Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1248/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-723/2020-36 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj – Stalna služba u Imotskom, poslovni broj P-723/2020-36 od 26. svibnja 2025., u točki I. i II. izreke (prvi dio) za iznos glavnice sa zakonskom zateznom kamatom i parničnog troška do iznosa od 4.775,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te točki III. izreke, dok se djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika citirana presuda preinačuje u točki II. izreke na način da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu za iznos od 110,82 eur sa zakonskom zateznom kamatom odbija.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 246-17/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su 16. ožujka 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

1.1. Točkom II. izreke (prvi dio) naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.626,71 eur, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.885,82 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Preostalim dijelom točke II. izreke (drugi dio) odbijen je dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 2.600,00 eura sa zateznom kamatom počevši od 26. svibnja 2025. pa do isplate.

1.2. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti.

2. Protiv navedene presude u točki I. izreke, dosuđujućem dijelu točke II., te točki III. izreke, žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na troškove postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.626,71 eur, s pripadajućim zateznim kamatama, na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) sadržane u Ugovoru o kreditu u CHF od 13. ožujka 2007.

6. Neosnovano se tuženik žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Hypo Alpe Adria banke. d.d. sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) te da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao odnosno povećavao, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

9. Sporna je ništetnost valutne klauzule te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa, zastara tražbine te status tužitelja kao potrošača.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača pa imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/12 utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost valutne klauzule u ugovorima o kreditu koje je tuženik, odnosno njegov prednik, sklapao sa potrošačima u relevantnom razdoblju, s time da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su stranke prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovarale na način da su tužitelju pružene cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi mogao procijeniti da li ugovor odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, pozivom na čl. 502.c ZPP-a, čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07) te čl. 81., čl.82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima stav da je spora valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), zauzima stav da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

12. Stoga pored utvrđenja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćena razlika iznosi 17.626,71 eura, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama, pozivom na čl. 1115. ZOO-a na svaki pojedini mjesečni iznos izvršene uplate do isplate.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud cijeneći da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na utvrđenu ništetnost valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., zaključuje da do podnošenja tužbe 21. srpnja 2020. nije protekao petogodišnji zastarni rok pa otklanja prigovor zastare.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa) uz trošak vještačenja i sudskih pristojbi.

15. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima tuženika, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o tuženom zahtjevu na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli te pripadajućem iznosu na ime restitucijskog zahtjeva.

16. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a u ovom sporu. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP/03 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Budući da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima direktan učinak u ovom sporu, s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, odnosno njegovog prednika, zbog čega je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u relevantnom razdoblju, kao što je predmetni ugovor, s time da tuženik nije dokazao da su tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornoj valutnoj klauzuli (naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule) prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje tog ugovora, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da je valutna klauzula sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena odnosno ništetna, pa su bez utjecaja na zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj realizirao kredit za dovršetak dogradnje obiteljske kuće, koju je koristio za stanovanje, te opisuje okolnosti podizanja kredita vezanog uz valutu CHF i posljedice promjene tečaja. Tvrdnje tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača nisu osnovane. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka i to iskaza tužitelja i sadržaja ugovora o kreditu te ostale dokumentacije proizlazi da se radi o standardnom ugovoru o kreditu, da je dobiveni iznos tužitelj utrošio za preuređenje stana u obiteljskoj kući vlasništvo njegova oca, koji stan je koristio sa svojom obitelji za stanovanje. Stoga ne proizlazi da bi taj pravni posao bio sklopljen u okviru obavljanja neke poslovne djelatnosti tužitelja, pa tuženik bez osnove osporava tužitelju status potrošača. Konačno, tuženik je takav prigovor isticao bez uspjeha u postupku koji je između stranaka vođen pod posl. br. P-833/19 radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i restitucijskog zahtjeva po toj osnovi.

19. Prihvaćajući iskaz tužitelja vjerodostojnim, utvrđuje da je predmetni kredit realizirao kako bi dovršio dogradnju kata obiteljske kuće (tavan) u svrhu korištenja za stanovanje, jer se uskoro trebao vjenčati, za što je novac i utrošio. Inače, vlasnik obiteljske kuće je njegov otac, s time da je dio kuće koristio za iznajmljivanje, ali ne i ovaj dio za koji je on utrošio podignuti kredit, jer ga je bilo potrebno osposobiti za stanovanje, koji je zajedno sa svojom obitelji isključivo u tu svrhu i korišten sve do 2016. kada je odselio, tako da u tom dijelu sada žive njegovi roditelji. U vrijeme podizanja kredita radio je kao službenik u banci, na šalteru sa strankama, ali ne i na kreditnom odjelu. Kod podizanja kredita razgovarao je sa voditeljicom poslovnice, ali o valutnoj klauzuli, koji pojam mu je kao ekonomisti po struci bio poznat, nisu razgovarali, niti je na bilo koji način bio upoznat da od strane Hrvatske narodne banke tečaj valute CHF nije zaštićen. Stoga je odlučio podići kredit upravo kod prednika tuženika, odnosno u banci u kojoj je radio, s time da se raspitao i u drugim bankama, ali nije imao s obzirom na primanja kreditnu sposobnost. Za dobivanje kredita u iznosu koji mu je bio potreban, prema obavijesti dobivenoj u banci, imao je uvjete jedino u ukoliko se obveza veže uz valutu CHF, odnosno data mu je obavijest da je to s obzirom na navedeno jedini mogući i najpovoljniji kredit, s time da nisu pregovarali niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti valutnoj klauzuli. Kako je mjesečna rata drastično porasla, to je s obzirom na primanja sve teže vraćao kredit, pa se njegov otac odlučio prodati svoju nekretninu i dao mu novac kako bi mogao prijevremeno otplatiti kredit, jer su visine rata koje su bile drastično povećane na određen način dovedene u pitanje njegovu egzistenciju.

20. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj zakonskoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Naime, vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio koliki je iznos tužitelj isplatio tuženiku na ime razlike u promjeni tečaja valute CHF, a koliki bi iznos platio da je ostao tečaj te valute kao prilikom isplate kredita, odnosno kod početnog tečaja.

21. Tuženik tako utvrđenu visinu iznosa nije u primjedbama na nalaz i mišljenje poricao, već je tvrdio da je vještak trebao primijeniti tečaj CHF važeći na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, odnosno prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju ili eventualno važeći tečaj za drugu valutu, npr. euro na dan dospijeća, odnosno plaćanja, jer da su u bitnom takvim obračunom izmijenjeni učinci i pravne posljedice ugovora, odnosno da je na taj način poništen učinak valutne klauzule, koja je člankom 22. ZOO-a dopuštena. Daljnje primjedbe odnosile su se na promjenjivu kamatnu stopu koja nije predmet postupka niti tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik je predlagao da sud pozove vještaka na dopunu nalaza i mišljenja radi izrade izračuna uz uvažavanje činjenice da su stranke valjano ugovorile valutnu klauzulu u CHF, zbog čega osnovano sud prvog stupnja takav prijedlog, nije prihvatio, pa time tuženik nije onemogućen u raspravljanju.

22. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je zauzeo stav da tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa od 17.626,71 eura. Visinu iznosa je pravilno utvrdio prihvativši nalaz i mišljenje vještaka jer je jasni i obrazloženi pismeni nalaz i mišljenje sačinjen sukladno postavljenom zadatku.

23. Stoga su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da je sud propustio cijeniti tzv. negativne tečajne razlike, jer suprotno proizlazi iz navedenog očitovanja, pa je pravilno utvrđen osnovanim zahtjev tužitelja preciziran sukladno rezultatima vještačenja, a uz to tuženik nije isticao protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO- a kada je tužitelju dosudio zatražene zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od izvršene uplate, odnosno kada je tuženik stekao preplaćeni iznos do isplate.

24.Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kaoneosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a.

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 21. srpnja 2020., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

26. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, te su istom dosuđeni troškovi, dok je zahtjev tuženika koji nije uspio u sporu odbijen. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju priznao troškove na ime sudske pristojbe jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužitelj priložio dokaz o njihovu plaćanju, već da je tužitelj rješenjem od 2. lipnja 2025. pozvan na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, ali je protiv istog uložio prigovor o kojem još nije odlučeno. Stoga je dosuđeni iznos troškova valjalo umanjiti za iznos od 110,82 eura pa je odluku o troškovima postupka valjalo potvrditi za iznos od 4.775,00 eura, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika zahtjev u preostalom dijelu, za iznos od 110,82 eura, valjalo odbiti.

27. Preostali žalbeni navodi koji se odnose na odluku o troškovima postupka, nisu osnovani. Naime, odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife/12 odnosno odredbom Tbr. 52. Tarife/23 određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Prema Tbr.50 Tarife/12 vrijednost boda je iznosila 10,00 kuna odnosno od 5. studenog 2022. iznosila je 15,00 kuna (1,99 eura prema fiksnom tečaju 1 euro=7,53450 kuna), a prema Tbr.54. Tarife/23 vrijednost boda od 25. studenog 2023. pa nadalje iznosi 2,00 eura. S obzirom na izričitu odredbu Tbr. 48. st. 3. Tarife/12 i odredbu Tbr. 52.Tarife/23 koje istovjetno propisuju primjenu tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, a kako je pobijana odluka o troškovima postupka donesena 26. svibnja 2025. dakle, u vrijeme važenja Tarife/23., to je suprotno tvrdnjama tuženika, o visini troškova postupka u konkretnom slučaju valjalo odlučiti isključivo primjenom Tarife/23.

28 .Iz navedenih razloga primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

29. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je uspio sa neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a).

30. Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke (drugi dio), kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 22. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak