Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-437/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Slamiću, odvjetniku u Virovitici, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 5. prosinca 2025., nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 5. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavak 1. pod nazivom ”TROŠKOVI” Ugovora o kreditu od 04. studenog 2005. godine broj: 5140030242 – 69800008093/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziranog od strane javne bilježnice Brigite Anđal-Mlinarić dana 07.11.2005. godine pod brojem UO—16/05, sklopljenog između tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravni sljednik Slavonska banka d.d.) kao kreditora i tužitelja NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % (jedan zarez dvadeset posto) jednokratno, unaprijed.“

II

Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravni sljednik Slavonska banka d.d.) da tužitelju NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 277,78 EUR (slovima: dvjestosedamdesetsedam eura i sedamdesetosam centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 28.11.2005. godine pa do isplate i koja zatezna kamata se za razdoblje do 31.07.2015. godine određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (kao pravni slijednik Slavonska banka d.d.) da tužitelju NC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR (slovima: dvjestočetrnaest eura i četiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate i to po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 27. kolovoza 2025. podnio tužbu protiv pravnog prednika tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 4. studenoga 2005. sklopio ugovor o kreditu br. 5140030242- 69800008093/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziran od strane Javne bilježnice Brigite Anđal – Mlinarić dana 7. studenoga 2005. pod brojem UO-16/05, kojim ugovorom mu je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 36.500,00 CHF uz rok vraćanja 9 godina po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

1.3. U tužbi se nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek. SLAVONSKA BANKA Osijek d.d. je pripojena HYPO ALPE ADRIA Bank d.d., a Hypo Alpe Adria Bank d.d. je promijenila naziv u ADDIKO BANK d.d. Iz navedenog slijedi da je tuženik univerzalni pravni slijednik SLAVONSKA BANKA d.d. Osijek te sva prava i obveze koja proizlaze iz Ugovora o kreditu obvezuju tuženika, pa tako i obveze koje proizlaze iz ove tužbe.

1.4. U tužbi navodi da je odredbom članka 6. Ugovora o kreditu propisana obveza tužitelja na plaćanje, unaprijed, jednokratne naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu iznosi 1,20 %, te je tužitelju, sukladno članku 6. Ugovora o kreditu, 28. studenoga 2005. naplaćena navedena naknada u iznosu od 2.092,94 kn/277,78 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) na način da je ista naplaćena / ustegnuta od iznosa kredita.

1.5. Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 1,20 % od iznosa odobrenog kredita, a koju se tužitelj obvezuje jednokratno unaprijed. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.6. Slijedom navedenog, tužitelj ističe kako nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti , dok je tužitelj u konkretnom slučaju uzeo kredit radi adaptacije kuće

1.7. Uz to, tužitelj ističe kako plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,20 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,20 %.

1.8. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,20 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,20 %.

1.9. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 6. o naknadi za obradu kredita , a koju naknadu koju je tužitelj platio 28. studenoga 2005. u iznosu od 2.092,94 kn/277,78 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno odredbama ZZP-a, riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi.

2.1. U opširnom odgovoru na tužbu (str. 84-162 ) tuženik u bitnome prigovara da tužitelj u tužbi nije naznačio vrijednost spora, ističe prigovor zastare potraživanja, u odnosu na isplatu novčanog iznosa od 277,78 EUR, smatra da je u čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu navedeno kako se prije isplate kredita korisniku jednokratno, unaprijed odbijaju troškovi od 1,20 % iznosa kredita, a ta odredba kao i činidba na koju se tužitelj obvezao, je u potpunosti određena. Osim toga, tuženika navodi da banka sukladno presudi C-621/17 suda Europske unije ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, da je tzv. ulazna naknada izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. te da ukoliko sud ipak provede test poštenosti, smatra da sporna ugovorna odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik se u odgovoru na tužbu, između ostalog, poziva na odredbe čl. 59. ZZP/03, čl. 61. st.1. ZZP/03, čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, čl. 84. ZZP/03 , zatim na odredbe čl. 11. ZOO, čl.1066. st. 2. ZOO, čl. 296. st. 3. ZOO, odredbe čl. 173. Zakona o bankama, te Odluke suda Europske unije.

2.2. Tuženik opreza radi predlaže da sud odredi vrijednost spora , budući da tužitelj nije u tužbi označio vrijednost spora , te predlaže vrijednost predmeta spora odrediti prema kondemnatornom dijelu tužbenog zahtijeva radi isplate .

2.3. Uz naprijed navedeno, tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

2.4. Radi naprijed navedenoga, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva te isplata novčanog iznosa od 277,78 EUR.

4. Nesporno je tijekom postupka da je tužitelj 4. studenoga 2005. zaključio s pravnim prednikom tuženika Ugovor o kreditu u kojem je u čl. 6. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti jednokratne troškove obrade kredita od 1,20 % od iznosa kredita.

5.1. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 6. Ugovora o kreditu tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 277,78 EUR , budući da taj iznos odnosno visinu tužbenog zahtjeva u tom iznosu, tužena u odgovoru na tužbu ne osporava (str. 85).

5.2. Sporno je između stranaka je li odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, je li tuženik dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 277,78 EUR te je li potraživanje tužitelja u zastari.

6.1. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 5140030242-69800008093/2005 (str. 8-22), Djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 23-50), isplatni nalog (str. 51), Sudska praksa (str. 52-80), dopis tužitelja tuženiku od 20. kolovoza 2025. (str. 79), email tuženika tužitelju od 22. kolovoza 2025. (str. 80), odgovor na tužbu tuženika od 2. listopada 2025. (str. 84-162), podnesak punomoćnika tužitelja od 22. listopada 2025. (str. 165-169), podnesak tuženika od 24. listopada 2025. (str. 172-176), podnesak tuženika od 27. listopada 2025. (str. 177-178), podnesak tužitelja od 31. listopada 2025. (str. 179-198), podnesak tuženika od 3. prosinca 2025. (str. 201), saslušan je tužitelj (str. 203-204) te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

6.2. Među strankama je nesporna visina tužbenog zahtjeva od 277,78 EUR ( str. 85) tako da na tu okolnost sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

7. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a pravni prednik tuženika kao kreditor, 4. studenoga 2005. zaključili Ugovor o kreditu,

- da tužitelj s pravnim prednikom tuženika nije pregovarao o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisao već sačinjen tipski ugovor,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 36.500,00 CHF,

- da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove, sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga , koja iznosi 1,20%, jednokratno, unaprijed, kao i troškove javnobilježničkih usluga , sudskih pristojbi kao i druge eventualne troškove ,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 277,78 EUR / 2.092,94 HRK, što tijekom postupka tuženik nije ni osporavao.

8. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003., dalje ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, dalje ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP).

9.1. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluge, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

9.2. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 4. studenoga 2005., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.3. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužitelj ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

9.4. Obzirom da tuženik tvrdi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužitelj upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi podliježe li ta odredba uopće testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.5. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.6. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.7. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.8. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.9. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.10. Pri ocjeni je li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluge, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

9.11. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada u iznosu od 277,78 EUR / 2.092,94 HRK , jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

9.12. Tužitelj u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i ugovaranje ove naknade u svom iskazu u bitnom navodi da prilikom sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati, te da je predmetni kredit podigao 2005. godine kod tadašnje Slavonske banke, čiji je sljednik tuženik, za adaptaciju kuće, pri čemu ističe da u to vrijeme nije imao nikakvu firmu, niti obrt, tako da je namjena kredita bila isključivo za adaptaciju kuće. Uvjet za podizanje tog kredita bilo je plaćanje i naknade za obradu kredita u visini 1,20 %, što je saznao tek kod potpisivanja ugovora o kredita prilikom isplate kredita. Ističe da je tek tad primijetio da mu nije isplaćen iznos koji je ugovorio s bankom te su mu objasnili su od tog ugovorenog iznosa kredita odmah odbili iznos za naknadu obrade kredita. U svom iskazu navodi da nikada nije primio nikakav pisani materijal kojim bi mu bilo objašnjeno plaćanje naknade za obradu kredita, a niti je mogao utjecati na predmetnu odredbu za plaćanje naknade , jer mu je prilikom podizanja kredita bilo rečeno da može pristati na uvjete ili odustati od kredita, po principu "uzmi ili ostavi".

9.13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

9.14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.15. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužitelj samo potpisao unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

9.16. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran da će biti dužan platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

9.17. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva, tako da svoju tvrdnju nije ničim dokazao.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C-621/17 (N Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

11.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

11.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koji potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

12.1. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

12.2. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila radi čega je sud prigovor zastare potraživanja tuženika odbio kao neosnovan.

12.3. S obzirom na naprijed navedeno, savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan , te je presudio kao u točki I. i II. izreke ove presude, dakle, utvrdio ništetnom odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora te naložio tuženiku isplatu iznosu od 277,78 EUR koji je tuženik naplatio tužitelju prilikom odobravanja kredita, a radi se o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu.

13.1. Tužitelj je uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP- a. O troškovima postupka sud je odlučio i primjenom odredbi čl. 155. i čl. 164. ZPP- a.

13.2. Tuženik je prigovorio nenaznačenoj vrijednosti spora u tužbi. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti (toč. I.) i isplatu iznosa od 277,78 EUR (restitucijski zahtjev, toč.II.). Sukladno odredbi čl.14. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018, 51/2023) te čl. 40. st.3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora je visina postavljenog restitucijskog zahtjeva od 277,78 EUR.

13.3. Obzirom na vrijednost predmeta spora (277,78 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23., dalje: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe- 25 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za obrazloženi podnesak od 30. prosinca 2025. – 25 bodova(Tbr.8. t.1. Tarife), za ročište održano 5. prosinca 2025. – 25 bodova(Tbr.9. t.1. Tarife) , što ukupno iznosi 75 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 150,00 EUR, čemu treba dodati PDV ( 25%) u iznosu od 37,50 EUR.

13.4. Tužitelju su priznat troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u iznosu od 26,54 EUR.

13.5. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište radi objave presude jer isto ročište nije niti održano.

13.6. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 214,04 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Virovitici 5. prosinca 2025.

Sudac:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja – odvjetnik Krešimir Slamić, Andrije Kačića Miošića 1, Virovitica

2. Za tuženika – odvjetnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., Ilica1/A, Zagreb