P-1585/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupana po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja i isplate 485,73 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužitelja Daria Vinka, odvjetnika i u nazočnosti zamjenice punomoćnice tuženika Josipe Šarlija Ćorić, odvjetnice, donio je i objavio 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 312416 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 22. siječnja 2008. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: - 0,60% (slovima: nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju kuće - 1,5% (slovima: jednocijelihpetposto) jednokratno na iznos kredita koji se odnosi na dovršenje kuće.“.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 485,73 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 2008. . do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7% godišnje, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15 €, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj na iznos od 485,73 € i na iznos parničnih troškova od 553,08 €, potraživao zateznu kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose i koja mu je dosuđena pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 553,08 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 142,14 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su FE, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (Volksbank d.d.) 22. siječnja 2008., sklopili Ugovor o kreditu broj: 312416. U članku 5. Ugovora o kreditu propisano je da će Kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita. Navodi da je predmetna naknada naplaćena u iznosu od 485,73 € te da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika tipski, adhezijski ugovor, na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe te stoga smatra da je predmetna odredba netransparentna, nepoštena i ništetna. Nadalje navodi da pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, o razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, o eventualnoj svrsi naknade i o relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također je ukazao da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili korisnik kredita kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao Primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije budući da se radi o tražbini koja pripada potrošaču te da je stoga navedena tražbina strogo osobne naravi slijedom čega nije prenosiva. Nadalje, prigovara vrijednosti predmeta spora, stiče prigovor zastare, te navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % odnosno 0,60 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje ukazuje da predmetna odredba ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik zaključno prigovara tijeku zateznih kamata.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod ranije iznijetih navoda te je na ročištu održanom 5. studenog 2005., tuženik naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna ali da osporava status potrošača korisnika kredita.

4. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u: potvrdu HPB za TE (list 35), dopis (list 36), obavijest Nove hrvatske banke d.d. od 10.06.2023. (list 38), obavijest o preuzimanju tražbine (list 39 spisa), ugovor o ustupu tražbine od 10.06.2023. (list 40-45), ugovor o kreditu br. 312416 od 22.01.2008. (list 46-55), izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Sisku (list 59, aneks ugovora o kreditu (list 61-65), otplatni plan po kreditu (list 66- 73), Opći uvjeti za poslovanje s građanima (list 74-78), Politika kamatnih stopa u kreditno-depozitnim poslovima s potrošačima (list 79-89) i Opće uvjete za poslovanje s građanima Volksbank d.d. (list 151-154).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2008., a koja glasi: “ Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: - 0,60% (slovima: nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju kuće - 1,5% (slovima: jednocijelihpetposto) jednokratno na iznos kredita koji se odnosi na dovršenje kuće.“, te zahtjev za isplatu iznosa od 485,73 € na ime ništetne odredbe.

7. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja FE, kao korisnik kredita i tuženik 22. siječnja 2008., zaključili Ugovor o kreditu br. 312416 Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 485,73 € te nije sporna visina tužbenog zahtjeva kao što nije sporan niti tijek zateznih kamata.

8. No, među strankama je sporno je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) ništetna, te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari i sporan je status potrošača korisnika kredita.

9. Uvidom u predmetni Ugovor ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 22. siječnja 2008, između TE kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao Banke, U članku 2. Ugovora, izrijekom je navedeno da se radi o kreditu za kupnju i dovršenje kuće u [adresa]. U članku 5. tog ugovora je navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito slijedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: - 0,60% (slovima: nulacijelihšestposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita koji se odnosi na kupnju kuće - 1,5% (slovima: jednocijelihpetposto) jednokratno na iznos kredita koji se odnosi na dovršenje kuće.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su FE i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnik kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između LE i tuženika i to ugovora o kreditu broj 312416, a s osnova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

11. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

12. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi i po svojoj naravi se ne protivi prenošenju na drugoga bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. ZZP, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao korisniku kredita svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

16. Konkretni ugovor o kreditu sklopljen je 22. siječnja 2008., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP). Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. dalje: ZZP-a je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

17. Naime, osim što iz samog Ugovora u članku 2. Ugovora proizlazi da je korisnik kredita potrošač jer je izrijekom navedeno da je namjena kredita kupnja i dovršenje kuće u [adresa] te se stoga i radi o namjenskom kreditu te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka TE utvrdio da je kredit korišten upravo za kupnju i dovršenje kuće. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebu stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, čime su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe.

18. Nadalje se ukazuje da je svjedok FE u svom iskazu naveo da mu predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5. Ugovora kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade, nije bila do kraja jasna u smislu da mu je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze te je naveo da korisnik kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

19. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 96. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

21. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnika kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % odnosno 0,60 % iznosa kredita. Korisnik kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu kupnje i dovršetka kuće (čl. 2. Ugovora), te je u svom iskazu naveo da mu navedena odredba nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze te da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu i da mu prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnik kredita kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa pravnim prednikom tuženika u svezi naknade za obradu kredita.

22. Naime, korisniku kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnik kredita nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

23. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 96. st. 4. ZZP) da se s korisnikom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5.1.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP.

24. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnik kredita informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnik kredita u svom iskazu navodi da nije mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

26. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

29. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke)

30. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

31. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnika kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50 % odnosno 0,60 °% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisniku kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

32. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose. (točka II. Izreke)

33. Pri tome se ukazuje da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, jer potraživanje koje je preneseno na tužitelja samim prijenosom nije promijenilo svoj identitet pa kako se radi o potraživanju korisnika kredita koji je potrošač i fizička osoba to samim ustupom takav ugovor ne postoje trgovački ugovor. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.(točka III. Izreke).

34. U odnosu na tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora, sud je na ročištu održanom 5. studenog 2025., odredio vrijednost predmeta spora u visini od 485,73 €.

35. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.812,96 € te je točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora i naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku u iznosu od 1.327,23 dok je točkom II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 485,73 €.

36. Imajući u vidu da se deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, odnosi i ima poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), to se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora slijedom čega je sud upravo i odredio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu. (tako i VSRH, Rev-1264/07 od 29. listopada 2008. i Rev-758/07 od 16. siječnja 2008.).

37. Pri tome se ukazuje da je ovaj sud ocijenio da je tužitelj očito suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora i to tako da ista utječe na naknadu troškova postupka budući da označavanjem vrijednosti predmeta spora u visini od 1.812,96 €, nagrada za svaku pojedinu radnju bi iznosila 100 bodova, umjesto 50 bodova sukladno vrijednosti predmeta spora u visini kondmenatornog dijela zahtjeva.

38. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 5. studenog 2025., i 18. prosinca 2025., u iznosu od 100 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 30. lipnja 2025. (tužba), te od 27. kolovoza 2025. u iznosu od 100,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 500,00 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 26,54 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u sveukupnom iznosu od 553,08 € (točka IV. izreke).

39. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za pribavljanje potvrde o visini naknade od tuženika u visini od 50,00 €, budući je sud smatrao sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, da je navedeni trošak nepotreban za vođenje ovog postupka. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu preko dosuđenog iznosa od 26,54 € pa do traženog iznosa od 66,36 € i sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 26,54 € pa do traženog iznosa od 66,36 €, jer predmetne pristojbe sukladno VPS-u iznose 26,54 € svaka. Pri tome se ukazuje da je tužitelj platio predmetnu pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 € ali će moći u slučaju pravomoćnosti ove odluke, tražiti povrat iznosa plaćenog preko dosuđenog. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 142,14 € (točka V. izreke).

40. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – ZOO) i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana