Poslovni broj P-570/2019-42

Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Stalna služba u Pločama

Ploče, Vladimira Nazora 14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, po sucu tog suda Darku Jelčiću, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz ploča, Trg Prišnica 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Juri Jelaviću, odvjetniku u Metkoviću, Andrije Hebranga 8, protiv tuženika Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima AŽ i Borisu Biliću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. [adresa], radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 24. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9010828359 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 10. studenog 2005. - u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010828359 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 10. studenog 2005. – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Odbija se tužbeni zahtjev što glasi:

" Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 7.243,65 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 23,08 EUR od 1. kolovoza 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 24,63 EUR od 1. rujna 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 27,80 EUR od 1. listopada 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 54,34 EUR od 1. studenog 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 36,44 EUR od 1. prosinca 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,54 EUR od 1. siječnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 58,46 EUR od 1. veljače 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,74 EUR od 1. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,72 EUR od 1. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 56,36 EUR od 1. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 51,12 EUR od 1. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 46,64 EUR od 1. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 47,64 EUR od 1. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 50,22 EUR od 1. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 49,93 EUR od 1. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 47,47 EUR od 1. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 52,08 EUR od 1. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,43 EUR od 1. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 60,85 EUR od 1. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,43 EUR od 1. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 66,40 EUR od 1. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 64,88 EUR od 1. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 68,08 EUR od 1. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 89,17 EUR od 1. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 84,66 EUR od 1. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 96,83 EUR od 1. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 92,92 EUR od 1. listopada 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 84,63 EUR od 1. studenog 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 90,56 EUR od 1. prosinca 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 109,95 EUR od 1. siječnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 96,58 EUR od 1. veljače 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 101,43 EUR od 1. ožujka 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 94,92 EUR od 1. travnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 95,90 EUR od 1. svibnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,20 EUR od 1. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 115,91 EUR od 1. srpnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 137,83 EUR od 1. kolovoza 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 119,50 EUR od 1. rujna 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 108,02 EUR od 1. listopada 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 106,59 EUR od 1. studenog 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 105,57 EUR od 1. prosinca 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 110,62 EUR od 1. siječnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 115,92 EUR od 1. veljače 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 116,32 EUR od 1. ožujka 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,76 EUR od 1. travnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,52 EUR od 1. svibnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 116,19 EUR od 1. lipnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,55 EUR od 1. srpnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,43 EUR od 1. kolovoza 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,95 EUR od 1. rujna 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 109,17 EUR od 1. listopada 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,16 EUR od 1. studenog 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 115,36 EUR od 1. prosinca 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,58 EUR od 1. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 106,05 EUR od 1. veljače 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,33 EUR od 1. ožujka 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,68 EUR od 1. travnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 110,62 EUR od 1. svibnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 102,46 EUR od 1. lipnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 102,25 EUR od 1. srpnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,74 EUR od 1. kolovoza 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 107,30 EUR od 1. rujna 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,34 EUR od 1. listopada 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 109,74 EUR od 1. studenog 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 111,24 EUR od 1. prosinca 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,94 EUR od 1. siječnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 64,56 EUR od 1. veljače 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 66,52 EUR od 1. ožujka 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 65,92 EUR od 1. travnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 63,62 EUR od 1. svibnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 62,68 EUR od 1. lipnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 62,93 EUR od 1. srpnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 65,91 EUR od 1. kolovoza 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 68,07 EUR od 1. rujna 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 67,58 EUR od 1. listopada 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 69,64 EUR od 1. studenog 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,09 EUR od 1. prosinca 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 70,32 EUR od 1. siječnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. veljače 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. ožujka 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. travnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. svibnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. lipnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. srpnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. kolovoza 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,34 EUR od 1. rujna 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. listopada 2015. god. pa do isplate."

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.982,14 eura, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a koja se do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.767,74 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da su on i tuženik sklopili dana 10. studenog 2005. god. Ugovor o kreditu br. 900828359, a temeljem kojeg Ugovora je tužitelju na raspolaganje stavljen iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.501,88 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke - tuženika važeće na dan korištenja kredita.

Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi

Odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana te da ista na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,25 % godišnje. Naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnom odredbom – koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu je nerazumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužitelju u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj

- poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana

– a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja, kao dužnika. S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužitelj nije mogao niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nije slučaj. Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala 9 (devet) puta, i to tako da je – osim kod prve promjene kada je kamatna stopa pala za 0,05 postotnih poena (a što je potrajalo svega mjesec dana) te kod posljednje promjene na 3,23 % (do čega je došlo intervencijom zakonodavca) – nakon svake promjene bila viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljevih obveza po kreditu.

Odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže za valutu CHF - valutna klauzula

Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.501,88 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 4. navedeno je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), da je sadržana u anuitetima te da dospijeva na naplatu zajedno s njima. Odredbom čl. 7. određeno je da se kredit u naprijed navedenom iznosu otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužitelja (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio informiran, odnosno upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju

- budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužitelj je od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju

– ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Radi sprječavanja nepotrebnog ponavljanja, glede nedostatka savjesnosti i poštenja na strani tuženika, upućujemo na navode iz toč. 2. historijata tužbe (v. str. 2.). Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakve odredbe neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužitelj, kao potrošač, (bio) dužan vratiti tuženiku. Štoviše, zbog predmetne odredbe (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute

– CHF. Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta.

Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Tužitelj j s tuženikom sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kredeitiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. u svrhu provedbe konverzije kredita denomiranijh u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denomirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR jer se u tom trenutku nalazio u jako teškom financijskom položaju zbog enormnog rasta valute CHF odnosu na HRK te zbog istovremenog povećavanja kamatne stope od strane tuženika.

Dodatkom je utvrđeno novo stanje preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. i utvrđena je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku sklapanja dodatka iznosi 5,46 % godišnje o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati i uvelike prelazi iznos početne kamatne stope određene ugovorom o kreditu – 4,25%.

Tužitelj tvrdi da je zbog povećanja mjesečnih anuiteta – do kojih povećanja je došlo zbog ugovaranja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi – do trenutka konverzije preplatio tuženiku iznos od 58.000,00 kuna, na koji iznos teku i zakonske zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa do isplate.

Tužitelj u ovom postupku zahtijeva preplaćene iznose na ime razlike u visini mjesečnih anuiteta zbog primjene ništetnih odredbi osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi jer provedbom konverzije za ove iznose nije obeštećen. Tužitelj je djelomično obeštećen kroz umanjenje glavnice kredita u odnosu na glavnicu zatečenu u trenutku konverzije.

Tužitelj zahtijeva potpuno obeštećenje pozivajući se na zakon i presudu Europskog suda od 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 – ukojoj se izrijekom navodi da zakonodavna intervencija ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Tužitelj pretpostavlja da će tuženik u ovom postupku osporavati postojanje njegovog pravnog interesa za podizanje tužbe, zbog čega ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. kojim je jasno i nedvojbeno utvrđeno da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu potrošač nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

Provedbom konverzije ništetnost spornih ugovornih odredbi nije otklonjena, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a ništetan ugovor (ili njegov dio) ne postaje pravovaljan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 107. st. 1. zoo/91) – osim iznimno, pod uvjetima koje propisuje odredba čl. 107. st. 2. ZOO/91, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti izvršen).

Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima – od tuženika potražuje preplaćene iznose koke je po tim osnovama preplatio do trenutka konverzije kredita, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 4,25% te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika, koji je na dan korištenja kredita.

Tužitelj smatra da je zbog promjene kamatne stope te zbog rasta tečaja u odnosu na HRK – do trenutka konverzije preplatio otprilike 58.000,00 kuna.

Naposljetku, ističe se da je čl. 11. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu podružnice Banke – dakle, ugovorena je nadležnost Naslovnog suda.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud nakon provedenog postupka prihvatiti tužbeni zahtjev što glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu br. 9010828359 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 10. studenog 2005. god. - u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 9010828359 - kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 10. studenog 2005. god. – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta veže za valuti švicarskog franka (CHF).

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 58.000,00 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate

- a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Tužitelj je u podnesku od 28. listopada 2024. potvrđuje primitak dopunskog vještačenja Romana Dedovića, ovlaštenog sudskog vještaka za računovodstvo i financije.

Tužitelj nema primjedbi na izračun sadržan u predmetnom vještvu pa ovim putem, u skladu s istim uređuje kondemnatorni zahtjev sadržan u toč. III. tužbenog zahtjeva (uzimajući u obzir negativne razlike u ukupnom iznosu od 191,41 EUR / 1.442,16 HRK).

Budući da vještak izračunate razlike nije iskazao i u eurima (danas službenoj valuti u Republici Hrvatskoj), tužitelj će – vodeći se načelom ekonomičnosti postupka, a uzimajući u obzir da je riječ o jednostavnoj matematičkoj operaciji za koju nije potrebno posebno stručno znanje – to učiniti sam na način da će iznose preplate po svakom pojedinom anuitetu iskazane u kunama preračunati po fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR te ih iskazati u eurima.

2. Osim toga, tužitelj će u pogledu zakonske zatezne kamate - a budući da se stopa iste mijenjala od podnošenja tužbe do danas - urediti i prethodno navedenu točku tužbenog zahtjeva i toč. IV. istoga.

3. Slijedom navedenog, toč. III. i IV. tužbenog zahtjeva sada imaju glasiti: „III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 7.243,65 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. srpnja 2015. god. određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 23,08 EUR od 1. kolovoza 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 24,63 EUR od 1. rujna 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 27,80 EUR od 1. listopada 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 54,34 EUR od 1. studenog 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 36,44 EUR od 1. prosinca 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,54 EUR od 1. siječnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 58,46 EUR od 1. veljače 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,74 EUR od 1. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,72 EUR od 1. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 56,36 EUR od 1. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 51,12 EUR od 1. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 46,64 EUR od 1. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 47,64 EUR od 1. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 50,22 EUR od 1. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 49,93 EUR od 1. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 47,47 EUR od 1. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 52,08 EUR od 1. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 55,43 EUR od 1. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 60,85 EUR od 1. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,43 EUR od 1. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 66,40 EUR od 1. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 64,88 EUR od 1. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 68,08 EUR od 1. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 89,17 EUR od 1. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 84,66 EUR od 1. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 96,83 EUR od 1. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 92,92 EUR od 1. listopada 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 84,63 EUR od 1. studenog 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 90,56 EUR od 1. prosinca 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 109,95 EUR od 1. siječnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 96,58 EUR od 1. veljače 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 101,43 EUR od 1. ožujka 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 94,92 EUR od 1. travnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 95,90 EUR od 1. svibnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,20 EUR od 1. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 115,91 EUR od 1. srpnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 137,83 EUR od 1. kolovoza 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 119,50 EUR od 1. rujna 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 108,02 EUR od 1. listopada 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 106,59 EUR od 1. studenog 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 105,57 EUR od 1. prosinca 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 110,62 EUR od 1. siječnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 115,92 EUR od 1. veljače 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 116,32 EUR od 1. ožujka 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,76 EUR od 1. travnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,52 EUR od 1. svibnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 116,19 EUR od 1. lipnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,55 EUR od 1. srpnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,43 EUR od 1. kolovoza 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,95 EUR od 1. rujna 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 109,17 EUR od 1. listopada 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,16 EUR od 1. studenog 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 115,36 EUR od 1. prosinca 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,58 EUR od 1. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 106,05 EUR od 1. veljače 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,33 EUR od 1. ožujka 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,68 EUR od 1. travnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 110,62 EUR od 1. svibnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 102,46 EUR od 1. lipnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 102,25 EUR od 1. srpnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,74 EUR od 1. kolovoza 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 107,30 EUR od 1. rujna 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,34 EUR od 1. listopada 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 109,74 EUR od 1. studenog 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 111,24 EUR od 1. prosinca 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,94 EUR od 1. siječnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 64,56 EUR od 1. veljače 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 66,52 EUR od 1. ožujka 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 65,92 EUR od 1. travnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 63,62 EUR od 1. svibnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 62,68 EUR od 1. lipnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 62,93 EUR od 1. srpnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 65,91 EUR od 1. kolovoza 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 68,07 EUR od 1. rujna 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 67,58 EUR od 1. listopada 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 69,64 EUR od 1. studenog 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,09 EUR od 1. prosinca 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 70,32 EUR od 1. siječnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. veljače 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. ožujka 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. travnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. svibnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. lipnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. srpnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. kolovoza 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,34 EUR od 1. rujna 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 71,35 EUR od 1. listopada 2015. god. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.“.

Tužitelj je nakon primitka dopunskog vještačenja Romana Dedovića, ovlaštenog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 1. kolovoza 2025. u podnesku od 13. studenog 2025. u skladu s istom postavio eventualno kumulirani (supsidijarni) tužbeni zahtjev, na način da isti sad glasi:

„III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 2.982,14 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a koja se do 31. prosinca 2022. god. određuje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.“

2. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, osporava osnov i visinu tražbine s prijedlogom da se tužbeni zahtjev odbije i naloži tužitelju da joj naknadi parnične troškove.

Stavlja i prigovor zastare.

U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik bitno ističe da su dodatkom ugovora o kreditu broj 9010828359 od 9.12.2015. solemniziranom po javnom bilježniku sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015 – dalje: ZID ZPK) stranke promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu od 10. studenog 2005. čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denomiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove. Drugim riječima potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno ugovornih odredbi koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu.

Tuženik dalje osporava tužiteljevo pozivanje na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi Udruge potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ova presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda se odnosi samo i isključivo na kredite u CHF, što ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF. Nadalje, da bi ova presuda bila obvezujuća ova bi parnica trebala biti radi naknade štete, a što nije.

Tuženik dalje potkrepljuje svoje tvrdnje da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope s pozivom na odluku Ustavnog suda U-I-1746/2006 i Vrhovnog suda Revt 249/14, te poslovanje HNB.

Solemnizacijom po javnom bilježniku ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i /ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa, te citira navod iz presude

Županijskog suda u Puli Gž-265/12:

"Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora."

3. U dokaznom postupku pregledani su: ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, otplatna tablica, plan otplate (l.12-67 spisa),opći uvjeti poslovanja s građanima(l.80-88 spisa), presuda ŽS Rijeka (l.99-101 spisa), odluka VSRH, opći uvjeti , pravno mišljenje (l.122-144 spisa), izvod iz sudskog registra(l.148-151 spisa), odluka ŽS u Varaždinu (l.152-156 spisa),nalaz i mišljene vještaka Romana Dedovića (l.167-207 spisa), rješenje ŽS u Puli (L.216-219) rješenje OS Dubrovnik(l.220-223 spisa), dopuna vještačenja Romana Dedovića (l.232-239 spisa), odluka ŽS Varaždin (l.245-252 spisa) priopćenje građanskog odjela ŽS Varaždin( l.253 spisa), sudska praksa ( rješenje i presude više sudova) l.254-343 spisa, sudska praksa( l.319-349), sudska praksa (l.359-448 spisa), sudska praksa (l.451-475 spisa), dopuna vještačenja Romana Dedovića (l.483-486 spisa), sudska praksa (l.493-546 spisa),odgovor vještaka (l.552-556 spisa), tužitelj je saslušan kao parnična stranka na ročištu 12.11.2024. (l.477-478 spisa).

Sud je na pripremnom ročištu od 21.11.2019. odbio tuženikov prijedlog izvođenja dokaza saslušanjem javnog bilježnika i svjedoka jer se izvođenjem tih dokaza neće bitnije utvrditi činjenično stanje, te vodeći računa da javni bilježnik i svjedoci nisu označeni imenom i prezimenom ("poimenično").

4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev utvrditi ništetnim dio ugovorne odredbe kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelova ugovornih odredbi kojima je glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te zahtjev za plaćanjem novčane tražbine koju je po tim osnovama preplatio do trenutka konverzije kredita, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

5. Nije sporno među strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 10. studenog 2025. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 9010828359, da je tuženik tužitelju odobrio namjenski kredit za kupnju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.5012,88 CHF uz promjenjivu kamatu sukladno Odluci banke po kamatnoj stopi od 4.5 % godišnje (članak 4. Ugovora). Kredit u iznosu 75.5012,88 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u roku 300 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF (članak 7.1. i 7.2. ugovora).

6.Sporno je, je li tuženik mijenjao kamatnu stopu sukladno zakonu, odnosno da li se o predmetnim ugovornim odredbama iz čl. 1., 4. i 7. Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i vezanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarskog franka pojedinačno pregovaralo; da li su odredba i/ili nejasne, i /ili teško razumljive i/ili teško uočljive te na posljetku da li su suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

7. Općepoznata je činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te da je dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine te posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine.

8. Predmet navedenih postupaka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno je da su banke, a među njima i tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Također je utvrđeno da ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega slijedi zaključak da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva.

9. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10.U skladu s propisom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Prema tome, odlukom VTS RH i VS RH, već je utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12.Sporna odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tužitelj nije ni mogao znati zbog čega se uopće mijenja kamatna stopa (jer o tome ili nije naveden nikakav razlog ili je razlog bio nerazumljiv i neprecizan) da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti okončanje ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora tužitelj automatski zatražiti okončanje ugovora). Tužiteljici je trebalo ponuditi

- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje/raskid ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO/05 ( čl. 26. ZOO/91) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO/05 ( čl. 12. ZOO/91) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

12.1.Tužitelj UŽ, saslušan kao parnična stranka, iskazao je: ''Ja sam sklopio ugovor o kreditu pobliže označen u tužbi i potpisao sam ga kod javnog bilježnika Mihe Plećaša u Metkoviću. Znam da mi je rekao bilježnik U da se taj ugovor solemnizira što znači da odmah stupa na snagu i ako što nedostaje zamjenjuje sud, nešto u tom smislu. Ja sam uredno plaćao rate za kredit i one su se povećavale i to sa 2400 kn u početku da bi došle na 3600 kn i nešto. Mislim da me je banka jedino obavijestila o promjeni kamata, a bile su vezane za švicarski franak. I moj se rođak našao u ovim problemima koji je već bio pokrenuo postupak pred sudom i obavijestio me o tome pa sam i ja to učinio. Sjećam se da sam bio u PBZ banci u Pločama gdje sam o kreditu razgovarao sa službenicima te banke IŽ i jednim muškarcem po imenu A, koji je bio šef te poslovnice, i koji mi je na moj upit rekao da bi i on podigao kredit u švicarskim francima jer u to vrijeme su oni bili najpovoljniji za podizanje kredita. Što s tiče kamata samo su mi rekli da je to standardan ugovor kao i svaki drugi. Mogu reći da su mi rekli da je kamatna stopa promjenjiva, ali doista mi je taj šef rekao da bi i on da je na mom mjestu podigao kredit u francima. Nije upozoren na bilo kakve rizike vezane za švicarski franak. Nije mi bilo poznato da je švicarski franak valuta utočišta. Osim da je kamata promjenjiva ništa drugo mi nije rečeno. Rečeno mi je da je to standardni ugovor. Meni je trebao ovaj kredit, ja sam imao mogućnost uzmi ili ostavi, i nisam uopće imao mogućnost pregovarati o kamatama. Obavijest o promjeni kamatne stope sam dobio nakon što je već promijenjena. Valutna klauzula je po njemu kada se ''kači kuna za neku valutu''. Ovo mi je pravi slučaj da sam podizao takav kredit u stranoj valuti. Ja nisam ništa pitao u vezi odredba ugovora bankarskog službenika niti javnog bilježnika jer mi je šef banke rekao da bi i on sam sklopio takav ugovor. Ne sjećam se jesam li pročitao ugovor u cijelosti. Podigao sam iznos od 40.300,00 švicarskih franaka. Nisam pitao zašto iznos nije u kunama, niti sam o tome razmišljao. Ja sam znao da sam dužan plaćati anuitete mjesečno i da su vezani za švicarski franaka i to je bilo moje tumačenje samih odredbi ugovora pa tako i 6 i 7. Ja sam ugovor potpisao svojevoljno, a ne sjećam se da li mi je išta tom prigodom govoreno o općim uvjetima poslovanja banke i nitko mi nije govorio bilo što o rizicima vezanim za švicarski franak. Ja ne znam što točno utječe na promjenu vrijednosti odnosno tečaja valute i što je dovelo do promjene u kunskoj protuvrijednosti pojedinih anuiteta i doista na to pitanje ne znam odgovor. Ne sjećam se da mi je itko govorio prilikom potpisivanja da će tečaj valute biti nepromijenjen tijekom razdoblja otplate te da se tečaj i kunska protuvrijednost anuiteta izraženih u CHF ne mijenja. Nisam se nikada susreo sa situacijama promjene tečaja osim u ovome predmetu. Na upit znam li kako i gdje se može provjetriti vrijednost neke strane valute u odnosu na kunu ja mogu reći da se to može u banci ili putem Interneta. Kada je kamata promjenjiva to znači da se može mijenjati. Meni je savjetovano da mi je najbolji kredit u švicarskim francima, a raspitivao sam se i o drugim kreditima i na sugestiju šefa banke sam prihvatio švicarski franak. Ja sam kod javnog bilježnik (JB) samo potpisao ugovor i rekao sam već što mi je o solemnizaciji rekao javni bilježnik. JB mi je rekao samo značenje solemnizacije, a kod JB nije bila tema samog sadržaja ugovora u smislu švicarskog franka, kamata, promjenjivosti i sl.''

12.2. Ocjenjujući iskaz tužitelja ovaj sud utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu jer mu je bio najpovoljniji i u konkretnom slučaju i razgovoru prilikom podizanja kredita od strane banke ničim mu nije bilo istaknuto da bi postojali potencijalni rizici u smislu naglih i velikih promjena kamatnih stopa, a i samog tečaja.

13.U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedine (konkretne) odredbe ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom o toj odredbi. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 4. Ugovora da se tužiteljica obvezuje platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,75% godišnje.

14. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO/05, tj. čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 109. ZOO/91). Isto tako, čl. 214. st.1-3. ZOO/05, tj. čl. 360 ZOO/91, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 361. ZOO/91 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO/05, tj. čl. 388. ZOO/91 propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 392. st. 1. ZOO/91 propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer je u ovom slučaju vjerovnik ( tužitelj) imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne ( čl. 215. st. 1. ZOO/05). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO/05, tj. čl. 371. ZOO/91 koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

15.Isto tako ovaj sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava (pod poslovnim brojem P. 1401/12) prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Tužitelj se protivi prigovoru zastare pozivom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. taj je sud izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05), a ranije čl.388 ZOO/91, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, zbog čega po mišljenju ovog suda nije nastupila zastara tužbe u ovom predmetu zaprimljene 30. svibnja 2019.

16. Nije sporno da su stranke nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu od 10. studenog 2005. i nakon što je stupio na snagu ZID ZPK/15, sukladno odredbama toga Zakona sklopile 9. prosinca 2015. dodatak ugovoru o kreditu. Sporan je pravni doseg dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporno je jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezane za ništetnu odredbu ugovora o kreditu i je li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca, jer su odgovori na ta pitanja upravo odlučni u pitanju zaštite tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja nepoštenih odredbi u potrošačkom ugovoru.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. navodi u točkama 36. do 56.1. obrazloženja:

"36. Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

37. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i ovaj sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

38. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

39. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja. Pritom valja spomenuti da problem kredita vezanih za CHF nije svojstven samo Republici Hrvatskoj, već se pojavio i u drugim državama srednje i jugoistočne Europe, radi čega su zakonodavci i u tim zemljama posegnuli za zakonskim rješavanjem problema, a ta rješenja se razlikuju od države do države jer nema jedinstvenog pristupa rješavanju istog problema u državama članicama Europske unije (tako je do zakonskih intervencija unutar EU došlo u Mađarskoj i Poljskoj, ali na sadržajno drugačiji način nego u RH).

40. Potonju je okolnost, među ostalim, imao na umu i domaći Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

41. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

42. Relevantne odredbe ZID ZPK/15, kojima je uređeno načelo konverzije i način izračuna konverzije kredita glase:

„Članak 19.b

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Članak 19.c

(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i

denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate, 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

- ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača.“.

43. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

44. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (članak 2. ZOO).

45. Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

46. Tijekom postupka između stranaka nije bilo sporno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji je izričito i detaljno propisivao način konverzije i koji u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

47. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

48. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

48.1. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

48.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

49. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

50. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

51. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc (za razliku od konverzije kredita u CHF primjerice poljskog zakonodavca koja ima učinak pro futuro) što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 UŽT, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

52. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki II. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

53. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu članka 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, pa je u tom dijelu opravdano intervenirati prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju općeg propisa, ZOO, na čiju primjenu upućuje odredba članka 4. ZZP.

54. Iz svih naprijed navedenih razloga revizijski sud ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV- 33/2022-21, a koja je, kao što je naprijed kazano, imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, te koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

54.1. Drugim riječima, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

55. Imajući na umu naprijed navedeno, i to primarno da u skladu s dostignutim europskim pravnim standardima ujednačavanja neujednačene prakse najvišeg suda načelo jedinstva sudske prakse postaje načelo tumačenja prava, ovime se odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. Dodatno valja naglasiti da je odlukom broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. prenaglašeno, a u isto vrijeme i pojednostavljeno značenje i pravni doseg Odluke Ustavnog suda RH broj U- I-3685/2016 od 4. travnja 2017. jer ta odluka ne priječi analizu opsega ukupnih materijalnopravnih učinaka odredbi ZID ZPK/15 o konverziji niti dovodi u pitanje primjenu općih propisa o nekom pravnom pitanju kada to pitanje ne uređuje posebni propis. S druge strane, odluka broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. na određeni način podcjenjuje značenje i pravni domašaj spomenute odluke Ustavnog suda RH jer ne analizira od kakvog je pravnog značaja činjenica da je uređenje pitanja konverzije predstavljalo „snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja“. Osim toga, ni jedna od ove dvije odluke ne analizira pitanje balansiranja interesa potrošača i trgovca na tržištu, iako su kod pitanja konverzije suprotstavljena prava potrošača kao slabije ugovorne strane na visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, s jedne strane, i pravo na slobodu ugovaranja banke kao trgovca u granicama tržišnih sloboda, s druge.

56. Zbog toga nije bilo pravne osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u pogledu isplate iznosa od 68.189,34 kune (9.050,28 EUR) slijedom čega valja zaključiti da je time pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je u tom dijelu valjalo prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu i odbiti taj dio tužbenog zahtjeva na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

56.1. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije ni u opsegu obuhvaćenom obračunom izvršenim sukladno odredbi članka 19.c ZID ZPK/15 prestala obveza tuženice po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope iz izvornog Ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, to u ovom dijelu nema mjesta preinaci nižestupanjskih presuda, već je valjalo na temelju odredbe članka 395. stavka 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje."

18. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije u pisanom nalazu i mišljenju primljenom 26. travnja 2021. zaključuje:

"Uvidom u isprave priložene u spisu vještačenjem je utvrđeno sljedeće:

- razlika između iznosa koje je tužitelj na utuženo razdoblje platio primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, s jedne strane te iznosa koje bi bio dužan platiti da je kamatna stopa ostala kao početno ugovorena, a srednji tečaj Banke za CHF isti kao na dan korištenja (isplate kredita) je

58.206,08 HRK

(pedesetosamtisućadvjestošestkunaiosamlipa)

- vještačenjem su specificirani datumi uplata i iznosi svakog pojedinog anuiteta, odnosno pretplate po svakom pojedinom anuitetu (zbog tijeka zateznih kamata na svaki pretplaćeni iznos)."

18.1. U dopuni vještačenja od 1. travnja 2025. vještak prema prijedlozima uključuje iznos pretplate koji je utvrđen postupkom konverzije i definiran Dodatkom ugovora o kreditu br. 9010828359 u visini od 1.781,56 EUR koji je naveden kao posljednja stavka (negativna uplata tužitelja) obračuna te su dobivene nove vrijednosti pretplate.

Sve vrijednosti su prilagođene trenutnoj valuti EUR zakonom utvrđenim tečajem.

18.2. . U dopuni vještačenja od 1. kolovoza 2025. kojim je vještaku naloženo da:

- Izračuna zakonsku zateznu kamatu, tekuću na svaki pojedini preplaćeni iznos (iskazan u dopunskom vještačenju od 3. siječnja 2024. god.) od dana nakon svake pojedine uplate odnosno preplate pa do trenutka konverzije kredita;

- Izvrši prijeboj tražbina sukladno redu uračunavanja (čl. 172. Zakona o obveznim odnosima), tako da iznos preplate priznate u konverziji (1.781,56 EUR) odbije najprije od ukupnog iznosa zatezne kamate izračunate na prethodno navedeni način, a ukoliko taj ukupan iznos zatezne kamate nije dovoljan, neka preostali iznos kompenzira s „glavnicom“ preplaćenih iznosa.

Slijedom navedenog:

- Ukupan iznos zateznih kamata, tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana nakon svake pojedine preplate do trenutka konverzije kredita iznosi 2,982.14 EUR;

- Prijebojem iznosa preplate priznate u konverziji u iznosu 1,781.56 EUR s iznosom zateznih kamata dobijemo razliku, tj. ostatak od 1,200.58 EUR;

- Ukupan iznos preplate (bez zateznih kamata i iznosa prijeboja) je 7,434.99 EUR;

- Ukupan iznos preplate sa zateznim kamatama umanjenim za iznos prijeboja u konverziji je 8,635.57 EUR.

19. Tužitelj ima pravo u predmetnom razdoblju na zatražene zatezne kamate u visini od 2.982,14 eura, dok nema pravo na ukupan iznos preplate (bez zateznih kamata i iznosa prijeboja) u iznosu 7,434.99 EUR, sukladno prethodno opisanom utvrđenju Vrhovnog suda u presudi Rev-925/2023-2 (točka 56.1. obrazloženja).

20. Zbog izloženog odbijen je prvi istaknuti zahtjev pobliže opisan u točki III. izreke, a prihvaćen slijedeći tužbeni zahtjev pobliže označen pod IV. izreke.

21.Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a i i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/2023.– dalje: OT).

22.Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe 200,00 eura, za sastav obrazloženih podnesaka: 19.11.2019., 27.11.2019., 16.1.2020., 25.10.2024., 8.5.2025., za svaki podnesak 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. OT) ili ukupno za sastav obrazloženih podnesaka 1.000,00 eura, za sastav podneska od 13.11.2025. 50,00 eura (Tbr. 8. t. 4. OT), za zastupanje na ročištima: 21.11.2019. 200,00 eura, 12.11.2024. 200,00 eura i 24.11.2025. za svako ročište 200,00 eura ili ukupno za zastupanje na ročištima 600,00 eura (Tbr. 9. t. 1. OT)., pa je trošak tužitelja 1.850,00 eura. Tom trošku je dodan trošak PDV od 25% što iznosi 462,50 eura, plaćene pristojbe za tužbu 123,43 eura i trošak vještačenja 331,81 euro, pa je parnični trošak tužitelja 2.767,74 eura (čl. 155. st. 1. ZPP-a), koliko je tužitelj zahtijevao.

U Pločama, 22. prosinca 2025.

S u d a c :

Darko Jelčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćnik tužitelja Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, Andrije Hebranga 8

2. Punomoćnica tužene AŽ, odvjetnica u [adresa]