REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1929/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja IMO, vl. obrta za usluge i turizam [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Dajana Tica, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 22. prosinca 2025.

p r e s u d u o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju IMO, vlasnika obrta za usluge i turizam [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 150,23 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata za razdoblje od 21. listopada 2023. do 03. siječnja 2024., te se odbija zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos preko preko stope zatezne kamate dosuđene u točki I. izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 238,88 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 37,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je 02. listopada 2023. nastala šteta na vozilu, marke i tipa ŠKODA OCTAVIA 1.6 TDI, oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika BKS leasing Croatia d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52277663197. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima. Korisnik leasinga je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 20. studenog 2023. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 238203205243. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi u svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je oštećeniku poslao obavijest o uplati nespornog dijela, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja korisnik leasinga je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati kao potrošač za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Korisnik leasinga je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 371/01/2, a koji račun u ukupnom iznosu od 448,47 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Osnovicu po navedenom računu u iznosu od 358,78 EUR dužan je namiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 208,55 eura. Razliku od 150,23 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 208,55 EUR po računu i to primatelju leasinga/korisniku leasinga međutim nije platio iznos od 150,23 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Obzirom na prethodno navedeno oštećenik / ustupitelj kao vlasnik popravljenog vozila i ovlaštena osoba tužitelja su sklopili dana 8. listopada 2024. ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja koji je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 150,23 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obaviješten ovdje tuženik.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu aktivnu legitimaciju, tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te se predlaže sudu da tužitelja odbije uz naknadu parničnih troškova tuženiku. U svakom slučaju ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tuženik osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja koja se odnosi na cijenu sata rada Navodi kako tužitelj u tužbi potpuno promašeno navodi kako tuženik kao osiguravajuće društvo nameće, ograničava, određuje i slično cijenu sata rada tužitelja i sličnih pružatelja usluga popravka vozila. Ovakav navod je životni i pravni nonsens jer tuženik kao osiguravajuće društvo se time ne bavi niti se smije baviti. Cijenu sata rada određuje pružatelj usluge ali to ne znači da je tuženik kao osiguravajuće društvo u obvezi isto podmiriti. Tužitelj i tuženik nisu u nikakvom pravnom, ugovornom odnosu, odnosno tužitelj nije sa tuženikom sklopio kasko policu. Tuženik je kasko policu sklopio sa vlasnikom vozila i prava i obveze po kasko polici ostvaruju i ispunjavaju tuženik i vlasnik vozila. Budući da je vlasnik vozila kao ugovaratelj i osiguranik pristao na Uvjete koji su sastavni dio police, ne može tužitelj ostvarivati veća prava nego li ih ima vlasnik vozila, što tužitelj pokušava. S tim u vezi, prilikom procjene štete i izrade izvida štete procjenitelj tuženika je ukazao oštećeniku/osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno Uvjetima određuje tuženik. Stoga, opet paušalni navodi tužbe da bi cijena sata bila propisana uvjetima je proizvoljna i nema uporište u Uvjetima jer uvjeti ne određuju cijenu sata rada. Tuženik kao osiguravajuće društvo može odrediti mjesto popravka vozila jer je obveza tuženika vratiti vozilo u prvobitno stanje, što je u interesu oštećenika. Radi se o ugovornom odnosu u kojemu stranke reguliraju prava i obveze iz istoga, sve sukladno odredbama članka 10. stavak 1. i 3. te članka 1085. i 1092. ZOO-a. Međutim, to ne znači da oštećenik MORA postupiti po uputi tuženika. Ne mora, ali budući da je upozoren da će se troškovi popravka u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije troškova popravka u predloženim servisima, to je jasno da je oštećenik svjesno i voljno odlučio popraviti vozilo u drugom mjestu i na taj način svjesno i voljno zaobići obveze koje proizlaze iz ugovora o kasko osiguranju. O svemu ovome postoji pisani trag, odnosno „Uputa o radionici za popravak vozila“ uručen osiguraniku putem e-maila. Iz preslikane Upute, razvidno je da je ista dostavljena osiguraniku 22. studenog 2023., a da je račun tužitelja od dana 04. prosinca 2023. Jasno je da je korisnik osiguranja postupio protivno uputi za popravak vozila i samostalno odlučio gdje će popraviti vozilo. Tužitelj u činjeničnim navodima tužbe uopće ne navodi da bi korisnik osiguranja imao opravdane razloge za popravak vozila kod tužitelja. Budući da tuženik uputom u servise koji su korisniku osiguranja teritorijalno bliži i koji posluju po cijenama koje su niže nego li tužitelj posluje, a popravak je moguće izvršiti na jednak način i jednake kvalitete, tuženik osporava traženje tužitelja jer tužitelj nije dokazao da tuženik sa izborom servisa za popravak vozila ne bi ispunio svoju obvezu preuzetu ugovorom odnosno da bi određivanjem mjesta popravka korisnika osiguranja stavio u nepovoljniji položaj ili mu nametnuo obveze koje bi mu otežale ostvarenje naknade štete. Stoga, pravno pitanje koje se u ovome slučaju nameće je može li tužitelj ostvarivati veća prava od osiguranika, odnosno može li tužitelj ugovorom o ustupanju tražbine zaobići uvjete iz ugovornog odnosa na temelju kojega je ugovor o ustupu nastao. Tuženik smatra da ne može i zato tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati ovu vrstu naknade niti je tuženik pasivno legitimiran i odgovoran tužitelju nadoknaditi ovu vrstu potraživanja. Naime, ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika da poduzme sve potrebne mjere da bi smanjio štetu. U konkretnom slučaju tuženik je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u ovoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Osporava se navodni Službeni cjenik radionice tužitelja. Tužitelj ga je izdao sam sebi pa prema tome isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata niti se može ispitati na koji način je ista određena niti tužitelj dostavlja dokaza koji bi bili u skladu sa cjenikom. Predmetni račun nije dokaz jer je isti sporan i osporen. Budući da se tužitelj poziva na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, ukazuje se da uvjete koji su tamo postavljeni tužitelj nije ničim dokazao. Stoga tuženik ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i smatra da je cijena upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva. Slijedom navedenog tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i traženi tijek kamata koji nije prenesen cesijom te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudsku praksu (list 8-47 spisa) račun tužitelja broj 371/01/02 (list 56-51 spisa), izvid štete (list 52 spisa), ponudu (list 54-55 spisa), suglasnost primatelju leasinga izdanu od BKS bank (list 56 spisa), policu kasko osiguranja (list 58-59 spisa), prijavu i zahtjev za naknadu štete (list 60- 61 spis), potvrda uplate (list 62 spisa), cjenik tužitelja (list 64 spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 66-68 spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 70 spisa), e-mail korespondencija (list 72 spisa) , izvid štete (list 89 spisa), uvjete za kasko osiguranje (list 90-127 spisa), sudsku praksu (list 135-153 spisa), račune s prikazima transakcija (list 154-172 spisa).

4. Na ročištu održanom dana 10. studenog 2025. sud je odbio prijedlog tužitelja za saslušanje zz korisnika leasinga i zz osiguranika BKS leasing Croatia, te za saslušanjem tužitelja, te je odbio prijedlog tužitelja za provođenje prometno- tehničkog vještačenja na okolnost visine cijene radnog sata i količine potrošenog materijala. Sud je također odbio dokazne prijedloge tuženika i to prijedlog za saslušanje procjenitelja tuženika IM, te predloženo prometno vještačenje na okolnost može li se predmetno vozilo vratiti u prvobitno stanje na jedan način i jednake kvalitete na koje je uputio tuženik, te da sud zatraži dostavu računa popravka prema fizičkim osobama za 2023. godinu kao i da su te fizičke osobe račune platile, te da sud od Porsche Rijeka zatraži cijenu sata rada na dan 22. studenog - 04. prosinca, a sve budući sud zaključuje da u ovom sporu male vrijednosti provođenje ovih dokaza nije svrsishodno, a u spisu prileži dovoljno materijalnih dokaza temeljem kojih sud može donijeti odluku u ovoj pravnoj stvari.

5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 150,23 EUR na temelju ugovora o cesiji koji je s tužiteljem sklopio osiguranik tuženika prenijevši na tužitelja svoje potraživanje koje je imao prema tuženiku.

7. Među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija te visina tužbenog zahtjeva koja se odnosi na cijenu radnog sata tužitelja, kao i visina stopa i tijek zateznih kamat,a odnosno osnova tužbenog zahtjeva.

8. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja iz kojeg je utvrđeno da su tužitelj i BKS-leasing Croatia d.o.o. navedeni Ugovor sklopili 08. listopada 2024., te je istim, BKS-leasing Croatia d.o.o. kao ustupitelj, ustupio radi ispunjenja, tužitelju svoje novčano potraživanje prema tuženiku u iznosu od 150,23 EUR, a prema računu popravka za štetu br. 371/01/2 u ukupnom iznosu od 448,47 EUR i temeljem izvida štete tuženika br. 238203205243.

9. Prema tome oštećenik BKS-leasing Croatia d.o.o. ustupio je tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. U konkretnom slučaju stranke su sklopile ugovor o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja a u u smislu odredbe čl. 88. st. 1. ZOO-a kad dužnik (osiguranik tuženika) umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku (ovdje tužitelju) svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine.

10. Također iz spisu priloženog izvida štete tuženika broj: 238203205243. koji je istovjetan broju naznačenom u Ugovoru o ustupu, te iz računa tužitelja broj:

371/01/2, proizlazi da se isti odnosi na popravak vozila upravo iz predmetnog štetnog događaja (u računu je naznačen broj izvida štete tuženika te marka i broj šasije vozila oštećenika). Iz navedenog je razvidno kako je predmet ustupa tražbine upravo tražbina naknade štete BKS-leasing Croatia d.o.o. prema tuženiku iz tužiteljevog računa koji je u utuženom dijelu predmet ovog postupka. O navedenom ustupu tuženik kao dužnik je obaviješten u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a (list 70-72 spisa) te je stoga, prema ocjeni ovog suda, istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

11. Također nije osnovan niti prigovor promašene pasivne legitimacije, budući je iz dokumentacije koja prileži spisu nedvojbeno utvrđeno kako je korisnik leasinga CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o. prijavio tuženiku nastanak štetnog događaj odnosno prometnu nezgodu od 19. ožujka 2023. po osnovi police osiguranja oštećenika BKS-leasing Croatia d.o.o. te je tuženik napravio Izvid štete 20. studenog 2023. Nadalje u Ponudi od 09. prosinca 2023. tuženik je izvijestio korisnika leasinga kako su utvrdili postojanje njihove obveze na isplatu činidbe, te da je utvrđena osnovanost zahtjeva te da je time i odštetni zahtjev pravno osnovan te su procijenili visinu štete kao ukupnu osigurninu u iznosu od 208,55 EUR. Prema tome neosnovano tuženik osporava pasivnu legitimaciju kada je u mirnom postupku priznao osnovanost odštetnog zahtjeva te izvršio isplatu iznosa od 208,55 EUR sukladno ponudi a što između stranaka nije niti sporno.

12. Uvidom u Izvid štete broj: 238203205243 utvrđeno je da da se isti odnosi na vozilo marke Škoda Octavia 1.6 TDI, registarske oznake [registarska oznaka] oštećenika BKS-leasing Croatia d.o.o. te su u istom pod opisom oštećenja navedeni dijelovi za popravaka pokrov prednjeg branika PR te je pod radno vrijeme popravka za limarske radove navedeno 1,80 sati a za lakirerske radove 4,10 sati.

13. Sukladno napravljenom Izvidu štete tužitelj je izdao račun broj: 371/01/2 dana 04. prosinca 2023., te je kao dan dospijeća također naveden 03. siječanj 2024.

14. Nadalje iz računa je utvrđeno da je tužitelj izvršio popravak vozila te da je ukupna cijena popravka 448,47 EUR (s PDV-om). Također u računu je navedeno da je utrošena količina radnih sati i to limarski radovi 1,80 sata a lakirerski radovi 4,10 sati, a ista količina radnih sati proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata (limarskih i lakirerskih radova) u visini od 40,00 eura što uvećano za PDV iznosi 50,00 EUR po satu rada.

15. Nadalje također iz Cjenika tužitelja proizlazi kako je visina cijene radnog sata limarskih i lakirerskih radova 40,00 EUR +PDV.

16. Prema odredbi čl. 464.a ZPP-a u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile, te stoga provođenje prometnog vještačenja na okolnost dinamike i visine te utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje prema nižim cijenama od onih na koje se poziva tužitelj prouzročilo troškove koji bi znatno premašili vrijednost predmetnog spora te bi izvođenje tog dokaza doprinijelo duljini trajanja postupka, sud je primjenom prethodno citirane odredbe zaključio o odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave u spisu kao i činjenicu da je tuženik platio dio računa.

17. Ovdje valja istaknuti kako oštećenik nije obvezan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili u onom servisu koje ima sklopljene ugovore sa osiguravajućim društvima, već isti ima slobodu izbora prilikom odlučivanja kod kojeg servisa će popraviti svoje vozilo, odnosno ovlašten je popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila i to po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, a kako to navodi tuženik, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Naime poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Prema tome niti odredbama kasko osiguranja nije moguće ograničavati prava oštećenika u smislu njegovog prava izbora gdje će svoje vozilo popraviti. Nadalje u konkretnom slučaju riječ je o izvanugovornoj odgovornosti za štetu pa stoga nisu osnovani navodi tuženika u pogledu nepostojanja dokaza osigurateljnog pokrića.

18. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koja je u skladu s njegovim cjenikom, te ujedno slijedom navedenog sud nije provodio prometnog vještačenje na okolnost dinamike i visine te utvrđivanja je li se vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje prema nižim cijenama od onih na koje se poziva tužitelj na okolnost jer isti nije relevantno za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari.

19. Prema tome, imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj broj: 371/01/2 ispostavljena u skladu s tužiteljevim Cjenikom, i to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa mu je tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, s obzirom na valjani Ugovor o ustupu tražbine, dužan nadoknaditi utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

21. Tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana kada je tuženik pao u zakašnjenje, a kako je iz računa 371/01/2 vidljivo da je rok dospijeća 3. siječanj 2024., to tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana od dana dospijeća računa tužitelja, dakle od 4. siječnja 2024. a kako je i odlučeno u izreci pod točkom I. i II izreke.

22. Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora odnosi na naknadu štete, a ne na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora. Kako je tužitelj zatezne kamate zatražio po stopi propisanoj za trgovačke ugovore, to je su odlučio kao u točki II. izreke.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tbr. 7/9 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa), te Zakonu o sudskim pristojbama. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 150,23 EUR i vrijednosti boda od 2,00 EUR.

24. Tužitelju su priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: OT) i obrazloženog podneska od 23. listopada 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), te zastupanja na ročištu 10. studenog 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT) i na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), što iznosi 175,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 46,75 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 218,75 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar. broj 2. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23, dalje: Uredba). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 238,66 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose. Zbog toga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

25. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 EUR s uračunatim PDV-om jer mu za to ročište pripada naknada po Tbr. 9.3. Tarife kako mu je to i dosuđeno , te nema pravo na naknadu sudske pristojbe za tužbu i za presudu u preostalom iznosu od 6,63 EUR jer je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR, dok, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 150,23 EUR, sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 EUR. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 37,88 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke presude).

U Zagrebu, 22. prosinca 2025.

Sudac:

Marija Krajnović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a (čl. 467. st.1. ZPP-a).

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.