1

Poslovni broj: 10 Gž-1103/2023-2

 

 

Poslovni broj: 10 Gž-1103/2023-2

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Tanje Novak Premec, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. B. (OIB: ...) iz O., zastupane po punomoćniku L. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika E. & S. b. d.d. R. (OIB: ...), , zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-435/2020-22 od 11. srpnja 2023. i rješenja broj P-435/2020-23 od 11. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2023.,

 

p r e s u d i o  i   r i j e š i o   j e

 

I/ Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-435/2020-22 od 11. srpnja 2023. i rješenje broj P-435/2020-23 od 11. srpnja 2023.

 

II/ Trošak sastava odgovora na žalbu tuženika, tužiteljici se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnim odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka dana 16. veljače 2007. potvrđenog po javnom bilježniku T. K. iz O. pod broj 2439/07 dana 20. veljače 2007. i to u odnosu na toč.10. kojim je ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita prema odlukama kreditora važećim u trenutku prijevremenog povrata. Toč. II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 897,97 EUR (6.765,75 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2012. do isplate, a toč. III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.086,25 EUR (8.184,38 kn) sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Pobijanim rješenjem naloženo je tuženiku na ime naknade troškova nadoknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 93,28 Eur (702,81 kn) koji se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude.

 

2. Navedenu presudu i rješenje žalbom pobija tuženik pravodobno izjavljenom žalbom zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijane presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, slijedom toga i njezin zahtjev za naknadom troškova postupka, a tuženiku dosudi trošak postupka podredno da se pobijana presuda i rješenje ukinu i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu joj nagrade za sastav odgovora po Tbr. 8/1 i uz naknadu po Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te iznos sudske pristojbe.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Polazeći od nesporne činjenice da je dana 16. veljače 2007. između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu, solemniziran po javnom bilježniku T. K. iz O. dana 20. veljače 2007. pod brojem OV-2439/07 na iznos od 65.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, čijim je čl.2. ugovoreno da se radi o namjenskom kreditu – za adaptaciju, da je tužiteljica isti u cijelosti otplatila 1.lipnja 2012. i istovremeno platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 2% nedospjele glavnice u iznosu od 1.117,18 CHF odnosno 6.765,75 kn, prvostupanjski sud je – analizirajući sadržaj provedenog dokaznog postupka (iskaza tužiteljice, svjedokinje, zaposlenice tuženika te ostalih tijekom postupka provedenih dokaza) zaključio da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača koje proizlazi i iz sadržaja ugovora o kreditu jer je ugovorila namjenu predmetnog kredita u svrhu adaptacije stambenog prostora (popravka krovišta iznad njezinog stana), jer je u ugovoru označena kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, a što prvostupanjski sud ocjenjuje protivnim načelu savjesnosti i poštenja i posljedično uzrokom znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takvu odredbu ugovora ocijenio nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 81.stav.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – “Narodne novine” broj 96/03) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

5.1. Pored toga da tuženik tijekom postupka nije ni dokazao da je imao ikakve troškove zbog prijevremene otplate kredita odnosno da bi mu nastala šteta prijevremenom otplatom kredita u smislu odredbe čl.1024.stav.2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – “Narodne novine” broj 35/05) kojom je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio time da, sukladno stav.4. iste odredbe, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, ocijenio u potpunosti osnovanim s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

 

5.2. Otklonio je i prigovor zastare, pozivajući se pri tom na odredbu čl.215. stav. 1. ZOO/05 koja propisuje da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano a i na Zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

7. Tuženik uvodno u izjavljenoj žalbi, nakon iznošenja činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući – u bitnome – da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl.71.stav.7. ZPP-a – dakle da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopim/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73. ZPP-a, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl.72.stav.2. ZPP-a.

 

7.1. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik, valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl.71.stav.7. ZPP-a i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl.72.stav.2. ZPP-a ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost. Tome valja nadodati da pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP-u ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

 

8. Nastavno tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tvrdnjom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i obrazloženje presude je međusobno proturječno i proturječi ispravama u spisu, no pri tom žalitelj iznosi tek zakonski opis iste, no navodne nedostatke ne konkretizira ni u odnosu na samu presudu niti u odnosu na postupanje prvostupanjskog suda. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede, a i u okviru odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, prvostupanjski sud je iznio razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je predmetne odredbu Ugovora o kreditu ocijenio nepoštenom te nastavno tome ništetnom u smislu odredbe čl. 87. stav.  1. ZZP/03.

 

9. Pobijajući prvostupanjsku odluku tuženik ističe pogrešno utvrđeno činjenično stanje (posljedično čemu da je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo) u odnosu na tužiteljičino svojstvo potrošača smatrajući, da se u stanu tužiteljice nalazi i odvjetnički ured, to da je adaptacijom potkrovlja adaptirala i prostor koji joj služi za potrebe odvjetničkog ureda, to jest za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti. U tom kontekstu se pozvao na iskaz svjedoka B. u predmetu između istih parničnih stranaka pred istim prvostupanjskim sud pod brojem P- 344/2021.

 

9.1. No u pravilnoj interpretaciji tužiteljičinog iskaza valja navesti da ista izjavila da je na adresi u O., imala odvjetnički ured u okviru svoga stana, a sredstva je podigla za adaptaciju potkrovlja u toj zgradi, koje potkrovlje je bilo u njezinom vlasništvu. Radilo se o tavanu koji je pripadao stanu.

 

9.2. Imajući u vidu da je prvostupanjski sud osnovano, na temelju sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice zaključio da ista u konkretnom obvezno-pravnom odnosu ima svojstvo potrošača, a da tuženik nije dokazao suprotno, već se usprotivio da se u predmetnom postupku koriste utvrđenja iz provedene parnice broj P-344/2021. na koju se sada u žalbi poziva (a u kojoj je također utvrđeno tužiteljičino svojstvo potrošača) niti je u dokaz protivnog - da je predmetna kreditna sredstva iskoristila u poslovne svrhe predložio i jedan dokaz, to uopćenim žalbenim osporavanjem takvog njezinog svojstva, nije doveo u sumnju pravilnost odnosnog utvrđenja po prvostupanjskom sudu.

 

10. U preostalom dijelu žalba tuženika opširno elaborira pogrešnu primjenu materijalnog prava ističući ponajprije da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (16. veljače 2007.) nije bilo zabranjeno ugovaranje odredbe o izlaznoj naknadi nego je ista zabranjena tek odredbom čl.26. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/2017) zbog čega da svi relevantni činjenični elementi predmetnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno ukazuju da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora pa smatra i da tužiteljici predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva. Iznosi sadržaj odredbi čl. 100. ZZP/03, čl. 96. ZZP/03 te čl. 98. ZZP/03 smatrajući da prvostupanjski sud uopće nije imao u vidu narav predmetne usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Uz to da prvostupanjski sud nije utvrdio u čemu se ogleda znatna neravnoteža na strani tužiteljice.

 

11. No odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a, valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren „da za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata“ prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik, na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu iz toč.10. pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.10. ugovora ugovorene naknade koja visina zavisi o visini odobrenog kredita, to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.10. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu Zakonom o zaštiti potrošača ni Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom povrata kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja predmetne naknade niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice, i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

 

12. Nadalje valja navesti da iz sadržaja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da bi tuženik tijekom postupka iznio ikakve činjenice zbog kojih toč.10. predmetnog ugovora o kreditu o osporenom dijelu ne bi bila ništetna u smislu odredbi ZOO ili ranije citiranih odredbi ZZP/03 pa tako nije ni tvrdio da iznos plaćene naknade od 897,97 Eur (6.765,75 kn) predstavlja stvarnu štetu koju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita.

 

13. Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos od 897,97 Eur (6.765,75 kn) sa zateznom kamatom tekućom od dana uplate.

 

14. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka.

 

14.1. U odnosu na žalbeno plediranje na primjeni Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (dalje: ZID SP – „Narodne novine“ broj 51/23 stupio na snagu 20.5.2023.) kojom je izmijenjena odredba čl.11.stav.1.toč.20. ZSP na način da uvodi oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi i za „potrošače kao stečajne dužnike i tužitelje u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa« tuženiku se stavlja na znanje da tužiteljica predmetnu parnicu nije pokrenula na temelju sudske presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa zbog čega jest pristojbeni obveznik.

 

15. Osnovano je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio i nagradu za pristup ročištu radi objave presude (11.7.2023.) obzirom da se radi o trošku koji jest potreban obzirom da izostanak s istog uzrokuje po stranku daljnje posljedice (u smislu odredbe čl.335.stav.7, 9., 10. ZPP) i slijedom čega je tužiteljici isti valjalo dosuditi sukladno Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa - 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u iznosu od po 93,28 Eur (702,81 kn) pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje broj P-435/2020-23 od 11. srpnja 2023. pozivom na odredbu čl.380.toč.3.ZPP-a.

 

16. Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu tuženika jer po ocjeni ovog suda sadržaj odgovora nije bio od utjecaja na odluku o žalbi tuženika, pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155. ZPP-a.

 

17. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iskaza vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz čl.43.stav.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i hrvatske kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn. 

 

U Varaždinu, 25. listopada 2023.