REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6449/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice Marinele Marić, odvjetnice i punomoćnice tuženika OČ, odvjetničke vježbenice, dana 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012550738 od 31. svibnja 2007. godine zaključenog između tužiteljice ŠČ, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici ŠČ, [adresa], iznos u visini od 141,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici ŠČ, [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.125,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012550738 dana 31. svibnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 15.966,61 CHF i da je odredbom čl. 11.3. - Završne odredbe Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a na koju naknadu je bila primorana pristati odnosno pristati kako bi joj odobrili kredit, pa je tako tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada u visini od 141,25 EUR. Tužiteljica navodi da je sklopila tipski ugovor o kreditu koji je pripremljen od strane tuženika unaprijed i o čijim se odredbama nije unaprijed pregovaralo, da ugovor o kreditu kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Ističe da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. citiranog čl. 81. propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navodi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade, a slijedom toga i ništetne. Tužiteljica navodi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe i da je ugovor o kreditu bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da je tužiteljici naplaćena ulazna naknada za obradu kredita, ali u neznatnom iznosu u odnosu na ukupno isplaćeni iznos kredita, pa kako se radi o neznatnom iznosu to za tužiteljicu nije nastala znatna šteta, niti se može govoriti da je nastala bilo kakva neravnoteža između ugovornih strana. Navodi da je tužiteljica bila upoznata s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita koju je odmah i platila. Tuženik detaljno obrazlaže kako i državne agencije primjerice FINA naplaćuje naknade. Tuženik ističe da je Ugovorom o kreditu jasno i nedvosmisleno određeno kolika je visina naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata tužiteljici, pa je riječ o lako uočljivoj ugovornoj odredbi time da je na takav način ostvaren i zahtjev transparentnosti. Navod da u vrijeme ugovaranja ulazne naknade za obradu kredita nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. Tuženik navodi da su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom svoju volju te su Ugovor o kreditu i solemnizirale, a tužiteljica je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu izjavila da je informirana o svim parametrima za donošenje odluke u svezi sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženik osporava tužiteljici status potrošača. Navodi kako je tužiteljica otplatila kredit pa primjenom čl. 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ništetnost se više ne može isticati. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012550738 od 31.05.2007.g. (list 5-9 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu tužiteljice i knjigovodstvenu karticu (list 10-25 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 26-30, list 48-52 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode iz odgovora na tužbu, osporava istaknuti prigovor zastare, sadržajno kao u podnesku od 30. travanja 2025. godine (list 63-65 spisa).

U tijeku postupka tuženik ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu te istaknutog prigovora zastare kojeg obrazlože kao u podnesku od 16. prosinca 2024. godine (list 55-67 spisa).

5. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužiteljica u tužbi te nije sporno da je člankom 11.4. Ugovora o kreditu ugovorena naknada kao to navodi tužiteljica u tužbi, a koje činjenične navode u odnosu na ugovaranje naknade za obradu kredita tuženik ne osporava.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe članka 11.4. Završne odredbe Ugovora o kreditu te isplata iznosa u visini od 141,25 EUR koji iznos je naplaćen s osnova naknade za obradu kredita od 1,50% od iznosa kredita koji je tužiteljici odobren u visini od 15.966,61 CHF. Nije sporno da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 141,25 EUR prilikom isplate kredita sukladno čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

Između stranaka sporan je osnov tužbenog zahtjeva. Stranke čine nespornim visinu tužbenog zahtjeva.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan.

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala vozilo za osobne potrebe, odabrala je vozilo u auto kući, da su djelatnici auto kuće tužiteljicu uputili u poslovnicu tuženika radi sklapanja ugovora i jer su s njima imali osnovnu suradnju. Navodi da je pročitala Ugovor o kreditu prije potpisivanja i vidjela je da treba platiti naknadu za obradu kredita i kada je pitala zašto mora platit naknadu rekli su da je to standardni ugovor i da se mora platiti naknada ako hoće da joj se odobri kredit Navodi da nije bila nositelj obrta, nije bila zastupnik trgovačkog društva niti osnivač istog. Osobno je otplaćivala kredit.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tužiteljica tijekom postupka i u svom iskazu navodi da nisu pregovarali o visini ulazne naknade, niti joj je netko pojašnjavao na što se odnosi navedena naknada za obradu kredita. Tuženik ističe kako je odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva te da je naplata jednokratne naknade za korištenje kredita propisana tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

10. Sud je navode tuženika kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva ocijenio kao neosnovane. Na temelju uvida u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 80/22 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje ZZP, kao lex specialis), koji odredbom čl. 81. stavak 1.propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3.istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u visini od 1,50% od iznosa kredita. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kada navodi da joj djelatnici banke nisu pojašnjavali na spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi već joj je samo rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita ako želi da joj se isplati kredit, iz čega proizlazi da predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom nije se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi se radilo o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice. Iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom navedenog sud je ocijeni kao neosnovane navode tuženika kojim osporava status potrošača tužiteljici.

13. Tužiteljica i tuženik su učinile nespornim visinu naplaćene naknade kako je prethodno navedeno. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu utvrdio da je ugovorena isplate naknade od 1,50% od odobrenog i isplaćenog kredita u visini od 15.966,61 CHF.

S obzirom da je tužiteljica temeljem točke 11.3. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini iznosa od 141,25 EUR koju visinu tuženik ne osporava, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

14. U odnosu na tijek zatezne kamate tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana naplate jednokratne naknade za obradu kredita. Tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka jednokratne naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

15. Sud je odlučivao o troškovima postupka na temelju čl. 154.st.1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 29.10.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje: Tarifa), trošak sastav podneska od 30.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8.t.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 05.06.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 14.11.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), pristup na ročište - objava presude dana 18.12.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9.t.3. OT-a), ukupno 900,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, ukupno 1.125,00 EUR.

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe. sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate dosuđena je prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. prosinca 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku