REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-91/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Hrvoja Matića, Maksimirska 81, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate (v.p.s. 202,97 eur), nakon održane i zaključene glavne rasprave 18. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude, 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-69000028932/2007 sklopljenog dana 4.5.2007. između HB, Ilok, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

2. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 202,97 eur, sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 15.5.2007. do isplate po stopi koja je do 31.12.2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate; od 1.1.2008. do 31.7.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 221,45 eur, sa zateznom kamatom, tekućom od 22. prosinca 2022. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 9. siječnja 2025. podnio naslovnom sudu tužbu u kojoj prvenstveno navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji Ugovor su sklopili HB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao Ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao Primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika o čemu je uredno obaviješten tuženik. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su **.**.2007., HB kao korisnik kredita s jedne strane i Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286 kao kreditor s druge strane sklopili Ugovor o kreditu, broj: 5140030250-69000028932/2007. Tuženik Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 pravni je sljednik kreditora Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286.

1.2. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 7.1., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“ Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u ukupnom iznosu od 1529,28 kn /202,97 eur, i to zaključno sa 5. svibnja 2007. Tužitelj Ističe da je korisnik kredita potrošač, a u predmetnom slučaju radilo se o tipskom i adhezijskom ugovoru o kreditu pravnog prednika tuženika, na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za navodnu obradu zahtjeva, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano netransparentna je, nepoštena, nezakonita i ništetna.

1.3. Nadalje, pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita o tome koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, eventualnoj svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Nadalje, predmetna naknada ustegnuta je od samog iznosa kredita, pa je korisnik kredita na kraju predniku tuženika morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita.

1.4. Navedeno postupanje omogućilo je predniku tuženika proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, odredba je nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza tužitelja i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Tužitelj zaključno ističe da, kako je prednik tuženika predmetnu naknadu naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, tužbom se potražuje naplaćeni iznos naknade u iznosu od od 202,97 eur, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika. Uz tužbu prilaže pisane isprave: Ugovor o ustupanju tražbine, 0bavijest, Ugovor o kreditu, broj: 5140030250-69000028932/2007, izvatke i Rješenja iz sudskog registra, kreditnu dokumentaciju i dopis tuženika (list 8-46 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 4. veljače 2025., osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, te osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek zatezne kamate.

2.2. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Prigovara vrijednosti predmeta spora pozivajući se na odluku VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7. prosinca 2021.

3. Tijek postupka i ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva

3.1. Podneskom od 11. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu, a posebice na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navode tužitelja da bi sporna odredba bila valjana te na istaknuti prigovor zastare i tijeka zatezne kamate.

3.2. Na pripremnom ročištu održanom 18. prosinca 2025. tuženik je osporio vrijednost predmeta spora, no nije osporio visinu utuženog potraživanja te činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, posebice visinu isplaćene naknade. Sud je odbio dokazni prijedlog za provođenjem dokaza saslušanjem korisnika kredita na okolnost pojedinačnog pregovaranja, eventualno pruženih informacija i statusa potrošača.

3.3. Sud je tako odlučio budući da je teret dokazivanja te činjenice na tuženiku, a tuženik nije osporio da bi se radilo o tipskom ugovoru te je jasno iskazao da ne spori činjenične navode iz tužbe i podneska od 11. ožujka 2025.

3.4. Kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio prethodni postupak i odmah održao glavnu raspravu u skladu s odredbom čl. 292.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. i 146/25, dalje: ZPP).

3.5. U postupku izvođenja dokaza sud je u skladu s odredbom čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke pa je tako razgledao i cijenio isprave koje prileže sudskom spisu. Budući da nakon iznošenja pravnih stavova pisanim putem (kroz podneske), stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sud utvrđuje da se u predmetnom slučaju radi prvenstveno o pravnom prijeporu.

3.6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan (čl. 8. ZPP-a), što se razlaže u daljnjem dijelu odluke.

4. Predmet spora i odlučne činjenice

4.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-69000028932/2007 sklopljenog 4. svibnja 2007. između HB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

4.2. Nadalje, predmet spora je i potraživanje novčanog iznosa od 202,97 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama (kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva) na ime plaćene jednokratne naknade.

4.3. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik 4. svibnja 2007. s korisnikom kredita sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-69000028932/2007 te da je prilikom isplate kredita korisniku naplaćena jednokratna naknada u iznosu 202,97 eur. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru.

4.4 Tuženik prvenstveno ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, pa sporna odredba čl. 7. ne podliježe testu nepoštenosti. Smatra da je predmetna odredba gramatički razumljiva te ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost korisniku da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe.

4.5. Također, tuženik ističe da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje korisniku da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana daje mogućnost korisniku da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost).

5. Prigovor zastare utuženog potraživanja

5.1. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a što ovdje jest slučaj (čl. 225. ZOO-a).

5.2. Prema odredbi čl. 214. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

5.3. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

5.4. Dakle iz navedenog pravnog stava, koji dijeli i ovaj sud, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude.

5.5. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud ističe da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. stavka 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

6.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

6.3. Uvidom u odredbu čl. 1. i čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine od 3. lipnja 2023. (list 11-15 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa.

6.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe članka 80. stavka 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

6.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja tek modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja.

7. O ništetnosti odredbe

7.1 Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a).

7.2. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

7.3. Vrhovni sud u svojoj odluci je obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi.

7.4. Vrhovni sud na postavljeno pitanje je odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

7.5. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

7.6. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

7.7. Naime, potrošaču je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Pri tome sama naknada, određena je u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi banke.

7.8. Sud je utvrdio da je predmetna naknada u iznosu od 300,86 eur koju je korisnik platio prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ističe se da Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa je prema tome ta odredba izvan svake sumnje nepoštena jer se ni u kom slučaju ne može naplatiti usluga koja nije isporučena (ovdje se ne zna, niti o kojoj se usluzi radi).

7.9. Odredbom članka 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja jednokratne naknade u iznosu od 300,86 eur.

7.10. U postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i upravljanje kreditom u iznosu od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

7.11. Prema stavu ovog suda, tuženik je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, koja je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, pa je time nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od nespornog dana plaćanja te naknade pa do isplate. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ustaljenom sudskom praksom.

7.12. Naposlijetku, glede prigovora da bi se ovdje radilo o ništetnosti manjeg značaja, sud ističe da je i taj prigovor tuženika neosnovan. Tuženik osnovano navodi da odredba čl. 326. ZOO-a na koju se poziva tuženik prvenstveno govori o tome u kojim slučajevima ugovor u cijelosti može ostati na snazi, a ne o tome da bi tuženikovu namjeru da uvrsti ništetnu odredbu u ugovor trebalo nagrađivati na način da tuženik zadrži sve ono što je na takav način stekao.

7.13. Slijedom navedenih utvrđenja, pozivom na odredbe mjerodavnog prava, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Troškovi postupka i vrijednost predmeta spora

8.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđen mu je parnični trošak. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 51/23.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

8.2. Vrijednost boda iznosi 2 eur, a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora koju je sud utvrdio u postupku (202,97 eur) ima pravo na 25 bodova. Sud ne prihvaća naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.602,97 eur, budući da ta visina ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva. Zahtjev na utvrđenje valja promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, no taj se zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu. (Presuda i Rješenje VSRH, posl.br. Rev 349/2020 od 7. prosinca 2021.).

8.3. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. Tarife) te obrazloženog podneska od 11.3.2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr.8.1.Tarife) te trošak zastupanja na ročištu 18.12.2025. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 9.1.Tarife) i ročišta za objavu presude u iznosu od 25,00 eur, što zajedno iznosi 175,00 eur. Tome valja pridodati plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eur te pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eur, što zajedno iznosi priznatih 221,45 eur.

8.4. Kako je tužitelj potraživao i zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/17 i 131/20 – dalje OZ) i članka 29. stavak 2. ZOO-a i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose. Zatezne kamate su dosuđene od dana donošenja presude (22. prosinca 2025.) pa do isplate.

8.5. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 22. prosinca 2025.

S U D A C

Iva Buljan

:

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.