9.1.02006..g.) na ime kunske protuvrijednosti (srednji tečaj PBZ na dan isplate od 4,6563138 kn za 1 CHF) primio ukupno 488.149,51 kn, razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije EUR, iskazane u kunama primjenom ugovorenog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 30.704,29 kuna. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.11.2026.g.) do dana konverzije (30.09.2015.g.),a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 6.839,17 CHF, odnosno 36.286,94 kuna (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u kunama). Razlika obveza za razdoblje od dana dospijeća prve obveze (10.11.2006.g.) do dana konverzije (30.09.2015.g.),a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg kredita, uz korekciju za iznose te razlike sadržane u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 49.115,07 kuna; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "s" Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (pretplata u iznosu od 28.787,95 kuna), preostaje manje priznati iznos pretplate od 94.972,86 kuna. Prema detaljnom pregledu danom u Tabeli 2 nalaza (indeks kretanja prosječnih godišnjih kamatnih stopa na međubankarske zajmove u CHF (LIBOR CHF) od dana sklapanja kredita 26. rujna 2006. godine nadalje (indeksa kretanja LIBORA u referentnom razdoblju), u nastavku, daje se simulacija promjene prvotno ugovorene kamatne stope od 4,15%, do dana potpisa konverzije: 4,15% godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2006., 6,1872% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2007. do anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2007., 6,3654% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2008. do anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2008., 1.6945% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2009, do anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2009., 1,2341% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2010. do anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2010., 0,9663% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2011. do anuiteta s dospijećem 10, prosinca 2011., 0,7785% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2012. do anuiteta s dospijećem 10. prosinca 2012., 0,5597% godišnje od anuiteta s dospijećem 10. siječnja 2013. do dana potpisa konverzije listovi 725-726 spisa. Sve opisano vještak je iznio na ročištu od 4.10. 2024.godine, listovi 836 do 838 spisa. Tako je vezano za podnesak od 11.01.2021. kojim je tužitelj prigovorio iznosu od 90.000,00 chf kojeg je iskazao kao iznos primljenog kredita u danom mišljenju, naveo kako se radi o očitoj omašci te da ispravan iznos kredita, a kako je to u samom nalazu navedeno iznosi 104.840,00 chf, pri čemu ističem kako sam ispravno iskazao kunsku protuvrijednost primljenog kredita. U pogledu pitanja koja je bila intencija Zakona o izmjeni i dopunama ZPK-a iz 2015. dakle je li se radilo o punoj restituciji potrošača ili izjednačavanju s istovjetnim potrošačkim kreditima uz valutnu klauzulu u eur, navodi kako se o intencijama zakonodavca ne može očitovati jer se radi o pravnom pitanju, no s računske strane radi se o izjednačavanju potrošača koji su koristili kredite u chf ili uz valutnu klauzulu u chf u kreditu u eur odnosno uz valutnu klauzulu uz eur. Na upit tužitelja proizlazi li iz provedenog vještačenja da je tužitelj provedbom konverzije dobio punu restituciju preplaćenih iznosa kao da ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nikad nije postojala, navodi da s obzirom da prema izračunima postoje razlike između onoga što je konverzija tužitelju priznato onog hipotetskog slučaja koji bi bio da se polazi od početne kamatne stope iz ugovora i početnog tečaja važećeg u vrijeme korištenja kredita to znači da provedbom konverzije tužitelju nisu vraćeni svi iznosi koji bi bili vraćeni da se radilo o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem. Vezano za pitanje iz podneska od 11.01.2021.g. pod br. 1 navodi da na to pitanje postoji odgovor jer je u nalazu prikazao kamate na euro kreditu uz LIBOR ali na zajmove u CHF. Na upit pun. tužitelja u odnosu na 3. pitanje kad se išlo u izjednačavanje vezano za konverziju, da li su se uzele u obzir sve promjene kamatnih stopa vezano za eur prilikom izračuna te konverzije ili nisu s obzirom da su iste utvrđene ništetnim naveo je kako su banke u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 prilikom konverzije bile dužne primijeniti kamatne stope kakve su za istovrsne kredite u valuti eur primjenjivala u razdoblju od plasmana konkretnog chf kredit do dana konverzije, pa su to dakle bile kamatne stope koje su banke mijenjale u skladu sa svojim politikama kamatnih stopa. To bi značilo naveo je vještak da bi to bio isti kredit kao da je tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u chf podigao kredit u eur odnosno uz valutnu klauzulu u eur. Znači konverzijom je to tako postavljeno na taj način. Na upit pun. tužitelja vještaku vještak je iskazao da mu nije poznato kolika bi bila visina kamatne stopa te godina kad je izvršena konverzija s obzirom na visinu EURLIBOR-a u vrijeme konverzije. Vezao za upit pun. tužitelja da li kamata i valuta čine cijenu kredita vještak naveo je kako u financijskog struci se kamate uobičajeno nazivaju cijenom novca, pa bi dakle kamate bile cijena koja se plaća na ono što se ugovorom o kreditu dobiva a to je glavnica kredita, te je ustrajao u cijelosti kod danog nalaza i mišljenja.

38. Sukladno iznesenim primjedbama vještak je sačinio i dopunu nalaza i mišljenja od 9.6.2025.godine listovi 850 do 863 spisa pa je utvrdio Solucija A) sukladno podnesku tužitelja od 5. veljače 2019. (list 640. spisa). Ugovoreni iznos od 104.840,00 CHF prema srednjem tečaju Privredna banka Zagreb d.d. na dan korištenja kredita (9. listopada 2006. godine) (4,656138 kn za 1 CHF) iznosio je 488.149,51 kn / 64.788,57 eura. Razlika između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja, i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazane u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita) iznosi ukupno 4.075,16 eura. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. studenog 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.839,17 CHF, odnosno 4.816,11 eura; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1a iz ovog dodatnog nalaza (u eurima). Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. studenog 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 6.518,70 eura; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's1' Tabele 1a iz ovog dodatnog nalaza (u eurima). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 28.787,95 kn), preostaje manje priznati iznos preplate od 12.605,08 eura (11.334,81 eura glavnice i 1.270,27 eura zatezne kamate). Prema soluciji B) sve ono što se navodi u podnesku tužitelja (list 696. spisa) od 31. svibnja 2019. godine list 863 spisa.

38. Sud prihvaća u cijelosti upravo dopunu nalaza i mišljenja imenovanog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. od 9.6.2025.godine listovi 850 do 863 spisa zbog po ocjeni ovog suda ispravne metode vještačenja i obračuna, te je isto bilo najsveobuhvatnije, ali i u suglasju sa postojećom sudskom praksom, te u suglasju sa postojećim dokazima u spisu. Na ročištu od 27.11.2 25. na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja stranke su se izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu uz navod da nema potreba saslušavati vještaka usmeno niti usuglašavati nalaze i mišljena što prihvaća i ovaj sud jer se radilo o različitim metodama obračuna. Tužitelj je sukladno dopuni nalaza vještaka i specificirao svoju tražbinu glede kondemnacije u podnesku od 26.11.2025.godine zatraživši isplatu iznosa od 4.816,11 eura list 876 spisa s osnova promjene kamatne stope, zatim iznosa od 3.035,83 eura s osnova ostatka obračunatih zakonskih zateznih kamata, te iznosa od 4.075,16 eura kao razliku između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom, list 863 spisa nalaz i mišljenje. Stoga je sukladno obrazloženom temeljem dopune nalaza od 9.6.2025.godine tužitelju valjalo dosuditi iznos od 4.816,11 eura s osnova razlike koja proizlazi iz promjene kamatne stope list 863 spisa zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od prvo slijedećeg dana nakon 30.9.2015.godine tj. 1.1.2015.godine pa do isplate, a sve kako je to navedeno u stavku III izreke ove presude. Tužitelju je nadalje valjalo dosuditi na ime ostatka zakonskih zateznih kamata iznos od 3.035,83 eura, stav IV izreke ove presude. Naime ukupno obračunate zakonske zatezne kamate sukladno dopuni nalaza vještaka list 861 spisa od 30.9.2015.godine iznose 6.856,65 eura (ili 3.035,83 e + 3.820,82 e = 6.856,65 eura list 861 spisa rekapitulacij). Od iznosa 6.856,65 eura je valjalo odbiti sukladno člancima 171 i 172 ZOO-a od strane tužene priznatu preplatu sukladno dodatku ugovora o kreditu list 236 spisa u iznosu od 3.769,29 eura budući se efekat konverzije mora uzeti u obzir, nakon čega preostaje iznos obračunatih kamata od 3.087,36 eura, list 862 spisa. Međutim kako je tužitelj potraživao manji iznos (članak 2 st. 1 ZPP-a valjalo je sukladno okvirima tužbenog zahtjev tužitelju dosuditi ta manji iznos , stav IV izreke ove presude. Konačno tužitelju je valjalo dosuditi i iznos od 4.075,16 eura s osnove razlike između nedospjele glavnice nakon konverzije u eur list 863 spisa dopuna nalaza vještaka zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče počev od prvo slijedećeg dana nakon 30.9.2015.godine tj. 1.1.2015.godine pa do isplate, a sve kako je to navedeno u stavku V izreke ove presude.

39. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate iz stavka III i V izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od 1.10.2015.godine tj. prvog slijedećeg dana nakon konverzije od 30.9.2015.godine pa do isplate a sve na način kako je to glede kamate navedeno u stavcima III i V izreke ove presude.

40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 27.11.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe saslušavanja vještaka usmenim putem odnosno usuglašavanja nalaza vještaka list 2 zapisnika. Tužena se na tom ročištu usprotivila objektivnoj preinaci tužbe koju je temeljem članka 190 ZPP- a valjalo dopustiti te odlučiti kao u izreci ovog rješenja. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 17.12.2025. godine, ali je isto uslijed spriječenosti prezakazano rješenjem za dan 22.12.2025. godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog tužbenog zahtjeva.

43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku na str. 881 spis valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od: 9.1.2017., 21.4.2017., 5.2.2019. i 15.04.2019.godne po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1, a za podnesak od 29.6.2016. 50 bodova kako je i traženo, tbr. 8/2, za zastupanje na ročištima od: 21.6.2016., 26.4.2017., 25.1.2019., 12.2.2019., 16.4.2019., po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, a za ročišta od 14.3.2022., 4.10.2024. i 27.11.2025. godine po 50 bodova kako je tražbeno tbr. 9/1, te za ročište od 23.10.2020. 25% ili 25 bodova tbr. 9/5, što iznosi ukupno 1225 bodova ili 2.450,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 612,50 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 3.062,50 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 1.337,89 eura (prema evidencijskom listu računovodstva koliko je stvarno plaćeno 504,35 eura + 530,59 eura + 302,65 eura+ 170,00 eura list 863 = 1.507,89 eura) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 122,10 eura (list 190 spisa ) po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužitelju pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 4.692,49 eura (ili 3.062,50 eura + 122,10 eura + 1.507,89 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav VI izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 22.12.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav VI izreke ove presude.

44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VI izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav VII izreke ove presude.

45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak izvansudskog vještačenja budući isti nije bio neophodan za pokretanje p ovog postupka. Isto tako tužitelju sukladno tar. br. 8 točka 1 pripada nagrada za najviše 4 obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku po punoj tarifi. Tužitelju ne pripada trošak za sudsku pristojbu za presudu jer je od iste oslobođen sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZOSP-a NN 51/23.

U Puli, 22. prosinca 2025.

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.