REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1887/2014-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Sanji Grgurić Hojski, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ME, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Slavenu Vujoviću, odvjetniku u Zagrebu protiv I. tuženika VE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tuženika Studio Architectonica d.o.o., OIB 78821969514, Zagreb, Horvaćanska cesta 23 a, oboje zastupani po punomoćniku Borisu Mazalinu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 14. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te I. tuženika i njegovog punomoćnika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ME, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koji glasi:

''I. Nalaže se I tuženiku VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da isplati tužitelju ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 309.830,00 EUR (tristodevettisućaosamstotrideseteura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 141.037,00 eura od 19.07.2008.g. do isplate,

- 168.793,00 eura od 23.12.2008.g. do isplate, po stopi koja se određuje od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se II. tuženiku STUDIO ARCHITECTONICA d.o.o., OIB: 78821969514, iz Zagreba, Koprivnička ulica 48, da isplati tužitelju ME iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zakonske zatezne kamate na iznos od 125.000,00 EUR (stodvadesetpettisućaeura) tekuće od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade troškove ovog parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.''

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju ME, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknaditi I. tuženiku VE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tuženiku Studio Architectonica d.o.o., OIB 78821969514, Zagreb, Horvaćanska cesta 23 a trošak ovog postupka u iznosu od 122.335,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u odnosu na II. tuženika Studio Architectonica d.o.o., OIB 78821969514, Zagreb, Horvaćanska cesta 23 a u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 125.000,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj ME (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je zajedno s II. tuženikom Studio Architectonica d.o.o. (dalje u tekstu: II. tuženik) zastupanom po I. tuženiku VE (dalje u tekstu: I. tuženik) krenuo zajedničkim ulaganjem tijekom 2006. i 2007. godine u projekt financiranja i izgradnje kuće u [adresa]. Samu nekretninu tužitelj je kupio 2005. godine da bi 9. siječnja 2007. 1/4 dijela iste prodao II. tuženiku kao partneru u izgradnji kuće. Tužitelj je u projekt uložio svojih 3/4 dijela suvlasništva nekretnine (građevinskog zemljišta), a II. tuženik preostalu 1/4 dijela suvlasništva kao i novčana sredstva temeljem kojih je kuća građena, a nakon što su stranke preuzele i podijelile daljnje obveze i zaduženja vezana za izgradnju te kuće (zahtjevi, dozvole, gradnja ...) njihov krajnji cilj je bila podjela stanova koji će u kući biti izgrađeni. Stoga su tužitelj i II. tuženik sklopili 26. lipnja 2007. Međuvlasnički sporazum za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige temeljem kojeg je tužitelj stekao tri stana u kući, a II. tuženik četiri stana u kući. Prije nego što je navedena kuća bila završena, II. tuženiku je ponestalo novca potrebnog za poduzimanje završnih radova pa su se I. i II. tuženik obratili tužitelju s molbom da proda jedan od stanova koji su mu pripali i da taj iznos potom pozajmi II. tuženiku za završetak izgradnje kuće. Tužitelj je na to pristao zbog situacije koja mu je bila predočena od strane I. tuženika te zbog zajedničke sudbine cijelog projekta pa je kao prodavatelj **.**.2008. s IE kao kupcem zaključio ugovor o kupoprodaji jednog stana za cijenu od 141.000,00 EUR. Kupac je isplatu cijene vršio u više navrata-najprije je I. tuženiku dao 10.000,00 EUR, zatim je u prisutnosti svoje supruge, tužitelja i I. tuženika isplatio daljnjih 90.000,00 EUR tužitelju koje je tužitelj dao I. tuženiku te završno 41.000,00 EUR koje je dao ČE i koji je navedeni iznos proslijedio I. tuženiku. Od navedenih 141.000,00 EUR, tužitelj je zadržao 16.000,00 EUR koje mu je po nalogu I. tuženika predao ČE, dok je ostatak, dakle 125.000,00 EUR dano I. tuženiku na ime zajma II. tuženiku kako bi se poduzeli prijeko potrebni završni građevinski radovi, tj. kako bi se dovršila izgradnja kuće. Pozajmljeni iznos od 125.000,00 EUR tužitelju nikada nije vraćen. Nakon dovršetka kuće, nekoliko puta je kontaktirao I. tuženika u pogledu obveze II. tuženika, tj. vraćanja pozajmljenog iznosa od strane II. tuženika, no tuženici su se oglušili na sve pozive tužitelja i do danas mu nisu vratili pozajmljeni iznos. Tijekom 2008. godine tužitelj je rijetko boravio u [adresa] zbog čega je I. tuženiku izdao specijalne punomoći kojima ga je ovlastio da za njegovo ime i račun proda preostale stanove koji su mu pripali. Dana 18. srpnja 2008. I. tuženik je prodao jedan stan kupcu FE za iznos od 141.037,00 EUR od kojih je temeljem predugovora od 20. lipnja 2008. I. tuženiku na njegov račun uplaćen iznos od 80.000,00 EUR, a ostatak kupoprodajne cijene uručen mu je u gotovom novcu na dan sklapanja glavnog ugovora 18. srpnja 2008. što je I. tuženik potvrdio potpisom ugovora. Dana 22. prosinca 2008. I. tuženik je prodao i treći stan TE za iznos od 168.793,00 EUR, a što je I. tuženik potvrdio potpisom na tom ugovoru. Oba iznosa kupoprodaje nikada nisu isplaćena tužitelju. I. tuženik je naknadno tužitelju pokazao izjave potpisane po tužitelju kojima tužitelj potvrđuje da je od I. tuženika zaprimio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene za stan 2. i 3. Ističe da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo optužnicu protiv tuženika kojom se isti terete da su oštetili tužitelja za iznos od 434.830,00 EUR dobiven prodajom njegova tri stana, a I. tuženika terete i za krivotvorenje isprava iz kojih bi proizlazilo da je I. tuženik tužitelju isplatio dobiveni iznos od prodaje stanova FE i TE. Međutim, tužitelj I. tuženiku niti bilo kome drugome nikada nije izdao takve potvrde. Tijekom 2007. i 2008. tužitelj je I. tuženiku potpisao par bjanko papira za potrebe izgradnje kuće, eventualnih manjih radova, dodatnih dozvola, molbi itd., a tužitelj pretpostavlja da je ih I. tuženik naknadno ispunio sadržajem navodnih izjava tužitelja kojima isti potvrđuje primitak kupoprodajne cijene za preostala dva stana. Kako tuženici do današnjeg dana nisu ispunili obvezu povrata zajma u odnosu na prvi stan te isplatu kupoprodajne cijene u odnosu na drugi i treći stan, to tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti I. tuženiku isplatiti mu iznos od 309.830,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 141.037,00 EUR od 19. srpnja 2008. do isplate te na iznos od 168.793,00 EUR od 23. prosinca 2008. do isplate, sve na ime kupoprodajne cijene, a II. tuženiku iznos od 125.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate na ime povrata zajma. Traži naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. I. i II. tuženik u odgovoru na tužbu protive se navodima tužbe te istu pobijaju u cijelosti. Ističu da je tužitelj u kaznenom postupku postavio imovinski zahtjev i to za veći iznos od onog naznačenog u tužbi odnosno za iznos od 460.037,00 EUR pa bi, u slučaju da tuženici budu proglašeni krivima u kaznenom postupku, a tužitelju dosuđen imovinski zahtjev te ako bi mu ista tražbina bila dosuđena i u parnici, tada bi tužitelj imao mogućnost dva puta naplatiti istu tražbinu. Zbog toga smatraju da tužbu treba odbaciti, a opreza radi, predlažu utvrditi prekid ovog postupka do okončanja kaznenog postupka u predmetu KO- 1528/13.

3. U podnesku od 18. ožujka 2015. tužitelj se suglasio s prijedlogom tuženika za prekidom ovog postupka do okončanja kaznenog postupka u predmetu KO-1528/13.

4. U podnesku od 6. travnja 2017. tuženici se detaljnije očituju na navode tužbe. Ističu kako u cijelosti osporavaju osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatama utuženih iznosa s obzirom na to da ne postoje nikakva potraživanja tužitelja prema bilo kojem tuženiku. Tvrdnja tužitelja da je putem I. tuženika pozajmio II. tuženiku iznos od 125.000,00 EUR koji je ostvaren prodajom stana kupcu IE je u potpunosti neosnovana i neutemeljena budući da je tužitelj osobno s kupcem IE sklopio ugovor o kupoprodaji 11. travnja 2008. u kojem potvrđuje da je iznos od 141.000,00 EUR primio u cijelosti te je priznao potpis na tom ugovoru kao svoj. Tužitelj ne raspolaže nikakvom pisanom potvrdom o navodnom pozajmljivanju II. tuženiku iznosa od 125.000,00 EUR te je svojim potpisom potvrdio da je primio novčani iznos za koji tvrdi da mu duguje II. tuženik. U odnosu na novčani iznos od 309.830,00 EUR koji je ostvaren prodajom stanova TE i FE, ističu da je neosnovan navod tužitelja da od I. tuženika nije primio taj novčani iznos. Tužitelj je osobno potpisao potvrde o primitku novca u gotovini kojima je potvrdio da je od I. tuženika primio cjelokupni iznos kupoprodajne cijene. Ističu da je u kaznenom postupku sud nepravomoćnom presudom oslobodio tuženike od optužbe za počinjenje kaznenih djela te da je nalazom i mišljenjem vještakinje za rukopise utvrđeno kako nije bilo moguće utvrditi redoslijed potpisa i teksta predmetnih potvrda o primitku novca u gotovini od strane kupaca TE i FE uslijed čega su neutemeljeni navodi tužitelja o potpisivanju bjanko papira I. tuženiku. Očigledno je da ne postoje tužiteljeva potraživanja prema tuženicima kako to tužitelj tvrdi, a tužba i kaznena prijava podnesene su s isključivim ciljem izbjegavanja plaćanja njegovog duga prema II. tuženiku u iznosu od 1.350.000,00 kn radi kojeg se vodi parnični postupak pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/14. Tuženici ističu prigovor zastare potraživanja tužitelja s obzirom na to da je od dospijeća tužiteljevih navodnih i ničim dokazanih tražbina pa do podnošenja tužbe i imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku protekao opći rok zastare od pet godina. Naime, iz sadržaja tužbe proizlazi da su navodna tužiteljeva potraživanja dospjela tijekom 2008. godine, tužba je podnesena 6. ožujka 2014., a imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku podnesen je u rujnu 2014. godine iz čega nedvojbeno proizlazi da je nastupila zastara tužiteljevih potraživanja. Ostaju kod prijedloga za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka. Predlažu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te traže naknadu troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

5. Podneskom od 22. siječnja 2019. tuženici su obavijestili da je pravomoćno okončan kazneni postupak koji se protiv tuženika vodio pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod brojem KO-1528/13 te su u tom postupku tuženici pravomoćno oslobođeni optužbe da bi na štetu tužitelja počinili kaznena djela prijevare u gospodarskom poslovanju i krivotvorenja isprave koje su predmet optužbe, a koja kaznena djela se odnose na novčana sredstva ostvarena prodajom predmetnih stanova. Ostaju kod prigovora zastare te smatraju neosnovanim tužiteljeve zahtjeve.

5.1. S obzirom na to da je tijekom ovog postupka pravomoćno okončan kazneni postupak do čijeg su okončanja stranke predlagale prekinuti ovaj postupak, to nakon pravomoćnog okončanja tog postupka više nije bilo razloga za prekid postupka. Naime, prijedlog stranaka za prekidom nakon stoga se ukazuje nedopuštenim jer stranke više nemaju pravnog interesa za određivanjem prekida.

6. II. tuženik tijekom postupka predlaže odbaciti tužbu u odnosu na njega sukladno čl. 333. st. 3. ZPP-a jer je presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv- 187/14 pravomoćno presuđeno da ne postoji potraživanje ovdje tužitelja, tamo tuženika prema ovdje II. tuženiku tamo tužitelju istaknuto radi prebijanja, a koje potraživanje je identično onome koje tužitelj potražuje u ovom predmetu od II. tuženika.

7. U dokaznom postupku pročitan je Međuvlasnički sporazum za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige (list 16-20 spisa), e-izvaci (list 21- 25 spisa i 31-32 spisa, list 56-62 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 27-30 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 39-44 spisa), specijalnu pomoć (list 45-46 spisa i 118/II spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 48-51 spisa), specijalnu pomoć (list 52-53 spisa), potvrde o primitku novca u gotovini (list 200 i 201 spisa), presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/2014-56 od 15. ožujka 2019. (list 247-258 spisa) koja je djelomično potvrđena djelomično ukinuta presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-228/2020-3 od 26. ožujka 2020. (list 326-334 spisa), presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu poslovni broj Povrv- 126/2020-43 od 6. prosinca 2024 (prilog elektroničkog podneska (list 348-364 spisa) koja je preinačena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-41/2025-4- od 19. veljače 2025. (list 372-384 spisa), saslušan je tužitelj (list 269-272 spisa, list 344 spisa i list 387-388 spisa), tuženik (list 273-276 spisa, list 345 spisa i list 388 spisa), svjedoci IE (list 302-304 spisa), ČE (list 304-307 spisa), TE (list 314-316 spisa), KE (list 316-317 spisa i list 343-345 spisa), FE (list 319-321 spisa) te je izvršen uvid u priloženi spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-1528/13. Odbijen je prijedlog tužitelja za provođenjem grafološkog i financijskog vještačenja jer se provođenjem ovih dokaza ne bi utvrdile činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu. S obzirom na to da se tužitelj nije suglasio s prijedlogom tuženika za korištenjem dokaza provedenih u kaznenom postupku, to nije posebno cijenjen nalaz i mišljenje vještaka iz kaznenog spisa koji su tuženici dostavili u spis.

8. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP - a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 309.830,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koji iznos potražuje na ime kupoprodajne cijene koju je I. tuženik primio za prodaju dva tužiteljeva stana te iznosa od 125.000,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom koji iznos potražuje od II. tuženika na ime zajma.

10. Među strankama nije sporno:

- da su iste poslovno surađivale na izgradnji zgrade u [adresa] i to tužitelj kao fizička osoba te II. tuženik kao pravna osoba zastupana po I. tuženiku kao direktoru, a isto proizlazi i iz sklopljenog Međuvlasničkog sporazuma za upis posebnih dijelova nekretnine u zemljišne knjige (dalje u tekstu: Sporazum),

- da su iste dogovorile i o tome sklopile Sporazum da u toj zgradi tužitelju pripadnu u vlasništvo tri stana, a II. tuženiku četiri stana te da su tri tužiteljeva stana prodana.

11. Među strankama je sporno:

- je li tužitelj pozajmio II. tuženiku iznos od 125.000,00 EUR koji mu nikad nije vraćen,

- je li I. tuženik nakon što je temeljem specijalne punomoći u ime i za račun tužitelja prodao njegova dva stana zadržao iznos dobivene kupoprodajne cijene od 309.830,00 EUR te ga unatoč dogovoru tužitelju nije vratio/predao,

- je li utuženo potraživanje tužitelja u zastari,

- je li o potraživanju tužitelja u odnosu na II. tuženika pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-187/2014-56 od 15. ožujka 2019.

12. Uvidom u izvatke iz zemljišne knjige za nekretninu u [adresa] utvrđeno je da je uvjerenje za uporabu navedene građevine Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet izdano 4. prosinca 2007. klasa: 361-05/07-04/36, URBROJ 251-13-22/201-07-03.

13. Uvidom u spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-1528/13 utvrđeno je da su pravomoćnom presudom poslovni broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017. oslobođeni optužbe I. tuženik kao odgovorna osoba II. tuženika da bi u razdoblju od početka 2007. do 22. prosinca 2008. u nakani stjecanja značajne nepripadne materijalne dobiti za II. tuženika neistinito naveo tužitelju da će mu novac od prodaje dva stana uplatiti, a novac od jednog da će koristiti kao pozajmicu za daljnju izgradnju objekta te da će mu i taj novac vratiti što mu je tužitelj povjerovao i predao mu od prodaje stana IE iznos od 141.000,00 EUR kao pozajmicu od kojeg mu je iznosa I. tuženik vratio samo iznos od 16.000,00 EUR, a iznos od prodaje stanova TE u iznosu od 194.000,00 EUR i FE u iznosu od 141.0,37,00 EUR nije predao tužitelju, već je sve upotrijebio za poslovanje II. tuženika i time II. tuženiku pribavio nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 460.037,00 EUR u protuvrijednosti od 3.454.877,87 kn te za navedeni iznos oštetio tužitelja kao i da je I. tuženik oslobođen optužbe za krivotvorenje isprava na način da bi na dva bianco papira potpisana imenom ME koje mu je prethodno tijekom poslovne suradnje predao tužitelj radi ishođenja potrebnim dozvola i suglasnosti nadležnih tijela vezano za izgradnju stambene zgrade u [adresa], iako svjestan da to ne odgovara istini, na računalu ispisao tekst neistinitog sadržaja iz kojeg proizlazi da je novac od prodaje stanova na navedenoj adresi RE u iznosu od 168.793,00 EUR i FE u iznosu od 141.037,00 EUR predao tužitelju pa da bi time izradio lažne isprave u cilju da se takve isprave uporabe kao prave odnosno počinio kazneno djelo krivotvorenje isprave.

14. Sud u parničnom postupku, u skladu s odredbom čl.12. st. 3. ZPP-a, vezan je samo za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca – dakle, ne i oslobađajućom kaznenom presudom.

15. Uvidom u presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv- 187/2014-56 od 15. ožujka 2019. (list 247-258 spisa) koja je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 228/2020-3 od 26. ožujka 2020. (list 326-334 spisa) utvrđeno je da se navedeni postupak vodio po tužbi ovdje II. tuženika kao tužitelja protiv ovdje tužitelja kao tuženika radi isplate iznosa od 1.347.281,70 kuna s pripadajućom zateznom kamatom te je dio presude kojom je održan platni nalog za isplatu ovog iznosa ukinut, a potvrđen je dio presude kojom je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika, ovdje tužitelja prema ovdje II. tuženiku (tamo tužitelju) istaknuto radi prebijanja u iznosu od 460.037,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a čime je odlučeno o prigovoru ovdje tužitelja radi prebijanja njegove tražbine prema ovdje II. tuženiku u iznosu od 460.037,00 EUR odnosno iste one tražbine obuhvaćene optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu o kojoj je odlučeno presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017.

16. Uvidom u presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić- Gradu poslovni broj Povrv-126/2020-43 od 6. prosinca 2024 (prilog elektroničkog podneska (list 348-364 spisa) koja je preinačena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-41/2025-4- od 19. veljače 2025. (list 372-384 spisa) utvrđeno je da je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vlaste Zajec kojim je naloženo ovdje tužitelju (tamo tuženiku) isplatiti ovdje II. tuženiku (tamo tužitelju) iznos od 178.815,01 EUR s pripadajućom zateznom kamatom

17. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 11. travnja 2008. (list 27-30 spisa) utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj kao prodavatelj i IE kao kupac za kupoprodaju stana u zgradu u [adresa] za kupoprodajnu cijenu od 141.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti te je navedeno da prodavatelj potpisom ugovora potvrđuje da je primio iznos kupoprodajne cijene u cijelosti. Tužitelj je ovjerio potpis kod javnog bilježnika 17. travnja 2008. pod brojem Ov-1116/08.

18. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. srpnja 2008. (list 39-44 spisa) utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj zastupan po specijalnom punomoćniku I. tuženiku kao prodavatelj i FE kao kupac za kupoprodaju stana u zgradu u [adresa] za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.900,00 EUR po četvornom metru te da je kupac izvršio plaćanje kupoprodajne cijene na način da je 80.000,00 EUR isplatio prilikom zaključenja predugovora 20. lipnja 2008. sa računa FE na tekući račun I. tuženika, a preostali iznos kupoprodajne cijene je isplatila I. tuženiku kao punomoćniku tužitelja prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora.

19. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnine od 22. prosinca 2008. (list 48-50 spisa) utvrđeno je da su istog sklopili tužitelj zastupan po specijalnom punomoćniku I. tuženiku kao prodavatelj i TE kao kupac za kupoprodaju stana u zgradu u [adresa] za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 168.793,00 EUR te je navedeno da prodavatelj potpisom ugovora potvrđuje da je primio iznos kupoprodajne cijene u cijelosti.

20. Uvidom u potvrde o primitku novca u gotovini (list 200 i 201 spisa) utvrđeno je da istima tužitelj potvrđuje da je primio iznos od 168.793,00 EUR od I. tuženika dobiven prodajom stana TE te da je primio iznos od 141.037,00 EUR od I. tuženika dobiven prodajom stana FE.

21. Tužitelj saslušan kao stranka u bitnome navodi da je s I-tuženikom, kao direktorom II-tuženika, dogovorio i napravio međuvlasnički sporazum po kojemu on daje zemljište i pripremne radove na izgrađenoj zgradi na tom zemljištu, a II. tuženik je trebao uložiti svoj novac kako bi se ta zgrada izgradila tj. do kraja završila. Za njega su I. i II. tuženik bili jedno jer je I. tuženik bio direktor II. tuženika. Iako u međuvlasničkom sporazumu piše da je II. tuženik uložio ¼ suvlasništva građevinskog zemljišta, navodi da je zapravo čitavo zemljište bilo njegovo, da je samo pro forme II.tuženiku prodao ¼ tog zemljišta za 100.000,00 kn i to zato jer mu je I. tuženik rekao da II. tuženik neće moći uknjižiti stanove koji njemu pripadaju po tom sporazumu na svoje ime ako nije vlasnik jednog dijela zemljišta. Međutim, nikada nije dobio tih 100.000,00 kn, niti ih je tražio od I. i II. tuženika jer su imali zajednički projekt za izgradnju predmetne zgrade. Podijelili su se tako da je on u toj zgradi dobio 3 stana, a II. tuženik 4 stana. Najprije je prodan jedan od njegovih stanova IE. Taj ugovor o kupoprodaji nekretnine, kao prodavatelj potpisao je osobno kod javnog bilježnika, međutim, kupac IE nije mu isplatio kupoprodajnu cijenu koja je navedena u tom ugovoru u iznosu od 141.000,00 EUR. Kupac je već ranije, ali ne zna točno kada dao 10.000,00 EUR na ime avansa za kupoprodaju i to I. tuženiku i taj mu novac I. tuženik nije dao. Kod javnog bilježnika, prilikom potpisivanja ugovora o kupoprodaji, kupac IE je na ime kupoprodajne cijene isplatio 90.000,00 EUR, međutim, taj novac nije dao njemu na ruke već ga je dao I. tuženiku. Naime, kod javnog bilježnika su sjedili on, kupac IE i I. tuženik te je I. tuženik rekao da za obavljanje određenih zidarskih radova zidar traži 100.000,00 EUR te je I. tuženik predložio da se s tih 90.000,00 EUR, kao i onih 10.000,00 EUR koje je primio na ime avansa, plate ti zidarski radovi zidaru. Pristao je na to i zbog toga tih 90.000,00 EUR kupac IE nije dao njemu na ruke nego na ruke I. tuženiku. Dogovor s kupcem je bio da preostalih 41.000,00 EUR plati kada stan koji je kupio bude dovršen jer je stan u trenutku zaključenja kupoprodaje još bio nedovršen. ČE, koji je bio zaposlen ili kod II. tuženika ili u firmi I. tuženikove majke, dao mu je 16.000,00 EUR na ruke i rekao je da je to iznos koji je kupac IE isplatio na ime ostatka kupoprodajne cijene, o čemu je ČE potpisao i potvrdu. Kada je to točno bilo ne sjeća se, najvjerojatnije 2009. godine, ali misli da ta potvrda postoji u kaznenom spisu. Negdje otprilike u isto vrijeme kada je potpisao ČE da je primio 16.000,00 EUR, od kupca IE saznao je da je on isplatio svih 41.000,00 EUR. Pitao je I. tuženika je li doista isplaćen iznos od 41.000,00 EUR i on je rekao da jest, ali da mu je 25.000,00 EUR bilo potrebno za završetak predmetne zgrade na [adresa], ali isto tako i za ulaganje u njihov daljnji projekt u [adresa]. Još kad su bili kod javnog bilježnika za potpisivanje ugovora o kupoprodaji sa kupcem IE, I. tuženik i on su dogovorili da će mu I. tuženik iznos od 100.000,00 EUR tj. onih 10.000,00 EUR koje je dobio na ime avansa i 90.000,00 EUR koje mu je kupac dao kod javnog bilježnika na ime kupoprodajne cijene vratiti kad zgrada na [adresa] bude dovršena i kada svi stanovi u toj zgradi budu prodani. Za ovih 25.000,00 EUR rekao je I. tuženiku da mu ih također mora vratiti. To je bilo otprilike u isto vrijeme kada je primio 16.000,00 EUR od ČE. Nikakav ultimatum nije dao I. tuženiku kada mu mora vratiti tih 25.000,00 EUR jer su bili poslovni partneri i za tih 25.000,00 EUR isto su se dogovorili da će mu ih vratiti kada zgrada na [adresa] bude dovršena i kada njegovi stanovi u toj zgradi budu prodani. Naime, tada mu je I. tuženik rekao da je sve njegove stanove prodao, ali da svoje još nije prodao odnosno da čeka novce od kupaca za prodaju svojih stanova u toj zgradi. I. tuženik mu nije vratio tih 125.000,00 EUR. Potpisao je kao prodavatelj ugovor o kupoprodaji nekretnine od 11.04.2008. te ovjerio potpis kod javnog bilježnika na tom ugovoru 17.04.2008., a potpisao je ugovor u kojem u čl. 2. potvrđuje da je u cijelosti primio iznos od kupoprodajne cijene od 141.000,00 EUR te da nema više bilo kakvih potraživanja prema kupcu s osnova ovog ugovora, iako je iskazao da nije primio iznos kupoprodajne cijene u cijelosti već da je, uz njegovu suglasnost, I. tuženik uzeo 125.000,00 EUR tog novca iz razloga što je takav bio dogovor između njega, I. tuženika i kupca IE. Preostala dva stana u zgradi na [adresa] u njegovo ime i za njegov račun prodao je I. tuženik kojem je dao specijalne punomoći za prodaju tih stanova. Jedan od tih stanova prodan je kupcu FE, a drugi je prodan kupcu TE. Točne datume kada su zaključeni ti kupoprodajni ugovori, ne zna, ali zna da su zaključeni tijekom 2008. godine te isto tako zna da mu je I. tuženik nekoliko dana nakon što je zaključio svaki od tih kupoprodajnih ugovora rekao da su ti stanovi prodani. Koliko se sjeća, rekao je da je ovaj stan koji je prodan gospođi FE prodan za 140.000,00 EUR, a da je stan koji je prodan TE prodan za 167.000,00 EUR. Međutim, isto tako mu je rekao da mu kupci nisu isplatili kupoprodajnu cijenu već da će kupoprodajnu cijenu isplaćivati u ratama jer ti kupljeni stanovi još nisu bili dovršeni. Kada su točno ta sva 3 stana koja su prodana IE, FE i TE dovršeni i kada su se oni u njih uselili, ne zna jer nije provjeravao, možda je to bilo koncem 2008. godine, a možda i tijekom 2009. godine. Kupca FE je vidio tek u kaznenom postupku koji se vodio protiv ovdje I. i II. tuženika, a kupca TE nikada nije vidio već je samo čitao njegov iskaz iz kaznenog postupka gdje je rekao da je stan platio više nego što je u ugovoru navedeno tj. da je za stan platio negdje 193 ili 194 tisuće eura. Zna da je 2009. godine razgovarao s I. tuženikom i pitao ga je jesu li kupci Rac i [adresa] isplatili kupoprodajnu cijenu za stanove koje su kupili. Ne sjeća se točno u kojem mjesecu je to bilo zbog proteka vremena, ali misli da je to bilo krajem 2009. godine. I. tuženik mu je tada rekao da su oni isplatili svaki oko polovicu kupoprodajne cijene, ali da je on jedan dio tog novca uložio u projekt Vinogradska, a za što je uložio ostatak novca nije mu rekao, ali pretpostavlja za dovršetak zgrade na [adresa]. Sjeća se da je koncem 2009. godine I. tuženik završio u bolnici i nije ga htio uznemiravati, ali se sjeća da su se u ljeto 2010. godine sastali u Avenue Mallu gdje su uz njih dvojicu bili prisutni i ČE i KE. Tada je rekao I. tuženiku da moraju podvući crtu, da predugo čeka svoje novce od kupoprodaje svoja 3 stana u zgradi na [adresa] te mu je tada rekao da moraju vidjeti što će dalje s njihovim zajedničkim projektima u [adresa] i u [adresa] kraj Zadra, gdje su imali namjeru raditi apartmane. Na to je I. tuženik rekao da je zgrada na [adresa] koštala 50.000,00 EUR više od planiranog, da je dio novaca uložio u projekt Vinogradska tj. za izradu građevinske dozvole i za izradu projekta, nakon čega je I. tuženiku rekao da mu onda duguje na ime kupoprodajne cijene za ova 3 stana oko 400.000,00 EUR te mu je predložio da mu taj iznos može platiti ili u novcu ili da mu može dati u vlasništvo neke svoje apartmane koje je radio u svoje ime i za svoj račun u Biogradu na Moru ili stanove koje je za svoje ime i za svoj račun radio u Koprivničkoj ulici u Zagrebu. Ponudio mu je i da mu na ime duga po tim kupoprodajnim cijenama od ta 3 stana eventualno da i svoj udio u projektu Vinogradska. I. tuženik ništa konkretno nije rekao vezano uz ovaj iznos duga od 400.000,00 EUR niti je prihvatio, a niti odbio bilo koji od ovih njegovih prijedloga, samo ih je primio na znanje. Nakon toga sastanka u Avenue Mallu u ljeto 2010. godine su se I. tuženik i on još susreli s njihovim odvjetnicima krajem 2010. godine, ali nisu došli do zajedničkog rješenja. Osporio je da bi potpisao potvrde na kojima je bilo navedeno da je primio kupoprodajnu cijenu od stanova koje su kupili kupci [adresa] i [adresa]. Te potvrde je prvi puta vidio tek krajem 2010. godine, kada su I. tuženik i on bili na sastanku s njihovim odvjetnicima Borisom Mazalinom i Jankom Grlićem. U dva navrata 2007. ili 2008. godine I. tuženiku je na njegovo traženje potpisao, svaki puta u ta dva navrata 4 ili 5 bjanko papira. Dakle, I. tuženik mu je dao prazne bijele papire, na kojima nije bilo nikakvog teksta i on se na takve papire vlastoručno potpisao. Rekao mu je da mu to treba jer je zgrada na [adresa] glasila na njegovo ime i građevinska dozvola isto tako, a kako bi on onda mogao u svoje ime tražiti priključke za vodu, struju, pisati zahtjeve koji su vezani uz izgradnju te zgrade na [adresa]. I. tuženik niti II. tuženik nisu mu isplatili iznose koje potražuje ovom tužbom od kupoprodaje prethodno opisana 3 stana. Jedan od tih bjanko potpisanih papira je I. tuženik upotrijebio i za onu situaciju gdje je iskazivao da je njemu odnosno II. tuženiku samo pro forme prodao ¼ predmetnog zemljišta za 100.000,00 kn. On je iznad tog njegovog potpisa nadopisao tekst o toj kupoprodaji zemljišta i onda su išli kod javnog bilježnika i kod javnog bilježnika su ovjereni njihovi potpisi. S kupcem IE potpisan je samo ovaj kupoprodajni ugovor od 11.04.2008. gdje je njegov potpis ovjeren 17.04.2008., a je li postojao neki predugovor prije tog ugovora, toga se više ne sjeća s obzirom na to da je od tada prošlo puno godina. Na upit je li siguran da mu je ČE dao 16.000,00 EUR, kako je rekao najvjerojatnije 2009. godine ili je moguće da je to bilo i ranije tj. 2008. godine, naveo je kako ništa sa sigurnošću ne može reći već bi morao potražiti tu potvrdu koju je potpisao ČE o primitku tih 16.000,00 EUR, da vidi koji je to datum bio. Ne može se sjetiti koliko je prošlo vremena otkada je zaključen kupoprodajni ugovor sa kupcem IE do isplate tog iznosa od 16.000,00 EUR na ime kupoprodajne cijene po tom ugovoru. Imao je potpuno povjerenje u I. tuženika i zato mu je dao specijalne punomoći da proda drugi i treći njegov stan s obzirom na to da živi u [adresa], a on ovdje u Hrvatskoj. Isto tako imali su i druge zajedničke projekte osim zgrade u [adresa], tj. imali su projekt gradnje zgrade u [adresa] u [adresa] te apartmana u Petrčanima kraj Zadra, a osim toga osnovali su i zajedničku firmu Roluk d.o.o. za trgovinu nekretninama i gradnju. Tijekom 2008. i 2009. godine je dolazio iz Njemačke u Hrvatsku bar jednom mjesečno i tada se uglavnom svaki puta vidio s I. tuženikom, a ako se nisu vidjeli kontaktirali su telefonom. Koliko se sjeća, 2008. godine je već imao otvorene račune u banci na svoje ime i dao je I. tuženiku broj računa kako bi na isti mogao uplatiti novce koje dobije od kupoprodaje njegovih stanova u zgradi na [adresa], ali nikada mu ništa nije platio. I. tuženik i II. tuženik su završili iz rohbau faze do završne faze sve stanove u zgradi na [adresa], ali sa novcima koje je dobio od prodaje njegova 3 stana u toj zgradi. On je samo od strane I. tuženika obaviješten da su njegovi stanovi prodani kupcima FE i TE, a same te kupoprodajne ugovore vidio je tek kad su već bili na sastanku s njihovim odvjetnicima. II. tuženik nije imao nikakva potraživanja prema njemu s osnova izgradnje zgrade na [adresa], niti je o tome bilo riječi na sastanku u Avenue Mallu u ljeto 2010. godine

22. I. tuženik, saslušan kao stranka u ovom postupku i kao zakonski zastupnik II. tuženika, iskazao je da su II. tuženik i tužitelj bili u partnerskom odnosu i to za izgradnju zgrade na adresi [adresa] u [adresa]. Tužitelj je dao ¾ zemljišta na kojem se zgrada trebala izgraditi, a II. tuženik 1/4 zemljišta te je također II. tuženik financirao kompletnu izgradnju i uređenje zgrade sve do faze izgradnje stanovi podobnih za useljenje. II. tuženik je financirao i uređenje okoliša zgrade. Dogovor između tužitelja i II. tuženika u tom odnosu je bio da svatko od njih sudjeluje u financiranju cijele investicije u što se uračunava i zemljišta i izgradnje zgrade sa 50% i da svatko od njih dobije određeni broj stanova u zgradi-tužitelj 3 stana, a II. tuženik 4 stana. Međutim, tužitelj je bio u financijskim problemima i nije poštovao dogovor da sudjeluje sa 50% financija u izgradnji zgrade, već je II. tuženik financirao kompletnu izgradnju i uređenje zgrade, a da je tome tako vidljivo je i iz postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici gdje je II. tuženik tužio tužitelja za isplatu, a vezano za izgradnju predmetne zgrade. O tom partnerskom odnosu zna zato jer je bio zakonski zastupnik II. tuženika i osobno je sve dogovarao s tužiteljem. Tužitelja je upoznao negdje početkom 2006. godine. Zna da je on kupio ovo zemljište na [adresa] na kojem je sada izgrađena zgrada [adresa], te da je firma I. tuženikove majke radila poslove za tužitelja vezano za izdavanje građevinske dozvole. Početkom 2007.godine tužitelj mu je rekao da nema vlastitih sredstava za izgraditi zgradu prema toj građevinskoj dozvoli, rekao mu je da je izgubio neke novce i predložio mu je da budu partneri što je prihvatio i tako je došlo do njihovog partnerskog odnosa. Cijela zgrada, kao i svi stanovi su bili u potpunosti dovršeni za useljenje do 12. mj. 2007.godine osim nekih sitnica, .npr. nije bila montirana neka pipa u nekom od stanova. Koje druge sitnice nisu bile dovršene do 12. mj. 2007. ne sjeća se zbog proteka vremena, ali zapravo se može reći da su stanovi bili u potpunosti dovršeni za useljenje do 12. mj. 2007. godine. U 12. mj. 2007. godine izdana je uporabna dozvala za tu zgradu. Neki od kupaca tražili su određene promjene i prenamjene u stanovima koje su kupili pa su na zahtjev kupaca te promjene i prenamjene obavljene tijekom 2008. godine, kao i radovi vezani uz reklamacije kupaca stanova. Prvi stan u zgradi koji je pripadao tužitelju kupio je IE. IE je I. tuženikov prijatelj. Njemu se svidio taj stan u zgradi koji je odlučio kupiti. Vezano uz taj stan sklopljen je prvo predugovor i to u ožujku ili travnju 2007.godine Taj stan je tada bio u roh bau fazi. Predugovor potpisali su, koliko se sjeća, tužitelj kao prodavatelj, IE kao kupac i I. tuženik kao jamac. Naime, budući da je u vrijeme zaključenja predugovora stan bio u roh bau fazi, kupac je htio da mu I. tuženik garantira da će njemu taj stan doista biti isporučen tj. da će biti dovršen i useljiv, a to je htio jer su prijatelji i znao je da je financijski imućan čovjek i da će se od njega moći naplatiti ako mu stan ne bude isporučen kao useljiv. Potpisao je IE zadužnicu i to na iznos ili od 100.000,00 eura ili od milijun kuna, s time da se točnog iznosa ne sjeća zbog proteka vremena. IE je prije potpisivanja predugovora dao na ime kapare prvo 10.000,00 eura i to I. tuženiku na ruke, a zatim je istog dana kada je zaključen i potpisan predugovor, dao još 90.000,00 eura na ime kapare, odnosno kupoprodajne cijene tog stana s time da je tih 90.000,00 eura dao tužitelju na ruke i to ili odmah u javnobilježničkom uredu nakon potpisivanja predugovora ili u kafiću u kojem su bili tužitelj, IE i I. tuženik, nakon što je kod javnog bilježnika potpisan i ovjeren predugovor. Isto tako, istovremeno s potpisivanjem i ovjerom predugovora, I. tuženik je potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika osobnu zadužnicu. Od tih 90.000,00 eura tužitelj je za sebe odmah uzeo 30.000,00 eura i odnio ih sa sobom u Njemačku, a 60.000,00 eura je ostavio I. tuženiku i rekao mu "ti mi to pričuvaj". Nije siguran je li to bilo u tom kafiću ili kasnije u autu kada je bio samo sa tužiteljem. Nije pitao razlog zašto tužitelj sa sobom nije uzeo čitav novčani iznos, niti mu je bilo čudno što mu je ostavio tih 60.000,00 eura. Kod I. tuženika je bilo i onih 10.000,00 eura koje je kupac IE dao njemu na ruke. Tužitelj je znao da je tih 10.000,00 eura kapare za njegov stan koje je dao kupac IE, također kod njega jer mu je to rekao kada je primio 10.000,00 eura kapare za njegov stan. Osim toga u predugovoru je pisalo da je kupac na ime kupoprodajne cijene tužitelju isplatio 100.000,00 eura. U predugovoru je bila navedene kupoprodajna cijena koja je iznosila oko 140.000,00 eura, a je li bio određen rok do kojeg treba sklopiti glavni ugovor, to se više zbog proteka vremena ne sjeća. Glavni kupoprodajni ugovor je sklopljen između tužitelja i kupca IE u 3. ili 4. mj. 2008.godine. Pri potpisivanju samog tog ugovora nije bio prisutan niti je spomenut u tom ugovoru u bilo kojem svojstvu. Misli da je taj glavni kupoprodajni ugovor sastavljao sam kupac IE u dogovoru s tužiteljem. Prije nego što je zaključen i potpisan glavni kupoprodajni ugovor od strane tužitelja i IE, tužitelju je vratio 70.000,00 eura koje je kod sebe čuvao na ime kupoprodaje tog stana. To mu je vratio nekih tri do četiri tjedna prije potpisivanja glavnog ugovora i to najvjerojatnije u njegovom uredu u Bosiljevskoj ulici u Zagrebu. Ostatak kupoprodajne cijene od 41.000,00 eura, kupac IE je dao I. tuženiku na ruke prije potpisivanja glavnog ugovora o kupoprodaji. Kada je to točno bilo i je li bilo odjednom ili u više navrata, to se zbog proteka vremena ne sjeća. Kupac IE isplatio je ostatak kupoprodajne cijene njemu jer tužitelj živi u [adresa], a imao je takav posao da je bio zastupnik jedne špediterske tvrtke Fedex te je vezano uz svoj posao dolazio u Hrvatsku, najmanje jedanput mjesečno. Tužitelj s obzirom na to da nije živio u [adresa] nego je povremeno dolazio uopće nije želio dogovarati kupoprodaju svojih stanova niti komunicirati s kupcima nego je sve to uglavnom išlo preko I. tuženika. Zna sigurno da je tužitelju ostatak kupoprodajne cijene od 41.000,00 eura isplaćen prije nego je zaključen glavni kupoprodajni ugovor. On je tužitelju dao 25.000,00 eura, ali ne zna točno kada, a preostalih 16.000,00 eura mu je dao ČE koji je bio zaposlenik njegove firme Studio Arhitektonika d.o.o., i to koliko se sjeća na sam dan zaključenja glavnog kupoprodajnog ugovora. Glavni kupoprodajni ugovor je tužitelj potpisao i u njemu je potvrdio da je primio cijelu kupoprodajnu cijenu te je dao tabularnu izjavu kupcu IE, a to zna jer je razgovarao i s tužiteljem i s IE nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora. Temeljem tog ugovora kupac IE se upisao kao vlasnik stana i nakon toga mu je vratio zadužnicu. Nakon prodaje prvog tužiteljevog stana kupcu IE, tužitelj je I. tuženiku dao specijalne punomoći i to vezano za prodaju njegova preostala dva stana u zgradi na Svetom Duhu 171. Koliko se sjeća, dao mu je 3 specijalne punomoći i to specijalnu punomoć za sklapanje predugovora i primanje kapare za stan koji je prodan FE, zatim specijalnu punomoć za sklapanje kupoprodajnog ugovora za isti taj stan te specijalnu punomoć za sklapanje predugovora i kupoprodajnog ugovora za stan koji je prodan TE. Tužitelj nije bio prisutan niti kod zaključivanja niti kod potpisivanja kupoprodajnih ugovora vezanih uz ta druga dva stana ili bilo kakve druge dokumentacije vezane uz ta druga dva stana budući da je I. tuženik bio njegov specijalni punomoćnik. Koliko se sjeća s FE je zaključio i predugovor za stan koji je kupila, i to kao specijalni punomoćnik tužitelja kao prodavatelja. O svim ugovorima koje je sklopio s FE i TE izvijestio bi tužitelja čim bi on došao u Hrvatsku i isplatio bi mu sukcesivno, kako je dobivao od tih kupaca, kaparu i kupoprodajnu cijenu za oba stana. Kada su točno zaključeni kupoprodajni ugovori sa kupcima FE i TE, zbog proteka vremena više ne može sjetiti, ali sigurno su oba ugovora bila zaključena do konca 2008. godine. Koliko se sjeća s FE je ugovor o kupoprodaji bio zaključen negdje u ljeto 2008. godine. Koliko se sjeća cjelokupna kupoprodajna cijena za stan koji je kupila FE je bila isplaćena u ljeto 2008. godine, a za stan koji je kupio TE na jesen 2008. godine s time da želi naglasiti da jesen završava 21. prosinca 2008. S obzirom da je tužitelju isplatio svu kupoprodajnu cijenu koju je primio u njegovo ime i za njegov račun od kupaca FE i TE, tražio je od tužitelja da mu o tome napiše neku potvrdu i to kako bi to imao za svoju osobnu evidenciju. Tužitelj mu je ili koncem 2008. godine ili početkom 2009. godine, dao dvije potvrde u kojima je bilo napisano da je primio cijelu kupoprodajnu cijenu, time da se jedna od tih potvrda odnosila na stan koji je prodan FE, a druga na stan koji je prodan TE. Ne sjeća se stoji li na tim potvrdama bilo kakav datum. Te potvrde nije pisao I. tuženik, već mu ih je tužitelj donio napisane i potpisane i to u ured u Bosiljevskoj ulici. Od ova četiri stana koja su u predmetnoj zgradi pripala II. tuženiku, prodana su dva i to još 2007. i 2008. godine, a dva stana koja nisu prodana, sada glase jedan na ime njegove nevjenčane supruge CE i drugi i dalje glasi na II. tuženika. Za ova dva stana koje je prodao 2007. i 2008. godine većinu kupoprodajne cijene dobio je od oba kupca 2008. godine. Od kupaca DE ostatak kupoprodajne cijene primio je tijekom 2009. godine, ali ne zna u kojem mjesecu, a od kupca SE zadnjih 5.000,00 eura kupoprodajne cijene primio je 2010. godine., a što se odužilo zbog njezine teške bolesti. Tužitelj mu nikada nije pozajmio ikakav novčani iznos, niti ga je ikada tražio bilo kakvu pozajmicu, niti vezano za izgradnju predmetne zgrade, niti vezano uz bilo što drugo. Obračun cijele investicije izgradnje zgrade na Svetom Duhu 171 II. tuženik je napravio u proljeće ili ljeto 2009. godine. Tadašnji zaposlenik II. tuženika ČE, koji je bio i voditelj gradnje na toj zgradi napravio je građevinsku knjigu i obračun sa svim troškovima i prema toj knjizi je dug tužitelja kao partnera prema II. tuženiku kao drugom partneru bio oko 200.000,00 eura. Tada, u proljeće ili ljeto 2009. godine, nakon što je izrađena građevinska knjiga, sastali su se tužitelj, ČE i I. tuženik u hotelu Antunović. Tužitelj je nakon uvida u tu knjigu rekao načelno da je sve ok, ali je uzeo knjigu sa sobom. Negdje u proljeće 2010. godine tužitelj i on ponovno su se našli i on je u toj knjizi korigirao sve što je smatrao da je previsoko obračunato, smatrao je da su neke stvari neosnovano tamo obuhvaćene. Nakon toga je I. tuženik tako korigiranu knjigu odnio ČE, da on vidi to što je tužitelj napisao i da se korigira ako nešto nije u redu tj. ako je tužitelj u pravu, ali ČE je ostao pri svemu kako je prvotno napravio, rekavši da su neutemeljeni tužiteljevi prigovori. Nakon toga, opet u proljeće ili ljeto 2010. godine našao se s tužiteljem, rekao da ostaje kod svega kako je prvotno navedeno u građevinskoj knjizi, ali i da se provede građevinsko vještačenje, da se dogovore tko će biti taj vještak i da vještak utvrdi koliki je doista realni obračun cijele investicije. Nekoliko puta zvao je tužitelja, ali tužitelj se nije suglasio s vještačenjem. Konačno su se našli u ljeto 2010.godine u Avenue Mallu, tužitelj, I. tuženik, ČE i KE, ali nisu postigli nikakvi dogovor i došlo je do sudskih postupaka. Tužitelj je tada rekao pred prisutnima da neće priznati da je primio kupoprodajnu cijenu od njegovih stanova ako završe na sudu. 2007. godine je zajedno s tužiteljem i HE razgovarao oko jednog zajedničkog projekta tj. izgradnje zgrade u [adresa] u [adresa], ali do realizacije tog projekta nije došlo niti je s toga osnova išta ostao dužan tužitelju, već je tužitelj ostao dužan njemu dio novca za kupnju dijela zemljišta od KE. Ne sjeća se više za koliki novčani iznos su prodani stanovi [adresa] i [adresa]. 70.000,00 eura koji je čuvao za tužitelja od kupoprodajne cijene stana koji je prodan IE, ni u što nije investirao već je taj novac čuvao u sefu Raiffeisen banke jedno vrijeme, a poslije kod kuće. 2007. godine prodao je dionica u vrijednosti 2.500.000,00 kuna i stan u [adresa] za oko 100.000,00 eura, a također u prosincu 2007. godine je i investicija na Svetom Duhu 171 bila uglavnom u potpunosti dovršena. Sef u kojem je čuvao tužiteljev novac nije na njegovo ime nego na ime njegove majke JE. Nikada od tužitelja nije tražio bianco potpise. Kupci Rac i Lisac kupoprodajnu cijenu nisu isplatiti u jednom navratu, već u nekoliko navrata. Izgradnja predmetne zgrade na Svetom Duhu 171 nikada nije stajala zbog nedostatka financijskih sredstva. Ne zna kada su se kupci Rac i [adresa] uselili u svoje stanove, misli da je to bilo u tijeku 2008. godine.

23. Svjedok IE navodi da je tužitelja upoznao vezano uz kupoprodaju stana na adresi [adresa] u kojem i danas živi, a I. tuženika, koji je također, bio povezan s kupoprodajom tog stana, poznavao je od ranije. Poznato mu je da je II. tuženik firma u vlasništvu I. tuženika. I. tuženika je upoznao negdje 2004. ili 2005. godine preko svog bivšeg šefa jer je I. tuženik gradio nešto u suradnji s njegovim bivšim šefom, ali s I. tuženikom nije poslovno surađivao sve dok nije sredinom 2006. godine saznao da on gradi jednu zgradu na Bijeniku u kojoj je namjeravao kupiti stan. Odabrao je stan koji je želio kupiti, ali nije platio kupoprodajnu cijenu za isti, već je s I. tuženikom dogovorio da će platiti stan kreditom te s obzirom na to da taj stan nije bio dovršen, koliko se sjeća, samo su zaključili predugovor o kupnji. Međutim, do zaključenja kupoprodajnog ugovora nije došlo jer ga je u međuvremenu I. tuženik zamolio da taj stan prepusti njegovom bratu te da umjesto tog stana kupi stan u zgradi koju gradi na Svetom Duhu 171. Prvo nije htio pristati, ali nakon razgovora sa suprugom i nakon što mu je I. tuženik omogućio da dovršetak te zgrade na Svetom Duhu 171 dočeka na način da stanuje u njegovom stanu u [adresa] s obzirom na to da je morao prodati svoj stan u [adresa] da bi kupio veći stan, ipak je pristao kupiti jedan od stanova u zgradi na Svetom Duhu 171. I. tuženik mu je rekao da tu zgradu gradi zajedno sa tužiteljem, da su oni podijelili stanove u toj zgradi s time da se više točno ne sjeća koji su točno stanovi pripali I. tuženiku, a koji tužitelju, ali zna da ovaj stan koji je kupio u toj zgradi je prema njihovom dogovoru, pripao tužitelju. Kada je pregovarao oko kupnje predmetnog stana, u početnoj fazi pregovarao je samo s I. tuženikom. S njim je dogovorio kupoprodajnu cijenu od 141.000,00 EUR i dogovorio je da će tu cijenu platiti u ratama. Prva rata koju je platio je bila kapara od 10.000,00 EUR. Nju je platio u gotovini, na ruke I. tuženika u siječnju ili veljači 2007. godine s time da se točno ne sjeća gdje mu je taj novac dao. Nakon što je platio kaparu, upoznao je tužitelja. Vidio ga je 2-3 puta na gradilištu i kroz razgovor s njim je shvatio da on zna da je platio 10.000,00 EUR kapare za taj stan, ali nikada s njim nije pričao o tome je li tih 10.000,00 EUR I. tuženik dao njemu s obzirom na to da se radilo o stanu koji je njemu pripadao. Drugu ratu za kupnju stana platio je u proljeće 2007. godine, u ožujku ili travnju 2007. godine; radilo se o iznosu od 90.000,00 EUR. Taj novac je dao u jednom kafiću na Trešnjevci. Bili su prisutni njegova supruga i on te tužitelj i I. tuženik. Kuvertu s novcem stavio je stol i nitko od njih novac nije brojao. Razgovarali su da je sada ukupno dao 100.000,00 EUR na ime kupoprodajne cijene tj. ovih 90.000,00 EUR i ranija kapara od 10.000,00 EUR te da još ostaje za isplatu 41.000,00 EUR te su tom prilikom dogovorili da će tu posljednju ratu platiti kada stan bude potpuno gotov,. Bilo je planirano da zgrada bude dovršena najkasnije do siječnja ili veljače 2008. godine. Tom prilikom kada je predao drugu ratu od 90.000,00 EUR u kafiću na Trešnjevci, I. tuženik se digao od stola, uzeo kuvertu s novcem, a tužitelj mu je rekao: "Odnesi to, ti znaš kamo to treba odnijeti." Vezano uz takav navod tužitelja, ništa ga nije ispitivao. Nakon predaje novca u kafiću, tužitelj i on otišli su kod javnog bilježnika te su ovjerili potpise na predugovoru za kupoprodaju stana, a koji predugovor je pripremila njegova supruga. Više se ne može sjetiti što je konkretno pisalo u tom predugovoru. Zbog krize u građevinskom sektoru, predmetna zgrada nije bila izgrađena do veljače 2008. godine. Bojao se da se nešto ne zakomplicira jer je puno zgrada u to doba ostalo nedovršeno te je razgovarao i sa I. tuženikom i s tužiteljem da zadnju ratu kupoprodajne cijene plati ranije tj. prije nego što zgrada bude gotova, ali na način da se onda taj novac iskoristi za dovršetak upravo tog stana koji kupuje. I. tuženik i tužitelj pristali su da ranije plati tu zadnju ratu kupoprodajne cijene, bili su zapravo sretni zbog toga jer im je taj novac trebao da se dovrši zgrada. Tu posljednju ratu od 41.000,00 EUR predao je u gotovini u ožujku ili travnju 2008. godine, na ruke I. tuženika. Nije siguran, ali misli da je to bilo upravo na gradilištu zgrade [adresa]. Tu posljednju ratu nije platio tužitelju jer on često nije bio u Zagrebu jer je radio izvan Republike Hrvatske. Njega je, u vremenu otkad je platio drugu ratu do plaćanja ove treće rate, što je period od gotovo godinu dana, vidio tek par puta u Zagrebu i činilo mu se da nema nikakvih problema između I. tuženika i tužitelja te da tužitelj nema ništa protiv da treću ratu plati I. tuženiku. Nakon što je platio treću ratu, zaključen je i ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Prilično je siguran da je taj ugovor o kupoprodaji sastavila njegova supruga i u tom ugovoru je bilo navedeno da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu od 141.000,00 EUR. Kao prodavatelj je u tom ugovoru naveden tužitelj, a svjedok kao kupac s time da nisu zajedno ovjeravali potpise kod javnog bilježnika, nego je njemu I. tuženik donio primjerak ugovora koji je bio potpisan po tužitelju i gdje je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika. Ne sjeća se točnog datuma s kojim je datiran taj kupoprodajni ugovor, ali zna da je bio u roku nekoliko dana od dana kad je platio ovu zadnju ratu kupoprodajne cijene. Zna da je to bilo brzo jer je htio što brže odnijeti taj kupoprodajni ugovor u zemljišne knjige. Uselio se u predmetni stan u jesen 2008. godine, ne zna točno koji mjesec, ali zna da se uselio posljednji jer je imao neke primjedbe vezane uz izgradnju pa se uselio kad su ti nedostatci otklonjeni. Na upit je li tužitelju bilo poznato da je platio tu posljednju ratu kupoprodajne cijene u iznosu od 41.000,00 EUR, naveo je da se dva puta vidio na piću s njim, jednom je bio prisutan i I. tuženik, u vremenu otkad je tu posljednju ratu platio pa do useljenja u stan i nikada se nije potezalo pitanje da bi trebao više bilo što platiti. Osim toga, u kupoprodajnom ugovoru koji je on potpisao je bilo navedeno da je plaćena cjelokupna kupoprodajna cijena od 141.000,00 EUR, tako da je tužitelj sigurno znao da je cjelokupnu kupoprodajnu cijenu platio. Također, vidio je tužitelja sigurno još dva puta nakon useljenja i nikada nije bilo postavljeno s njegove strane pitanje da bi mu nešto ostao dužan na ime kupoprodajne cijene, niti se bilo kada tužitelj njemu žalio da mu I. tuženik nije predao novac koji je svjedok isplatio na ime kupoprodajne cijene. Nije mu poznato je li iznos od 41.000,00 EUR koji je dao I. tuženiku, on dalje proslijedio tužitelju. ČE je bio poslovođa na gradilištu zgrade [adresa]. ČE nije isplaćivao ništa na ime kupoprodajne cijene.

24. Svjedok ČE navodi da je I. tuženika upoznao negdje krajem 1990., početkom 2000. godine jer je njegova majka radila projektnu dokumentaciju za izgradnju zgrade koje je gradila tvrtka u kojoj je bio zaposlen. Ponekad je tu dokumentaciju donio I. tuženik pa ga ja tako upoznao. 2007. godine je počeo raditi u II. tuženiku. II. tuženik je gradio zgradu na adresi [adresa] u kojoj ima 7 stanova. Tužitelja je upoznao kad je počeo raditi kod II. tuženika i prema njegovim saznanjima koje ima od I. tuženika i tužitelja zapravo je izgradnja te zgrade bila njihov zajednički poslovni poduhvat. On je, vezano uz izgradnju zgrade na adresi [adresa], koordinirao izvođenje svih građevinskih radova, a isto tako je kasnije sudjelovao i u prodaji stanova. Iz vlasničkih listova za stanove koje je prodavao vidio je da 3 stana u toj zgradi su u vlasništvu tužitelja, a ostala 4 stana u vlasništvu II. tuženika. Nije siguran je li krajem 2008. ili krajem 2009. godine zgrada na adresi [adresa] dovršena na način da su se kupci mogli useliti u stanove. Od ova tri stana koja su bila u vlasništvu tužitelja, sva tri stana su prodana i to jedan IE, drugi FE i treći TE. Ne zna datume kada su zaključeni kupoprodajni ugovori za te stanove. On je pregovarao s kupcima FE i TE. S IE nije pregovarao oko uvjeta kupoprodaje. Kupcima FE i RE predočio je građevinsku dozvolu, vlasničke listove, projektnu dokumentaciju i pregovarao je s njima oko kupoprodajne cijene i eventualnih preinaka koje žele u stanovima. Isto tako, rekao im je da s obzirom na to da je tužitelj vlasnik tih stanova te da on radi u inozemstvu da se situacija sa zaključenjem kupoprodajnog ugovora može riješiti tako da tužitelj da specijalnu punomoć I. tuženiku za zaključenje kupoprodajnog ugovora. Ne sjeća se više koje je kupoprodajne cijene dogovorio s FE i TE jer je od tada prošlo puno vremena. Zna da to što je dogovorio, nije bilo konačno nego su ti kupci još razgovarali s I. tuženikom, a jesu li razgovarali s tužiteljem, ne zna, ali pretpostavlja da jesu. Nije bio prisutan isplati kupoprodajne cijene, niti zna je li ta kupoprodajna cijena isplaćena I. tuženiku ili tužitelju, ali pretpostavlja da je kupoprodajna cijena od strane oba kupca isplaćena u cijelosti jer da nije, sigurno bi mu I. tuženik rekao da prestane s preinakama stanova koje su ti kupci tražili ili da im ne da ključeve stanova kad su stanovi bili potpuno dovršeni prema njihovim željama. Nije vidio nikakve potvrde koje bi tužitelj potpisao vezano uz kupoprodajnu cijenu za te stanove, niti je vidio bilo kakvu dokumentaciju o međusobnim odnosima tužitelja i I. tuženika vezano uz taj poslovni pothvat izgradnje zgrade na Svetom Duhu 171. Zna da su zaključeni ugovori o kupoprodaji nekretnine s kupcima RE i FE, ali te ugovore uopće nije niti pročitao, niti pogledao, već ih je samo stavio u registrator jer ih je našao na stolu na kojem je radio. S obzirom na to da te kupoprodajne ugovore nije niti gledao, ne zna je li njih zaključio tužitelj ili je te ugovore za njega zaključio kao specijalni punomoćnik I. tuženik. Misli da za ugovor s FE je taj ugovor zaključen po specijalnoj punomoći I. tuženik, a za ugovor sa TE se stvarno ne sjeća. Nije vidio da bi I. tuženik dao prazne papire tužitelju i da bi takve papire tužitelj potpisao. Osim zajedničkog projekta na adresi [adresa] u [adresa], tužitelj i I. tuženik imali su i druge zajedničke projekte tj. imali su namjeru zajedno graditi zgradu u [adresa] u [adresa]. Zna da je postojao njihov zajednički projekt za gradnju nekoliko kuća na adresi [adresa] u [adresa], kao i da su kupovali su neka zemljišta u Petrčanima kraj Zadra. Imali su i zajedničku tvrtku Roluk nekretnine. Nije mu poznato je li dio kupoprodajne cijene koja je plaćena po ugovorima zaključenim sa IE, FE i TE korišten za izvođenje bilo kakvih radova u predmetnoj zgradi. Kod II. tuženika radio je do kraja 2009. godine ili početka 2010. godine. Izgradnju zgrade na adresi [adresa] financirao je II. tuženik, to je išlo preko računa, a ako bi se dogodilo da neki posao koji je ugovoren sa izvođačem, taj izvođač ne može izvesti pa da se onda treba angažirati drugi izvođač ili majstor, onda su se takvi radovi plaćali u gotovini koju mu je dao ili I. tuženik ili njegova baka pa je to onda platio tim majstorima ili izvođačima s time da ne zna čiji je to novac bio. To što je plaćeno u gotovini je kap u moru u odnosu na izgradnju cijele zgrade. Nakon što je zgrada na Svetom Duhu 171 bila potpuno dovršena napravljena je knjiga obračuna svih troškova koju je on radio, a ako nije znao cijene ili izvođače određenih radova, onda je pitao I. tuženika i on mu je rekao kolike su cijene određenih radova. Kad je napravljena rekapitulacija svih troškova izgradnje, održan je sastanak u Hotelu Antunović na kojem su bili I. tuženik, tužitelj i on. Tužitelj je tada prelistao tu knjigu s rekapitulacijom svih troškova i nije imao nikakvih primjedbi. Ne zna koje godine je održan taj sastanak niti u kojem mjesecu; zna samo da je vani bilo sunčano i toplo vrijeme, tako da je moguće da je to bilo između travnja i rujna. Tom prilikom je tužitelj uzeo tu knjigu. Nekoliko mjeseci nakon tog sastanka je tužitelj vratio knjigu s rekapitulacijom troškova na način da je u istoj snizio cijenu većine stavki. Nakon toga je nadopunio knjigu s računima koji su se odnosili na određene stavke, a ono što nije znao ili našao, rekao je I. tuženiku da on priloži račune kojima se dokumentiraju pojedine stavke. Je li on to napravio, ne zna. Ne zna, vezano uz rekapitulaciju svih troškova na izgradnji zgrade na Svetom Duhu 171, tko je te troškove trebao podmiriti. Bio je na još jednom sastanku u Avenue Mallu, nakon svega ovoga, ali ne zna koje godine niti u kojem mjesecu; misli da je bilo zimsko doba. Na tom sastanku su bili tužitelj, I. tuženik KE i on. Mislio je da na taj sastanak idu vezano uz dogovor hoće li se graditi zgrada u [adresa] te vezano uz troškove na zgradi [adresa] u [adresa]. Kad su došli na taj sastanak, naručili su piće i odmah je tužitelj rekao I. tuženiku: "Ili ćeš mi ti dati 200.000,00 EUR ili ćeš mi dati svoju nekretninu na moru inače ti ništa ne priznajem i tužit ću te za 400.000,00 EUR", time da se ne može sjetiti gdje se ta nekretnina točno nalazi, ali zna da je u blizini Zadra, ali ne radi se o Petrčanima. Nakon takve izjave tužitelja, I. tuženik više nije ništa komentirao nego se jednostavno dignuo od stola, a isto tako i on te su se pozdravili s njima i otišli. Ne zna što to tužitelj neće priznati I. tuženiku. Osim ova dva sastanka koja je spomenuo u Antunoviću i Avenue Mallu, nakon što su prodani tužiteljevi stanovi kupcima IE, FE i TE, s tužiteljem se vidio još jednom u Koprivničkoj ulici, gdje je I. tuženik imao nedovršenu nekretninu u svom vlasništvu i tom prilikom mu je tužitelj rekao da bi mu I. tuženik to mogao dati i bi li mu on onda to mogao završiti. Nikada mu tužitelj u ta tri susreta nije govorio ništa o kupoprodajnoj cijeni vezano uz ova tri stana koja su bila u njegovom vlasništvu u zgradi [adresa] i koja su prodana kupcima IE, FE i TE. Uz istu ovu tematiku, dao je iskaz u kaznenom postupku koji se vodio pred Općinskim kaznenim sudom u Zagrebu, a gdje je okrivljeni bio I. tuženik.

25. Svjedok TE navodi da je s tužiteljem zaključio ugovor o kupoprodaji stana na adresi [adresa] u [adresa], no tužitelja nikada nije upoznao, vidio niti čuo već je taj ugovor zaključio na način da je u ime i za račun tužitelja, kao prodavatelja, taj ugovor zaključio I. tuženik i to po specijalnoj punomoći za zaključivanje kupoprodajnog ugovora koju mu je potpisao tužitelj. Vezano za II. tuženika, poznato mu je da su u predmetnoj zgradi, prema zemljišnoknjižnom izvatku, stanovi za prodaju polovica bili upisani na tužitelja, a polovica na II. tuženika. Ne zna točno koja je bila funkcija II. tuženika u izgradnji zgrade na Svetom Duhu 171, po njegovom mišljenju II. tuženik je bio ili investitor ili izvođač radova. Prije nego što je potpisao kupoprodajni ugovor za stan koji se nalazi u prizemlju zgrade na Svetom Duhu 171 u Zagrebu, njemu je I. tuženik predočio specijalnu punomoć koju mu je potpisao tužitelj i kojom ga je tužitelj ovlastio na prodaju stanova u toj zgradi, a isto tako pokazao mu je i ugovor iz kojeg je bilo vidljivo da su tužitelj i I. tuženik ili II. tuženik zajednički investirali u izgradnju zgrade na Svetom Duhu 171 te iz kojeg je bilo vidljivo da određeni stanovi u izgrađenoj zgradi pripadaju tužitelju, a određeni stanovi pripadaju tvrtki II. tuženiku. Ne zna točan naziv tog ugovora niti datum istoga, ali njemu se taj ugovor činio kao ortački ugovor. Kupoprodajni ugovor zaključio je 22. prosinca 2008., a prethodno je u srpnju 2008. godine zaključio predugovor za kupnju stana, također je I. tuženik nastupao tada kao specijalni punomoćnik tužitelja koji je bio prodavatelj. Prilikom zaključenja samog predugovora tj. 24. srpnja 2008., I. tuženiku je predao kaparu u iznosu od 72.700,00 kn, što je bila kunska protuvrijednost 10.043,23 eura. Dana 13. listopada 2008. ponovno je I. tuženiku predao dio kupoprodajne cijene u iznosu od 70.000,00 kn, što je bila kunska protuvrijednost od 9.780,07 eura. Dana 14. listopada 2008. predao je I. tuženiku dio kupoprodajne cijene u iznosu od 480.000,00 kn što je bila kunska protuvrijednost od 67.042,41 eura. Dalje je 17. studenoga 2008. I. tuženiku predao iznos od 80.000,00 kn na ime kupoprodajne cijene, što je bilo 11.188,76 eura i zadnju ratu kupoprodajne cijene platio je I. tuženiku na dan 22. prosinca 2008. iznos od 695.907,76 kn što je bila kunska protuvrijednost od 96.525,53 eura. Dakle, ukupno je na ime kupoprodajne cijene za stan koji je kupio isplatio 1.398.607,80 kn što je kunska protuvrijednost iznosa od 194.580,00 eura. Sve navedene uplate osim posljednje, dao je u gotovini na ruke I. tuženiku kod javnog bilježnika Branka Ranogajca u Heinzelovoj ulici u Zagrebu i za te uplate kupoprodajne cijene, svaki je put dobio po javnom bilježniku ovjerenu potvrdu na kojoj je pisalo da je I. tuženik primio na ime kupoprodajne cijene točno određeni novčani iznos koji mu je dao te je na toj potvrdi bio potpis I. tuženika i stajao je datum potvrde. Koliko se sjeća, ova posljednja uplata koju je spomenuo je išla s bankovnog računa njegovog oca UE na račun I. tuženika. Kada mu je predočen ugovor o kupoprodaji nekretnine (list 48-51 spisa), naveo je da je to ugovor o kojem je prethodno iskazivao, a na upit zašto je u kupoprodajnom ugovoru navedeno da kupoprodajna cijena iznosi 168.793,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a iskazao je da je platio sve skupa 194.580,00 eura, naveo je da je u kupoprodajni ugovor stavljena niža cijena nego što je platio i to na sugestiju I. tuženika, kako bi bio plaćen manji porez na promet nekretnina, ali u konačnici je porezno rješenje došlo kao da je vrijednost nekretnine 200.000,00 eura i porez je platio prema toj vrijednosti. Nema nikakvih saznanja je li I. tuženik novac koji mu je predao na ime kupoprodajne cijene dalje proslijedio odnosno dao tužitelju, niti ga je to zanimalo. Kada mu je predočena specijalna punomoć od 17. srpnja 2008. (list 52 spisa), naveo je da je to ta specijalna punomoć o kojoj je iskazivao, a kojom je tužitelj opunomoćio I. tuženika za potpisivanje kupoprodajnog ugovora za stan koji je kupio i za poduzimanje svih ostalih radnji s tim u vezi. Iz zgrade poznaje kao susjede FE i IE, ali ne može sa sigurnošću reći jesu li oni kupili stan od tužitelja ili od II. tuženika i jesu li zaključili ugovor osobno s prodavateljem ili preko punomoćnika. U predmetni stan je uselio u siječnju 2009. godine i tada je zgrada na Svetom Duhu 171 u Zagrebu bila u potpunosti dovršena. Kad to kaže, misli na fasadu, stubište, svi zajednički dijelovi zgrade. Njegov stan je, također, bio u potpunosti dovršen, a je li u pojedinim stanovima još trebalo napraviti neke preinake sukladno zahtjevima kupaca, to ne zna. Zna samo da se nisu svi u zgradu uselili u siječnju 2009. godine, ali zna da su se svi uselili tijekom 2009. godine, s time da ne može točno reći kada tko.

26. Svjedok KE navodi da je upoznao tužitelja i I. tuženika negdje 2004. ili 2005. godine jer je imao jedno zemljište na adresi [adresa] u [adresa] i oni su bili zainteresirani da na tom zemljištu izgrade zgradu. Na upit znači li mu što ime II. tuženika, naveo je da je to bila tvrtka u kojoj je I. tuženik imao neku funkciju, ali ne zna što je točno bio u toj tvrtki. Ta tvrtka je zapravo trebala i izvoditi radove na izgradnji te zgrade na svjedokovom zemljištu. Prvo je zaključio ortački ugovor s tužiteljem i I. tuženikom na način da daje svoje zemljište, a oni će investirati novac, a on će, kao ulog za zemljište, dobiti jedan stan u zgradi. Ostali stanovi bi bili u njihovom vlasništvu. Međutim, do realizacije tog ortačkog ugovora nije došlo jer su tužitelj i I. tuženik zajednički investirali u gradnju zgrade na [adresa]. To zna po tome što su mu oni rekli kad je pitao zašto ne kreće gradnja na njegovom zemljištu i da će gradnja na njegovom zemljištu krenuti kada bude dovršena zgrada na [adresa]. O kojem se kućnom broju točno radi, ne zna. Nakon ovog ortačkog ugovora s tužiteljem i I. tuženikom zaključio je još jedan ugovor i to kupoprodajni ugovor, po kojem im je prodao svakome po 41% ovog zemljišta u Vinogradima 29, a njemu je ostalo 18% tog zemljišta i prema tom ugovoru je trebao dobiti jedan stan u zgradi koja bi se tu izgradila, a oni ostale stanove. Kada je točno taj ugovor zaključio, ne sjeća se, možda 2008. godine. Trebao bi pogledati u dokumentaciju koju ima doma. Međutim, niti na temelju tog ugovora gradnja na ovoj parceli u Vinogradima 29 nije započinjala i s obzirom na to da je bio zabrinut radi toga jer je kupoprodajnim ugovorom prodao 41% tog zemljišta tužitelju i 41% I. tuženiku, bio je prisutan na jednom sastanku na kojem su bili prisutni i tužitelj i I. tuženik te ČE. Taj sastanak je održan u Avenue Mallu, ali se ne sjeća je li to bilo 2008., 2009. ili 2010. godine s obzirom na to da je od tada prošlo puno vremena. Dakle, on je na tom sastanku htio vidjeti što će biti s realizacijom ovog projekta na zemljištu u Vinogradima 29. Njega nije zanimao projekt tužitelja i I. tuženika na [adresa] i samo po njihovim pričama zna da su oni zajednički investirali u izgradnju zgrade na [adresa], ali tko je što uložio i koliki su njihovi suvlasnički omjeri te koliko je tko stanova dobio, nije ga zanimalo. Na tom sastanku u Avenue Mallu je, između ostaloga, bilo riječi i o projektu na [adresa]. Tužitelj je tvrdio da mu je I. tuženik dužan platiti na ime tog njihovog zajedničkog projekta još 50.000,00 eura, a I. tuženik i ČE su tvrdili da su narasli troškovi gradnje i da je tužitelj još dužan I. tuženiku, ali koliki novčani iznos, točno ne može reći. Misli da se spominjao iznos od 100.000,00 eura na ime troškova gradnje. ČE je bio zaposlen u tvrtki Studio Architectonica d.o.o. i koliko zna, on je bio voditelj gradilišta na [adresa]. Vezano uz projekt na [adresa] na spomenutom sastanku, tužitelj i I. tuženik nisu uspjeli postići nikakav dogovor, a vezano uz projekt koji je vezan za [adresa] i koji se njega ticao, dogovorili su da će mu tužitelj vratiti 41% zemljišta koje mu je prodao tj. da će raskinuti kupoprodajni ugovor za njegov dio, a I. tuženik je rekao da će za tih 41% zemljišta koje je njemu prodao, namiriti ga s nekom drugom zamjenskom nekretninom. Nakon sastanka u Avenue Mallu, odmah drugi dan telefonski je zvao tužitelja da se nađu radi raskida kupoprodajnog ugovora odnosno da mu vrati tih 41% zemljišta što mu ih je prodao, ali mu se nije javio na telefon niti mu se ikada više javio na telefon. Također je u zemljišnim knjigama vidio da je proveden u cijelosti taj kupoprodajni ugovor, a to je bilo nekoliko dana nakon sastanka u Avenue Mallu. I. tuženik je održao svoje obećanje i dao mu je u vlasništvo stan na Knežiji u Horvaćanskoj 23 i taj je stan svjedok kasnije prodao. Na taj sastanak u Avenue Mallu došao je autom zajedno s tužiteljem i tužitelj mu je, dok su se vozili, u autu rekao da ako se uspije dogovoriti s I. tuženikom vezano za projekt na [adresa], da će onda sve biti dobro, a ako se ne uspije dogovoriti, da će onda od njega na sudu tražiti sve maksimalno što može dobiti i da neće priznati da je od njega išta dobio na ime prodaje stanova u zgradi na [adresa]. S I. tuženikom ga je upoznao tužitelj, a tužitelja je upoznao preko prijatelja GE iz [adresa], koji mu je tužitelja preporučio kao svog rođaka koji je dobar i pošten i koji bi želio investirati u izgradnju zgrade na njegovom zemljištu u Vinogradima 29 u Zagrebu. Svi, on, I. tuženik, tužitelj međusobno su bili u dobrim odnosima sve dok nije bila dovršena zgrada na [adresa], a nakon dovršetka zgrade i prodaje stanova, došlo je do problema između tužitelja i I. tuženika. Na spomenuti sastanak u Avenue Mallu, išao je s tužiteljem koji je tada bio na moru u Zadru, a svjedok u Karinu i tužitelj ga je pokupio u Karinu i zajedno su išli na taj sastanak. Tko je točno inicirao sastanak i pozvao ga, je li tužitelj ili I. tuženik, to se više nije mogao sjetiti. Tužitelj mu je rekao da je primio novac od I. tuženika te mu je rekao da ako dođe do spora između njih, da će to sve negirati. Ne zna točno o kojem se iznosu radilo budući da mu o točnom iznosu tužitelj nije rekao, već mu je tužitelj samo rekao da je primio određeni novac. Zna da se to odnosilo na stanove na [adresa] jer ga je baš zanimalo kada će biti gotov projekt na [adresa], a kako bi se onda napokon mogao realizirati projekt u kojem on ima interes na [adresa]. Nakon toga više nije bio ni u kakvim poslovnim odnosima sa I. i II. tuženikom.

27. Svjedokinja FE navela je da je tužitelja upoznala na sudskom hodniku, a tužitelj joj je rekao da su se već jednom vidjeli na nekom od ročišta u sudskim predmetima, ali se toga ne sjeća. I. tuženika poznaje otkad je kupovala stan u [adresa], na adresi [adresa] te joj je poznato da je on bio vlasnik tvrtke Studio Architectonica d.o.o. Zagreb. Do I. tuženika je došla slučajno jer je prodavala svoj stan na adresi [adresa] i kupac koji je došao vidjeti taj njezin stan je rekao da će kupiti njezin stan ili jedan stan koji mu se sviđa, ali je dislociran te joj je rekao da je to stan u zgradi koja se gradi na adresi [adresa]. Otišla je vidjeti te stanove na adresi [adresa] i tako je upoznala I. tuženika. On joj je rekao da je tužitelj bio vlasnik zemljišta na kojem se radi zgrada na adresi [adresa], a da njegova tvrtka Studio Architectonica d.o.o. gradi zgradu na toj adresi. Isto tako, koliko se sjeća, I. tuženik joj je rekao da su tužitelj i on podijelili stanove u zgradi na adresi [adresa] tako da stanovi koje su kupili ona i TE su stanovi koji su bili u vlasništvu tužitelja, a ostali stanovi su bili u vlasništvu I. tuženika ili Studija Architectonica d.o.o. Ugovor o kupoprodaji stana na prvom katu u zgradi na adresi [adresa] zaključila je s I. tuženikom, koji joj je pokazao ovjerenu specijalnu punomoć koju mu je dao tužitelj za prodaju stana kojeg je kupovala, a ta punomoć je obuhvaćala i punomoć za zaključenje kupoprodajnog ugovora i za primanje novca. Kupoprodajna cijena je iznosila 1.900,00 eura/m2, što je ukupno bilo nešto više od 140.000,00 eura, sada se točno ne sjeća koliko zbog proteka vremena. Kupoprodajnu cijenu dogovorila je s I. tuženikom. 80.000,00 eura kupoprodajne cijene je uplatila na račun I. tuženika prilikom zaključenja predugovora za predmetni stan, a ostatak kupoprodajne cijene je isplatila na ruke I. tuženiku i to u 3 ili 4 navrata. Ne sjeća se točno datuma kada je isplatila ostatak kupoprodajne cijene, ali to je bilo nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora s time da misli da je zadnju ratu kupoprodajne cijene platila I. tuženiku u iznosu od 17.500,00 eura i toga dana, kada je platila zadnju ratu kupoprodajne cijene, I. tuženik joj je izdao tabularnu izjavu za upis predmetnog stana u zemljišne knjige, ali se više ne može sjetiti koji je to točno datum bio. Sigurno je cjelokupnu kupoprodajnu cijenu platila I. tuženiku prije nego što se uselila u predmetni stan. S tužiteljem nije niti zaključivala kupoprodajni ugovor niti je njemu isplaćivala kupoprodajnu cijenu. Za ovaj ostatak kupoprodajne cijene koji je I. tuženiku plaćala na ruke, on joj je svaki puta izdao pisanu potvrdu o primitku određenog iznosa kupoprodajne cijene, ali bez datuma, a jednu od tih potvrda je supotpisao i ČE, koji je bio voditelj radova na predmetnoj zgradi. Kada joj je predočen ugovor o kupoprodaji nekretnine od 18. srpnja 2008. (list 39-44 spisa), navela je da je to kupoprodajni ugovor o kojem je prethodno iskazivala te da se na tom ugovoru, kod rubrike "kupac" nalazi njezin vlastoručni potpis. U čl. 2. st. 2., alineja 2 ugovora nije točno navedeno da je preostali iznos kupoprodajne cijene isplatila I. tuženiku prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, nego je točno ovako kako je iskazala da je ostatak kupoprodajne cijene isplatila u 3 ili 4 navrata nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora. U stan koji je kupila, uselila je u listopadu ili studenom 2008. godine jer u trenutku kad je kupoprodajni ugovor zaključen, njezin stan još nije bio u potpunosti dovršen. Isto tako zna da se I. tuženik uselio u svoj stan u prosincu 2008. godine, a TE, koliko se sjeća, u siječnju ili veljači 2009. godine. Sama zgrada i stubište bili su dovršeni u potpunosti u siječnju ili veljači 2009. godine, kao i ovi stanovi koje je spomenula da su se ljudi u njih uselili, a za ostale stanove u zgradi ne zna kada su u potpunosti dovršeni, je li krajem 2008. godine ili tijekom 2009. godine s obzirom na to da u te druge stanove nije ulazila i ne može se sjetiti kada su se ljudi u njih uselili. Zna da u stanu na prvom katu desno u siječnju ili veljači 2009. godine još nije bio postavljen parket jer je to vidjela kroz otvorena vrata tog stana,. I. tuženik je rekao da parket nije postavljen jer gospođa SE, koja živi u tom stanu, tada još nije platila cijelu kupoprodajnu cijenu. Isto tako, prema kupoprodajnom ugovoru je trebala dobiti i parkirno mjesto na parkirnom liftu, ali parkirni lift nikada nije izveden, iako je I. tuženik tvrdio da će parkirni lift biti izveden. Postojali su nedostaci u izvedenim radovima; primjerice, u njezinom stanu je curilo s terase gornjeg stana i ti nedostaci nisu otklonjeni na teret izvođača radova, već je to nakon 4-5 godina od useljenja otklonio gospodin DE tj. vlasnik stana iznad njezinog, koliko joj je poznato. Nema saznanja je li I. tuženik ikada tužitelju dao odnosno proslijedio ovaj novac koji je platila na ime kupoprodajne cijene njezinog stana, osim što zna da u trenutku kada je zaključivala predugovor i kupoprodajni ugovor za stan, da joj je I. tuženik rekao da što prije treba uplatiti novac kako bi se radovi mogli nastaviti jer je došlo do određenih zastoja u radovima. Ona je shvatila da je do zastoja u radovima došlo zbog nedostatka novca. Gospodin IE uselio se u svoj stan sigurno nakon nje, ali ne zna je li se uselio prije ili nakon TE. Kod zaključenja kupoprodajnog ugovora I. tuženik joj je pokazao specijalnu punomoć koju mu je dao tužitelj. Nikada joj I. tuženik nije pričao tko je sastavljao tekst te specijalne punomoći niti je li mu tužitelj potpisao bjanko punomoć. Ono što je I. tuženik uvijek govorio je da su on i tužitelj jako dobri prijatelji.

28. Iskaz tužitelja cijenjen je istinitim u dijelu u kojem iskazuje da je s tuženicima sklopio Sporazum za izgradnju zgrade u [adresa] te da je dogovoreno da će u toj zgradi dobiti 3 stana, a II. tuženik 4 stana jer je navedeno podudarno predmetnom Sporazumu te iskazu tuženika, saslušanih svjedoka i izvacima iz zemljišnih knjiga. Njegov iskaz nije prihvaćen u dijelu u kojem navodi da mu I. tuženik nije dao novac dobiven prodajom stanova kupcima TE i FE jer suprotno proizlazi iz iskaza I. tuženika, čiji je iskaz cijenjen istinitim, ali i potvrdama o primitku novca u gotovini (list 200 i 201 spisa) kojima tužitelj potvrđuje primitak cjelokupnog iznosa kupovnine za prodaju ova dva stana.

29. Nije prihvaćen niti iskaz tužitelja da mu I. tuženik nije predao sve novce dobivene kupoprodajom stana kupcu IE. Naime, u tužbi tužitelj tvrdi da je iznos od 125.000,00 EUR dobiven na ime kupoprodaje od kupca IE pozajmio II. tuženiku zbog čega tužbenim zahtjevom od II. tuženika i potražuje navedeni iznos. U iskazu tu pozajmicu II. tuženiku ne spominje. Niti jedan drugi kako personalni tako niti pisani dokaz ne potvrđuju navode tužbe o pozajmici ovog iznosa II. tuženiku, a iskaz tužitelja da mu taj iznos I. tuženik nije vratio/predao nije prihvaćen.

30. Tužitelj ničim nije dokazao navode tužbe da je s II. tuženikom sklopio ugovor o zajmu temeljem kojeg bi mu pozajmio iznos od 125.000,00 EUR dobiven prodajom stana kupcu IE. Kao što je već navedeno, čak niti tužitelj u iskazu ne navodi da je taj iznos pozajmljen II. tuženiku, već navodi da je I. tuženik uzeo taj novac uz njegovu suglasnost i da je dogovor bio da mu ga vrati kada zgrada bude dovršena i kada budu prodani stanovi. Kada bi taj dio iskaza tužitelja bio cijenjen istinitim, a nije, onda bi sud iz takvog iskaza jedino mogao zaključiti da mu tih 125.000,00 EUR mora vratiti I. tuženik, a ne II. tuženik. Međutim, isplatu navedenog iznosa tužitelj ne potražuje od I. tuženika pa sud, čak i da prihvaća iskaz tužitelja, isplatu tog iznosa ne može naložiti I. tuženiku jer od njega tužitelj taj iznos ne potražuje.

31. Kako iz rezultata dokaznog postupka, prije svega iz prihvaćenog iskaza I. tuženika, ali i iskaza saslušanih svjedoka IE, TE i ČE proizlazi da tužitelj ni u jednom kontaktu s njima nije spominjao da ne bi primio iznos kupoprodajne cijene za prodane stanove, to nije prihvaćen prijedlog tužitelja da se provede grafološko vještačenje kako bi se utvrdilo da je sadržaj potvrda o primitku novca u gotovini (list 200 i 201 spisa) napisan naknadno odnosno nakon što je tužitelj dao potpise na praznim papirima. Naime, budući da sud ne vjeruje tužitelju da nije primio kupoprodajni iznos novca dobiven prodajom stanova kupcima TE i FE, to se provođenje ovog dokaza nije ukazalo potrebnim za donošenje odluke u ovom predmetu kao niti provođenje financijskog vještačenja na okolnost da I. tuženik nije podigao novac s računa koji je dobio od kupaca Rac i Lisac i predao ih tužitelju odnosno proslijedio na račun tužitelja. Osim toga, na tu okolnost provođenje financijskog vještačenja nije niti adekvatan dokaz jer su transakcije po računu vidljive iz ispisa transakcija banke u kojoj I. tuženik ima otvoren račun i za navedeno nije potrebno vještačenje, a pribavu tih podataka od banke, tužitelj nije predlagao.

29. Posebno se ističe da su svjedoci KE i ČE, čiji iskazi su cijenjeni istinitim jer su iskazivali jasno i logično, cijeneći pritom da su isti i nezainteresirani za uspjeh bilo koje stranke u ovom postupku, svjedočili o izjavi tužitelja iz koje proizlazi da neće nikada priznati da je primio novac od kupoprodaje stanova jer je svjedok KE svjedočio da mu je tužitelj rekao da će negirati da je primio novac od I. tuženika ako dođe do spora dok je svjedok ČE svjedočio da je tužitelj izjavio da ili će mu I. tuženik isplatiti određenu svotu novca ili mu ništa neće priznati i tužit će ga za isplatu 400.000,00 EUR. I iz navedenog, proizlazi da je tužitelj primio kupoprodajni iznos novca za sva tri stana kako to u konačnici i proizlazi iz ugovora o kupoprodaji sklopljenim s kupcem IE gdje je sam tužitelj priznajući potpis na tom ugovoru kao svoj potvrdio navedeno, ali i iz potvrda koje je tužitelj potpisao I. tuženiku i u njima potvrdio da mu je I. tuženik predao kupoprodajni iznos novca za dva stana prodana kupcima [adresa] i FE te konačno i prihvaćenog iskaza I. tuženika.

30. Iskazi svjedoka IE, TE i FE cijenjeni su istinitim jer su jasno i uvjerljivo iskazivali o okolnostima kupoprodaje, kontaktima s tužiteljem i I. tuženikom. Njihovi iskazi podudarni su i s ugovorima o kupoprodaji predmetnih stanova cijeneći pritom da i ovi svjedoci nemaju nikakvog interesa za uspjeh bilo koje stranke u postupku.

31. U situaciji kada o nekoj spornoj činjenici stranke oprečno iskazuju, tada pri utvrđivanju je li ta sporna činjenica postoji ili ne postoji ne mogu se zanemariti o njoj sačinjeni pisani dokazi – tj. isprave koje su stranke nesporno sačinile i na njima javnobilježnički ovjerile svoj potpis. Upravo uvažavajući sve dokaze izvedene u postupku – ne samo iskaze stranaka i svjedoka, već i pisane dokaze – sačinjene i sudu prezentirane isprave i to prije svega ugovor o kupoprodaji od 11. travnja 2008. s kupcem IE, prema ocjeni ovog suda činjenica da je tužitelj ovjerom potpisa kod javnog bilježnika potvrdio da je primio iznos kupoprodajne cijene u cijelosti, a što ovom tužbom sada spori, ide u prilog ocjeni njegovog iskaza neistinitim. Osim toga, iz iskaza tužitelja, I. tuženika, ali i svjedoka KE proizlazi da je tužitelj imao poslovnog iskustva jer je osim što je s tuženicima poslovno surađivao na izgradnji i prodaji ove stambene zgrade, poslovno surađivao i na projektu gradnje zgrade u [adresa], na apartmanima u Petrčanima te je namjeravao surađivati i sa svjedokom i tuženicima i na izgradnji zgrade u [adresa] u [adresa]. Stoga je za očekivati od osobe koja ima toliko poslovnog iskustva da zna posljedice koje proizlaze iz ovjere potpisa na ugovoru u kojem je navedeno da je primio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene, a da tome u stvarnosti nije tako. Također, za očekivati je od osobe koja ima toliko poslovnog iskustva da ako je već i predao novac dobiven kupoprodajom tri stana I. tuženiku s kojim je dogovorio povrat istog da o tome sačini u najmanju ruku pisanu potvrdu, a sa II. tuženikom ugovor o zajmu kako bi isti kao pravna osoba mogao pozajmicu i adekvatno knjižiti u poslovnim knjigama te u konačnici s tim iznosom kao pravna osoba i raspolagati. U izostanku takve potvrde te ocjenom njegovog iskaza neistinitim, prihvaćajući pritom iskaze svjedoka te I. tuženika kao istinite, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan kako je to odlučeno u izreci stavak I. jer tužitelj ničim nije dokazao da nije primio utuženi iznos novca dobiven kupoprodajom njegova tri stana.

32. Kako je tužitelj isplatu iznosa od 125.000,00 EUR potraživao od II. tuženika uz tvrdnju da je riječ o zahtjevu s osnova zajma, a kako je o tom njegovom potraživanju već pravomoćno odlučeno presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv- 187/2014-56 od 15. ožujka 2019. (list 247-258 spisa) koja je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 228/2020-3 od 26. ožujka 2020. (list 326-334 spisa) kojom je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika, ovdje tužitelja prema ovdje II. tuženiku (tamo tužitelju) istaknuto radi prebijanja u iznosu od 460.037,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a čime je odlučeno o prigovoru ovdje tužitelja radi prebijanja njegove tražbine prema ovdje II. tuženiku u iznosu od 460.037,00 EUR odnosno iste one tražbine obuhvaćene optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu o kojoj je odlučeno presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj KO-1528/13 od 24. veljače 2017., a koja obuhvaća i ovaj utuženi iznos od 125.000,00 EUR, to je tužba u odnosu na II. tuženika u tom dijelu odbačena sukladno čl. 333. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 333. st. 3. ZPP-a. Da tužba u tom dijelu nije odbačena, zahtjev tužitelja bio bi neosnovan i u odnosu na II. tuženika jer tužitelj ničim nije dokazao postojanje ugovora o zajmu za taj iznos s II. tuženikom.

33. Ostalo je za odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 125.000,00 EUR od dana podnošenja tužbe do isplate (koji iznos nije bio dio istaknutog zahtjeva radi prebijanja u parnici pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici) te je taj zahtjev odbijen kao neosnovan jer je prema rezultatima dokaznog postupka utvrđeno da je pravomoćno utvrđeno da ne postoji zahtjev tužitelja prema II. tuženiku, a posljedično tome onda tužitelj nema pravo niti na isplatu zateznih kamata zbog čega je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja.

34. Konačno, u odnosu na prigovor zastare potraživanja tuženika, iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su stanovi prodani tijekom 2008. godine kada su i bile isplate kupovnine. Nakon toga, pojedini kupci još su radili neke preinake odnosno uklanjali su se neki nedostaci. Iz iskaza svjedoka IE, FE i TE proizlazi da se posljednji od njih (TE) uselio u siječnju 2009. i da je tada zgrada bila u potpunosti dovršena (kako je to iskazao svjedok TE). Eventualni radovi koji su se još vršili u zgradi odnosili su se na zahtjeve kupaca stanova vezano uz preinake. Posebno se napominje da je uporabna dozvola za zgradu izdana još 4. prosinca 2007. kako to proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige (list 23 spisa). Slijedom navedenog, da je provedenim dokaznim postupkom i utvrđeno da I. tuženik nije predao iznos dobiven kupoprodajom tužitelju, zahtjev tužitelja u odnosu na I. tuženika bio bi u zastari jer je od kada je isplaćena kupovnina 2008. godine protekao opći rok zastare od 5 godina propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) jer je tužba u ovom predmetu podnesena 6. ožujka 2014. Opći rok zastare protekao bi i kada bi bila prihvaćena tvrdnja tužitelja da je dogovor bio da mu novac bude vraćen kad zgrada bude dovršena jer je utvrđeno da je zgrada bila dovršena još u prosincu 2007. kada je izdana uporabna dozvola, a ako se uzme da se pod dovršetak zgrade smatra kada u te stanove usele kupci, i tom slučaju je protekao opći zastarni rok jer je posljednji kupac uselio u siječnju 2009. godine.

35. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (434.830,00 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

36. Tuženicima zastupanim po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu (Tbr 8. toč. 1. OT - 3271 bod), zastupanje na ročištima 19.03.2019., 22.05.2019., 02.10.2019. 12.02.2020., 23.03.2022., 14.09.2022. , 11.01.2023., 29.02.2024., 17.10.2024. 23.01.2025., 25.09.2025. i 14.11.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT - 3271 bodova svako), sastav podnesaka od 06.04.2017., 22.01.2019., 17.07.2020. i 03.07.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 3271 bodova svako), vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT), uvećanje od 10% za zastupanje dvije osobe (Tbr. 40. toč. 1. OT), ukupno 122.335,40 EUR, sukladno čl. 155. ZPP - a.

37. Nije priznat trošak sastava podneska od 15. listopada 2021. jer sastav istog nije bio potreban za vođenje ovog postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP – a.

38. S obzirom da je tuženik tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, dalje u tekstu: Ovršni zakon) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 22. prosinca 2025. do isplate, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

39. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

40. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 22. prosinca 2025.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rješenje o s.p. na presudu

- tuženiku po pun.