Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-43/2024-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ME (prije M), [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Almi Opačak odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB:92963223473, zastupanog po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-296/2019-36 od 30. studenog 2023., na sjednici vijeća 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški poslovni broj P-296/2019- 36 od 30. studenog 2023. u točkama I, II, III i IV izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe članka 1 , čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom [broj kredita] od 25. svibnja 2005. g. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.778,68 eura po osnovi razlike preplaćenih kamata sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose s dospijećem kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.274,72 eura po osnovi razlike po osnovi valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose s dospijećem kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.087,57 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u točki V odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

1.1. Rješenjem sadržanim u istom otpravku kao i citirana presuda određeno je da se smatra da je tuženik pristao na povlačenje dijela tužbe za iznos od 8,10 eura sa zateznim kamatama što da je zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate po osnovi valutne klauzule koji mjesečni iznosi dospijevaju na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci rješenja.

2. Protiv te presude u točkama I -IV žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22–dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke banke i valutna klauzula te restitucijski zahtjev za isplatu s osnova povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 1.778,68 eura i valutnu klauzulu u iznosu od 8.274,72 eura.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila dana 25.5.2005. Ugovor o kreditu za kupovinu stambenog objekta koji je odobren sa 23.5.2005., [broj], broj partije kredita [broj kredita] u iznosu od 37.000,00CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita od 300 mjeseci s ugovorenom, promjenjivom, početnom nominalnom kamatnom stopom od 5,5% na dan sklapanja ugovora,

- da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početne 5,5% godišnje, prikazano u tablicama pismenog nalaza financijskog vještaka ,

- da kredit nije u cijelosti otplaćen te da prema iskazu tužiteljice ga mora otplaćivati još 7 godina i da za kredit nije provedena konverzija.

7. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a, a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., te na temelju provedenih dokaza zaključuje da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, isto kao i ugovorne odredbe kojima iznos kredita i anuiteta vezani za valutu švicarski franak, a da tijekom pregovora prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je tuženik bio u poziciji da jednostrano određuje obvezu tužiteljice koja takvu promjenu nije mogla predvidjeti, niti je mogla provjeriti pravilnost promjene budući da za to nije imala potrebne kriterije i parametre, te da su stoga nepoštene i ništetne.

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 5,50%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita, tužiteljica bi manje platila iznos od 1.778,68 eura (po osnovi promjenjive kamatne stope) i iznos od 8.282,82 eura (po osnovi valutne klauzule), s time da tužiteljica po tom osnovu zahtijeva iznos od 8.274,72 eura, to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio. Pritom je sud uzeo u obzir po financijskom vještaku utvrđene samo pozitivne iznose navedenog potraživanja, kod kojih je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja isplate kredita te kod kojih je kamatna stopa bila veća od početno ugovorene.

9. Nastavno, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO), cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja tog spora 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) zastara započela teći iznova.

10. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan postavljeni restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.778,68 eur po osnovi razlike preplaćenih kamata i iznosa od 8.274,72 eura po osnovi nišetnosti valutne klauzule, u primjeni čl. 1111. ZOO-a sve sa zateznim kamatama prema čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: Tarifa).

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, koje su u skladu sa stanjem u spisu, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Neosnovano tuženik prigovara da bi izreka pobijane presude u deklaratornom dijelu bila nerazumljiva samim time što nisu izrijekom citirane sporne ugovorne odredbe jer je jasno koji sadržaj pravne zašite je tužiteljici pružen u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom na način da je opisno i numerički navedeno o kojim ugovornim odredbama je riječ. Protivno žalbenim navodima, presuda nije zahvaćena tom povredom odredaba parničnog postupka ni u kondemnatornom dijelu time što zbrojeni iznosi pojedinačnih dijelova ukupnog iznosa preplate po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule niži od ukupnog dosuđenog zbroja (13.400,91 kn, 62.262,06 kn).

11.1. Nastavno vezano uz daljnji žalbeni prigovor da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. i 191. ZPP-a, treba navesti da iako sud prvog stupnja nije izričito dopustio preinaku tužbe, koja je uslijedila povećanjem tužbenog zahtjeva u pogledu tražbine po osnovi jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule, pravilno je primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, sudeći sukladno tom zahtjevu, sadržajno prihvatio tu preinaku jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu (bez provedenog vještačenja) u ranijem stadiju postupka, do zaključenja prethodnog postupka.

12. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14) te čl. 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

17. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljica nije dokazala da bi imala status potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit ugovoriila radi kupnje obiteljske kuče za stanovanje, slijedom čega tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03-dalje: ZZP/03). Tuženik s druge strane nije ni tvrdio, niti dokazao da postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a ne u svrhu rješavanja privatnog pitanja.

18. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja Ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

19. Neosnovano tuženik smatra da je trebalo uzeti u obzir negativne tečajne razlike jer tužiteljica plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog nije primila ništa, niti je išta stekla bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prebijanja, odnosno nema osnove za uzimanje u obzir negativne razlike.

19.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je potraživanje za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. neosnovano jer da je od 1. siječnja 2013. redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, a o čemu da je tužiteljica obaviještena 8. siječnja 2013. budući da je tuženik primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 112/2012-dalje: ZID ZPK/12) definirao LIBOR kao parametar za izračun promjenjivog dijela kamatne stope u konkretnom ugovoru, za navesti je da tuženik u postupku nije priložio naznačenu obavijest tužiteljici, ni Opće uvjete poslovanja iz 2013. u vezi takvog načina obračuna kamata, niti to proizlazi iz podataka tuženika o promjeni kamatne stope po predmetnoj kreditnoj partiji (list 22 spisa).

20. U odnosu na prigovor zastare koji tuženik ponavlja u žalbi, treba navesti da je već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno je u skladu i s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

20.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 24. svibnja 2019. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice. Pri tome, protivno shvaćanju žalitelja, nema zastare niti dijela tražbine za povišeni iznos tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. To stoga što je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužiteljica temeljem istog činjeničnog osnova zahtijeva isplatu višeg iznosa, ona time nije promijenila istovjetnost zahtjeva i riječ je o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe zbog čega prigovor zastare istaknut po tuženiku ni u odnosu na te tražbine nije osnovan.

21. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Tuženik u žalbi neosnovano ponavlja istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističući da postoje uplate kraj kojih tužiteljica nije navedena kao platitelj, kraj činjenice da tuženik u postupku ne tvrdi i ne dokazuje da predmetne uplate nisu izvršene u ispunjenju obveze tužiteljice kao korisnika kredita (čl. 161. st. 1. ZOO), slijedom čega se ovakav prigovor tuženika ukazuje paušalan.

23. U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava tužitelju pravo na naknadu troškova postupka zbog toga što je tužiteljica troškovnik priložila na glavnoj raspravi, a ne u elektroničkom obliku sukladno čl. 106. a. ZPP-a, za odgovoriti je da troškovnik tužiteljice nema značaj podneska iz čl. 106.a ZPP-a koji bi u smislu čl. 107. istog Zakona trebalo dostaviti protivnoj strani budući da se odluka o troškovima donosi bez raspravljanja (čl. 164. st. 1. ZPP), pa to što je popis troškova postupka sastavljen u pisanoj formi predan na ročištu ne znači da je bez pravnog učinka u smislu čl. 106.a st. 6. ZPP kako to pogrešno smatra tuženik. Nadalje, protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude i ovaj sud taj trošak ocjenjuje potrebnim jer od dana objave za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu, teče rok za žalbu, te na to pravo stranke ne utječe činjenica objave presude na e-oglasnoj ploči suda.

24. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer u ovom stadiju postupka nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

26. Presuda suda prvog stupnja u točki V izreke i rješenje suda prvog stupnja sadržano u istom otpravku kao i citirana presuda kao nepobijani ostaju neizmijenjeni.

U Rijeci 22. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović