Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: Ps-12/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja Državnog arhiva u Zadru, [adresa], OIB: 46156591639, zastupanog po zakonskom zastupniku i ravnatelju, a ovaj po punomoćniku Siniši Katuši, odvjetniku u Zadru, protiv tužene ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivi Gregovu, odvjetniku iz OD Gregov i Gregov j.t.d., odvjetnicima u Zadru, radi predaje u posjed, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 10. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene, dana 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženici ŽI da stan u [adresa] koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja parcela je nastala od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i suvlasničkog dijela cijele nekretnine sagrađene na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], preda u posjed i raspolaganje tužitelju Državnom arhivu u Zadru slobodnog od stvari i osoba, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju Državnom arhivu u Zadru, [adresa], OIB: 46156591639, isplatiti tuženoj ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 9.433,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2025., kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tužene odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U prvotnom postupku koji se pred ovim Sudom vodio pod poslovnim brojem P- 880/2002, u pravnoj stvari između ovdje parničnih stranaka, pravomoćnim Rješenjem pod poslovnim brojem P-823/2006 od 1. listopada 2007., razdvojen je postupak po tužbi tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tužena preda u posjed i raspolaganje stan u [adresa] koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja parcela je nastala od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i suvlasničkog dijela cijele nekretnine sagrađene na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], slobodan od stvari i osoba, slijedom čega je isti nastavljen pod novim poslovnim brojem.

2. Tako, Presudom ovog Suda pod poslovnim brojem P-45/2011 od 27. lipnja 2011. usvojen je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao osnovan, te je naloženo tuženoj da predmetnu nekretninu preda u posjed i raspolaganje tužitelju slobodnu od osoba i stvari, te joj je naloženo da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

2.1. Presudom Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-2715/2011 od 10. siječnja 2012. odbijena je kao neosnovana žalba tužene, te je potvrđena Presuda ovog Suda pod poslovnim brojem P-45/2011 od 27. lipnja 2011.

2.2. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-3121/2015 od 17. siječnja 2024. ukinute su Presuda Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-2715/2011 od 10. siječnja 2012. i Presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-45/2011 od 27. lipnja 2011., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a odlučivanje o troškovima revizije i odgovora na reviziju ostavljeno je za konačnu odluku.

2.3. Tako, po ponovno provedenom dokaznom postupku ovaj Sud donio je Presudu pod poslovnim brojem Ps-3/2024 dana 6. ožujka 2025. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj prouzročeni parnični trošak, te je Rješenjem pod poslovnim brojem Ps- 3/2024 od 16. travnja 2025. odbijen prijedlog tužene za ispravkom presude kao neosnovan.

2.4. Zaključno, Rješenjem Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž- 2715/2011 od 2. srpnja 2025. ukinute su navedena Presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Ps-3/2024 od 6. ožujka 2025. i Rješenje istog Suda pod poslovnim brojem Ps-3/2024 od 16. travnja 2025., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

3. Tako, u ponovljenom postupku, tužitelj je ostao kod tužbe, postavljenog tužbenog zahtjeva, svih navoda i dokaznih prijedloga provedenih u ranijim postupcima, te istakao kako se u cijelosti priklanja mišljenju i zaključku drugostupanjskog suda iz Rješenja pod poslovnim brojem Gž-492/2025 od 2. srpnja 2025., gdje se jasno navodi kako tužena nema pravo na posjed predmetnog stana, temeljem Ugovora o korištenju stana od 30. listopada 1980., zaključenog s Općinom Zadar, obzirom da Općina Zadar nije bila nositelj prava korištenja spornog stana, već predmet tužitelja koji nikada nije dao suglasnost da se sporni stan da na korištenje tuženoj. Smatra da je takvim zaključkom konačno zauvijek riješeno pitanje da li tužena ima pravo na posjed predmetnog stana. Nadalje, u odnosu na prigovor tužene da se ovim postupkom krše njena ljudska prava na poštivanje njezinog doma, a sukladno uputi drugostupanjskog suda, gdje se spominje primjena testa razmjernosti prilikom donošenja odluke u tom pitanju, naglašava kako tuženoj nije povrijeđeno pravo na dom, odnosno kako tužitelj ovim zakonitim i jedino preostalim postupkom iseljenja želi konačno ostvariti svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu. Tužena je ostala kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora, te istakla da je za primijetiti da obrazloženje ukidnog Županijskog suda u Zadru od 2. srpnja 2025., sadrži vrlo detaljnu i točnu analizu sudskih odluka koje su prethodile ovoj parnici, kao i analizu činjenica i propisa koji su relevantni za ovu parnicu, sa zaključkom toga drugostupanjskog suda da je u ovoj parnici nužno raspraviti prigovor tužene koji se odnosi na njeno pravo na dom. Po tom pitanju drugostupanjski sud je citirao propise iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, također i odredbe Ustava RH, te ispravno zaključio da je u postupku nužno tvrditi, da li je intervencija i pravo tužene na dom razmjerna legitimnom cilju kojeg tužitelj kani ostvariti. Našavši da u postupku to nije utvrđeno, drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku Presudu. Međutim, tužena smatra da to nije bio propust prvostupanjskog suda, već propust i problem tužitelja, koji nije niti pokušao predočiti koji je uopće njegov cilj, a kamoli dokazivati da bi taj cilj ostankom tužene u predmetnom stanu, bio ugrožen, a na njemu je teret dokaza, a ne na tuženoj, a niti to pitanje ima utvrđivati sud po službenoj dužnosti. Obzirom da na tu temu tužitelj ništa nije poduzimao u ovoj parnici prije ukidnog Rješenja, nisu ni postojali uvjeti za ukidanje prvostupanjske odluke iz tog razloga. Budući tužitelj ustraje u svom pasivnom držanju na tu temu, predlaže zaključiti raspravljanje i donijeti presudu.

4. Ovaj Sud izveo je dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u cjelokupan spis ovog Suda pod poslovnim brojem P-823/2006 (ranije P-880/2002), Presudu Europskog suda za ljudska prava br. 28261/06 - Ž [adresa] (l.s. 72-78), preslik osobne iskaznice tužene (l.s. 79), uvjerenje o prebivalištu tužene (l.s. 80), Rješenje Kotarskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Z-109/62 od 26.1.1962. (l.s. 81), Zapisnik o ponovnom utvrđivanju vrijednosti stana Skupštine Općine Zadar od 22.12.1965. (l.s. 82), Rješenje Skupštine Općine Zadar od 2.2.1966. (l.s. 83), Ugovor o korištenju stana zaključen između NI kao nositelja stanarskog prava i Stambenog poduzeća Zadar od 23.12.1966. (l.s. 84-85), Rješenje Skupštine Općine Zadar broj: 03-6-7638/1-66 od 16.11.1967. (l.s. 86), Rješenje Osnovne škole Petar Preradović broj: 494-1972 od 27.10.1972. (l.s. 87), Ugovor o korištenju stana zaključen između FI kao nositelja stanarskog prava i Stambenog poduzeća Zadar od 01.11.1972. (l.s. 88-89), Dopis Općinskog komiteta za komunalne i stambene prostore, izgradnju i uređenje od 29.9.1980. (l.s. 90), Ugovor o korištenju stana zaključen između ZSIZ za stambeno-komunalnu djelatnost na području Općine Zadar kao davatelja stana za korištenje i ŽI kao nosioca stanarskog prava od 30.10.1980. (l.s. 91-92), Zapisnik o bodovanju stana Samoupravne interesne zajednice u stambenoj oblasti na području Općine Zadar od 18.12.1986. (l.s. 93), Ugovor o korištenju stana zaključen između ZSIZ za stambeno- komunalnu djelatnost na području Općine Zadar kao davatelja stana za korištenje i RI kao nosioca stanarskog prava od 30.10.1980. (l.s. 94-95), Zapisnik o bodovanju stana Samoupravne interesne zajednice u stambenoj oblasti na području Općine Zadar (l.s. 96), Ugovor broj 4346 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između Grada Zadra po Fondu za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra kao prodavatelja i ŽI kao kupca od 12.5.1995. (l.s. 97-98), Rješenje ovog Suda pod poslovnim brojem Z-30/96 od 23.6.1999. (l.s. 99), Dopis Grada Zadra upućen Državnom arhivu u Zadru od 18.2.2011. (l.s. 104), Zahtjev podnositeljice ŽI upućen Državnom arhivu u Zadru od 4.2.2011. (l.s. 105), dopis punomoćnika tužitelja upućen punomoćniku tužene od 7.2.2011. (l.s. 106), te izvršio uvid u dio spisa ovog Suda pod poslovnim brojem P-470/2011.

5. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud nije našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Naime, predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena preda u posjed i raspolaganje, slobodan od stvari i osoba, stan u [adresa] koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. 10731/4 k. o. [katastarska općina] u [adresa], površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i suvlasničkog dijela cijele zgrade sagrađene na dijelu čest. 10731 k. o. [katastarska općina].

7. Naime, obzirom na utvrđenja iz obrazloženja Rješenja Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-2715/2011 od 2. srpnja 2025., odnosno utvrđenja da je Presudom Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-139/2008 od 7. rujna 2010. odbijena kao neosnovana žalba tužene ad. 1. ŽI, te potvrđena Presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-823/2006 od 1. listopada 2007. u odnosu na navedenu tuženu (toč. 1. izreke drugostupanjske odluke), ističe se kako je neprijeporno u ovom postupku da je tužitelj vlasnik predmetnog stana, a da je tužena u posjedu istog.

8. Dakle, u konkretnoj pravnoj svari riječ je o reivindikacijskom zahtjevu, vlasničkoj tužbi tužitelja iz odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. Nov. broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje ZV), kojom je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a u svezi sa odredbom čl. 162. st. 1. ZV kojom je propisano, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu.

9. Tako, zahtjevu tužitelja na predaju stvari, tužena se može obraniti stavljanjem materijalnopravnih prigovora koji negiraju, ukidaju ili zaustavljaju njihov vlasnički zahtjev, sukladno odredbi čl. 163. ZV. Tako, tužena u ovom postupku tvrdi da ima pravo koje je ovlašćuje na posjedovanje predmetne nekretnine (pravo na posjed), te prigovara da bi predajom u posjed predmetne nekretnine tužitelju istoj bilo povrijeđeno pravo na dom.

10. Slijedom navedenog, prvenstveno se ističe kako se otklanja kao neosnovan prigovor tužene da ima pravo na posjed, obzirom da iz obrazloženja Rješenja Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-2715/2011 od 2. srpnja 2025., proizlazi kako isti zauzimaju stav, a kojem se priklanja i ovaj Sud, da obzirom je Presudom Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-139/2008 od 7. rujna 2010. pod toč. 2. izreke preinačena Presuda ovog Suda pod poslovnim brojem P- 823/2006 od 1. listopada 2007. u dijelu pod toč. II. 2., te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja Državnog arhiva glede utvrđenja da je Ugovor broj 4346 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 12. svibnja 1995. zaključen između tamo tuženika ad. 2. Grada Zadra po Fondu za gospodarenjem stambenim i poslovnim prostorima Grada [adresa], kao prodavatelja, i tamo tužene ad. 1. ŽI, kao kupca, ništav, pa se ima smatrati da nije niti zaključen, dok je toč. II. 1. Presude ovog Suda pod poslovnim brojem P-823/2006 od 1. listopada 2007. postala pravomoćna, iz navedenog slijedi da Ugovor o korištenju stana od 30. listopada 1980. zaključen između ZSIZ za stambeno-komunalnu djelatnost na području Općine Zadar i nositeljice stanarskog prava ŽI koji se temelji na Rješenju Skupštine Općine Zadar broj 05-3206 od 29. rujna 1980. nije proglašen ništavim. Prema tome, da je iz prethodno navedenog nedvojbeno zaključiti da tužena u konkretnom slučaju nije otkupila stan na kojem postoji stanarsko pravo sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Nar. Nov. broj 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99, 120/00 i 78/02 – dalje Zakon o prodaji stanova). Također, da je odredbom čl. 53. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 i 36/24 – dalje ZNS) propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona prestaju vrijediti Glava I., IV., V., VI., VII., VIII., IX., X. i XI. ZSO/85, pa kako je pitanje stanarskog prava regulirano Glavom V. tog Zakona to znači da je u trenutku stupanja na snagu ZNS tuženoj, koja nije otkupila stan prema odredbama Zakona o prodaji jer je (pored prethodno navedenog parničnog postupka glede utvrđenja ništetnosti) pravomoćno izgubila i parnicu pod poslovnim brojem P-470/2011 u pravnoj stvari tužiteljice ŽI protiv tuženika Državnog arhiva u Zadru radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana, po sili zakona prestalo stanarsko pravo, pa kako iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužena, u smislu odredbe čl. 4. ZNS, zaključila s tužiteljem kao vlasnikom stana ugovor o najmu stana to je za zaključiti da se tužena ne nalazi u posjedu predmetnog stana temeljem valjane pravne osnove.

11. Tako, a u odnosu na drugi istaknuti prigovor, ovaj Sud bio je dužan ispitati navedenu povredu prava na poštovanje doma iz čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Nar. Nov. broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14), odnosno čl. 8. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. Nov. Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje Konvencija). Naime, dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (npr. odluka Europskog suda za ljudska prava N protiv Republike Hrvatske). Stoga dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene. S druge strane, miješanje jest svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije. Dakle, ako postoje elementi da se na strani tužene radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno predstavlja li zahtjev za iseljenjem neovlaštenog korisnika neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da je riječ o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje - iseljenje razmjerno potrebi tužitelja u odnosu na potrebe tužene.

12. Tako, u postupku koji je vođen pred ovim Sudom pod poslovnim brojem P- 823/2006 pravomoćno je utvrđeno da je vlasnik predmetne nekretnine ovdje tužitelj i to donošenjem Rješenja Županijskog suda u Zadru pod poslovnim brojem Gž-139/08 od 7. rujna 2010., stoga, tužena predmetnu spornu nekretninu od navedene pravomoćne odluke koristi bez valjane pravne osnove, a istu koristi za stanovanje neprekinuto dulji niz godina, odnosno od početka 1970.-ih godina, stoga se sporna nekretnina prema stavu ovog Suda ima smatrati domom tužene obzirom je s istim kroz toliki period godina stvorila jaku, stvarnu i trajnu povezanost. Nadalje, na pitanje jesu li se nadležne vlasti umiješale u ostvarivanje prava tužene na poštovanje njezina doma, ovaj Sud drži da upravo postavljanjem predmetne tužbe kojom bi se naložilo tuženoj iseljenje iz sporne nekretnine predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje doma. Nadalje, pri odgovoru na pitanje da li je miješanje opravdano, valja ispitati da li je miješanje "u skladu sa zakonom", da li ima legitimni cilj, da li je "nužno u demokratskom društvu", te da li je razmjerno cilju koji se želi postići odnosno da li je razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju. Tako, u konkretnom slučaju utvrđeno je da tužena bez valjane pravne osnove koristi nekretninu u tužiteljevom vlasništvu, a što proizlazi iz ranije navedenog, te je stoga tužitelj kao vlasnik nekretnine ovlašten tražiti sudsku zaštitu prava vlasništva i njezino iseljenje sukladno ranije citiranim odredbama čl. 161. i 162. ZV, zbog čega ovaj Sud utvrđuje da je miješanje u pravo na dom tuženika u skladu sa zakonom. U odgovoru na pitanje koji se legitimni cilj želi ostvariti iseljenjem tužene iz sporne nekretnine, ovaj Sud drži da je tužitelj ovlašten tužbom, kao vlasnik sporne nekretnine, zatražiti zaštitu svog prava vlasništva, a koja zaštita je zajamčena kako mjerodavnim odredbama ZV, tako i Ustavom, pa slijedom navedenog ovaj Sud drži da je i miješanje u pravo na dom tuženika težilo ostvarenju legitimnog cilja. Konačno, a u odgovoru na pitanje da li je miješanje u pravo tuženika na poštovanje njihova doma razmjerno legitimnom cilju kojim se njihovim prisilnim iseljenjem nastoji postići, ovaj Sud drži da je u konkretnom slučaju riječ o suprotstavljenom pravu tužitelja kao osobe javnog prava u odnosu na privatno pravo tužene. To su, s jedne strane, tužiteljevo pravo vlasništva sporne nekretnine, a s druge strane, pravo na dom tužene. Stavljajući u međusobni odnos ta dva pojedinačna prava, ocjena je ovog Suda da u konkretnom slučaju tužitelj, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, nije dokazao da bi miješanje (iseljenje) tužene iz predmetne nekretnine bilo razmjerno njegovoj potrebi kao osobe javnog prava. Naime, nalazi se utvrđenim u postupku da tužena u dobroj vjeri koristi predmetni stan uz znanje i toleriranje tužitelja, najprije kao član domaćinstva svoga oca pok. ĐI, u periodu od 1972. do 1980., a potom kao osoba kojoj je stan od nadležnog stambenog tijela tadašnje Općine Zadar dodijeljen na korištenje, te faktično uredno ispunjava prava i obveze nositelja stanarskog prava, no očito pogrešno 1993. podnosi Gradu Zadru zahtjev za otkupom predmetnog stana, temeljem kojeg zahtjeva joj Grad Zadar prodaje predmetni stan i ista se upisuje kao vlasnica u zemljišnim knjigama, no da se tek 2010. pravomoćno utvrđuje vlasništvo tužitelja na predmetnom stanu i dodatno utvrđuje ništetnim zaključeni ugovor između Grada Zadra i tužene iz 1995., pa ovaj Sud ovakve propuste konfuznog upravljanja predmetom spora ne može staviti na teret tužene, te utvrđuje kako ne postoji prijeka društvena potreba interesa tužitelja kao osobe javnog prava, odnosno kako njegov interes kao pravne osobe s javnim ovlastima, nije dovoljan za opravdanje iseljenja tužene, odnosno da nije opravdano miješanje u pravo na dom tužene, uzimajući u obzir njezin stambeni status, imovinsko stanje i trajanje korištenja predmetne nekretnine kao njena doma.

13. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, te navedenih zakonskih odredbi, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao u izreci Presude pod točkom I.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je tuženoj kao stranci koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku, priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to trošak sastava odgovora na tužbu – 250 bodova (Tbr.8.t.1.), trošak sastava četiri obrazložena podneska od 28.2.2011., 23.3.2011., 25.3.2011., 1.5.2011. – svaki po 250 bodova (Tbr.8.t.1.), trošak sastava ostalih obrazloženih podneska od 27.10.2011., 21.3.2012., 20.1.2025. – svaki po 100 bodova (Tbr.8.t.3.) trošak zastupanja na ročištima dana 2.3.2011., 1.6.2011., 8.10.2024., 3.12.2024., 21.1.2025., 10.11.2025. – svaki po 250 bodova (Tbr.9.t.1.), trošak sastava žalbe od 10.10.2011. – 312,50 bodova (Tbr. 10.t.1.), te trošak sastava revizije od 25.2.20212.

– 375 bodova (Tbr. 10.t.5.), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, te pripajajući PDV, ukupno iznosi 9.343,75 EUR, čemu valja pridodati plaćeni trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 89,65 EUR, a što sveukupno iznosi 9.433,40 EUR, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužene odbijen kao neosnovan, a koji se odnosni na previsoko označe iznose radnji za trošak sastava ostalih obrazloženih podneska, sve sukladno odredbi čl. 155. ZPP, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove Presude.

Zadar, 22. prosinca 2025.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.