REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Broj:P-2284/2023

Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sucu tog suda Željku Gusiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Antonija Erdelez, odvjetnica u Sinju, protiv tuženika OTP banka d. d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćnici FDV i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d. o. o., Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem: Su-549/2021, radi isplate, na ročištu za objavu presude dana, 22. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 49050/06 koji je sklopljen dana 12.08.2006.g. između prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 22.082,00 CHF obračunato po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja, te članak 10.d) u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ukupan iznos od 3.129,09 EUR sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- 8,14 EUR teku od 11.09.2006.g.

- 8,69 EUR teku od 10.10.2006.g.

- 4,89 EUR teku od 10.11.2006.g.

- 6,59 EUR teku od 11.12.2006.g.

- 4,17 EUR teku od 10.01.2007.g.

- 2,03 EUR teku od 12.02.2007.g.

- 2,96 EUR teku od 12.03.2007.g.

- 1,77 EUR teku od 10.04.2007.g.

- 0,87 EUR teku od 10.01.2008.g.

- 7,40 EUR teku od 10.03.2008.g.

- 4,08 EUR teku od 10.04.2008.g.

- 1,73 EUR teku od 12.05.2008.g.

- 1,39 EUR teku od 10.06.2008.g.

- 0,67 EUR teku od 10.07.2008.g.

- 0,15 EUR teku od 10.09.2008.g.

- 6,41 EUR teku od 11.10.2008.g.

- 11,44 EUR teku od 10.11.2008.g.

- 9,57 EUR teku od 10.12.2008.g.

- 20,26 EUR teku od 12.01.2009.g.

- 24,34 EUR teku od 10.02.2009.g.

- 29,34 EUR teku od 10.03.2009.g.

- 20,57 EUR teku od 10.04.2009.g.

- 19,00 EUR teku od 11.05.2009.g.

- 18,12 EUR teku od 10.06.2009.g.

- 19,89 EUR teku od 10.07.2009.g.

- 16,36 EUR teku od 10.08.2009.g.

- 17,96 EUR teku od 10.09.2009.g.

- 15,21 EUR teku od 12.10.2009.g.

- 17,66 EUR teku od 10.11.2009.g.

- 16,25 EUR teku od 10.12.2009.g.

- 22,79 EUR teku od 11.01.2010.g.

- 26,67 EUR teku od 10.02.2010.g.

- 25,85 EUR teku od 10.03.2010.g.

- 29,15 EUR teku od 12.04.2010.g

- 33,90 EUR teku od 10.05.2010.g.

- 38,13 EUR teku od 10.06.2010.g.

- 46,25 EUR teku od 12.07.2010.g.

- 38,31 EUR teku od 10.08.2010.g.

- 58,48 EUR teku od 10.09.2010.g.

- 47,89 EUR teku od 11.10.2010.g.

- 49,94 EUR teku od 10.11.2010.g.

- 58,72 EUR teku od 10.12.2010.g.

- 70,32 EUR teku od 10.01.2011.g.

- 60,69 EUR teku od 10.02.2011.g.

- 61,42 EUR teku od 10.03.2011.g.

- 57,08 EUR teku od 11.04.2011.g.

- 65,75 EUR teku od 10.05.2011.g.

- 77,92 EUR teku od 10.06.2011.g.

- 81,33 EUR teku od 11.07.2011.g.

- 117,94 EUR teku od 10.08.2011.g.

- 82,77 EUR teku od 12.09.2011.g.

- 77,44 EUR teku od 10.10.2011.g.

- 77,92 EUR teku od 10.11.2011.g.

- 77,99 EUR teku od 12.12.2011.g.

- 82,91 EUR teku od 10.01.2012.g.

- 87,82 EUR teku od 10.02.2012.g.

- 89,01 EUR teku od 12.03.2012.g.

- 86,85 EUR teku od 10.04.2012.g.

- 86,85 EUR teku od 10.05.2012.g.

- 86,85 EUR teku od 11.06.2012.g.

- 86,85 EUR teku od 10.07.2012.g.

- 539,07 EUR teku od 10.08.2012.g.

- 31,53 EUR teku od 10.09.2012.g.

- 31,53 EUR teku od 10.10.2012. g.

- 31,53 EUR teku od 12.11.2012.g.

- 31,53 EUR teku od 10.12.2012.g.

- 31,53 EUR teku od 10.01.2013.g.

- 31,53 EUR teku od 11.02.2013.g.

- 31,53 EUR teku od 11.03.2013.g.

- 32,06 EUR teku od 10.04.2013.g.

- 27,55 EUR teku od 10.05.2013.g.,

i koja zatezna kamata se za razdoblje od dospijeća pa do 31.07.2015. godine određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.890,73 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

2. U tužbi se navodi da su prednik tužiteljice FD, sada pok. MD kao korisnik kredita i tuženik OTP d.d. (ranije: SOCIETE GENERALE -SPLITSKA BANKA d.d.) kao kreditor sklopili dana 12.08.2006.g. Ugovor o kreditu broj 49050/06 (nadalje: Ugovor). Tim Ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 22.082,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca, s redovnom (nominalnom) kamatnom stopom od 6,49 %, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na navode iz točke 2. tužbe u svezi sa točkom 1. jasnim proizlazi da je odredba čl.10.d) Ugovora ništetna. Izravna posljedica ništetnosti te odredbe Ugovora jest da je prednik tužitelja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, a s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica preplatio poveći novčani iznos (koji će se točnim utvrditi nakon provedenog vještačenja), sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče za svaki mjesec u odnosu na koji je preplata izvršena. Preplaćeni iznos tuženik je stekao bez ikakve osnove. Jasnim proizlazi da je obveza tužitelja kao korisnika kredita, ovisna o dva bitna (promjenjiva i neizvjesna) sastojka ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, zbog čega je znatno narušena ravnoteža među ugovornim stranama, što u konačnici ima posljedicu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja za podnošenje ove tužbe i vođenje ovog spora. Tužitelj nije korisnik kredita iz Ugovora o kreditu broj: 49050/06, od 12.08.2006.g., u odnosu na koji je istaknuo tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi i zahtjev za isplatu. Tužitelj se za potvrdu svoje aktivne legitimacije pozvao na rješenje o nasljeđivanju, posl. broj: O- 197/12 UPP/OS-113/12 od 30.10.2012., no iz dostvaljenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da predmetno potraživanje nije u sastavu imovine navedene u tom rješenju, kao i da su zakonski nasljednici iza pok. MD uz suprugu, ovdje tužiteljicu, i kćeri ostavitelja ED i MDV. Da bi tužba bila uredna, na strani tužitelja moraju biti obuhvaćeni svi nasljednici korisnika kredita, a ne samo neki od njih, pa bi stoga Sud trebao postupiti po članku 109. st. 1. ZPP-a, jer je tužba za sada nepodesna za daljnje postupanje. Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., korisnik kredita je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio korisniku kredita niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku korisnika kredita o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. Tuženik je korisnika kredita izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je korisnik kredita unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren korisniku kredita, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je korisnik kredita želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene valutne klauzule. Korisnik kredita je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK (članak 15.1. Ugovora o kreditu). Prema tome korisnik kredita je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po korisniku kredita rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama korisnik kredita je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da se korisnik kredita, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo sedamnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da korisniku kredita odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora korisnik kredita je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s korisnikom kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeo u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od 03.10.2017.g. („Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme ugovaranja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s korisnikom kredita zasnovanim ugovorom iz 2006.g. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako korisnik kredita, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam korisnik kredita, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014.g. (slučaj Franak) irelevantan je, zato što je zastarni rok od 5 godina (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019.g., pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 2023.g., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019.g.). Navedeno je nedvojbeno potvrđeno Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, Građanskog odjela, od 31.01.2022.g., danim u cilju tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke VSRH br. Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018.g. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30.01.2020.g., a u kojem VSRH navodi: Ako je ništetnost utvrđena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi CHF kredita u svakom pojedinom slučaju. Dakle uslijed nastupa zastare svakako valja kao neosnovan odbiti tužbeni zahtjev na isplatu obzirom da je isti utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, odnosno preplati anuiteta po tom osnovu. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tužbeni zahtjev je uređen podneskom tužitelja od 18. lipnja 2025. godine (list 108 do 110 spisa).

5. Tijekom dokaznog postupka na glavnoj raspravi sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, rješenje o nasljeđivanju iza MD, financijsku dokumentaciju dostavljenu u spis, rješenje o naknadno pronađenoj imovini iza MD, vještvo vještaka Ante Mrčele od 3. veljače 2025. godine.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.,96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na postavljeni tužbeni zahtjev za vraćanje onog što je tuženica primila na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF po pravilima stjecanja bez osnove u iznosu od 3.129,09 eur (23.575,95 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U provedenom postupku ovaj sud je utvrdio:

- da je između prednika tužiteljice MD, kao korisnika kredita i tuženika/pravnog prednika tuženika, kao kreditora, dana, 12. 08. 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 49050/06, kojim Ugovorom je prednik tuženika, kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužiteljice kao korisniku kredita iznos od 22.082,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja, rok otplate kredita je 84 mjeseca, kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dospjele kamate i glavnice uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća,

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima,

- da je odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da je odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene po žalbi presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te po reviziji presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka, o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i da je to uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača s jedne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne,

- da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. izraženo stajalište da su banke prilikom ugovaranja kamatne stope koristile "visokostručnu" terminologiju apsolutno nerazumljivu prosječnom potrošaču, a da su bile dužne ozbiljno informirati potrošače o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi što nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, nego su u unaprijed formuliranim standardnim ugovorima koristile nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva i na taj su način potrošačima nametnuli obvezu koju nisu mogli sagledati kao cjelinu koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

8. Te presude su donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje: ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

11. Kako su spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, koja je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom jer da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora banka kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga su i predmetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu izumeđu tužitelja i tuženika ništetne, pa na tu okolnost sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. Prema tome tužiteljica se u ovom sporu može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe članka 502.c. ZPP u vezi sa čl. 502.a. st. 1. ZPP.

13. Iz vještva vještaka Ante Mrčele, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 03. lipnja 2025. godine proizlazi da je rješenjem Suda od 9.4.2025. godine određeno izvesti dokaz financijskim vještačenjem. Vještak je dužan proučiti spis, te izračunati je li tužiteljica i koje je iznose preplatila tuženici po osnovi Ugovora o kreditu, tj. izračunati i prikazati... iznose koje je tužiteljica preplatila tuženici zbog promjene valute, odnosno promjene tečaja CHF prema kuni (koji se izračunavaju kao razlika između stvarno plaćenih iznosa anuiteta i iznosa anuiteta izračunatog po fiksnom tečaju CHF prema kuni na dan stavljanja kredita na raspolaganje tužiteljici), te uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. U prvom otplatnom planu (točka 3. popisa dokumentacije) iskazano je dospijeće prvog anuiteta 11.9.2006., a zadnjeg 12.8.2013. godine. Iz pregleda cjelokupnog otplatnog plana (točka 4. popisa dokumentacije) razvidno je da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 10.7.2013. godine. Prema tome, utuženo razdoblje je od 11.9.2006. do 10.7.2013., odnosno do 12.8.2013. godine. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je ovo vještačenje proveo na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi: 1. Tužba tužiteljice od 12.6.2023. godine (list 1. -3. spisa). 2. Ugovor o kreditu broj: 49050/06 od 12.8.2006. godine (list 4. -5. spisa).

3. Prvi otplatni plan koji je sastavni dio Ugovora o kreditu (list 37. -39. spisa). 4. Cjelokupni otplatni plan od 26.8.2024. godine (list 40. -41. spisa). 5. Kartica tekućeg računa tužiteljice (list 54. -59. spisa).

14. U svom mišljenju vještak je naveo da je iskazao razlike tečaja za razdoblje od 11.9.2006. do 12.8.2013., tj. do dana kada je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, u ukupnom iznosu iskazanom u kunama od 23.575,95 kuna (stupac 11.d), protuvrijednost u eurima od 3.129,09 € (stupac 11.e).

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ante Mrčele jer je izrađeno u skladu sa pravilima struke na temelju svih potrebnih podataka i dokumenata za izradu vještva, te nalaz i mišljenje nisu proturječni.

16. Nakon što im je dostavljeno vještvo vještaka Ante Mrčele stranke nisu imale primjedbi.

17. Punomoćnik tuženika je u podnesku od 27. lipnja 2025. godine naveo da da nema primjedbi na matematičku točnost izračuna vještaka koji je metodološki ispravno pristupio ovom vještačenju te je preplatu kredita zbog primjene valutne klauzule u CHF izračunao na način da je uvažavao pozitivne ali i negativne razlike, pa je tako ukupnu preplatu s osnove primjene valutne klauzule u CHF iskazao u iznosu od 3.129,09 EUR. Tuženik je dana 27.6.2025.g. primio podnesak tužitelja kojim je ovaj uredio tužbeni zahtjev, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Ante Mrčele (u visini ukupne preplate s osnove primjene valutne klauzule prihvaćajući i tzv. negativne razlike), pa tuženik stoga ovim putem ističe da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali i dalje ustraje u svim navodima glede neosnovanosti i ovako uređenog tužbenog zahtjeva.

18. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

19. Naime, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na strani korisnika kredita MD koji je umro **.**.2012., te kojega je na temelju rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, posl. br. PU-O-79/24, UPP/OS-113/12 od 14. listopada 2024. godine na naknadno pronađenoj imovini koja se sastoji od prava i obveza iz Ugovora o kreditu broj 49060/06 zaključenog u Splitu dana 12. 08. 2006. godine naslijedila tužiteljica FD iz [adresa], supruga, za cijelo.

20. Člankom 5. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015) propisano je da je onaj tko je naslijedio neku osobu, njezin sveopći pravni sljednik, stavkom 2. je propisano da ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednika, čime postaje njegovo nasljedstvo, a stavkom 3. je propisano da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. To znači da je tužiteljica kao nasljednica iza pok. MD u pogledu prava i obveza iz spornog kredita njegov pravni sukcesor i da stupa u njegov pravni položaj te je stoga aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe.

21. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare koji se odnosi na potraživanje tužiteljice na ime primitka po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), a kako to proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022.

23. Sukladno ovom objedinjenom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke-tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24. Naime, kako je prije rečeno, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. U odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka je postala pravomoćna donošenjem odluke broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke.

25. Budući se u konkretnom slučaju tužbom i tužbenim zahtjevom podnesenim dana, 12. lipnja 2023. godine traži isplata, odnosno vraćanje iznosa kojega je tuženica primila na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužbeni zahtjeva nije nastupila zastara. Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023.

26. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama koje se odnose na valutu CHF, a niti da bi tužitelja upoznavao sa mogućim rizicima promjene tečaja valute na štetu tužitelja.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP. Troškovi tužiteljice se odnose na: sastav tužbe od 12. 06. 2023. -100 b, podnesak od 26. 09. 2023. -100 b, podnesak od 24. 10. 2024. -100 b, ročište 09. 04. 2025. -100 b, podnesak 20. 06. 2025. -100b, ročište 26. 06. 2025 – 100b, ročište 6. 11. 2025. -100 b, što sveukupno iznosi 700 bodova, pomnoženo sa 2,00 eur po bodu daje iznos od 1.400,00 eur, trošak vještačenja 450,00 eur i sudska prisotjba od 40,73 eur daje sveukupan trošak tužiteljice koji je bio potreban za vođenje ove parnice u iznosu od 1.890,73 eur. Troškovi tužitelja su obračunati temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023., 107/2025.), te Tar. br. 1. i Tar. br. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 53/2019).

U Sinju, 22. prosinca 2025. godine

Sudac:

Željko Gusić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika.