REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-596/2025-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, d.o.o. Zagreb, D.T. Gavrana 13, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja Irenu Blauhorn, odvjetnicu i punomoćnika tuženika Igora Pletikose, odvjetnika, dana 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 00941 od dana 18. rujna 2007. godine zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, u svojstvu davatelja kredita i ĆJ, iz [adresa], u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Željka Kaića pod brojem OV-18949/2007 dana 21. rujna 2007. godine u dijelu u članku II. u kojem se navodi:

.. „IZNOS KREDITA: kunska protuvrijednost iznosa od 29.976,36 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja“,

kao i odredba čl. 5.1 Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio prethodno citiranog Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, isplatiti tužitelju ĆJ, iz [adresa], iznos u visini od 5.667,59 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

-na iznos od 1,58 EUR od 21. siječnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 3,28 EUR od 13. veljače 2008. godine do isplate,

-na iznos od 3,30 EUR od 12. ožujka 2008. godine do isplate,

-na iznos od 11,46 EUR od 11. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 11,15 EUR od 12. svibnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 2,86 EUR od 21. lipnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 3,86 EUR od 15. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 4,52 EUR od 13. kolovoza 2008. godine do isplate,

-na iznos od 0,57 EUR od 11. rujna 2008. godine do isplate,

-na iznos od 1,40 EUR od 15. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 7,87 EUR od 18. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 20,49 EUR od 15. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 16,82 EUR od 20. siječnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 30,91 EUR od 12. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 34,57 EUR od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 36,22 EUR od 20. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 32,06 EUR od 19. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 29,92 EUR od 23. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 26,19 EUR od 21. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,26 EUR od 17. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,27 EUR od 11. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 26,41 EUR od 19. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 24,55 EUR od 17. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 24,44 EUR od 24. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 25,46 EUR od 19. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 29,77 EUR od 22. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 32,62 EUR od 17. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 32,87 EUR od 16. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 41,84 EUR od 21. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 37,90 EUR od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 41,70 EUR od 20. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 56,14 EUR od 23. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 51,11 EUR od 17. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 67,40 EUR od 13. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 60,22 EUR od 12. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 54,38 EUR od 14. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 71,61 EUR od 17. siječnja 2011. godine do isplate;

-na iznos od 87,89 EUR od 14. veljače 2011. godine do isplate;

-na iznos od 76,50 EUR od 10. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 80,87 EUR od 23. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,11 EUR od 23. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 76,38 EUR od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 99,44 EUR od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 92,09 EUR od 18. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 134,83 EUR od 14. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 142,97 EUR od 17. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 98,98 EUR od 27. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 102,63 EUR od 14. studenog 2011. godine do isplate,

-na iznos od 100,86 EUR od 09. prosinca 2011. godine do isplate,

-na iznos od 105,34 EUR od 11. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 110,48 EUR od 14. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 109,10 EUR od 09. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 106,71 EUR od 12. travnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 107,65 EUR od 17. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 110,16 EUR od 11. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 108,24 EUR od 17. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 108,72 EUR od 09. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 105,71 EUR od 12. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 103,61 EUR od 17. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 107,32 EUR od 13. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 105,27 EUR od 10. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 107,99 EUR od 21. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 101,77 EUR od 13. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 104,46 EUR od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

-na iznos od 106,33 EUR od 09. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 104,52 EUR od 14. svibnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 98,66 EUR od 20. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 95,66 EUR od 24. srpnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 99,71 EUR od 12. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 102,04 EUR od 10. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 105,73 EUR od 01. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 103,55 EUR od 12. studenog 2013. godine do isplate,

-na iznos od 105,48 EUR od 11. prosinca 2013. godine do isplate,

-na iznos od 105,74 EUR od 10. siječnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 109,35 EUR od 17. veljače 2014. godine do isplate,

-na iznos od 110,22 EUR od 10. ožujka 2014. godine do isplate,

-na iznos od 109,85 EUR od 09. travnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 107,18 EUR od 08. svibnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 105,42 EUR od 09. lipnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 107,52 EUR od 14. srpnja 2014. godine do isplate,

-na iznos od 109,41 EUR od 11. kolovoza 2014. godine do isplate,

-na iznos od 111,16 EUR od 09. rujna 2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. II. Ugovora o kreditu broj 00941 od dana 18. rujna 2007. godine zaključenog između PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, u svojstvu davatelja kredita i ĆJ, iz [adresa], u svojstvu korisnika kredita, solemniziranog kod javnog bilježnika Željka Kaića pod brojem OV-18949/2007 dana 21. rujna 2007. godine u dijelu odredbe točke III. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi:

„Iznos mjesečnog obroka kredita 437,90 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 36.783,60 CHF“ .

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, isplatiti tužitelju ĆJ, iz [adresa], iznos u visini od 605,74 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. rujna 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelja zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos od 605,74 EUR tekuće od 19. rujna 2007. godine pa do 24. rujna 2007. godine ako neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, naknaditi tužitelju ĐJ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.675,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2025. godine pa do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 18. rujna 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 00941 radi kupnje vozila (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 29.976,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF važećem na dan plaćanja. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik kao kreditor u Ugovoru o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno Zakonu o zaštititi potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja citiranog Ugovora o kreditu i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Ističe da mu je jedino ponuđen kredit u CHF da na isti nije imao mogućnosti utjecati niti na samu valutu kredita, niti na bilo koju ugovornu odredbu, da ga tuženik kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za zaključenje predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, da prilikom zaključenja Ugovora o kreditu ni na koji način nije od tuženika informiran o mogućim rizicima vezanim uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao niti o izglednosti promjene tečaja švicarskog franka prema kuni za vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje tužitelj navodi da je člankom II Ugovora o kreditu ugovoreno da „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u točki III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u točki I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora i da u članku III. navodi se da „troškovi zaključenja Ugovora“ iznose 1.013,70 CHF. Tužitelj navodi da temeljem navedenog članka prilikom isplate kredita, dana 24.09.2007. godine na ime „ prihoda od obrade ugovora“ morao je platiti iznos od 4.563,98 kn. Navodi da je odredbu o troškovima zaključenja ugovora, kao i visini istih tuženik unio bez da su stranke o istoj pojedinačno pregovarale, sve protivno odredbama čl. 95. i 96. Zakona o zaštiti potrošača, što također ima za posljedicu ništetnost ove odredbe. Tužitelj smatra da se radi o nepoštenoj, a samim time i ništetnoj ugovornoj odredbi te smatra da je tuženik dužan vratiti plaćeni iznos, zajedno s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, da tuženik nije bio stranka u kolektivnom sporu pa se tužitelj neosnovano poziva na stajališta sudova zauzeta u navedenom sporu i da tuženik kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a EJ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako da nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Tuženik ukazuje na recentnu praksu Suda EU koji u odluci Ć (C-186/2016). Nadalje navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i da nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 00941 od 18.09.2007.g. (list 7-11 spisa), Plan otplate kredita (list 12-20 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 21 spisa), stručne članke, medijske članke (list 37-4, list 54-57, list 63-67 spisa), odluke općinskih sudova, odluke Županijskih sudova (list 42- 53), Izjavu SJ, iz [adresa] (list 100-102 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava prigovor zastare sadržajno kao u podnesku od 10.02.2025.g. (list 96-98 spisa). Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 09.05.2025.g. (list 99 spisa).

5. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao vozilo za osobne potrebe, otišao je u auto kuću i oni su mu rekli da će riješiti sve za kredit. Iskazuje da je sklopio ugovor u auto kući, djelatnica auto kuće mu nije pojašnjavala ugovorne odredbe time da je jedino mogao sklopiti ugovor u CHF. Tužitelj ističe da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, gledao je kolika je visina rate, a ostale odredbe nije detaljno čitao. Navodi da je dobio napisani ugovor i jedino je takav mogao potpisati da mu se odobri kredit, da tuženik nije odredio rok u kojem mora potpisati ugovor time da je u istom tjednu kada je odabrao vozilo potpisao ugovor. Iskazuje da je djelatnica auto kuće na njegov upit zašto je ugovor u CHF a ne u kunama odgovorila da je to jedina moguća opcija za kredit, da je njemu poznato da se valute mogu mijenjati odnosno njihov tečaj ali u to vrijeme se valuta CHF nije mijenjala što se tiče tečaja time da njemu nitko nije garantirao da se neće mijenjati tečaj. Osobno je otplaćivao kredit, u to vrijeme bio je u mirovini, dostavio je odrezak mirovine prije potpisivanja ugovora. Ističe da nije bio nositelj obrta niti se bavio nekim poslovnim aktivnosti.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

6. U tijeku postupka tuženik dostavlja Izjavu SJ. Tužitelj se protivi korištenju Izjave Maria Perkovića. Sud nije posebno ocjenjivao u dokaznom postupku Izjavu SJ, djelatnika tuženika, budući da sud neposredno provodi dokaze (čl. 4 ZPP-a), a iz samog sadržaja izjave ne proizlazi da bi svjedok neposredno sudjelovao u pregovorima i sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem.

7. Sud je na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu. Tužitelj predlaže provesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva

Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću te je sud na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu.

Vještak u nalazu i mišljenju od 29.10.2025. g. (list 112-118 spisa) navodi da točkom 5.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavati plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Vještak u zaključku navodi da ukupna razlika u iznosu obroka u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početaka ugovora iznosi 42.702,54 kn, za obroke koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 5.667,59 EUR. Nadalje navodi da prema analitičkoj financijskoj kartici naplaćena je naknada odnosno trošak obrade ugovora u iznosu od 4.563,98 kn odnosno 605,74 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj i tuženik nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

8. Nakon provedenog vještačenja tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik se ne protivi usklađenju tužbenog zahtjeva odnosno objektivnoj preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja.

9. Tuženik tijekom postupka ostaje kod istaknutog prigovora zastare. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredba o kreditu u pogledu valutne klauzule i odredbe kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kredita, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

10. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao osnovane. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo na subjektivno pravo potrošača u parnici koja je pokrenuta protiv osam banaka, ali ne i protiv tuženika.

Sud je odlučivao o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem činjenica koje je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza.

11. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 00941 dana 18. rujna 2007. godine, radi financiranja troškova kupnje osobnog vozila, visina kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa 29.976,36 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedeći na dan plaćanje, rok otplate kredita 84 mjeseca, iznos mjesečnog obroka 437,90 CHF, godišnja stopa ugovorne kamate 6,20% i realna godišnja kamatna stopa na kreditu visini od 7,24% time da je kamatna stopa promjenjiva (točka III. Ugovora o kreditu - list 7-11spisa)

12. Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz razloga jer da tuženik ga nije upozorio na rizike sklapanju ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, te da je tuženik tužitelja propustio obavijestiti o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, a naročito o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Tužitelj navodi kako je ugovaranje valutne klauzule koja je vezana uz glavnicu u valuti CHF u konkretnom slučaju ugovorena protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti tj. ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog tužitelj ističe kako je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna jer je protivna prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik osporava da bi bilo koja odredba iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora bila ništena a pogotovo da bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je istima uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj pročitao ugovor o kreditu, da mu nisu tumačili ugovorne odredbe djelatnici tuženika te da nije bio upoznat s rizicima vezanim uz ugovaranje kredita u CHF i da je prije sklapanja ugovora o kreditu bilo mu poznato da se ne mijenja valuta CHF, riječ je o stabilnoj valuti i da mu je tuženik ponudio samo Ugovor o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

Iz naprijed navedenog razvidno je da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik je o tome ni na koji način nije informirao.

14. U ovoj pravnoj stvari sporno je između stranaka je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

15. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

16. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 80/23, 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

17. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatio. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos kredita po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF- a u odnosu na EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao. Iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije odabrao kredit s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezanu uz valutu u CHF jer je bio stabilan tečaj već je to jedina vrsta kredita koja mu je ponuđena radi kupnje vozila. Pored takvih utvrđenja životno je logično da ugovorne strane odabiru kredit s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz stabilnu valutu, a valuta CHF nije mijenjala tečaj do dana sklapanja ugovora, time da je životno logično da stranke se opredijele za kredite ako se ugovora i niža kamatna stopa.

18. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.

Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita što je sud utvrdio uvidom u promet po kreditu (list 15-20 spisa).

Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, a isto tako tuženik švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju niti to dokazuje kao što niti dokazuje da bi se zaduživao za valutu u CHF. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

21. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja tužitelja dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

22. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

23. Sud pri tome ističe kako jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO- a.

24. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

25. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

26. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio dovoljno informiran o ekonomskom riziku u odnosu na ugovor o kreditu koji je sklopio s tuženikom u valuti švicarski franak i da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe čime je povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bile razumljive i jasne.

27. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je bitna odredba Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetna od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao pod točkom I. izreke ove presude.

28. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime naplaćene naknade za obradu kredita.

29. Nije sporno da Ugovorom o kreditu koji su sklopili kao ugovorne strane tužitelj i tuženik ugovoreno je da je iznos naknade 1.013,70 CHF koji iznos se naplaćuje jednokratno prilikom puštanje kredita u tečaj (točka III. Ugovora o kreditu). Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je on pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja, da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe, da mu je predan na potpis već pripremljen Ugovor o kreditu, a koji je sastavio tuženik.

Imajući u vidu navode iz iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu pregovarali o pravu na naknadi tuženika zbog obrade kredita niti je tužitelju pojašnjeno na što bi se takva naknada odnosila obzirom da se radi o ugovoru tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, a da je poslove sklapanja ugovora o kreditu vodili djelatnici tuženika, pa je tužitelj kao potrošač mogao ponuđeni ugovor uzeti ili ne, a koji nije odbio niti je imao mogućnosti odbiti imajući u vidu da je tužitelju kredit trebao radi kupnje vozila za osobne potrebe.

30. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) sud je stajališta kako dio odredbe točke III. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada obrade zahtjeva je ništetna jer se u stvari radi o plaćanju obavljanja redovnih poslova od strane djelatnika tuženika u svrhu odobrenja kredita i sklapanje ugovora o kreditu. Iz utvrđenih činjenica tijekom ovog postupka proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za poslove koje obavljaju njegovi djelatnici u svrhu sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem i u svrhu da se isplati odobri i isplati kredit tužitelju koji se je tužitelj obvezao vratiti kako glavnicu tako i zateznu kamatu na odobreni iznos kredita kako je to i ugovoreno.

Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja činjenice koje se odnose koji bi to bili poslovi koji su obuhvaćeni jednokratnom naknadom obrade zahtjeva i administracije kredita i na temelju kojih parametara je utvrđena visina naknade obrade kredita koju je naplatio na način da je umanjio ukupan iznos ugovorenog kredita prije isplate istoga tužitelju.

31. Sud je utvrdio da tuženik nije pregovarao s tužiteljem oko naknade obrade zahtjeva i administracije kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja to tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbe točke III. Ugovora o kreditu, niti u odnosu druge odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom. Tužitelju nisu pojašnjeni kriteriji na jasan i razumljiv način, a kako bi isti predvidio sve posljedice koje iz toga ugovora proizlaze pa tako i u odnosu na točku III. Ugovora o kreditu i kako nije bio u poziciji pregovaranja, to je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to po štetu tužitelja. Nadalje sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima sud je utvrdio da Ugovor o kreditu koji je sklopio tužitelj s tuženikom je tipski ugovor jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih ugovorne strane pozivaju, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Kako se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari radi o odredbama akata kreditora, tj. tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranju koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari tužitelj kako nije mogao pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi tako zasigurno nije mogao pregovarati niti o općim aktima tuženika, pa je stoga odredba točka III. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu čl. 81. stavka 1. ZZP-a koja je prema odredbi čl. 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

32. Nadalje kako nisu jasno ugovoreni parametri u odnosu na jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te kako tužitelj nije bio u mogućnosti o istoj spornoj ugovornoj odredbi iz točke III. Ugovora o kreditu pregovarati, a tuženik ne dokazuje suprotno to je sud primjenom odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP-a) odnosno čl. 81. st. 1. ZZP-a utvrdio da je odredba sadržana u točki III. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna i teško razumljiva jer nije dokazano da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donosio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a o tome sa tužiteljem nije pregovarao te je tako kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

33. Primjenom odredbe čl. 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. sa izmjenama (dalje: ZZP) sud je stajališta kako odredba točka III. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada obrade zahtjeva i administracije kredita je ništetna jer se u stvari radi o plaćanju obavljanja redovnih poslova od strane djelatnika tuženika u svrhu odobrenja kredita i sklapanje ugovora o kreditu. Iz utvrđenih činjenica tijekom ovog postupka proizlazi da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za poslove koje obavlja njegova djelatnica u svrhu sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem i u svrhu da se isplati odobri i isplati kredit tužitelju koji se je tužitelj obvezao vratiti kako glavnicu tako i zateznu kamatu na odobreni iznos kredita kako je to i ugovoreno.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. i IV. izreke presude. Sud je visinu naknade utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji navodi da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 605,74 EUR dana 24.09.2007. godine.

Stopa zatezne kamate na dosuđene iznose utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

34. Tužitelj zahtijeva isplatu zatezne kamate na utuženi iznos od 605,74 EUR tekuće od 19. rujna 2007. godine, Kako je utvrđeno da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 24. rujna 2007. godine to je sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos od 605,74 EUR kao neosnovan sve kao pod točkom V. izreke presude.

35. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ugovorenoj naknadi za obradu kredita. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

36. Tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Pri tome ističe se kako Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu E protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

37. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužitelju je priznat trošak s PDV-om za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 01.03.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točak 1. OT-a), sastav podnesak od 07.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 07.11.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.11.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 22.12.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.100,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 275,00 EUR, ukupno 1.375,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 1.675,00 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe od 05.04.2023.g. jer nije uspio u žalbenom postupku.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak parničnog postupka jer tužitelj nije uspio u nerazmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. stavak 5. ZPP-a),

U Zagrebu, 22. prosinca 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku