REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4212/2025-11

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CH, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], zastupanog po punomoćnici Monji Matić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Maša Gluhinić i Monji Matić, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 03. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Maši Gluhinić, odvjetnici, te zamjenice punomoćnika tuženika Josipe Šarlija Čorić, odvjetnice, dana 22. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka, nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 311951 solemniziranog kod javnog bilježnika Duška Sudara, pod brojem OV-3144/07, u dijelu koji glasi: " Korisnik kredita obvezuje se banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke", čl. 5.1. "Administrativna naknada: 1% (slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita kao i čl. 5.2. Naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije."

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217 Zagreb, Jurišićeva 4, platiti tužitelju CH, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], iznos od 738,72 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.03.2007. godine do 31.12.2007. godine, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01.01.2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022.godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 789,81 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 22. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu zatraženih zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 27.03.2007.g. do 28.03.2007.g., kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor dana 22. veljače 2007.g. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 163.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 5. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke, tako da je odredbom 5.1. određeno da je administrativna naknada 1% jednokratno na iznos odobrenog kredita, a odredbom 5.2. određeno je da je naknada za izvršenu konverziju 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije. Tužitelj navodi da mu je tuženik temeljem te odredbe naplatio iznos od 738,72 eura. Naglašava da je tuženik predmetnu odredbu umetnuo u ugovor o kreditu, bez da je o to odredbi pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštitu potrošača (NN 96/03), koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da je nepoštena odredba ništava. Tužitelj navodi da je administrativna naknadan odnosno odredba o naknadi za obradu kredita, sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a iznos naknade ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je čini nepoštenom i ništetnom. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, i to 5.1 i 5.2. koje se odnose na administrativnu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita i naknadu za provedenu konverziju, te kojom presudom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 738,72 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2007.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je naknadu za provedenu konverziju iz čl. 5.2. Ugovora o kreditu stvarno platio, pa da tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje navedene odredbe ništetnom. Stoga predlaže u tom dijelu odbaciti tužbu. Nadalje, tuženik navodi da se iz Ugovora o kreditu vidi da ga je sklopila fizička osoba, ali da nije moguće utvrditi je li ugovor sklopila osoba koja je imala svojstvo potrošača a osim toga, da nije životno da se visoko obrazovana osoba poziva na nerazumljivost odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja i poziva se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje petogodišnji zastarni rok, te navodi da taj rok teče od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, već da je odredba jasna. lako uočljiva i razumljiva. Navodi da je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate pije podnošenja tužbe. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Naknadno na pripremnom ročištu 14. studenog 2025.g. tuženik čini nespornim visinu naknade za obradu kredita (tzv. administrativne naknade) koju je tužitelj platio, pa je time nesporna visina tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, prometne kartice po kreditu i saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 22. veljače 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 163.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te nije sporno da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita administrativnu naknadu u visini od 1,00 % od vrijednosti odobrenog kredita, te naknadu na ime konverzije od 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije.

8. Nije sporno da je dana 27. ožujka 2007.g. tužitelju naplaćena spomenuta administrativna naknada u iznosu od 738,72 eura (5.562,92 kn), dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

10. Tužitelj je saslušan dana 03. prosinca 2025.g., te je izjavio da se radilo o stambenom kreditu kojim je kupim stan u kojem i danas živi i još uvijek otplaćuje taj kredit. Naglasio je da cijelo vrijeme predmetni stan koristi za stanovanje. Naveo je da je tijekom 2017.g., samo u razdoblju od dva do tri mjeseca u tom stanu imao poslovnicu trgovačkog društva K2 d.o.o. čije sjedište je bilo u Rijeci, a radi se o društvu koje se bavi projektiranjem, izvođenjem i veleprodajom rasvjetnih tijela. Tužitelj je naveo da je uzeo kredit u CHF, jer u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije mogao dobiti kredit u eurima, jer za to nije imao uvjete. Naveo je da mu zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita, ali da mu je bilo jako važno dobiti taj kredit kako bi mogao kupiti stan. Izjavio je da je iznos naknade za obradu kredita za njega bio značajan i da nije siguran je li njegova plaća bila u razini te naknade ili je bila manja. Tužitelj je naveo da je pročitao ugovor prije potpisivanja ali da nije pitao zaposlenike banke da mu razjasne što znači naknada za obradu kredita, jer mu je jedino bilo važno dobiti kredit i kupiti stan, tako da mu predmetna ugovorna odredba nije bila presudna.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju stana za stanovanje, u kojem tužitelj i danas živi. Okolnost da je deset godina nakon sklapanja ugovora o kreditu, u razdoblju od dva do tri mjeseca, u tom stanu u kojem je stanovao, imao i poslovnicu trgovačkog društva, ne utječe na tužiteljev status potrošača, jer u cijelom preostalom razdoblju (pa i u razdoblju od navedenih dva do tri mjesec tijekom 2017.g.) kao i danas, tužitelj stan koristi za stanovanje.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,0 % od iznosa kredita, i naknadu za izvršenu konverziju od 0,5 % od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, navodi se da je spomenuta administrativna naknada u iznosu od 738,72 eura, plaćena dana 27. ožujka 2007. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja tzv. administrativne naknade odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužitelja je razvidno da se nije mogao suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da mu zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak administrativne naknade.

14. U ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve je troškove banka imala, koje je potrošač bio dužan posebno platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini administrativne troškove, odnosno troškove obrade kredita. Tužitelj nije mogao sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi, koja je kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu. Osim toga, administrativna naknada odnosno naknada za obradu kredita, po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, pa je i radi toga nepoštena, jer nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade, s obzirom da je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koje banka pruža svojim klijentima u okviru svog temeljnog poslovanja, a banka se naplaćuje kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

16. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Neovisno o tome je li tužitelj platio i naknadu za provedenu konverziju ili je platio samo tzv. administrativnu naknadu (naknadu za obradu kredita) u iznosu od 1,00 % od vrijednosti kredita, on ima pravni interes tražiti utvrđenje da je i taj dio ugovorne odredbe (5.2.) ništetan. Naime, ni o toj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik objasnio na što se odnosi spomenuta naknada, već je i taj dio ugovorne odredbe umetnut jednostrano od strane tuženika, koji je bio sastavljač ugovora.

18. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužitelj je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove.

19. Tužitelj osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine koje glasi:

" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

20. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja kojim traži od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

21. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 5. u dijelu koji glasi:

" Korisnik kredita obvezuje se banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke", čl. 5.1. "Administrativna naknada: 1% (slovima: jedan posto) jednokratno na iznos odobrenog kredita kao i čl. 5.2. Naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nula cijelih pet posto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije."

Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova stjecanja bez osnove, iznos od 738,72 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2007. godine do isplate, odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

22. U pogledu tuženikovog osporavanja prava na zakonske zatezne kamate, navodi se da se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i o odredbama tog ugovora, tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na to, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove, propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

23. Međutim kamate ne teku od dana 27.03.2007.g. kako to traži tužitelj, jer je to dan kada je platio utuženu naknadu, već kamate teku od slijedećeg dana nakon dana plaćanja, dakle od dana 28.03.2007. godine, time da teku do 31.12.2007.g. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01.01. 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

24. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, i to u dijelu zatraženih zakonskih zateznih kamata za razdoblje od 27.03.2007.g. do 28.03.2007.g., tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

26. Troškovi tužitelja obuhvaćaju: sastav tužbe – 75 bodova, sastav podneska od dana 04.11.2025.g. - 75 bodova, pristup na ročište 14.11.2025.g. - 75 bodova, pristup na ročište 03.12.2025.g. - 75 bodova, ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 150,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 13,27 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju iznosi 789,81 eura.

27. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 22. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

28. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 22. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku