REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52 100 Pula-Pola

Poslovni broj P-406/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Mirni Mačešić-Biscuoli kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja ŽVO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tea Tončić, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 20. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljene dana 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 366- 128/2006 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao davatelja kredita dana 1.12.2006. koja propisuje iznos naknada a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita."

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj: 366-128-2006 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao davatelja kredita dana 1.12.2006. koja propisuje iznos naknada a koja glasi:

" U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d. "

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju po osnovi jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 465,53 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate, potom od 1.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena od 1.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju da s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 947,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2016. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 2.156,18 eura, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 1.12.2006. kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu broj: 366-128/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 61.000,00 CHF. U tom ugovoru u odredbi čl. 5. propisano je iznos jednokratnih troškova za obradu zahtjeva ugovora o kreditu u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita. Ističe kako je tuženik navedenu naknadu naplatio prilikom puštanja kredita u tečaj. Po tom osnovu da mu je tuženik naplatio iznos od 465,53 eura 15.12.2006. kada je iznos kredita isplaćen. Navedeni iznos je naplaćen na ime troškova obrade kredita. Tužitelj navodi kako u ugovoru nije definiran pojam jednokratnih troškova obrade ili pojam jednokratne naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Također navodi da tuženik nije pojasnio na koje konkretne usluge je tužitelju naplatio tu naknadu. Tužitelj smatra da je ta odredba ugovora nejasna i nerazumljiva i da tužitelju u trenutku zaključenja ugovora nije bila poznata te da nije imao nikakvih informacija o predmetnim naknadama. Ugovor da je sklopljen unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika pa se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj navodi kako se radi o formularnom tipskom ugovoru kojeg je pripremila banka za veći broj korisnika. Navodi da je takav ugovor mogao samo prihvatiti a da ga nije prihvatio ili da se nije slagao s nekom odredbom ugovora tada mu banka ne bi odobrila kredit; što da ga je dovelo kao potrošača u ovisni položaj u odnosu na tuženika i u situaciju uzmi ili ostavi. Tužitelj se poziva na direktivu vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav. Direktiva smatra da ukoliko se o nekoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da se ista ima smatrati nepoštenom suprotno načelu savjesnosti te da kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako sporna odredba uopće ne predviđa prirodu troškova niti usluga koje se plaćaju po predmetnom ugovoru. Smatra da je odredba o ulaznoj naknadi ništetna te ukazuje na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-91/2022 gdje je sud presudio u korist potrošača. Osim toga navodi kako je Europski sud u svojim presudama broj C-84/2019 i C-224/2019 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovoriti nikakve troškove obrade kredita te da su takve odredbe nepoštene. Stoga smatra da je ulazna naknada ništetna. Nadalje ističe da u odredbi čl. 8. predmetnog ugovora su propisani uvjeti koji se odnose na prijevremenu otplatu ugovora o kreditu. Navodi da je iskoristio to svoje pravo te da je tuženiku prijevremeno otplatio kredit ali mu je tuženik za to zaračunao i naplatio naknadu u iznosu od 950,15 eura dana 17.3.2016. Tvrdi da niti o ovoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovarao sa bankom te da nije bio upoznat sa činjenicom da će mu se naplatiti neka naknada ukoliko prijevremeno otplati kredit. Smatra da je takvo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da tuženik kao jača ugovorna strana nije postupao sa pažnjom dobrog stručnjaka obzirom na posao kojim se bavi. Smatra da su predmetne odredbe ugovora suprotne Zakonu o zaštiti potrošača i ZOO-a te da su ništetne. Posljedica ništetetnosti pojedinih ugovornih odredbi jeste da svaka strana mora vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih ništetnih odredbi. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 5. i 8. ugovora o kreditu te da obaveže tuženika da mu isplati ulaznu i izlaznu naknadu koju mu je naplatio zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kako po osnovu tako i po visini. Tuženik ne osporava da je sa tužiteljem 1.12.2006. sklopio ugovor o kreditu broj:366-128/2006. Smatra da je predmetni ugovor potpuno jasan, lako razumljiv i da su vrlo uočljive i lako razumljive sporne naknade koje se odnose na odredbu kredita, ulazna naknada, te na troškove obrade kredita prilikom prijevremene otplate. Smatra da je ugovor sastavio sukladno tržišnoj transparentnosti koja tužitelju omogućuje da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tvrdi da tuženik kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. To da upravo predstavlja cijenu predmetnog kredita koju tuženik pruža za uslugu kreditiranja. Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža te da te odredbe nisu ništetne. Upravo predmetne naknade čine izvor financiranja tuženika jer bez tih naknada proizlazi da bi tuženik besplatno pružao svoje usluge. Tvrdi da su obje naknade jasno definirane te da ne bi trebalo biti upitno da se u naravi radi o cijeni kredita. Ne osporava da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru ali potrošačka moć se ogleda u pravu tužitelja da bira sa kime će zaključiti pravni posao. Upravo je sam tužitelj odabrao da poslovno surađuje sa tuženikom. Smatra da nije u cijelom pravnom poslu postupao nepošteno i nesavjesno a niti su sporne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obavezama ugovornih strana. Smatra da nije jasno zbog čega bi ugovorne odredbe bile ništetne i u čemu se sastoji tuženikov propust. Tuženik da je o svim relevantnim činjenicama prije sklapanja ugovora bio upoznat. Osim toga tvrdi da su odredbe dovoljno jasne, razumljive te uobičajene za ovakvu vrstu kredita. Smatra da temeljem sudske prakse Europske unije nije bio u obavezi navesti što čini trošak obrade kredita niti navesti prirodu svojih usluga te se poziva na mnogobrojnu domaću i Europsku sudsku praksu. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita smatra da ista nije ništetna već je to uobičajena praksa banke. Naime, smatra da tuženik ima pravo naplatiti naknadu prilikom prijevremene otplate kredita jer da bi mu u protivno nastala šteta. Ta naknada da ustvari predstavlja iznos štete koju tuženik trpi zbog prijevremen otplate kredita. U takvim slučajevima na financijskom tržištu da je prisiljen plaćati negativne kamate. Smatra da tužitelj nema pravo na zateznu kamatu, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Predlaže da se zahtjev tužitelja odbije i da mu se naknade troškovi postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je povijesni izvadak iz sudskog registra, izvršen je uvid u priloženu sudsku praksu od strane tužitelja i tuženika, pročitana je obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita na strani 78 spisa, pročitan je ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 366-128/2006, pročitan je vlasnički list, izvršen je uvid u obračun spornih naknada na strani 158 spisa, pročitana su mišljenja Europskog suda na strani 177 spisa, pročitana je izjava svjedoka na strani 243, 246 spisa, pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Galprom d.o.o., pročitan je obračun kredita na strani 368 spisa, pročitane su odluke o naknadama za usluge banke, pročitan je izvadak iz odluke o naknadama za usluge banke, pročitan je iskaz tužitelja saslušan kao parnična stranka, izvršen je uvid u isplatne naloge na strani 419 spisa.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranje novčane tražbine broj 366- 128/2006 od 1.12.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja se odnosi na jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 366-128/2006 1. prosinca 2006. kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 61.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za potrebe stanovanja(stambeni kredit)

- da je u članku 5. tog Ugovora određeno da prije isplate kredita se odbija od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita,

- da je tuženik od tužitelja dana 16. prosinca 2006. naplatio jednokratnu naknadu po odredbi članka 5. Ugovora o kreditu u iznosu od 465,53 eura,

- da tužitelj u ovom predmetu vezano za predmetni ugovorni odnos spram tuženika ima status potrošača,

- da u čl. 8. predmetnog ugovora je propisano kako tužitelj može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomični otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku a u slučaju prijevremene otplate je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe – Adria Bank d.d.

7. Sporno je da li su ugovorne odredbe o obvezi plaćanja jednokratne naknade u određenom postupku iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita ništetna te je sporno da li je tuženik ovlašten zaračunati naknadu prilikom prijevremene otplate kredita a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega na temelju predmetnih odredbi naplatio.

8. Radi utvrđenja spornih činjenica u ovom predmetu saslušan je tužitelj koji u svom iskazu navodi da je sa pravnim prednikom tuženika 1. prosinca 2006. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine i to fiducije a ne hipoteke. Utvrđeno je da tužitelj zajedno sa suprugom u to vrijeme živio kao podstanar te da su započeli gradnju obiteljske kuće. U jednom trenutku života ostali su bez novčanih sredstava za gradnju kuće te su se dogovorili da će podići kredit sa kojim će urediti manji dio kuće i privesti ga svrsi stanovanja da se u njega mogu useliti jer za ostatak dovršetka gradnje kuće nisu imali novaca anisu više htjeli trošiti novce na podstanarstvo.

U to vrijeme tužitelj je bio u stalnom radnom odnosu dok je supruga bila nezaposlena. Tužitelj je obišao sve banke u gradu Puli te je tražio gdje može dobiti najpovoljniji kredit. Tužitelj je prosječna osoba koja se ne razumije u bankarstvo te prema ocjeni suda iskreno govori kako je vjerovao bankama sa kojima je pregovarao. Kada je došao kod tuženika bankarica da mu je sugerirala da uzme kredit u švicarcima jer da je to najsigurniji kredit. Tužitelj navodi da ju je poslušao jer da joj je vjerovao te da je smatrao kako osoba u banci ne bi njemu nešto loše preporučila.

9. Tužitelj prilikom pregovaranja za predmetni kredit nije imao mogućnosti postavljati nekakve svoje uvjete glede osiguranja kredita, kamata i troškova jer su uvjeti banke bili takvi da ukoliko želiš kredit moraš prihvatiti njihove uvjete ili kredit nećeš dobiti. Tako se je tužitelj osigurao u Grawe osiguranje d.d kako mu je to savjetovala banka i policu životnog osiguranja vinkulirao u korist banke. Tužitelj navodi da je razgovarao prilikom zaključenja ugovora o prijevremenoj otplati kredita da li im on mora nešto dodatno platiti što mu je bilo bitno obzirom na ratu kredita, na što mu je banka odgovorila da neće imati nikakvih troškova.

Obzirom na činjenicu da je tužitelju zbog tečaja CHF porasla rata kredita on je podigao novi kredit u PBZ bank d.d. i sa tim kreditom prijevremeno otplatio kredit kod tuženika te navodi kako se vrlo dobro sjeća da su mu tom prilikom naplatiti naknadu od 947,68 eura na što se on bunio ali da su mu rekli da to mora platit. Isto se tako sjeća da su mu prilikom isplate kredita uzeli od kredita 465,53 eura na što se isto bunio a da su mu oni rekli da je to ulazna naknada i da to mora platiti. Tužitelj navodi da nikada nije dobio prije zaključenja ugovora nekakve pisane uvjete o tim spornim naknadama niti mu je bankar osobno objasnio na što se odnose te naknade već da su mu rekli da to svi plaćaju i da se tu ništa ne može učiniti. Tužitelj navodi da nije bio upoznat sa ulaznim i izlaznim naknadama banke prije zaključenja kredita, niti u usmeno ni u pisanom obliku. Navodi da se sa bankom nije mogao uopće pregovarati već si mogao potpisati unaprijed pripremljeni ugovor ili odustati.

10. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i uvjerljivim, uz napomenu da ni tuženik njegov iskaz nije osporio.

11. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da tekst ugovora sastavio tuženik kao kreditor te da tužitelj o spornim odredbama nije mogao pregovarati jer mu takva mogućnost nije ostavljena. Upravo suprotno, tužitelj u svom iskazu u više navrata ističe da nije znao što znače te naknade a kada ih je osobno upitao da li će nešto platiti u slučaju prijevremen otplate kredita u banci da su mu rekli da ništa ne plaća. Utvrđeno je da banka tužitelju uopće nije objašnjavala ulazne i izlazne naknade iz ugovora iako je tužitelj pitao o tome a kod izlazne naknade su mu rekli da neće platiti ništa. Tužitelj nije dobio nikakav pisani dokument što te naknade u naravi predstavljaju i koju vrstu troškova banke pokrivaju.

12. Uzimajući u obzir predmetna činjenična utvrđenja, zaključuje se da tuženik nije dokazao svoje navode istaknute u ovom postupku. Tuženik nije dokazao da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da pregovaranja nije bilo već je banka diktirala uvjere kreditiranja, a sve da je tužitelj i dobio neke informacije prije sklapanja ugovora o kreditu, iste nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

13. Naime, ugovor o kreditu reguliran je odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje: ZOO/05), kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Povrh predmetne obveze korisnika kredita, druge novčane obveze korisnika nisu zakonski predviđene. Navedeno ne sprječava ugovaranje obveze korisnika da snosi banci nastale troškove, međutim ne način kako je ugovoreno predmetnom ugovornom odredbom uzimajući u obzir da je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj, dalje ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz naslova i sadržaja predmetne ugovorne odredbe (čl. 5. i 8. ugovora) proizlazi da je ugovorena jednokratna naknada u visini 1,25 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Analizirajući naslov i sadržaj predmetne odredbe te cijeneći iskaz tužitelja, utvrđeno je da je predmetna odredba suštinski nerazumljiva i nejasna. U predmetnoj ugovornoj odredbi uopće nije naznačeno na što se predmetna naknada odnosi i što se njome plaća. Nije čak navedeno niti ono što tuženik sada u ovom postupku navodi, a to je da je riječ o trošku obrade kredita i trošku osiguranja kredita. Jedino što se može zaključiti analizom predmetne odredbe jest da se tuženiku određuje obveza plaćanje jednokratne naknade u visini razmjernoj iznosu kredita. Pri tom niti na koji način iz teksta ugovora ne proizlazi što ta naknada predstavlja niti zašto je određena upravo u toj visini.

Naprijed navedeno se odnosi i na odredbu čl. 8. predmetnog ugovora u slučaju prijevremene otplate kredita. Navedeno je samo da je banka ovlaštena zaračunati naknadu u slučaju prijevremen otplate kredita ali se nigdje ne vidi na što se ta naknada odnosi niti koliko ona iznosi.

15. Dakle, banka nije na transparentan i provjerljiv način postupala sastavivši ovakve ugovorne odredbe, a tuženik u ovom postupku nije dokazao navod o tome da predmetne naknade predstavljaju trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita, a s time u vezi i pozadinu načina određivanja visine naknade. Predmetni navodi tuženika su paušalni jer tuženik ne elaborira što to podrazumijevaju troškovi obrade i koliko oni iznose, niti ne obrazlaže o kojim troškovima osiguranja govori. U tom smjeru tuženik niti ne predlaže izvođenje odgovarajućih dokaza.

Time tuženik, tek sada, u parničnom postupku samo formalno pokušava iznijeti što predmetne naknade predstavljaju jer se u naslovu i tekstu predmetne ugovorne odredbe uopće ne navodi na što se ista odnosi. U takvim okolnostima, ovaj sud dijeli stav tužitelja da je plaćanje predmetnih naknada nametnuto tužitelju kao uvjet od strane banke za ishodovanje kredita. Na takav zaključak upućuje dodatno okolnost da je visina naknade povezana s iznosom kredita i određena u postupku, što bi značilo da je paušalno određena i kao takva ne predstavlja konkretne i specifične troškove nastale banci. U suprotnom, takve bi troškove banka mogla s lakoćom dokazati.

16. Slijedom svega navedenog, ovaj je sud utvrdio da je navedena odredba netransparentna, apstraktna i nerazumljiva, a time nepoštena prema korisniku kao potrošaču, u smislu odredbe članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

17. Nadalje, nepoštenje banke ogleda se i u tome što je plaćanje predmetnih naknada ugovoreno kao uvjet isplate kredita. S tim u vezi valja istaknuti da je u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 84/19 i C-224/2019 navedeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

19. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

20. Nakon utvrđenja bitnih okolnosti da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 5. i 8. Ugovora, da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj te potom cijeneći utvrđenja o nedostatku transparentnosti vezano za navedenu odredbu, valja se osvrnuti na značaj i posljedice takve nepoštene odredbe za tužitelja kao korisnika kredita.

Cijeneći okolnost da je tuženik tužitelju kao uvjet za isplatu kredita prethodno nametnuo plaćanje naknade na temelju nerazumljive, neprovjerljive i paušalne odredbe, sud je ocijenio da je navedena odredba doprinijela značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pri tom visina iznosa naplaćene nakade nije uopće od utjecaja za utvrđenje značajne neravnoteže, jer bi bilo koji iznos naplaćen za uslugu koja nije pružena odnosno čiji nastanak i visina nije određena, doveo do značajne neravnoteže. Svako suprotno tumačenje opravdavalo bi ugovaranje nepoštenih odredaba jer za sobom nose teret manjih iznosa, što je nedopustivo.

21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 (članka 96. stavka 1. ZZP/07), a time ništetne u smislu članka 87. ZZP/03 (članka 102. ZZP/07) te nastavno u smislu odredbe članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. stavka 1. ZOO-a. Stoga je prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tužitelj stoga imaju pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe ugovora o kreditu nezakonito naplatio naknadu od tužitelja.

Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i ulazna naknada nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

24.Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

25. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te je, na temelju odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO/05, u točki III i IV izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 465,53 eura na ime ulazne naknade te 947,68 eura na ime naknade za prijevremeno zatvaranje kredita zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja naknada i to 16. prosinca 2006. i 1. travnja 2016. do isplate. +

26. Tuženi je tijekom postupka učinio nespornim visinu tužbenog zahtjev ali tek nakon što je provedeno financijsko vještačenje. U pravcu utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Galprom d.o.o. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi. Sud je nalaz vještaka prihvatio kao objektivan i stručan u suglasnosti sa ostalim provedenim dokazima te kao takav predstavlja valjani dokaz za utvrđenjem visine tužbenog zahtjeva.

27. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka sud je utvrdio da je tuženik tužitelju temeljem sklopljenog ugovora o kreditu broj: 366-128/2006 od 1. 12.2006. doista naplatio troškove obrade kredita dana 15.12.2006. u iznosu od 465,53 eura te naknadu radi prijevremene otplate kredita dana 31.03.2016. u iznosu od 947,68 eura. Upravo su ti iznosi tužitelju i dosuđeni u cijelosti jer je vještak nedvojbeno utvrdio visinu naplaćene naknade i datum kada je ista od strane tuženika naplaćena.

28. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

29. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ništetnost ustanovljena ovom presudom, razvidno je da zastarni rok za isplatu nije protekao.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. u vezi sa člankom 155. ZPP-a i na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Sud je tužitelju priznao troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, sastav tri pisana podneska i pristup na tri ročišta za glavnu raspravu u sveukupnom iznosu od 700 bodova. Imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura i PDV od 25% tužitelju na ime odvjetničkog troška pripada iznos od 1.750,00 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak plaćanja predujam za vještačenje u iznosu od 300,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eura i na presudu 53,09 eura sveukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 2.156,18 eura.

Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 22. prosinac 2025.

Sudac

Mirna Mačešić-Biscuoli

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku