Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: P-2919/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Sonji Miljak u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu-Građansko-upravnom odjelu u Zadru, protiv tuženika IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. studenog 2025. u prisutnosti zamjenika zakonskog zastupnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika te nakon objave presude 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da postoji potraživanje tužitelja Republike Hrvatske prema tuženiku AM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 57.771,03. -EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 27.12.2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika AM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prema tužitelju Republici Hrvatskoj, u iznosu od 34.216,84. -EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 27.12.2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate.

III. Prebijaju se utvrđene tražbine tužitelja i tuženika te se tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 23.554,19.-EUR, koji se tuženiku nalaže platiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 27.12.2022.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena pa do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, odbija kao neosnovan.

IV. Svaka strana snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem presude ovoga suda od dana 29. ožujka 2013. godine, broj: P-2708/10, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru od dana 7. svibnja 2013. tužiteljica isplatila tuženiku putem Financijske agencije iznos od 524.927,16 HRK te trošak provedbe ovrhe u iznosu od 820,00 HRK. Ove presude ukinute su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 11. siječnja 2017. godine broj: Revr-858/13. Donošenjem predmetne revizijske odluke otpala je osnova na temelju koje je izvršena isplata navedenih iznosa te je tuženik neosnovano stekao predmetni iznos. Tužiteljica se obratila tuženiku zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim tuženik zahtjev za mirno rješenje spora nije prihvatio. Predlaže se prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori postojanje gore navedenih odluka, međutim, potpuno je netočno da bi tuženiku na njegov račun bio isplaćen cjelokupan utuženi bruto iznos s kamatama, niti tužitelj to s bilo čime dokazuje. Naime, tužitelju je poznato da se radi o bruto iznosu te da je tuženiku isplaćen samo neto iznos, a ostatak do ukupnog bruto iznosa je putem Fine uplaćen upravo samom tužitelju, to jest na račun državnog proračuna, pa nije jasno temeljem čega i kako bi tuženik trebao vratiti novac tužitelju koji se nalazi na računu državnog proračuna, čime bi tužitelj bio dvostruko naplaćen po istoj osnovi. Budući da je, dakle, u tijeku ponovljeni postupak u kojem će biti donesena nova pravomoćna odluka, to tuženik predlaže da se ovaj postupak prekine do odluke u predmetu broj: Pr-12/17 kada će se znati da li postoji kakva razlika u pravu na isplatu tuženiku te ako je eventualno tuženiku isplaćeno više po ranijoj pravomoćnoj odluci tada je jasno da je i tužitelju isplaćeno više, pa će se tek tada moći utvrditi eventualne obveze na isplatu, kao i visina obveze. Tuženik dodatno ističe da je tužbeni zahtjev neosnovan jer je suprotan praksi Europskog suda za ljudska prava izraženoj u presudi I protiv RH. Prema navedenom stajalištu, tužitelj koji je vodio spor protiv Republike Hrvatske pa je nakon pravomoćne presude i naplatio potraživanje od iste, a onda je presuda po kojoj je ostvario naplatu ukinuta ne mora vratiti primljeni iznos jer bi mu vraćanjem tog iznosa bilo povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Prema tome, tuženik nije dužan vratiti iznos koji je primio jer je taj iznos primio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa predstavljalo bi povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz članka. Protokola 1. uz Konvenciju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je rješenjem od dana 14. siječnja 2019. prekinuo postupak do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred istim sudom broj: Pr-12/17.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u spis ovog suda broj: P-2708/2010 i Pr- 12/17, zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom osnove za plaćanje (l.s. 12-21), rješenje VSRH Revr – 85/13 (l.s. 22-24), dopis Službe za radne sporove od 11. travnja 2024. (l.s. 98-105).

5. Tuženik je podneskom od dana 27. prosinca 2022. istaknuo prigovor prijeboja za bruto iznos od 22.715,186 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji prigovor je uredio u podnesku od dana 4. rujna 2024. specificirajući potraživanje tuženika prema tužitelju na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje s kamatama te poreza i prireza s kamatama od 15. svibnja 2018. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do 27. prosinca 2022. godine.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan dok je prigovor prijeboja osnovan.

7. Rješenjem od dana 24. kolovoza 2022. broj: P-1654/2018 nastavljen je postupak u ovoj pravnoj stvari jer je okončan postupka koji se vodio pod brojem: Pr-12/17.

8. Predmet spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik isplati iznos stečen bez osnove i to 595.747,16 HRK tj. 79.069,24 EUR. Radi se o iznosu isplaćenom po pravomoćnoj sudskoj presudi koja je rješenjem VSRH ukinuta pa je ta osnova otpala.

9. Nije sporno između stranaka da je utuženi iznos isplaćen tužitelju po osnovi koja je kasnije otpala.

10. Sporno je da li je tuženik dužan vratiti utuženi iznos jer isti u bitnome prigovara da bi vraćanjem iznosa bilo povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva te da nije u obvezi vratiti tužitelju iznos na ime doprinosa i poreza koji se nalazi na računu državnog proračuna jer bi time tužitelj bio dvostruko naplaćen po istoj osnovi.

11. Uprava za proračun, financije i informacijske sustave, Sektor za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove, Služba za radne sporove podneskom od dana 10. svibnja 2024. godine dostavila je novi obračun potraživanja za tuženika IM radi stjecanja bez osnove.

Tuženik izračun nije osporio u matematičkom smislu te je uredio prigovor prijeboja u skladu s istim izuzev potraživanja tužitelja po osnovi procesnih kamata koje ne priznaje smatrajući ih narušavanjem ravnopravnosti u obveznom odnosu i u suprotnosti s moralom društva, kao ni doprinose, poreze i prireze koji su uplaćeni na račun države i jedinice lokalnih vlasti.

12. Prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12.1. Dakle, tužitelj nesporno mora vratiti iznos koji je primio po osnovi sudske presude koja je ukinuta pa je u neosporavanom dijelu u smislu visine - neto iznos (bez poreza, prireza, doprinosa i procesnih kamata) – prihvaćen tužbeni zahtjev kao osnovan.

12.2. U odnosu na prigovor tuženika u smislu povrede prava na mirno uživanje vlasništva – stečenog iznosa po sudskoj presudi isti se upućuje na pravno stajalište izraženo u odluci ŽS u Varaždinu broj: Gž -1105/2024-2:

„Međutim, pravilno smatra tužitelj da pravni stav izražen u navedenoj presudi Europskog suda za ljudska prava nije primjenjiv na konkretan predmet spora, jer isti polazi od pretpostavke da postojanje duga potvrđeno obvezujućom i provedivom presudom pruža korisniku presude legitimno očekivanje da će se dug naplatiti, pa da bi oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj odluci vlasti prekršile načelo pravne sigurnosti sadržano u čl. 6. protokola 1. Konvencije, s obzirom da je protiv navedene pravomoćne sudske odluke Republika Hrvatska podnijela izvanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, zatraživši ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja. Međutim kako je tuženik mogao i morao znati da postoje izvanredne okolnosti zbog kojih je isplata po navedenim odlukama prvostupanjskog i drugostupanjskog suda neizvjesna jer je protiv navedene pravomoćne presude Republika Hrvatska podnijela reviziju, kao pravni lijek koji se uobičajeno koristi radi preispitivanja pravomoćnih odluka nižih sudova, te da postoji mogućnost da navedene presude po revizijskoj odluci Vrhovnog suda budu ukinute, pa se nije mogao pouzdati u pravomoćnost istih, pogrešno se prvostupanjski sud poziva na primjenu navedene presude u konkretnom slučaju, već u ovoj pravnoj stvari valja primijeniti za ocjenu odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva odredbu čl. 1111. ZOO-a., te pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1427/2021-3 od 7. ožujka 2023. s obzirom da je isplatom po pravomoćnoj presudi koja je kasnije ukinuta otpala pravna osnova pa je imovina tužitelja prešla tuženiku bez pravne osnove“.

12.3. Dakle, nema govora da bi se donošenjem ove povoljne presude za tužitelja prekršilo načelo pravne sigurnosti sadržano u čl. 6. protokola 1. Konvencije jer je protiv pravomoćne sudske odluke kojom je naložena isplata u korist tuženika Republika Hrvatska podnijela izvanredni pravni lijek što je tuženiku bilo poznato te stoga definitivna opstojnost osnove za isplatu nije bila zajamčena.

13. Nadalje, prema odredbi čl. 195. ZOO, dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

13.1. Prije svega potrebno je naglasiti da se ovdje radi o procesnopravnom prijeboju (compensatio per judicem) budući da do podnošenja podneska tuženik nije tužitelju dao izjavu da vrši prijeboj odnosno do isticanja prigovora prijeboja u parnici dvije kompenzibilne tražbine nisu se susrele (pri tom nije potrebno da druga strana pristane na prijeboj ili da sama da izjavu o prijeboju). Obje tražbine su dospjele, istovrsne i uzajamne, što znači da svaka stranka ima status vjerovnika i dužnika, obje tražbine glase na novac i ostvarive su sudskim putem.

14. Suprotno mišljenju tužitelja ovaj sud je stava da tuženik nije pasivno legitimiran na vraćanje poreza, doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave (tako i u odluci: Gž -1105/2024-2 ŽS u Varaždinu).

15. Nastavno, prihvaćen je prigovor prijeboja kao osnovan, ali i u pogledu procesnih kamata jer s pravom tuženik tvrdi da procesne kamate za obračunato razdoblje višestruko premašuju iznos koji bi tuženik legalno mogao ostvariti na ime kamata temeljem oročenja u državi pa tu svakako ne postoji ravnopravnost shodno načelima obveznog prava kao i što to ne može biti sukladno moralu društva jer tuženik nije svojom krivnjom doveden u predmetnu pravnu poziciju prema kojoj se od njega sada traži da vrati procesnih kamata više nego što bi mogao legalno ostvariti kamata štednjom u RH.

Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023). Sud je stava da su stranke približno u jednakim dijelovima uspjele u parnici s obzirom da visinu prihvaćenog tužbenog zahtjeva tj. odbijenog dijela, a u odnosu na u cijelosti prihvaćen prigovor prijeboja.

U Zadru, 22. prosinca 2025.

S U D A C

Sonja Miljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud u Zadru pisano u tri istovjetna primjerka.

D N A: Tužitelju po ODO GUO Zadar

Tuženiku po punomoćniku