Zakon.hr

Posl. br. P-1469/2019-45

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice RP (ranije GP), iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Beliću, odvjetniku iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po pun. Hrvoju Matiću odvj. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 17. studenog 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 da tužiteljici RP (ranije GP) OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.555,01 eura (slovima: tisuću petsto pedeset pet eura i jedan cent) , zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačni iznose kako slijedi:

na iznos od 7,41 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 7,35 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 7,21 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 7,14 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 7,18 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 10,93 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 10,90 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 11,07 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 10,83 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 11,18 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 11,00 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 21,28 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 20,90 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 20,22 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 20,49 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 20,04 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 19,92 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 20,18 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,32 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 20,68 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,75 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,19 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,27 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,49 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,87 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,27 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,95 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,03 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,90 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,89 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,68 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,77 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,93 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,13 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,31 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,71 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,44 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,53 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,39 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,59 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 25,51 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 25,12 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,86 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,58 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,74 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,99 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,16 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,66 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 22,59 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,50 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,26 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 25,14 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,65 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 23,54 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,13 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,00 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,08 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,33 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,32 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,04 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,07 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 18,05 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 17,89 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 17,73 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 17,49 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 10,54 eura od 30.9.2012 do isplate;

na iznos od 17,35 eura od 31.10.2012 do isplate;

na iznos od 17,30 eura od 30.11.2012 do isplate;

na iznos od 17,09 eura od 31.12.2012 do isplate;

na iznos od 16,64 eura od 31.1.2013 do isplate;

na iznos od 16,69 eura od 28.2.2013 do isplate;

na iznos od 16,75 eura od 31.3.2013 do isplate;

na iznos od 16,74 eura od 30.4.2013 do isplate;

na iznos od 16,63 eura od 31.5.2013 do isplate;

na iznos od 16,13 eura od 30.6.2013 do isplate;

na iznos od 15,90 eura od 31.7.2013 do isplate;

na iznos od 16,01 eura od 31.8.2013 do isplate;

na iznos od 15,87 eura od 30.9.2013 do isplate;

na iznos od 15,89 eura od 31.10.2013 do isplate;

na iznos od 15,79 eura od 30.11.2013 do isplate;

na iznos od 15,79 eura od 31.12.2013 do isplate,

i to za razdoblje do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. OIB 14036333877 da tužiteljici RP (ranije GP) OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.973,43 eura (slovima: tisuću devetsto sedamdeset tri eura i četrdeset tri centa) , zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačni iznose kako slijedi:

na iznos od 0,76 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 0,25 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 0,06 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 2,12 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 1,47 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 2,28 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 6,30 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 7,63 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 11,95 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 10,85 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 10,26 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 9,67 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 19,29 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 16,27 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 17,65 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 15,85 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 16,09 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 21,21 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 25,58 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 30,70 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 28,89 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 24,05 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 26,50 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 26,32 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 27,59 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 29,96 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 30,69 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 29,55 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 30,49 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 31,20 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 30,86 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 30,57 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 29,75 eura od 1.10.2015 do isplate;

na iznos od 27,72 eura od 30.9.2012 do isplate;

na iznos od 30,40 eura od 31.10.2012 do isplate;

na iznos od 30,95 eura od 30.11.2012 do isplate;

na iznos od 30,31 eura od 31.12.2012 do isplate;

na iznos od 27,92 eura od 31.1.2013 do isplate;

na iznos od 29,10 eura od 28.2.2013 do isplate;

na iznos od 30,54 eura od 31.3.2013 do isplate;

na iznos od 31,38 eura od 30.4.2013 do isplate;

na iznos od 31,50 eura od 31.5.2013 do isplate;

na iznos od 28,63 eura od 30.6.2013 do isplate;

na iznos od 27,86 eura od 31.7.2013 do isplate;

na iznos od 29,59 eura od 31.8.2013 do isplate;

na iznos od 29,55 eura od 30.9.2013 do isplate;

na iznos od 30,73 eura od 31.10.2013 do isplate;

na iznos od 30,93 eura od 30.11.2013 do isplate;

na iznos od 31,95 eura od 31.12.2013 do isplate;

na iznos od 40,68 eura od 31.01.2014. do isplate;

na iznos od 41,76 eura od 28.02.2014. do isplate;

na iznos od 41,82 eura od 31.03.2014. do isplate;

na iznos od 41,18 eura od 30.04.2014. do isplate;

na iznos od 40,13 eura od 31.05.2014. do isplate;

na iznos od 40,27 eura od 30.06.2014. do isplate;

na iznos od 41,27 eura od 31.07.2014. do isplate;

na iznos od 42,41 eura od 31.08.2014. do isplate;

na iznos od 41,94 eura od 30.09.2014. do isplate;

na iznos od 42,34 eura od 31.10.2014. do isplate;

na iznos od 43,63 eura od 30.11.2014. do isplate;

na iznos od 43,38 eura od 31.12.2014. do isplate;

na iznos od 43,57 eura od 31.01.2015. do isplate;

na iznos od 43,53 eura od 28.02.2015. do isplate;

na iznos od 43,50 eura od 31.03.2015. do isplate;

na iznos od 43,46 eura od 30.04.2015. do isplate;

na iznos od 43,43 eura od 31.05.2015. do isplate;

na iznos od 43,38 eura od 30.06.2015. do isplate;

na iznos od 43,35 eura od 04.08.2015. do isplate;

na iznos od 43,32 eura od 31.08.2015. do isplate;

na iznos od 43,28 eura od 30.09.2015. do isplate,

III Odbija se tužiteljica prema tuženoj preko iznosa priznatog u stavku I izreke sa kamatom na isti kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.743,83 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 22.12.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IV izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 10.11.2025.godine listovi 365 do 368 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu dana 18.7.2006. na iznosa od 21.000,00 CHF s rokom otplate 180 anuiteta. Tužitelj je naveo da je kredit uredno otplaćivao, d a su rasli kako kamatna stopa, tako i sam tečaj švicarskog franka. istodobno domaća valuta kuna, nije realno gubila na vrijednosti te je stabilno kotirala kako u odnosu na EURO tako i u odnosu na vrijednosti svih ostalih dobara ali i u odnosu na prihode stanovništva, uključujući i tužitelja. Tuženik je u vrijeme sklapanja ugovora, prodavao gotove financijske pakete kao što je predmetni kredit. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Napose tuženik nije uopće upozorio tužitelja na valutni rizik te konkretne valute -švicarskog franka. Ekonomske posljedice valorizacije u švicarskim francima nisu bile općepoznate pa tako tužitelju nisu uopće bile poznate ali jesu zato tuženiku, koji se obrtnice bavi kupoprodajom i pozajmljivanjem novca, bile dobro poznate. Odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, jer su njenim ugovaranjem, bez ugovorne mogućnosti da se tužitelju omogući pravo promjene valute kredita ili neke druge mogućnosti zašite od rizika snažnog jačanja tečaja CHF-a, sve posljedice takvog jačanja prevaljene na tužitelja dok je istodobno tuženik dobivao sve veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik je ovaj financijsko -kreditni paket, kojega je sklopio i sa tužiteljicom koristeći svoj formularni ugovor o kojem se nije pojedinačno pregovaralo, prodavao isključivo kao sigurnu spekulaciju, znajući s velikom vjerojatnošću da će tečaj rasti, a da se nije uopće za nj zaduživao u CHF na inozemnom tržištu. Stoga je valutna klauzula u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena u smislu ZZP-a. Nepošten je i ugovorni uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu ad l). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema aispozlc1]1 tuženika te" o valorimciji uz valutu CHF, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude i to: Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013, u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. PZ-7129/13-4 od 13.6.2014 (potvrđeno i presudom Vrhovnog suda, posl. br. Revt - 249/14-2 od 9.4.2015 te - Trgovačkog suda u Zagrebu pos1. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. godine. Nadalje, tuženik je u istom razdoblju, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Tužitelj je primio kredit od tuženika i vratio mu je do 30.9.2015 svotu koja za koja za kuna 30.000,00 premašuje iznos, koji bi bio dužan platiti, da nije bilo ništetnih klauzula o valorizaciji u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi stvarna preplata iznosila više od ove izračunate po tužitelju, tada ističemo da tužbenim zahtjevom tužitelj ponajprije potražuje povrat isplaćenoga na temelju ništetnog uglavka o promjenjivoj kamatnoj stopi a tek zatim na temelju ništetnog valutnog uglavka u CHF. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Tužena je navela da nisu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi budući je ista odrediva te da su stranke sklapanjem aneksa retroaktivno uredile svoje odnose te da se kamatna stopa mijenjala sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR na tržištu. Tužena je također navela da nisu ništetne odredbe o ništetnosti valutne klauzule, da presuda na koju se poziva tužiteljica nije primjenjiva u ovom postupku. Tužena je nadalje u bitnom istaknula i prigovor zastare eventualne tražbine tužiteljice navodeći da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi na takav način određivala prekid zastarnog roka predloživši da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7 spisa, 20-27 spisa, 30-49 spisa, 51-72 spisa, dokumentacije iz spisa P- 1280/19, 73-75 spisa-iskaza sa ročišta od 14.5.2020., dokumentacije na listovima 85- 98 spisa, 99-108 spisa-nalaza i mišljenja, nalaza uz rješenje od 13.01.2021.,dokumentacije na listovima 123-136 spisa, 227-250 spisa-dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, specificiranog tužbenog zahtjeva od 10.11.2025. godine, te iskaza tužiteljice.

4. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku u podnesku od 10.11.2025.godine, listovi 365 do 368 spisa temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 33 do 39 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 366-84/2006, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravna prednica tuženika (Hypo Alpe- Adria – bank d.d. što također glede sljedništva također nije sporno a isto proizlazi i iz iskaza svjedokinje tužene) dalje u tekstu (sada) tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 21.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 45 do 46 spisa kao i na listova 51-55 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, te da na listovima 47 do 49 spisa prileži pregled uplata za predmetni kredit.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 20 do 24 spisa prileži Aneks ugovora o kreditu koji je zaključen 13.02.2016. godine zaključen između tužiteljice i pravnog prednika sada tužene te da iz istog aneksa proizlazi da ugovorne strane suglasno utvrđuju pretplatu na dan 30.09.2015. u iznosu od 7.690,55 kuna.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 3,88 % godišnje, da je člankom 6 predmetnog ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednika tužene, list 34 spisa, te da je člankom 3, 4 istog ugovora ugovorena valutna klauzula švicarskog franka . Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4 točka IV ugovorena otplata kredita u roku od 15 godina. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2 predmetnog kredita ugovorena namjena kredita za adaptaciju stana što je potvrđeno i iskazom tužiteljice,

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke, list 375 spisa.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 25 do 27 spisa prileži dopis banke tužiteljici (tada GP) glede izračuna konverzije kredita .

11. Nije sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice list 376 spisa zatvoren unazad 7 godina budući ga je otplatila dokraja.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i istaknuti prigovor zastare.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 12.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba (sukladno članku 113 st. 2 ZPP-a dan predaje pošti smatra se danom predaje na sud) tj. kad je ista predana preporučeno s povratnicom na poštu,uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 12.6.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su- IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zašt ite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP -a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke točnije dopuni na listovima 239 do 241 spisa prema tim pojedinačnim iznosima na način da je svaki pojedini iznos prikazan u kunama pretvorila u iznos u eurima primjenom fiksnog tečaja 1 eura = 7,53450 kn, o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj ica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz saslušanjem svjedokinje predložene po tuženoj ŠP i tužiteljice kao parnične stranke. Na ročištu od 14.05.2020.g. svjedokinja ŠP je iskazala da joj nije poznat ugovor na listu 33-39 spisa te da ni na koji način sudjelovala u nastanku istog a li da je radila u nekadašnjoj Hypo Alpe Adria Banci do 5. mjeseca 2017.g. Nadalje je u bitnom iskazala d su se u Hypo Alpe Adria Banci jedno vrijeme nudili krediti u eurima i švicracima a na upit a li su dobili nekakav naputak da nude kredite u švicarcima imenovana je odgovorila "mi smo dobili iz Zagreba iz Odjela za kreditiranje građanstva uputu da nudimo novi proizvod odnosno da možemo osim drugih proizvoda nuditi taj novi proizvod uz uvjete nuđenja". Imenovana je iskazala da ne može točno reći otkad je krenulo nuđenje tog novog proizvoda. Isto tako iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 17.12.2025. godine proizlazi da da se radi o tom ugovoru, da je banka sačinila ovaj ugovor, da joj je novac trebao za adaptaciju stana i utrošen je za adaptaciju stana, da od prije nekoliko godina ja živi na adresi [adresa], u tom stanu je živjela nije ga iznajmljivala. Tužiteljica je navela da je išla po bankama da se raspita i u toj banci ovoj banci su imali najbolju kamatu i uz neki paket Moja sretna zvijezda i uvjet je bio da prebaci da plaću koju je primala u ovu banku, prije je bila u OTP banci d.d. Prije ovog ugovora nije imala kredit u valuti švicarac. Moguće da je prije imala kredit za auto ali se nije mogla sjetiti. Nitko joj nije objasnio karakteristiku švicarca kao valute. Da li se sjeća da li je bio bankarski službenik ili službenica kod pregovaranja odgovorila je a se ne može sjetiti. Kako je došlo da uzme kredit baš u valuti chf odgovorila je da su joj rekli da je to najpovoljnije, da će plaćati najmanju ratu. To joj je rekla osoba koja je radila u banci. Rečeno joj je da je to najpovoljnija valuta jer će plaćati najmanju ratu. Da li joj je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorila je da joj ništa nije objašnjeno. Tužiteljica je iskazala da je u početku rata iznosila od 705-715,00 kuna kasnije je narasla na 1100,00 kuna, te da nije očekivala ovakvu promjenu. Da li je mogla pregovarati oko nekih ugovornih odredbi iz ugovora odgovorila je citira se: "nije mi niti ponuđeno to nego i je samo rečeno to ti je najpovoljnija kamata", završen citat. Navela je da nisu niti pričali o tome da tijekom vremena može doći do većih oscilacija rata kredita te da je konvertirala ovaj kredit . Kad joj se predočio aneks ugovora na listu 20 spisa tužiteljica je potvrdila da to taj aneks, da je banka sastavila taj aneks, te da nije mogla pregovarati niti glede odredbi tog aneksa, da joj je to ponuđeno i da to je prihvatila. Do zaključenja aneksa je došlo jer joj je rečeno da će si tako smanjiti ratu. Ovaj ugovor o kreditu je zatvoren prije jedno 7 godina jer je ga isplatila do kraja. Na upit s obzirom na pretplatu list 20 spisa da li se sjeća da li je plaća la nakon aneksa rate u nešto manjem iznosu dok se rata pretplata nije iscrpila odgovorila je da je plaćala u nešto manjem iznosu ali se ne sjeća koliko. Na upit punomoćnika tuženika da li je pročitala ugovor prije potpisivanja odgovorila je negativno. Točnije ne sjeća se jer je veliki ugovor, dugačak, nije se mogla sjetiti. Na upit da li je pročitala aneks odgovorila je da su tamo čitali aneks i dogovorili se, da je tražila da zaključi aneks ugovora. Kad se raspitivala kod drugih banaka nije gledala tečaj nego gdje će joj rata biti najmanja. Na upit kad su se rate počele dizati da li je išla tražiti objašnjenje u banku odgovorila je da nije. Na upit da li je od banke dobila obavijest o promjeni kamatne stope odgovorila je da nije. Na upit da li je kod sklapanja ugovora tražila izračun kredita u drugoj valuti ugovora odgovorila je da ne je su joj oni to ponudili kao najpovoljniji. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi kao iz samog ugovora tako i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da je iznos iz kredita utrošen za adaptaciju stana u kojem živi i kojeg nije iznajmljivala,pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 18.7.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelj ice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj ica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelj ici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mog la sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice jasno upućuje na zaključak da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njezinom stambenog zbrinjavanja vezano za adaptaciju stana u kojem živi. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava RPŽ i GPŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž - 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj ica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj ica izgubila pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2007 godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj ica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju. Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto il i na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 JP protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu R protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica aneksom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza). Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., JP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku to tim više što je imenovana postavila isključivo kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije. Osim toga odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi je morao voditi računa o iznosu preplate ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). U konkretnom slučaju sukladno predmetnom aneksu ugovora list 20 spisa takva preplata je utvrđena u iznosu od 7.690,55 kn, te je istu uzela u obzir i tužiteljica kod postavljanja tužbenog zahtjeva prema dopuni nalaza listovi 239 do 241 spisa budući imenovana nije potraživala preplate po oba osnova za razdoblje od 30.9.2006. pa do 31.8.2012.godine.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo utvrditi kao prethodno pitanje (budući tužiteljica nije postavila deklaratoran tužbeni zahtjev već samo kondemnatoran) da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 18.7.2006.godine iz razloga koji su prethodno obrazloženi da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Eriki Calagaz Poropat. Prema prvom nalazu od 27.1.2021.godine vještakinja je zaključno navela list 1078 spisa da razlika kredita po osnovi kamatne stope iznosi 11.870,27 kuna, a po osnovi tečaja nakon što se oduzme već obračunata razlika za CHF kamatu iznosi 14.857,78 kuna. Ukupna razlika iznosi 24.489,28 kuna kako je navedeno "u" tabeli 1 stupcu 19 te prikazano po datumima u tabeli na strani 7., 8. i 9 Nalaza. Usporedbom nedospjela glavnice kredita po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita sa iznosom nakon konverzije vidljivo je da je glavnica u konverziji veća za 7.204,93 HRK Utvrđenom pretplatom u konverziji koja iznosi 7.690,55 HRK možemo prebiti sa obračunom zateznih kamata od plaćanja svakog pretplaćenog anuiteta pa do 30.9.2015., i to od prvog 30.09.2006. do anuiteta koji je plaćen 31.8.2012. godine. U dopuni nalaza i mišljenja na listovima 238 do 248 spisa (zaprimljeno 18.6.2025.godine) vještakinja je izvršila korekciju te je navela da je točno je da je u Tabeli 1, kod anuiteta od 30. travnja 2010. (red 45, stupac 17), pogrešno prikazan iznos razlike po osnovi kamate. Umjesto iznosa 281,32 kuna, ispravno je 176,62 kuna. Također, kod istog anuiteta netočno je prikazana i razlika po osnovi tečaja (red 45, stupac 18), gdje umjesto -93,66 kuna treba stajati 11,04 kuna. Međutim, ukupna razlika u tom anuitetu (red 45, stupac 19) ispravno je prikazana te iznosi 187,66 kuna, što potvrđuje i sam tuženik u svojem izračunu. Slijedom navedenog, dolazi do izmjena u ukupnim izračunima pretplate kredita: Po osnovi kamatne stope, pretplata iznosi 11.765,57 kuna (umjesto ranije izračunatih 11.870,27 kuna), odnosno 11.164,38 kuna ako se uzmu u obzir svi anuiteti (umjesto ranijih 11.269,08 kuna). Po osnovi tečaja CHF, pretplata sada iznosi 14.868,82 kuna (umjesto ranijih 14.857,78 kuna), odnosno 13.294,70 kuna za sve anuitete (umjesto ranijih 13.190,70 kuna). Ukupna razlika pritom ostaje nepromijenjena, jer je ispravno izračunata i iznosi 24.489,08 kuna, odnosno 24.459,08 kuna kad se uzmu u obzir svi anuiteti. Razlika kredita po osnovi kamatne stope iznosi 11.765,57 kuna, a po osnovi tečaja nakon što se oduzme već obračunata razlika za CHF kamatu iznosi 14.868,78 kuna. Ukupna razlika iznosi 24.489,28 kuna kako je navedeno u tabeli 1 stupcu 19. Nadalje, pretplatom iz konverzije, može se prebiti zatezna kamata obračunata do 30.9.2015. od svakog preplaćenog anuiteta počevši od anuiteta koji dospijeva 30.9.2006. pa do anuiteta koji dospijeva 31.8.2012.godine. Vještakinja je dopunila svoj nalaz i mišljenje i to tuženik je dostavio pregled mjesečne vagane prosječne kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, iskazane u postocima na godišnjoj razini, za razdoblje od prosinca 1992. do ožujka 2014. godine. Međutim, tuženik nije precizirao kamatnu stopu koja bi se primijenila za izračun kredita u hrvatskim kunama. S obzirom na to da je kredit broj 366-84/2006 sklopljen 18. srpnja 2006. godine, prilikom izračuna uzela sam kamatnu stopu za dugoročne kredite stanovništvu koja je bila na snazi u srpnju 2006. godine, a koja je iznosila 9,98%, te sam anuitete po toj kamatnoj stopi usporedila sa anuitetima po realiziranom otplatnom planu. Kredit je isplaćen 8.8.2006. po tečaju 1CHF=4,618000 HRK, što iznosi 96.978,00 kuna. Razlika između navedenog izračuna i tuženikove simulacije, prema kojoj bi ukupna razlika iznosila 24.428,80 kuna, proizlazi iz nekoliko netočnosti u tuženikovom obračunu, i to: Za anuitet od 30. studenog 2006. tuženik je pogrešno prikazao razliku u tečaju – naveo je iznos od 2,00 kune umjesto točnog iznosa od 0,46 kuna, pa ispravna razlika u anuitetu iznosi 0,46 kuna, a ne 2,00 kune. Za anuitet od 31. svibnja 2013. tuženik je netočno naveo razliku u kamati kao 122,04 kune, dok točan iznos iznosi 125,29 kuna. Posljedično, razlika u anuitetu iznosi 362,59 kuna, a ne 334,76 kuna kako tvrdi tuženik. Za anuitet od 31. listopada 2013. tuženik je naveo da razlika u tečaju iznosi 227,97 kuna, iako je točan iznos 231,51 kuna. Ukupna razlika u anuitetu stoga iznosi 351,27 kuna, a ne 334,76 kuna kako navodi tuženik. Iz tabele je vidljivo da bi po kreditu u kunama uz primjenu kamatne stope 9,98% za cijelo vrijeme otplate kredita tužitelj ukupno više platio 11.450,29 kuna uzmu li se u obzir svi anuiteti, odnosno 12.329,35 kuna uzmu li se u obzir samo veći anuiteti. Na listovima 239 do 241 spisa vještakinja je prikazala u tabeli preplatu s osnova promijenjene kamatne stope (druga kolona) i preplatu s osnova promjene tečaja (treća kolona) prema pojedinačnim iznosima i to za razdoblje od 30.9.2006. pa do 30.9.2015.godine listovi 239 do 241 spisa.

38. Sud prihvaća u cijelosti dopunu nalaza i mišljenja imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještakinje i specificirala svoju tražbinu u podnesku od 10.11.2025.godine listovi 365 do 368 spisa, i to na način da je zatražila isplatu s osnova preplaćene kamatne stope iznosa glavnice od 11.765,57 kn (list 239) te s osnova preplate po osnovi promjene tečaja chf iznosa glavnice od 14.868,82 kn, ali na način te je izvršila promjenu svakog pojedinog iznosa iz tablice vještakinje po fiksnom tečaju 1 eura = 7,53450 kn te je u biti zatražila isplatu po tim dvama osnova ukupno zbrojenih iznosa i to na ime pozitivnih razlika. Konkretno najranije dospijevajući iznos kojeg je tužiteljica potraživala po osnovi preplaćene kamate je bio iznos od 128,80 kn (list 241 spisa druga kolona tabele sedmi po redu iznos u toj koloni) koji pretvoren u iznos u eurima po koeficijentu 7,53450 daje iznos od 17,09 eura sa kamatom od 30.9.2012.godine, list 366 spisa. Nadalje s osnova preplate vezano za promjenu tečaja sa 30.9.2012.godine vještakinja je utvrdila iznos od 208,89 kn (list 241 treća kolona tabele sedmi po redu iznos) što prema fiksnom tečaju 1 euro = 7.53450 kn daje svotu od 27,72 eura (listovi 241 i 367 spisa) te je na isti način pretvoren u eure svaki slijedeći iznos od dospijeća pa do isplate. Naprotiv sve ranije iznose iz tabele vještakinje zaključno do 31.8.2012.godine (kolona 1 i 2 te zbrojeno u koloni 3 listovi 239 do 241 spisa) tužiteljica je pretvorila u pojedinačne iznose u eurima (prema fiksnom tečaju 7,53450 kn za 1 eura) i potraživala u iznosima glavnica ali sa kamatom tek od 1.10.2015.godine pa do isplate budući je primjenom članka 171 i 172 ZOO -a uzela u obzir preplatu po konverziji za to razdoblje za te pojedinačne iznose te opisano prebila sa kamatom koja je tekla na iznose od 30.9.2006. pa sve do 31.8.2012.godine i to do trenutka konverzije 30.9.2015.godine, pa je na te ranije novčane iznose potraživala kamatu tek od 1.10.2015.godine, listovi 365 do 368 spisa. Bitno je naglasiti da je vještakinja izračunala zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate po oba osnova od dospijeća pa do dana 31.8.2012.godine listovi 242 do 243 spisa koji kad se zbroje (zadnja kolona te tabele) daju svotu od 7.641,20 kn ( iznos preplate priznat po konverziji iznosi 7.690,55 kn list 20 spisa). Dakle iznosom preplate po konverziji pokrivena je zakonska zatezna kamata na iznose preplate po oba osnova od 30.9.2006. pa do 31.8.2012.godine te preostaje iznos od 49,35 kn ( ili 7.690,55 – 7.641,20 = 49,35 kn) za koji ostatak po preplati po konverziji od 49,35 kn je valjalo umanjiti iznos od 128,80 kn na ime preplaćene kamate (dospijeće 30.9.2012.godine) na ime preplate po kamatama te preostaje iznos od 79,45 kn ili 10,54 eura sa dospijećem od 30.9.2012. pa do isplate (stav I izreke presude). Sukladno obrazloženom valjalo je naložiti tuženoj da tužiteljici, isplati iznos od 1.555,01 eura ( 17.09 e- 10,54 e= 6,55 e nastale razlike; 1.561,56 e -6,55 e = 1555,01 e) što je bitno naglasiti sve prema ukupno zbrojenim pojedinačnim iznosima s osnova preplate po osnovi kamatne stope, stav I izreke presude, te iznosa od 1.973,43 eura s osnova preplate s osnova promjene tečaja chf (opet što je bitno naglasiti prema svim pojedinačno zbrojenim iznosima ) sav II izreke ove presude.

39. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka I i II izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku I i II izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate za one iznose koji su navedeni kronološki, odnosno za ostale navedene iznosa od 1.10.2015. godine pa do isplate iz razloga koji su već obrazloženi (zbog izvršenog prijeboja za te iznose vezano za efekat konverzije) da se sve prethodno obrazloženo ne ponavlja sukladno prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka.

40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice po nekim drugim osnovama npr. glede negativnih razlika, osim konverzije ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine).

41. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž - 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud je mišljenja da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate. Isto tako tužena nije istaknula prigovor prijeboja u parnici po osnovu negativnih razlika da bi sud umanjivao po tom osnovu tražbinu tužitelja (Rev-549/2023-4 od 18.12.2023.godine).

42. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj preko iznosa priznatog u stavku I izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan.

43. U odnosu na postupovni dio ove parnice tužena je na ročištu od 25.2.2020.godine odustala od saslušanje svjedoka ĆP, list 30 spisa. Tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 17.11.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe saslušavanja vještaka. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 18.12.2025. godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 22.12.2025. godine. Budući se tužena protivila preinaci tužbe valjalo je sukladno članku 190 . dopustiti rješenjem objektivnu preinaku iste i iz razloga svrsishodnosti.

44. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a.

45. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženog podneska od 12.11.2025. godine 100 bodova po Tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od: 25.02.2020., 14.05.02020. i 17.11.2025. po 100 bodova za svako to ročište po Tbr 9/1, a za ročište od 06.09.2019. 25% ili 25 bodova Tbr 9/5 ili po tom osnovu 525 bodova ili 1.050,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 262,50 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.312,50 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u zatraženom iznosu od 345,07 (računi na listovima 103 i 149 spisa, ali je tužiteljica tražila navedeni iznos članak 2 st. 1 ZPP-a) , kao i iznos sudske pristojbe za tužbu od 85,26 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužiteljici pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 1.743,83 eura (ili 1-312.50 e+ 86,26 e+ 345,07 e) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici , stav IV izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 22.12.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav IV izreke ove presude.

46. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka IV izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška budući je u cijelosti izgubio ovu parnicu, kao neosnovane, stav V izreke ove presude.

U Puli, 22. prosinca 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte