REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3739/24-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠI (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika stranaka dana 03. studenog 2025. godine, dana 22.prosinca, 2025

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 238-50-4243778 sklopljenog dana 6. srpnja 2007. godine između tužiteljice ŠI (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69 u dijelu u kojem je tužiteljica obavezna platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.30% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici ŠI (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa] plati parnični trošak u iznosu od 1.026,55 EUR sa zateznim kamatama, tekućim od 22. prosinca, 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužiteljica sa tuženikom sklopila Ugovora o kreditu broj: 238-50-4243778 dana 6. srpnja 2007. kojim se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 26.341,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Temeljem članka 3. Ugovora o kreditu opisanog u čl. 1. historijata tužbe, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “NAKNADA 3.30 % ( tri zarez trideset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“ Tužiteljica je po tom osnovu platila 11.07.2007. iznos od tada 3.830,27 kn.

2. Tužiteljica nadalje navodi da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, a čl 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( ZZP/03), važećem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve parametre na temelju kojih tužiteljica može razumjeti što sadrži predmetna naknada. Visina plaćene naknade za obradu kredita nije odlučna za odluku u sporu već isključivo činjenica da bi bez njezinog plaćanja tužiteljica bila u potpunosti onemogućena u dobivanju kredita što u stvari potvrđuje zaključak da prilikom sklapanja Ugovora nije postojala suglasnost volja ugovornih strana, odnosno nije postojala slobodna volja na strani tužiteljice za plaćanjem sporne naknade. Ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi iz svih prethodno navedenih razloga potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:

Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. Tom presudom VSRH utvrdio je da se o odredbi o ulaznoj naknadi nije posebno pregovaralo jer je istu banka uvrstila u tipski ugovor, da potrošač nije imao utjecaj na tu odredbu zbog čega banka nije mogla pretpostavljati kakva bi bila odluka potrošača za slučaj da je imao mogućnost odluke oko plaćanja naknade.

3. Na taj način je predmetna ugovorna odredba ništetna (čl 81 i 84 ZPP) jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03).

4. Predlaže da sud utvrdi dio odredbe dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 238-50-4243778 dana 6. srpnja 2007 godine, a koja glasi: „3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, te parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava naznačeni vps. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

6. Smatra da određivanje naknade ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita . Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na stajalište Suda EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Predlaže zahtjev odbiti u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška.

7. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika o plaćenim naknadama (list 16), Ugovor o kreditu (list 6-10), otplatnu tablicu (list 12-15), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-21), saslušao tužiteljicu (list 171), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je zahtjev osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su stranke u čl. 3 ugovorile plaćanje naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Iz potvrde tuženika izdane dana 06.06.2024. (list 18) proizlazi da je tuženik naknadu iz čl 3 naplatio u iznosu od 3.830,27 kn prilikom isplate kredita 11.07.2007.

9. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kredit podignula 2007. kod tuženika za kupnju automobila. Iskazuje da je otišla kod tuženika, raspitala se za uvjete koji su joj bili prihvatljivi. Htjela je uzeti kredit u eurima međutim kao auto kredit joj je ponuđen kredit u CHF. Pročitala je ugovor i rečeno joj je da su naknade sastavni dio Ugovora i da se bez toga ne može dobit kredit. Pitala je za sve da joj se objasni jer je htjela kredit u eurima. Naknada joj je objašnjena kao uvjet koji se plaća za dobivanje kredita. Ne sjeća se točno da li je platila posebno iznos naknade ili je to odbijeno od iznosa kredita koji joj je isplaćen.

10. Iskaz tužiteljice se kao logičan i uvjerljiv prihvaća u cijelosti, a iz istoga u bitnom proizlazi da je tužiteljica uočila odredbu o naknadi za obradu kredita, ali nije mogla o tome pitati tuženika, jer je tuženik unaprijed pripremio ugovor na način da tužiteljica nije mogla promijeniti odredbu o naknadi, jer je to bio uvjet za dobivanje kredita.

11. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

14. Iz čl. 9 Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

15. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužiteljici omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

17. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Kako je tužiteljica temeljem čl. 3. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP. Zbog toga je sud u točki I izreke utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 3 Ugovora. Iako je tuženik učinio nespornom visinu zahtjeva, tužiteljica nije postavila novčani zahtjev pa o istom sud nije odlučivao.

18. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku sukladno OT, uz vps iz tužbe, u kojem je tužitelj uspio te sukladno OT (NN 138/23) i specificiranom troškovniku; sastav tužbe 100 bodova, 1 podnesak 100 bodova, 2 ročišta po 100 bodova, uz dodani pdv, i trošak pristojbe na tužbu 26,55 €, sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 42 OT. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR prema tbr. 54. OT (NN 138/23), ukupno 1.026,55 €.

19. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 22.prosinca 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.