REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1285/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje u pravnoj stvari tužitelja, Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa odvjetnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-305/2005 o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 17. veljače 2005. sklopljenog između tuženika (tada HYPO ALPE-ADRA BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, MBS 080072083) kao kreditora i KĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita koja nosi naziv "Troškovi" u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, Zagreb, OIB: 25132169807 iznos od 729,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 729,50 EUR od 3. ožujka 2005. do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.288,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 38,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos troškova postupka od 1.288,03 EUR od 22. prosinca 2025. do isplate preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom IV. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. svibnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći da je KĆ sa tuženikom **.**.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-305/2005 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini u čijem čl. 5. je ugovorena naplata jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, a koji troškovi su i naplaćeni u iznosu od 729,50 EUR 2. ožujka 2005. prilikom isplate kredita. Tužitelj pojašnjava da je ovaj ugovor standardizirani (tipski) ugovor koji je unaprijed sročen i priređen od strane tuženika i kojeg je korisnik kredita mogao potpisati ili ne. U odnosu na čl. 5. Ugovora o kreditu navodi da tuženik korisniku kredita nije pružio mogućnost pregovaranja niti mu je sporna odredba bila objašnjena. Pored toga, plaćanje naknade iz čl. 5. uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita budući da je tuženik, nakon terećenja korisnika kredita za predmetnu naknadu, istome obračunao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je isplatio iznos manji za 729,50 EUR. Dalje ističe da je korisnik kredita potrošač, da je sporna ugovorna odredba nepoštena i da su nejasni parametri koji su korišteni prilikom izračuna navedene naknade. Time smatra ovu ugovornu odredbu ništetnom te tužbenim zahtjevom predlaže da se navedeno utvrdi presudom i da se obveže tuženika na isplatu iznosa od 729,50 EUR po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove i to sa zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2005. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkog ugovora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 30. lipnja 2025. i tijekom postupka prije svega prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenoj te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u skladu s odredbom čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) u iznosu od 729,50 EUR.

2.1. U cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da u konkretnom slučaju nije potrebno provoditi test razmjernosti u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP), navodi da predmetna naknada predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP, a odredba o toj naknadi je razumljiva i predvidiva te daje mogućnost da se na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrde ekonomske posljedice koje za korisnika kredita proizlaze iz te odredbe. Pojašnjava da se radi o paušalnoj naknadi za troškove obrade kredita koje je tuženik imao i koja, zajedno sa ugovorenom kamatom, predstavlja cijenu predmetnog kredita. Dakle, tuženik kroz tu naknadu naplaćuje svoju uslugu. Ističe kako nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, međutim potrošač je imao pregovaračku moć kroz opciju odabira između različitih ugovornih proizvoda tuženika. Osporava da bi ugovaranjem ove naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga smatra da ne postoji niti jedan opravdani razlog koji bi spornu odredbu činio ništetnom. Dodatno tuženik osporava utuženi tijek zateznih kamata. Zaključno ističe prigovor zastare te čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid te je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Ujedno je saslušan svjedok KĆ (list 212.-213. spisa).

4. Ocjenom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je došao do uvjerenja da je tužbeni osnovan u pretežitom dijelu.

5. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-305/2005 od 17. veljače 2005. sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 729,50 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita KĆ i tuženik (tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditor 17. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 016-305/2005 sa sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretnini (list 54.-62. spisa) za iznos kredita od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita sa namjenom stambeni kredit (čl. 2. Ugovora). Nije sporno da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 729,50 EUR dana 2. ožujka 2005. (list 45. spisa).

7. Između stranaka je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Sporno je pitanje je li odredba čl. 5. Ugovora o kreditu korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te uzrokuje li navedena odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Nadalje je sporno pitanje zastare utužene tražbine , kao i pitanje tijeka zateznih kamata.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu od 17. veljače 2005. utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita KĆ i tuženika kao kreditora za iznos kredita od 90.000,00 CHF kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita sa namjenom stambeni kredit (čl. 2. Ugovora). U članku 5. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.

9. Uvidom u isplatni nalog na listu 45. spisa utvrđeno je da su korisniku kredita prilikom isplate kredita 2. ožujka 2005. naplaćeni troškovi obrade u iznosu od 729,50 EUR.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 48.-52. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita KĆ kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 016-305/2005 od 17. veljače 2005. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 9. lipnja 2023., odnosno primitkom Obavijesti od 30. svibnja 2023. (list 38. spisa).

11. S obzirom da je u skladu s odredbom čl. 80. st. 1. ZOO korisnik kredita na tužitelja prenio svoju tražbinu koja, jer prijenos iste nije zabranjen zakonom niti se radi o tražbini strogo osobne naravi ili tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a koja tražbina je odrediva jer ugovor o ustupu sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, neupitna je tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač (konkretno tužitelju). U ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Riječ je o novčanoj tražbini za isplatu iznosa s osnove stečenog bez osnove koju je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C-383/18 od 23. svibnja 2019.).

12. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 17. veljače 2005. proizlazi da je korisnik kredita potrošač budući da je u ugovoru jasno navedeno da je njegova namjena stambeni kredit (čl. 2.), dok je i iz iskaza korisnika kredita, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, a čijem je iskazu sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, nedvojbeno da se radilo o stambenom kreditu koji je svjedoku bio potreban radi kupnje stana koji je koristio za stanovanje, odnosno da sredstva dobivena kreditom nisu korištena za bilo kakve poslovne svrhe.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnik kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnik kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za osobne potrebe koje se tiču stanovanja, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. Svjedok KĆ u svom je iskazu također naveo mu u odnosu na ulaznu naknadu nitko u banci nije dao nikakve smjernice ili upute niti mu je o tome bilo što rečeno pa tako niti na koji će se način ona naplatiti. Nije mu objašnjeno na što se naknada odnosi i koje će protuusluge za to dobiti. Sjeća se da je ugovorena ulazna naknada i da je naplaćena, međutim ne sjeća se jesu li mu u banci spominjali ulaznu naknadu ili bilo što u vezi te naknade. Iskazao je da u ugovoru piše da treba platiti naknadu, međutim on je sa bankom ugovorio samo visinu kredita, a ostale su stavke napisane u ugovoru koji je on pročitao, ali nije posebno pregovarao sa bankom u vezi toga, nije niti pokušao jer su mu rekli koji su uvjeti ako hoće kredit, a u to je vrijeme svjedok imao malo dijete od 1,5 godinu i bitno mu je bilo dobiti kredit.

15. Iz navedenog proizlazi da korisniku kredita djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj ugovornoj odredbi, odnosno što konkretno ta naknada predstavlja, tj. što ona uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina . Prema tome, sasvim je jasno da korisniku kredita odredba čl. 5. Ugovora o kreditu koja se odnosu na spornu naknadu nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer korisniku kredita nisu bili jasni i razumljivi parametari na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. ovog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

16.1. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16.2. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz sporne odredbe Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedoka KĆ proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisniku kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade.

18. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

18.2. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Iz iskaza korisnik kredita proizlazi da nije bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Dakle, korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade, a u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19.1. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i da visina naknade nije određena u samom ugovoru, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

20. Slijedom prednjih zaključaka, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada ništetna je sukladno čl. 87. st. 1., u vezi čl. 81. i čl. 83. ZZP.

21. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

21.1. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21.2. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 729,50 EUR, čija visina proizlazi iz isplatnog naloga na listu 45. spisa i koja među stranka niti nije bila sporna.

22. Neosnovan je istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

22.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

23. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kredita ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je korisniku kredita predmetna naknada naplaćena 2. ožujak 2005. (list 45. spisa), tužitelju pravo na zatezne kamate pripada od tog dana.

23.2. Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 153/04., 35/05.) za potraživanja dospjela do 31. prosinca 2007., odnosno za potraživanja dospjela nakon 1. siječnja 2008. na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO koja se promjenjuje na ostale odnose jer tražbina proizlazi iz izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove, a ne iz trgovačkog ugovora.

24. Obzirom na navedeno, odlučeno je kao pod točkama I., II. i III. izreke presude.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

25.1. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.056,73 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, ovaj sud ne smatra da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora za deklaratorni zahtjev u iznosu od 1.327,23 EUR u skladu s čl. 40. st. 2. ZPP te za kondemnatorni zahtjev u iznosu od 729,50 EUR (čl. 35. ZPP) pa da bi bilo mjesta primjeni odredbe čl. 40. st. 3. ZPP.

25.2. Tužitelju su priznati troškovi pribavljanja potvrde o visini naplaćene naknade u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 36. Tarife, troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife i podneska od 9. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife te troškovi zastupanja na ročištima 9. listopda 2025. i 27. studenog 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, i pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV po stopi od 25% te za troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 33,51 EUR i za presudu u iznosu od 67,02 EUR ukupno iznosi 1.288,03 EUR.

25.3. Nisu mu priznati troškovi sudskih pristojbi preko dosuđenog iznosa jer je u tom dijelu zahtjev tužitelja previsoko postavljen kada se ima u vidu vrijednost predmeta spora i visina sudskih pristojbi propisana u Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.), kao i činjenica da je tužitelj platio samo polovicu sudske pristojbe za tužbu (list 63. spisa).

25.4. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa zatezne kamate određena je u visini stope koja se primjenjuje na ostale odnose budući da se radi o tražbini koja je proizašla iz vođenja sudskog spora, a ne iz trgovačkog ugovora.

26. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama IV. i V. izreke.

U Zagrebu 22. prosinca 2025.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.