REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-394/2025-15

I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Brunu Petrovčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 03. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika tužitelja Bruna Petrovčića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika Azre Čustović, odvjetnice, dana 22. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3285010 sklopljenog dana 23.02.2006. godine između tužiteljice RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, sljedećeg sadržaja: "3./ treće/ NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 344,78 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 27. veljače 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine u visini određenoj po čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, uvećanjem eskontne stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 796,45 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 22. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kako kreditor dana 23. veljače 2006.g. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 16.786,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi se da je člankom 3. Ugovora o kreditu, ugovoreno da se prilikom isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštitu potrošača (NN 96/03), koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, tužiteljica se poziva na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da je nepoštena odredba ništava. Tužiteljica navodi da ugovor sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prije isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, te je taj iznos tuženik odbio od iznosa kreditora, iako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. Navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a iznos naknade ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je čini nepoštenom i ništetnom. Stoga, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita i naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 344,78 eura, sa zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2006.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Navodi da je iznos predmetne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu, tako da je ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik navodi da, čak i kada bi sporna odredba bila ništetna, što osporava, da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja. Ističe prigovor zastare. Navodi da je naplaćena naknada za obradu kredita ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama. Osporava da je tuženik nesavjesni stjecatelj, pa osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Naknadno na pripremnom ročištu 25. rujna 2025.g. tuženik ne osporava visinu naknade za obradu kredita koju je tužiteljica platila, kao ni datum plaćanja koji je tužiteljica naznačila u tužbi.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, otplatnog plana s promjenama anuiteta, knjigovodstvene kartice, specifikacije uplate, rješenja o nasljeđivanje i saslušanjem tužiteljice osobno kao parnične stranke.

5. Nakon provedenih dokaza, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. veljače 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 16.786,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita te nije sporno da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala.

7. Nije sporno da je ugovorena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, po kojoj je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 3,30 % od vrijednosti odobrenog kredita, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Nije sporno da je dana 26. veljače 2006.g. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 344,78 eura (553,94 CHF), dakle visina tužbenog zahtjeva i datum naplate utuženog iznosa nisu sporni.

9. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva. Sporno je pitanje je li tužiteljica, sklopila ovaj ugovor u svojstvu potrošača.

10.Tužiteljica je saslušana dana 03. prosinca 2025.g., te je izjavila da je namjena kredita bila kupnja automobila za osobne potrebe. Naglasila je da automobil nije koristila ni za kakvo poslovanje i da nije imala u vlasništvu obrt ni trgovačko društvo. Izjavila je da je cjelokupnu dokumentaciju u pogledu dizanja kredita, pa tako i Ugovor o kreditu dobila u autokući u kojoj je i dogovorila sve uvezi kredita. Navela je da su joj zaposlenici autokuće dali primjerak sastavljenog ugovora o kreditu s kojim je otišla kod javnog bilježnika na solemnizaciju. Tvrdi da uopće nije bila u banci povodom zaključenja ovog ugovora o kreditu, te tvrdi da joj zaposlenici autokuće nisu objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita, a isto joj nisu objasnili ni zaposlenici tuženika, jer kako je već navela, nije bila u prostorijama banke u pogledu ovog kredita. Navela je da su kod javnog bilježnika pročitali ugovor o kreditu, ali da nije obraćala pažnju na sve odredbe ugovora, već na one koje je smatrala važnijima a to su odredbe o visini kredita, anuiteta, roka otplate.

11. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, koji je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila koje joj je trebalo za privatne potrebe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

12. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita - tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita, navodi se da je spomenuta naknada u iznosu od 344,78 eura, plaćena dana 26. svibnja 2006. godine, o čemu nema spora među strankama.

13. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka svojom jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu spomenutu ugovornu odredbu, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja. Naime, iz iskaza tužiteljice je razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita. Utvrđeno je da tužiteljica nije ni bila u prostorijama banke, te nije uopće pregovarala sa zaposlenicima banke, već je kredit dogovarala sa zaposlenicima autokuće u kojoj je kupila automobil.

14. U ugovoru o kreditu također nema objašnjenja na što se točno odnosi sporna naknada i kakve je troškove banka imala, koje je potrošač bio dužan posebno platiti prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu ako ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu. Osim toga, naknada za obradu kredita po svojoj visini ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, pa je i radi toga nepoštena, jer nema opravdanih razloga za naplatom ovakve naknade jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koje banka pruža svojim klijentima u okviru svog temeljnog poslovanja, a banka se naplaćuje kroz cijenu kredita, odnosno kamatu.

16. S obzirom na sve navedeno, radi se o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

17. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je ovom tužbom pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc). Pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavljen je kondemnatorni zahtjev kojim traži od tuženika isplatu stečenog bez osnove

18. Tužiteljica osnovano ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine koje glasi: " Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

19. Naime, u ovom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, pa je nedvojbeno da zastara nije još ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je ništetnost utvrđena ovom presudom, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

20. S obzirom na izloženo, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sadržana u čl. 3. koja glasi: "3./ treće/ NAKNADA

3,30% (tri zarez trideset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." Ujedno je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici s osnova stjecanje bez osnove, iznos od 344,78 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2006. godine do isplate, odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita, do isplate.

21. U pogledu tuženikovog osporavanja prava na zakonske zatezne kamate, navodi se da se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Predmetni ugovor o kreditu je bio unaprijed formuliran od strane tuženika i o odredbama tog ugovora, tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na to, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove, propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj stekao iznos naknade za obradu kredita.

22. Kamatna stopa teče od dana 27. veljače 2006. godine do 31. prosinca 2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope kamatne stope (NN 153/04), od 01. siječnja 2008.g. do 31.07.2015. godine, uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

23. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora (dalje VPS), navodi se da je tužitelj u tužbi naznačio VPS u iznosu od 1.672,00 eura. Tuženik je prigovorio da je iznos previsoko određen i da VPS treba biti određen u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva koji u konkretnom slučaju iznosi 344,78 eura.

24. U ovom slučaju, tužitelj je u tužbi postavio dva tužbena zahtjeva, prvim zahtjevom koji je deklaratorne naravi, traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 3., dok drugim tužbenim zahtjevom koji je kondemnatorne prirode, traži isplatu utuženog iznosa. U recentnoj sudskoj praksi, zauzeto je pravno shvaćanje da, kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), da se u takvoj situaciji deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 344,78 eura.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

26. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju (vps 344,78 eura): sastav tužbe – 50 bodova, sastav podneska od dana 16.04.2025.g. - 50 bodova, sastav podneska od 12.09.2025.g. - 50 bodova, pristup na ročište 25.09.2025.g. - 50 bodova, ročište 03.12.2025.g. - 50 bodova, ročište za objavu presude - 50 bodova, što je ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 150,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 33,18 eura, te na presudu u iznosu od 13,27 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 796,45 eura.

27. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 22. prosinca 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

28. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 22. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku