Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1215/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Ankici Jakovina, u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miran Zorica, odvjetnik u Zadru, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv rješenja Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P-1332/2023-12 od 3. rujna 2025., 22. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu poslovni broj P-1332/2023-12 od 3. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Zadru Stalna služba u Pagu.

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak, podredno da ga preinači uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

5. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu radi isplate s osnova ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

7. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 16. Ugovora o kreditu).

8. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 16. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora, da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03; dalje: ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan, slijedom čega odlučuje kao u izreci.

9. Odredbom je čl. 70. st. 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

10. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski sud u Rijeci, je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

11. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

12. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

13. Naime, tužitelj, čije je prebivalište u [adresa], dok se sjedište nalazi u Rijeci, te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa], za koje područje je nadležan Općinski sud u Zadru, cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Rijeci mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

14. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

15. U odnosu na žalbeni navod tužene da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tužena je imala mogućnost da se o tome izjasni i tu mogućnost je iskoristila isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tužene, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovao podneskom od 5. prosinca 2023., pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, te se ne može prihvatiti tvrdnja tužene da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti.

16. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

17. Time u postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju određeno ukazuje tužena u žalbi.

18. U odnosu na žalbene navode da tužitelj može biti saslušan i zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, čime tužena pokušava dovesti u pitanje zaključak o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka valja reći da tužitelj ma pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl. 89. ZPP prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl. 89. st. 2. ZPP).

19. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvala tužena u žalbi a koja podupire njezina pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

20. Stoga suprotni žalbeni navodi tužene nisu osnovani.

21. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN75/09, 112/12, 143713, 147/13, 9/15, 89/15, 102/15 i 52/16, dalje u tekstu: ZPK) na koju zakonsku odredbu upućuje i tužitelj.

22. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

23. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

24. Tužena nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 22. prosinca 2025.

Sutkinja

Ankica Jakovina