REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pn-2344/2023-252

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Abramović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete,, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja Kristine Abramović, odvjetnice, te zastupnika tuženika Tomislava Klasića, savjetnika u OGDO u Zagrebu, dana 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.000,00 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.000,00 eur te sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos tekuće od 24. studenog 2012. godine pa do 20. listopada 2015. godine.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Presudom ovog suda posl.br. Pn-1675/13 od 15. lipnja 2015. godine naloženo je Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju iznos od 5.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 70.200,00 kn.

2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-9484/15 od 10. siječnja 2017. godine odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđen odbijajući dio prvostupanjske presude, dok je u dosuđujućem dijelu presuda preinačena te je odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.000,00 kn s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2314/2017 od 16. prosinca 2020. godine revizija tužitelja odbačena je kao nedopuštena.

4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-835/2021 od 11. srpnja 2023. godine usvojena je ustavna tužba te su ukinute presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-9484/15 od 10. siječnja 2017. godine te presuda i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-1675/13 od 15. lipnja 2015. godine, te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Tužitelj u ponovnom postupku ostaje kod tužbe u kojoj navodi da mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i četiri mjeseci temeljem presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kv-1219/12 od 07. siječnja 2013. godine. Tužitelj je prvo od 20. travnja 2011. godine boravio u Zatvoru u Zagrebu u svojstvu pritvorenika, da bi dana 12. kolovoza 2011. godine bio upućen na izdržavanje kazne, koju i nadalje izdržava u Zatvoru u Zagrebu. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se u skladu s odredbom čl. 186.a. Zakona o parničnom postupku, obratio Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, međutim, dopisom od 21. veljače 2013. godine Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu je izvijestilo tužitelja da nalazi njegov zahtjev neosnovanim. Tužitelj navodi kako je istome zbog uvjeta smještaja u Zatvoru u Zagrebu povrijeđeno njegovo ustavno pravo iz čl. 25. i 35. Ustava Republike Hrvatske u svezi s čl. 3. Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava, odnosno da je istome tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede prava na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva. Tijekom svog boravka u Zatvoru u Zagrebu tužitelj je smješten u prostoriji, tj. ćeliji, površine cca 20 m2 zajedno s drugih 6 do 7 zatvorenika (broj zatvorenika varira). U prostoriji se osim kreveta nalaze dvije male klupe i stol, za koji stol može sjesti četvero ljudi. Ostali zatvorenici svoje obroke jedu stojeći ili sjedeći na krevetima. Zbog skučenosti prostorije nije se moguće istom kretati, osim ako većina zatvorenika ne sjedi ili leži na krevetima, što dovodi do osjećaja tjeskobe i razdražljivosti, a često i do međusobnih sukoba. Sanitarni čvor se nalazi u istoj prostoriji i djelomično je odvojen zidom koji ne doseže do stropa, nema vrata niti bilo kakve druge pregrade, a to kako bi pravosudni policajci imali uvid u to što se događa u ćeliji. Slijedom toga, događa se da pojedini zatvorenik obavlja svoje fiziološke potrebe, dok drugi zatvorenici jedu, a nema govora niti o minimumu privatnosti. U jutarnjim satima, s obzirom na broj zatvorenika na jedan sanitarni čvor, na obavljanje nužde se zna čekati i o pola sata, a ukoliko tužitelj ne bi mogao izdržati, nuždu je bio prisiljen obavljati pred drugima u bocu, čašu ili slično. Ventilacije u prostoriji nema, iako većina zatvorenika puši, što u ljetnim mjesecima u kombinaciji s otvorenim sanitarnim čvorom, uzrokuje nesnosan smrad. Što se tiče cjelovite higijene, odnosno tuširanja, u prostoriji nema kupaonice, nego se tuširanje obavlja u zajedničkim kupaonicama jednom tjedno, a za više od toga, tužitelj mora podnijeti zahtjev, koji nije uvijek odobren. Nadalje, tužitelj ima obitelj koja istoga može posjećivati, no obitelj da bi ga vidjela prisiljena je čekati satima, ponekad i 4 do 5 sati. Posjeta se zatim odvija u maloj prostoriji pregrađenoj staklenom stijenom zajedno s drugim zatvorenicima i njihovim posjetiteljima, razgovor je lišen bilo kakve intime i zbog izrazite buke se teško mogu čuti zatvorenici i posjetitelji. Tužitelj smatra da je takav režim posjeta neprimjeren u pogledu kvalitete dopuštenog kontakta te u pogledu dugotrajne i iscrpljujuće procedure koja prethodi posjetu, zbog čega se teško može govoriti da tužitelj ima adekvatne kontakte s obitelji i vanjskim svijetom. Što se pak tiče dostupnosti i kvalitete medicinske skrbi, uobičajen je postupak da liječnik prima zatvorenike (pacijente) s određenog odjela jednom tjedno, a zatvorenik prije toga mora pisanom zamolbom zatražiti posjet liječnika. S obzirom na prenapučenost, odnosno veliki broj zatvorenika na pojedinog liječnika, često se dogodi da tužitelju ne bude omogućeno vidjeti liječnika jer liječnik izabere zatvorenike za koje smatra da im je prvenstveno potrebna skrb (bez da zatvorenike prije toga vidi i izvrši pregled), što u konačnici rezultira time da tužitelj ponekad i tjednima mora čekati da dođe na red. U ćeliji ne postoji prekidač za hitne slučajeve, pa ukoliko bi tužitelj ili koji drugi zatvorenik trebao hitnu pomoć pravosudnog policajca ili liječnika, takvu pomoć se ne može zatražiti, nego tužitelj mora udarati po vratima ćelije i dozivati pravosudnog policajca, koji nema ključeve od ćelija, već nakon što utvrdi da je kome potrebna kakva pomoć, mora otići do drugog dijela Zatvora do tzv. dežurnog pravosudnog policajca koji ima ključeve ćelija. U hitnim situacijama to može dovesti do strašnih i nepopravljivih posljedica. Također, valja reći da ćelije nemaju vatrodojavni sustav niti zaštitu od požara. U pogledu prehrane, svaki tjedan tužitelj dobija istu vrstu jela, odnosno u Zatvoru se priprema isključivo sedam vrsta jela, pa samo varira raspored jela tijekom pojedinog tjedna, što na koncu dovede do zasićenja jednom te istom hranom i gubitkom apetita. Smještajni uvjeti Zatvora u Zagrebu ne odgovaraju standardu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava niti odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Slijedom navedenog, potražuje naknadu neimovinske štete u iznosu od 75.200,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

6. Podneskom od 30. siječnja 2025. godine tužitelj je uredio zahtjev u skladu sa promjenom valute u Republici Hrvatskoj, te zatražio isplatu iznosa od 9.980,76 eur s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

7. Podneskom od 12. ožujka 2025. godine tužitelj je naveo kako je u Zatvoru u Zagrebu boravio u periodu od 20. travnja 2011. godine do 20. listopada 2015. godine, kada je pušten na slobodu, odnosno ukupno 4 godine i 6 mjeseci. Tužitelj povisuje svoj zahtjev te potražuje s osnova naknade štete isplatu iznosa od 15.000,00 eur sa pripadajućom zateznom kamatom koja na iznos od 9.980,76 eur teče od 24. studenog 2012. godine, a na iznos od 5.019,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2015. godine.

8. Tužena je podnijela odgovor na tužbu u kojem je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te navela kako je točno da je tužitelj bio u Zatvoru u Zagrebu kao pritvorenik počevši od 20.04.2011., a potom počevši od 12.08.2011. pa do danas kao zatvorenik, ali je istaknula kako su tužitelju bili i jesu ispunjeni svi propisani uvjeti njegovog boravka u zatvoru, i to:

- u odnosu na mogućnost održavanja osobne higijene (čl. 76. st. 3. ZIKZ- a),

- u odnosu na opremljenost zatvora i kaznionice sanitarnim uređajima koji omogućavaju obavljanje fizioloških potreba zatvorenika u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele (čl. 74. st. 5. ZIKZ-a),

- pružanje kontinuirane i adekvatne opće i specijalističke zdravstvene zaštite tužitelju.

te da je stoga njegov smještaj u smislu čl. 14. st. 1. toč. 1. ZIKZ-a primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, te da su osim prenapučenosti (površina sobe 21,10 m², a volumen 49,80 m³) svi ostali navodi tužitelja netočni i rezultat su neobjektivne percepcije samo tužitelja kao osobe čija su prava svakako ograničena činjenicom obveze služenja zatvorske kazne na temelju pravomoćne osuđujuće kaznene presude. Ukazuje kako činjenica da tužitelj nije smješten u prostoriji koja zadovoljava kriterije površine i volumena propisane ZIKZ-om ne znači da je tužena time ciljano i namjerno uskraćivala i uskraćuje prava tužitelja, već da je to posljedica objektivne okolnosti – prekapacitiranosti zatvora, te da zatvor stoga sukladno čl. 12. ZIKZ-a poduzima sve drugo što je u njenoj moći kako bi život zatvorenika, pa tako i tužitelja, bio što sličniji postojećim općim životnim okolnostima zbog čega tužena spori da bi za tužiteljevog boravka u zatvoru kod tužitelja došlo do povrede ustavnih prava tužitelja u smislu čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava RH, a da duševna bol tužitelj, koju je on navodno trpio zbog nedovoljnog prostora zatvorskih ćelija, ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja koji je povezan s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode jer zatvorski uvjeti ne mogu biti isti kao uvjeti na slobodi. Navodi kako je skučenost ćelije uslijed prekapacitiranosti tužitelju nadoknađena omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana slijedom čega je njegov zahtjev za naknadu neimovinske štete neosnovan.

9. U tijeku postupka izvršen je uvid u Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4182/2008 od 17.03.2009. (list 6-22 spisa), Presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. Kv-1219/12 od 07.01.2013. (list 23-26 spisa), Tjedni jelovnik za zatvorenike od 21.10.2013. do 27.10.2013. (list 58-59 spisa), Rezultate ispitnog izvještaja zdravstvene ispravnosti hrane (list 60-61 spisa), Odluku Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Zatvora u Zagrebu od 02.11.2011. (list 62 spisa), Tužiteljeve zamolbe (list 63-69, 141-147, 149-150 spisa), Pojedinačni program izvršavanja tužiteljeve kazne zatvora (list 70 spisa), Presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. Kv- 537/13 od 18.06.2013. (list 71-72 spisa), Zdravstveni karton i medicinsku dokumentaciju tužitelja (list 73-124 i 139-140 spisa), Preslike zapisnika o očevidu iz ovosudnih spisa posl.br. Pn-1811/13 i Pn-3920/12 (list 158-163 spisa), Izvješće Ustavnog suda Republike Hrvatske o uvjetima života u zatvorima od 12.06.2014. (list 164-179 spisa), Preslike zapisnika iz ovosudnih spisa posl.br. Pn-4124/12, Pn- 3012/13 i Pn-3932/12 s iskazima svjedoka MI, ŠI, DI i ŽI (list 210-218 spisa), a proveo je i dokaz saslušanjem svjedoka JI (list 182, 183 i 185 spisa), svjedoka ŽI (list 204- 205 spisa), svjedoka MI (list 205-206 spisa), svjedoka DI (list 206 spisa) i svjedoka ŠI (list 206-207 spisa), te dokaz saslušanjem stranaka, tj. pristupjelog tužitelja (list 184-186 spisa), te je izvršen uvid u podatke Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zagrebu, Ur.br. 514-10-06-14-01/04-25-03 od 13. lipnja 2025. godine (list 355-356 spisa).

10. Sud nije proveo očevid na licu mjesta u Zatvoru u Zagrebu, obzirom su stranke na ročištu 03. veljače 2015. godine suglasno pristale koristiti zapisnike s očevida priloženog uz podnesak tužitelja uz 05. studenog 2014. godine, nakon čega je tužitelj povukao prijedlog za očevidom.

11. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

12. Odredbom čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom te da se pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.

13. Nadalje, odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da težina povreda i okolnosti slučaja to opravdavaju, time da se pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade treba voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, kao i o tome da se dosuđenom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

14. Prvenstveno valja istaći kako je sud vezan činjeničnim navodima tužbe te navodima koje tužitelj iznese tijekom postupka, a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

15. Među stranka nije sporno da je tužitelj boravio u istražnom zatvoru Zatvora u Zagrebu od 20. travnja do 12. kolovoza 2011. godine te potom na izdržavanju kazne zatvora u Centru za dijagnostiku od 12. kolovoza do 05. rujna 2011. godine, te u Zatvoru u Zagrebu na izdržavanju kazne zatvora od 05. rujna 2011. do 20. listopada 2015. godine, sve temeljem presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. Kv-1219/12 od 07. siječnja 2013. godine.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je prvo bio u istražnom zatvoru na prvom odjelu Zatvora u Remetincu, počevši od 20. travnja 2011. pa do 08. ili 10. mjeseca 2011. godine. Nakon toga je kratko premješten na peti odjel, a zatim krajem 2011. godine na šesti odjel. Na šestom odjelu je bio skoro dvije godine, odnosno do veljače 2013. godine. Od veljače 2013. godine pa slijedećih oko godinu i dva ili tri mjeseca bio je na osmom odjelu, nakon čega je premješten na sedmi odjel, gdje je sve do danas. Sve ćelije u kojima je bio su otprilike istih dimenzija, no ne može reći koje su to točno dimenzije. U svakoj od tih ćelija je bilo tri kreveta na kat i jedan pomoćni krevet, zatim dva noćna ormarića, jedan stol i dvije klupe za ukupno četiri osobe, te WC poluotvorenog tipa, sve kako je to svjedok iskazivao. U ćeliji svakog dana borave oko 22 sata. Dva sata dnevno u pravilu imaju za šetnju u dvorištu i jedanput tjedno sport (nogomet) sat vremena. Od opisanog stanja ga najviše boli to što je WC blizu stola gdje se jede, a u zatvoru ima svakakvih zatvorenika. Jednako tako ga, ako ne i više, boli to što je u zatvor ušao zdrav, a sada je bolestan. Prebolio je u 2. mjesecu 2013. godine upalu pluća, a 2014. godine je saznao da boluje od hepatitisa C, iako je siguran da je u zatvor ušao zdrav. Prostorija za posjete je onakva kakvom ju je svjedok opisao. Još nije imao ni jednu posjetu pa ne zna točno kako ta prostorija izgleda. Kada ga se pita da li postoji još nešto što ga posebno tišti u zatvoru, navodi da je to u osnovi to. Može još samo reći da od kad je u zatvoru da mu je i psihičko stanje loše. Kada ga se pita kako se osjeća zbog toga što je u ćeliji zatvoren 22 sata dnevno, navodi kako se osjeća jadno i da ga to smeta. U prostoriji zbog namještaja nema puno mjesta za kretanje, možda kojih 2 metra dužine. Kako je WC u istoj prostoriji, to se često osjete mirisi, a što ga naročito smeta prilikom jela. U ćeliji ima puno žohara. Zna ih zateći u krevetu, ispod linije, TV-a, a zbog toga se također osjeća jadno. Nogomet ima mogućnosti igrati jedanput tjedno, no često ga ne igra jer ne može zbog zdravlja. U zatvoru je u veljači 2013. godine dobio upalu pluća, žalio se medicinskoj sestri da ima temperaturu, no liječničku pomoć je dobio tek četiri dana nakon što se prvi puta žalio. Kroz ta četiri dana mu je medicinska sestra znala reći da mu je dobro i da ionako svaki dan od nje prima Subokson i da će mu biti dobro. Četvrti dan je u ćeliji pao u nesvijest i tada je odvezen liječniku na liječnički pregled i utvrđena mu je upala pluća. Pretpostavlja da mu je hepatitis C utvrđen tek u veljači 2013. godine, kada mu je krv zbog upale pluća vađena u vanjskoj bolnici, a ne u zatvoru. To ne zna točno jer je o hepatitisu C obaviješten od svog zatvorskog referenta Veronike Goluža tek 2014. godine. Od tada pa do danas u više navrata je pisao zatvorskom liječniku za terapiju, ali mu do danas terapija nije dodijeljena. Prema njegovim saznanjima terapija za hepatitis C je uzimanje lijeka interferon kroz šest mjeseci. Isprva je imao samo usmenu informaciju svog zatvorskog referenta da boluje od hepatitisa C, a naknadno je tražio kopiju zdravstvenog kartona od svog zatvorskog liječnika, koju je također čekao kojih šest mjeseci i nakon toga dobio, a iz nje na nekim mjestima piše da boluje od hepatitisa C, a na nekim mjestima u kartonu piše da ne bolujem. Unatoč tome apsolutno ništa nije poduzeto u pogledu liječenja njegovog hepatitisa C. Nije nikada primio nikakvu terapiju. Kada ih pita, nitko ništa ne zna niti išta poduzima oko njegove bolesti. Zbog toga se osjeća jadno i nikako. Kada ga se pita je li zabrinut, navodi da jest. Kada ga se pita je li ga strah, navodi da jest. Zbog hepatitisa C je u zatvorskoj bolnici bio na pregledima u lipnju 2013. i veljači 2014. godine. Tada su mu u zatvorskoj bolnici rekli kako država nema novaca za lijekove za njegovu bolest. Točno je da se u zatvoru više puta žalio na nesanicu, tjeskobu i depresiju te mu je liječnik tada dao tablete. Po njegovoj ocjeni tablete mu ne pomažu. Uzimajući u obzir svo opisano stanje u ćeliji, odnosno zatvoru, općenito se osjeća bijedno i jadno.

17. Iz iskaza saslušanih svjedoka ŽI, MI, DI te ŠI te iz zapisnika o očevidu provedenom u Zatvoru u Zagrebu, proizlazi da su uvjeti u Zatvoru u Zagrebu u bitnom onakvi kako ih opisuje tuženica u svom odgovoru na tužbu u pogledu opremljenosti soba, izgleda sanitarnog čvora, mogućnosti i prava zatvorenika u odnosu na posjete i boravak na svježem zraku te kvalitetu prehrane.

18. U odnosu na navode tužitelja da u prostoriji nema ventilacije, iz iskaza svjedoka JI i iskaza samog tužitelja, kao i iskaza svih ostalih svjedoka, utvrđeno je da su sobe u kojima je tužitelj boravio imale prozore koji su se mogli otvoriti.

19. Nadalje je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da nije imao niti jednu posjetu u zatvoru te ne zna kako ta prostorija točno izgleda. Stoga su neosnovani navodi tužitelja iz tužbe da su mu onemogućeni, odnosno otežani posjeti obitelji.

20. Također se tužitelj u svom iskazu ne osvrće na to da bi mu zbog eventualnog nedostatka prekidača za hitne slučajeve bio otežan boravak u zatvoru ili ostvarivanje prava na pomoć niti to proizlazi iz iskaza svjedoka JI.

21. U odnosu na navod tužitelja kako mu nije pružena primjerena zdravstvena zaštita, sud je iz iskaza tužitelja i uvidom u zdravstveni karton i medicinsku dokumentaciju tužitelja utvrdio da tužitelj nakon dijagnosticiranja hepatitisa C nije pravovremeno dobivao liječničke preglede, te da nije dobio niti do današnjeg dana dobiva primjerenu terapiju za ovu tešku bolest, te da ga sama bolest, ali i postupak liječenja u zatvoru izuzetno teško pogađa. Tužitelju je prilikom hospitalizacije zbog upale pluća u razdoblju od 14.02.2013. do 20.02.2013. (list 104 spisa) u zatvorskoj bolnici otkrivena infekcija virusom hepatitisa C, te su mu odmah preporučene daljnje pretrage u hepatalnoj ambulanti zatvorske bolnice. Potom spisu prileži povijest bolesti od 11.06.2013. (list 122 spisa) u kojoj je samo kratko navedeno da se tužitelj obvezan javiti u zatvorsku ambulantu po ugovaranju osnovnog zdravstvenog osiguranja i dopunskog zdravstvenog osiguranja s nalazima preporučenih pretraga i specijalističkog pregleda. Preostali dokumenti su povijesti bolesti od 11.02.2014. (list 99 i 105 spisa) i u jednom od njih je navedeno (list 105 spisa) kako traženi nalazi serološke i molekularne dijagnostike nisu dostavljeni, a da je od prethodnog pregleda proteklo više od 6 mjeseci pa da su danas ponovno izvađeni uzorci krvi za ove pretrage i pohranjeni u ovoj ambulanti, te je od tužiteljevog liječnika opće medicine zatražena uputnica za pretrage u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, uz napomenu kako je tužitelj po ugovaranju osnovnog zdravstvenog osiguranja i dopunskog zdravstvenog osiguranja i s nalazima preporučenih pretraga i specijalističkog pregleda obvezan ponovno se javiti u zatvorsku bolnicu, te da je u drugom navedeno (list 99 spisa) da se predterapijska dijagnostička obrada, postupak odobravanja liječenja interferonom i liječenje kroničnog hepatitisa c provodi u suradnji s ustanovama javnog zdravstva, a da tužitelj ima osnovno zdravstveno osiguranje, ali ne i dopunsko zdravstveno osiguranje, dok zatvorski sustav nema raspoloživih financijskih sredstva za financiranje dijagnostičke obrade i liječenje tužitelja s kroničnim hepatitisom, to liječnik preporučuje da se posredovanjem službe tretmana za tužitelja kao bolesnika izvrši izbor liječnika obiteljske medicine te da mu se kao ovisniku o opojnim drogama koji je sada na supstitucijskoj terapiji ugovori dopunsko zdravstveno osiguranje na teret proračuna tužene uz prilaganje psihijatrijskog specijalističkog nalaza. Druge dokumentacije o pretragama i terapiji hepatitisa C kod tužitelja u spisu nema. Kako je sukladno čl. 221. ZPP-a općepoznata činjenica da je hepatitis C teška kronična bolest koja uzrokuje cirozu jetre i rak jetre, te posljedično smrt bolesnika, a iz utvrđenog proizlazi da se tužiteljevi pregledi obavljaju sporim intenzitetom, te da terapije nije bilo iako mu je bolest prvi puta dijagnosticirana još u veljači 2013., to je razvidno da je tužena u konkretnom slučaju postupila protivno čl. 14. st. 1. toč. 7. Zakona o izdržavanju kazne zatvora, prema kojem svaki zatvorenik ima pravo na zdravstvenu zaštitu, te čl. 103. istog Zakona prema kojem se zatvoreniku osigurava liječenje te mjere i aktivnosti zdravstvene zaštite kvalitetom i opsegom određenim u javnom zdravstvu za osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja te da se zatvoreniku koji nema zdravstveno osiguranje liječenje osigurava na trošak zatvora.

22. Uvidom u podatke Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zagrebu, Ur.br. 514-10-06-14- 01/04-25-03 od 13. lipnja 2025. godine, tužitelj je boravio u istražnom zatvoru Zatvora u Zagrebu u razdoblju od 20. travnja do 12. kolovoza 2011. godine, smješten na I. zatvorskom odjelu u sobama 8, 10 i 12 smješten sa 5-6 istražnih zatvorenika.

U razdoblju od 12. kolovoza do 05. rujna 2011. godine tužitelj se nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Centru za dijagnostiku u Zagrebu (posebno kazneno tijelo smješteno na istoj adresi kao i Zatvor u Zagrebu), smješten na V. zatvorskom odjelu u sobi 91 sa još 6-7 zatvorenika.

U Zatvoru u Zagrebu nalazio se na izdržavanju kazne zatvora od 05. rujna 2011. do 20. listopada 2015. godine, smješten kako slijedi:

- od 05. rujna do 03. listopada 2011. godine na VI. zatvorskom odjelu u sobi

98 sa još 5-6 zatvorenika,

- od 03. listopada 2011. do 04. siječnja 2013. godine na VIII. zatvorskom odjelu u sobi 135 sa još 6 zatvorenika,

- od 04. siječnja do 11. veljače 2013. godine na VI. zatvorskom odjelu u sobi 109 sa još 5-6 zatvorenika,

- od 11. veljače 2013. godine bio je smješten na VIII. zatvorskom odjelu u sobama 147 i 137 sa još 5-6 zatvorenika.

Uvidom u predmet naknade štete, u sobi 137 na VIII. zatvorskom odjelu boravio je sigurno do 07. travnja 2014. godine.

Daljnjim podacima o smještaju (nakon 07. travnja 2014. godine), kao i podacima o točnom broju zatvorenika s kojima je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu boravio ne raspolažemo. Naime, Evidencije smještaja zatvorenika na odjelima i u sobama za traženo razdoblje izlučene i uništene, sukladno odredbama Pravilnika o zaštiti i korištenju arhivskog i registraturnog gradiva Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa.

Sobe 8, 10, 12, 91, 98, 109, 136, 137 i 147 su površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3, a u sobi se nalazi sanitarni čvor površine 1,57 m2, odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm. Sanitarni čvor je opremljen "čučavcem", umivaonikom sa toplom i hladnom vodom i ogledalom, a u sobama 98 i 109 opremljen WC školjkom, umivaonikom sa toplom i hladnom vodom i ogledalom.

23. Razmatrajući zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a za koju povredu tužitelj tvrdi da je uzrokovana uvjetima boravka u Zatvoru u Zagrebu, sud je pošao od toga da se dužnost tuženice u zaštiti dostojanstva pritvorenika i zatvorenika temelji na Ustavu Republike Hrvatske koji u čl. 23. zabranjuje podvrgavanju ikoga bilo kakvom obliku zlostavljanja, a čl. 25. proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

24.. Dužnost zaštite dostojanstva osuđenika temelji se i na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja u čl. 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

25. Nadalje, dostojanstvo se štiti i odredbama Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11; dalje: ZIKZ), kojim je u čl. 14. st. 1. toč. 1. propisano pravo svakog zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

26. Odredbom čl. 74. ZIKZ-a propisano je da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da se zatvorenika u pravilu smješta u zasebnu prostoriju, a zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati, da se svakom zatvoreniku osigurava zasebna postelja, da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak, da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid, da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele te da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku.

27. Odredbom čl. 76. ZIKZ-a propisano je da se sve prostorije i drugi prostori kaznionice, odnosno zatvora moraju propisno održavati i redovito čistiti, da navedene poslove obavljaju zatvorenici u trajanju do dva sata na dan bez novčane naknade, da se zatvorenicima omogućuje svakodnevno pranje tijela, da se od zatvorenika zahtijeva održavanje osobne higijene te da će kaznionica, odnosno zatvor osigurat vodu i toaletni pribor za održavanje osobne higijene i čistoće rublja, odjeće, obuće i posteljine.

28. Člankom 103. ZIKZ-a propisano je da se zatvoreniku osigurava liječenje i redovita briga o tjelesnom i duševnom zdravlju.

29. Nadalje, odredbom čl. 30. Pravilnika o kućnom redu u zatvorima za izvršavanje pritvora (Narodne Novine broj 135/99, 145/09; dalje: Pravilnik) propisano je da se, prema mogućnostima zatvora, uzimajući u obzir psihofizičke osobine pritvorenika, kao i njegove želje, pritvorenik smješta u sobu gdje je zajednički smještaj (najmanje 3 osobe) ili u jednokrevetnu sobu te da sobe za smještaj pritvorenika moraju ispunjavati prostorne, zdravstvene i higijenske uvjete, odredbom čl. 54. st. 1. Pravilnika propisano je da se pritvorenicima omogućava boravak na svježem zraku najmanje dva sata dnevno, prema čl. 34. Pravilnika pritvorenici pušači, prema mogućnostima zatvora, smjestit će se odvojeno od nepušača i pritvorenik u prostorijama zatvora smije pušiti ako time ne ugrožava zdravlje drugih osoba, a prema čl. 3-4. Pravilnika prema pritvoreniku se mora postupati sukladno ratificiranim međunarodnim konvencijama, ustavnim i zakonskim odredbama koje reguliraju pravni status osobe lišene slobode prije pravomoćnosti sudske odluke i pritvor se mora izvršavati tako da se ne vrijeđa osobu i dostojanstvo pritvorenika, čuvajući njegovo tjelesno i duševno zdravlje, vodeći pri tome računa da se održi potreban red i stegu u zatvoru.

30. U postupku je utvrđeno da tužitelj u izdržavanju kazne zatvora nije bio smješten na način kako to propisuju pozitivni propisi koji se primjenjuju u RH, a koji su naprijed navedeni, prije svega iz razloga što je u cjelokupnom razdoblju počevši od 20. travnja 2011. godine pa do 20. listopada 2015. godine bio smješten u sobama čija kvadratura i volumen, te ukupan broj zatvorenika koji u njima boravi, značajno odstupa od uvjeta propisanih odredbom čl. 74. st. 3 ZIKZ, a po kojem su kaznionica, odnosno zatvor, dužni osigurati svakom zatvoreniku minimalno 4 m2 i 10 m3 prostora.

31. Također, i činjenica da je sanitarni čvor u ćelijama u Zatvoru u Zagrebu odvojen od ostatka sobe tek manjim zidom, ukazuje na značajno kršenje prava svake osobe na privatnost osobnog života, koja privatnost se mora sačuvati i u situacijama kada je osoba osnovano lišena slobode. Neupitno je da svaki pojedinac, pa tako i osobe lišene slobode, imaju pravo na zaštitu svoje privatnosti naročito u situacijama vršenja nužde. Tim više što se u zatvorskim sobama poslužuje i hrana zatvorenicima, pa se događa da istovremeno neki zatvorenici jedu, a istovremeno u istom prostoru drugi zatvorenik vrši nuždu.

32. Iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu u dijelu izdržavanja kazne zatvora i to u periodu od 1615 dana bio smješten u prostorijama u kojima je površina njegovog osobnog prostora bila od 3-4 m2 (u pravilu 3,01 m2). Iako tuženica nije dostavila odgovarajuće podatke o tome sa koliko je osoba tužitelj dijelio sobu u razdoblju od 07. travnja 2014. do 20. listopada 2015. godine, odnosno u periodu od 533 dana, iz navoda tužitelja proizlazi da je i u tom razdoblju bio smješten u sobama iste kvadrature i to sa 5-6 zatvorenika, što znači da je i u tom razdoblju imao na raspolaganju 3,01 m2 osobnog prostora.

33. Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja treba primijeniti odredbe ZIKZ, Ustava i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje se u bitnom svode na deklariranje zaštite ljudskog dostojanstva te konkretnije na stajalište da u izvršavanju kazni i mjera lišenja slobode država mora osigurati da osoba lišena slobode boravi u zatvoru ili pritvoru u uvjetima koji osiguravaju poštovanje njezina ljudskog dostojanstva, a da joj u protivnom pripada pravo na naknadu štete.

34. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora Europski sud za ljudska prava iznio je u predmetu Muršić protiv Hrvatske [Vv], br. 7334/13, §§ 136. - 141., presuda od 20. listopada 2016., a koje je prihvatio i ovaj sud, u bitnom se ona svode na:

1) standard od 3 m2 površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika;

2) površina prostorije koja je manja od 3 m2 po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije;

3) oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika:

(a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna;

(b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe;

(c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru.

4) u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi 3-4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

5) za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m2 osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ispituju.

35. Uz navedeno, i drugi aspekti uvjeta u zatvorskim ustanovama (primjerice pristup vježbi na otvorenom, prirodno svjetlo ili zrak, dostupnost ventilacije, prikladnost grijanja, mogućnost privatne uporabe nužnika i sukladnost s osnovnim higijenskim zahtjevima i sl.), pored pitanja prenapučenosti, mogu biti bitni odlučni za procjenu sukladnosti s čl. 23. i 25. Ustava i čl. 3. Konvencije. 361.

36. S obzirom na navedeno, prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja prvenstveno treba imati na umu da se površina prostorije koja je manja od 3 m2 osobnog prostora po zatvoreniku smatra nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije te zbog toga utvrditi odlučne činjenice za primjenu navedene odredbe (u tom smislu i ovaj Vrhovni sud RH u rješenju Rev-974/2021-2 od 15. rujna 2021).

37. Točno je da je ESLJP u presudi Muršić C/A RH zauzeo stav da umanjena prostornost nije jedini i isključivi kriterij za dosudu naknade štete. Međutim, uvažavajući tri čimbenika definirana u navedenoj presudi potrebna za obaranje pretpostavke povrede članka 3. Konvencije, koji čimbenici moraju biti kumulativno ispunjeni, ovaj sud nalazi da zbog duljine razdoblja u kojima je tužitelj imao na raspolaganju osobni prostor neznatno veći od konvencijskog minimuma od 3 m2 (3,01 m2) nije ispunjen jedan od navedena tri uvjeta te da je time u odnosu na njega povrijeđen članak 3. Konvencije, odnosno da je u tom smislu došlo do povrede tužiteljeva dostojanstva, što je osnova za dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete.

38. U vezi s tim, za istaknuti je da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, izrazio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, pa tako i u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. ističe da: "Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. objavljene u Narodnim novinama broj 54/16".

39. Stoga je za odluku o tužbenom zahtjevu prije svega odlučna činjenica utvrđene skučenosti prostora sobe u kojoj je tužitelj boravio (duže vremena i od 3- 4 m2), pri čemu tužitelj nije imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe (2 sata dnevno), što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete.

40. Naime, u sobama u kojima je bio smješten i tužitelj boravio je prekomjerni broj pritvorenika na način da nije bilo moguće istodobno sjedenje ili konzumacija hrane za sve osobe, a u sobi je postojao WC tzv. čučavac sa umivaonikom, odvojen od ostatka sobe samo zidom visine 180 cm i tzv. „leptir vratima“, pa je obavljane nužde bilo nemoguće obaviti u intimnosti i diskreciji, a pritom se nije moglo izbjeći niti širenje neugodnih mirisa i zvukova po cijeloj sobi. Obzirom na utvrđenu površinu soba od 21,10 m2 u kojima je tužitelj bio smješten te broj zatvorenika koji se kretao od 5-6 osoba zajedno s tužiteljem, proizlazi da je svakom zatvoreniku bilo na raspolaganju od 2,64 m2 do 3,01 m2, time da je od utvrđene površine potrebno oduzeti prostor sanitarnog čvora od 1,57 m2, te da su se u sobi nalazili kreveti i namještaj, što dalje vodi do zaključka da je svakom zatvoreniku bilo na raspolaganju i manje slobodnog prostora.

41. Stoga navedene neodgovarajuće okolnosti povezane sa činjenicom da je tužitelj 1615 dana boravio u prostorijama u kojima je površina njegovog osobnog prostora bila od 3-4 m2, ukazuje da se radi o neprikladnim uvjetima smještaja u zatvoru.

42. Nadalje, potrebno je navesti kako i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, već je dužnost suda da uzme u obzir sve relevantne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene. Pritom je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede članka 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako Muršić protiv Hrvatske).

43. Kako se u ovom slučaju radi o odštetnoj odgovornosti tuženice po općim propisima obveznog prava, prema ocjeni ovog suda ispunjene sve opće pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročnoposljedična veza)

44. Boravak u zatvoru neosporno je tegoban i uznemirujuć, posebice kada je osoba smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju utvrđeno je da je, s obzirom na količinu vremena koju je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu da nije imao mogućnost baviti se bilo kakvim aktivnostima (što bi uključivalo mogućnost rada, mogućnost bavljenja sportom, duljeg boravka na svježem zraku od dva sata), tužitelj bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

45. Za uvjete boravka tužitelja u zatvoru odgovoran je tuženik koji nije poduzeo odgovarajuće mjere za poboljšanje smještajnih kapaciteta.

46. Dakle, tužitelju je zbog prenapučenosti i neadekvatnih higijenskih standarda prostorija u kojima je duže vrijeme bio smješten, povrijeđeno pravo na tjelesno i duševno zdravlje i pravo na dostojanstvo te mu temeljem odredbe članka 19., članka 1046. i članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008 i 125/2011 - nastavno ZOO) pripada novčana naknada.

47. Cijeneći sve okolnosti slučaja, u prvom redu cijeneći sve uvjete boravka tužitelja u zatvoru (smještaj, prehrana, osobna higijena, slobodno vrijeme, pružanje adekvatne zdravstvene zaštite,) tužitelju pripada kao pravična novčana naknada zbog povrede prava iz članka 3. Konvencije, kao i povrede odredbe članka 74. stavak 3. ZIKZ-a, te članka 23. stavak 1. i članka 25. stavak 1. Ustava RH naknada u visini od 7.000,00 eur, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.000,00 eur, te je odlučeno kao u izreci pod točkama I i II.

48. Odluka o visini novčane naknade donesena je temeljem članka 1100. u vezi s člankom 19. ZOO-a, a primijenjena su i pravna shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. godine.

49. Pri tome je sud vodio računa o visini naknade koju je u sličnim predmetima povrede čl. 3. Konvencije dosuđivao ESLJP (tako npr. Muršić protiv Hrvatske, Ulemek protiv Hrvatske, Longin protiv Hrvatske), sve uzimajući u obzir kriterije ustanovljene u praksi ESLJP koji se odnose na visinu naknade koju ESLJP smatra primjerenom u domaćem postupku (v. Cocchiarella protiv Italije).

50. Tek izlaskom iz zatvora, odnosno prestankom povrede prava osobnosti, je tužitelj mogao steći ukupno saznanje o ukupnom opsegu povrede tog prava, pa samim time ni tuženik prije tog trenutka nije imao na raspolaganju sve parametre na temelju kojih je mogao ocijeniti osnovanost tužiteljeva zahtjeva i isplatiti naknadu štete barem u nekom nespornom iznosu.

51. Stoga tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos štete pripadaju od 21. listopada 2015. godine te je iste valjalo i dosuditi te odlučiti kao u izreci pod točkom I., dok je tužitelja sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 24. studenog 2012. pa do 20. listopada 2015. godine valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II.

52. Imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka u sporu te shvaćanja iz presuda Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora u pogledu prihvaćene visine tužbenog zahtjeva može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

53. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, a ovom je presudom tužbeni zahtjev u konačnici djelomično i prihvaćen. Stoga, cijeneći kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u ovom sporu, valjalo je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

54. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 22. prosinca 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

Punomoćniku tužitelja

Tuženiku