REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-66/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Petar Petrović, odvjetnik u Sesvetama, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnik Ivan Dilber i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 22. prosinca 2025. objavio je i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita] sklopljenog 23. siječnja 2015. između tužiteljice UĐ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, a koje glase: „9.1. Za obradu kreditnog zahtjeva Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 600,00 kn (šesto) kuna. 9.2. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati iz Kredita prilikom isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka da tužiteljici UĐ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 79,63 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 26. siječnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka da tužiteljici UĐ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužiteljici UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 namiri parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 17. veljače 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 23. siječnja 2015. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita] kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 100.000,00 kn. Prema čl. 9 tog ugovora korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 600,00 kn i tužiteljici je ta naknada naplaćena 25. siječnja 2015. u iznosu od 600,00 kn odnosno 79,63 eura[1] . Tužiteljica smatra da je ta odredba nepoštena i ništetna jer je nejasna, općenita i nije poznato koji bi točno troškovi bili plaćeni tim iznosom zato što je tužiteljica podmirila sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove. Ističe i da je ta odredba ništetna i nepoštena prema čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje: ZZP) te da je Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-673/2023 zauzeo isti stav. Dodaje da kreditor svoje troškove namiruje kroz ugovorne kamate koje su jedina realna cijena, a troškovi obrade kredita predstavljaju samo dodatni namet tužiteljici kao potrošaču o kojem ona nije mogla pregovarati i na koji nije mogla utjecati. Navodi i da je u presudama Suda Europske Unije broj C- 84/19 i C-224/19 potvrđeno da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade bez obrazloženja na temelju čega su nastali i koji su netransparentni i neproporcionalni. Tužiteljica tvrdi da je tuženik ugovaranjem odredbe o predmetnoj naknadi postupao nepošteno i time nju doveo u neravnopravni položaj i dužan joj je vratiti ono što je stekao bez osnove na temelju takve odredbe. Tužiteljica stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba čl. 9 st. 1 i 2 predmetnog ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i potražuje isplatu iznosa od 79,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 26. siječnja 2015. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sesvetama jer je u čl. 15.6 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika pa je nadležan Općinski sud u Rijeci. Osporava i vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.406,85 eura. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne spori njegovu visinu i potvrđuje da je tužiteljici naplaćena naknadu u iznosu od 600,00 kn. Tuženik ističe da je ugovor o kreditu zaključen 2015. kad je Republika Hrvatska u skladu s propisima Europske Unije propisala sve uvjete koje banka mora ispuniti za odobravanje kredita te da je tuženik u cijelosti postupio u skladu s tim odredbama. Tuženik navodi i da tužiteljica nije dokazala status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna te ističe da je prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 – dalje: ZPK) i Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/14 – dalje: Pravilnik) banka imala pravo naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da je prije sklapanja ovog ugovora predstavnica tuženika obavijestila tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i o njenom iznosu kao i da je u cijelosti postupila u skladu sa zakonskim obvezama, a tužiteljici je predala i obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu u kojem je navedeno koliko iznosi predmetna naknada, a njen točan iznos je naveden i u samom tekstu ugovora o kreditu. Ističe i da je naplaćena naknada za obradu kredita održavala stvarne troškove obrade kredita u skladu s čl. 2. st. 1 t. 7 ZPK-a i tuženik ju je izračunao na temelju cijena operativnih i materijalnih troškova nastalih u procesu odobravanja kredita, a oni obuhvaćaju trošak rada djelatnika više službi, troškove prostora, računala, struje, vode i sl., troškove uredskog materijala i troškove prema trećim osobama (poštarina, HROK) što detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu. Tuženik dodaje i da je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva i nije suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao i da tu neravnotežu nije mogao uzrokovati naplaćeni iznos od 600,00 kn na iznos kredita od 100.000,00 kn. Ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2015., a zastarni rok je 5 godina. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužiteljica eventualno ima pravo na te kamate tek od pravomoćnosti odluke u ovom predmetu. Tuženik navodi i da se odluke Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj spor, kao ni praksa Vrhovnog suda RH na koju se tužiteljica poziva jer se nije bavila kreditima sklopljenim nakon stupanja na snagu ZPK/14 iz 2014. i Pravilnika.

3. U podnesku od 22. travnja 2025. tužiteljica navodi da prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan jer se odredba o ugovornoj nadležnosti smatra nepoštenom zato što se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj potrošač nije mogao pregovarati, a stavlja ga u nepovoljniji položaj, a tužiteljica je spor pokrenula pred sudom svog prebivališta. U odnosu na vrijednost predmeta spora navodi da je postavila dva zahtjeva, jedan deklaratorni i jedan na isplatu. Ponavlja da je tužiteljica potrošač, da je neosnovan prigovor zastare i osporava tuženikove navode o tome što se podmiruje naknadom za obradu kredita jer su ti troškovi već uključeni u redovno poslovanje banke i nisu nastali isključivo radi predmetnog ugovora te dodaje da to što je tužiteljici uručen obrazac s predmetnom naknadom ne dokazuje zakonitost i poštenost sporne odredbe jer ni iz ugovora ni iz tog obrasca nije jasno koji se konkretni troškovi njome pokrivaju.

4. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama nije osnovan. Točno je da je u čl. 15.6 predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je Općinski sud u Rijeci. Međutim, kao što će biti obrazloženo u nastavku presude, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu kojeg je unaprijed formulirao tuženik pa se prema čl. 49 ZZP-a smatra da se o odredbi kojom je predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nije pojedinačno pregovaralo. Ona uz to stavlja tužiteljicu kao fizičku osobu u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika pravnu osobu i treba je smatrati nepoštenom odredbom jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morala s područja Sesveta putovati u Rijeku, a to bi dovelo do povišenih troškova i protivno je načelu ekonomičnosti. Sud je stoga utvrdio da klauzula o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u predmetnom ugovoru o kreditu nije valjano sklopljena u smislu čl. 70 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP).

5. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.406,85 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,22 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (79,63 eura). Prema čl. 37 st. 1 ZPP-a kad tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnog i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva pa je sud kao vrijednost predmeta spora utvrdio zbroj vrijednosti ta dva zahtjeva tj. iznos od 1.406,85 eura.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: dopis tuženika od 14. listopada 2024. (str. 6), ugovor o kreditu broj 5113727937 (str. 7-11), krediti – proces obrade (str. 38-41), obračun naknada od 26. siječnja 2015. (str. 42), naknade u kreditnom poslovanju u primjeni od 20. listopada 2014. (str. 50-54), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (str. 104-108) i saslušane su svjedokinja EĐ i tužiteljica.

7. Tuženik je odustao od prijedloga da se sasluša svjedokinja NĐ, a svjedoci AĐ i BĐ nisu saslušani jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u sporu. Iz istog razloga nije zatražen podatak od Ministarstva financija i HNB-a o tome je li nad poslovanjem tuženika vezano za visinu naknada za obradu kredita od 1. siječnja 2014. proveden nadzor i jesu li utvrđene kakve nepravilnosti, naložene mjere i izrečene sankcije. Financijsko vještačenje nije provedeno jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu, da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 600,00 kn odnosno 79,63 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

10. Ugovor o kreditu broj 5113727937 (str. 7-11) sklopili su 23. siječnja 2015. tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 100.000,00 kn. Sporna odredba sadržana je u čl. 9 ugovora i glasi: „9.1. Za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 600,00 (šesto) kuna. 9.2. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate kredita.“

11. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je ovaj kredit uzela u osobne svrhe za uređenje stana na adresi [adresa], a nije uzela stambeni kredit jer joj je novac trebao i za kupnju uređaja za taj stan. Iskazala je i da tu nekretninu nije davala u najam te da na toj adresi nije imala i nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 5 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim kreditom ishodila sredstva za uređenje stana u kojem živi pa je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač stoga neosnovan.

12. Tužiteljica je iskazala i da se ne sjeća tko je iz banke s njom dogovarao kredit te da je ona u banci tražila iznos kredita koji joj je bio potreban i da joj je gospođa iz banke dala otplatni plan i pojasnila koliko će joj biti kamate i rate kredita. Navela je i da su joj u banci dali tekst ugovora o kreditu kojeg je ona pročitala i ovjerila kod javnog bilježnika, a da joj u banci nisu ništa posebno dodatno objašnjavali pojedine odredbe ugovora i nisu joj ništa posebno rekli o naknadi za obradu kredita. Ona je pretpostavljala da mora platiti neku naknadu, no nije znala koliko ona iznosi. Pojasnila je da je u banci pročitala glavne dijelove ugovora i da joj je bilo jasno koliko iznose rate i kamate, a kasnije nije dodatno čitala ugovor. Izjavila je da joj je jasna odredba da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kredita u iznosu od 600,00 kn i da nije dobila nikakve obrasce ni letke u poslovnici tuženika, ali je potvrdila da je njen potpis na obrascu o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu. Dodala je da se ne sjeća je li joj uručen obračun naknade za obradu kreditnog zahtjeva nakon što ju je platila i rekla je da je nitko nije pitao da pregovara o naknadi za obradu kredita.

13. Svjedokinja EĐ je potpisala predmetni ugovor kao zastupnica tuženika i u svojem iskazu je navela da radi kod tuženika na kreditima kao financijski savjetnik. Ne sjeća se sklapanja predmetnog ugovora, no općenito je iskazala da stranka prije sklapanja kredita mora biti informirana o svim uvjetima tj. o iznosu kredita, kamatama i troškovima i da o tome postoje letci u banci kao i da se klijentu izrađuje informativna ponuda i otplatni plan prije sklapanja ugovora i u sva tri dokumenta postoje informacije o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Pojasnila je da je ta naknada propisana i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o njenom iznosu ta da se klijentima prilikom dogovaranja kredita obavezno uručuje obračun naknade i da je ona klijentima pojašnjavala da trebaju platiti tu naknadu za obradu kredita prije puštanja kredita. Dodala je da su u iznos naknade za obradu kredita uključeni troškovi svih djelatnika uključenih u obradu kredita.

14. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao logičan, životan i neposredno uvjerljiv, osim u dijelu u kojem navodi da nije dobila nikakve obrasce prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu jer taj dio njenog iskaza opovrgava obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu za kojeg je sama priznala da ga je potpisala. Na temelju njenog iskaza sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa se u skladu s čl. 49 st. 2 ZZP-a smatra da se o pojedinim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i sama svjedokinja EĐ, čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio ocijenivši ga logičnim i neposredno uvjerljivim, potvrđuje da se o toj naknadi nije pregovaralo jer je njen iznos propisan.

15. Taj ugovor o kreditu kojeg su 2015. sklopile stranke predstavlja potrošačko kreditiranje iz čl. 2 st. 1 t. 15 ZPK-a jer se radi o pravnom poslu kojim se jedna ugovorna strana (tuženik) obvezuje drugoj (tužiteljici) staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana (tužiteljica) obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 2 st. 1 t. 7 ZPK-a ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Naknade za odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita, a nije dopušteno uvođenje novih naknada nakon sklapanja ugovora o kreditu. Pravilnikom su u skladu s čl. 2 st. 2 ZPK-a pobliže definirane naknade iz čl. 2 st. 1 t. 7 ZPK-a i u čl. 3 st. 1 Pravilnika propisano je da vjerovnik za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača može obračunati i naplatiti naknade, a jedna od propisanih naknada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

16. U čl. 5 ZPK-a detaljno je propisano koje je informacije vjerovnik dužan pravodobno pružiti potrošaču prije prihvaćanja ponude ili sklapanja ugovora o kreditu i te su informacije za predmetni kredit sadržane u obrascu o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (str. 104-108) kojeg je tuženik sastavio prema Obrascu o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu propisanom u Pravilniku o obvezi informiranja potrošača i o dodatnim pretpostavkama za izračun efektivne kamatne stope (NN 14/10, 124/13, 9/19) koji uređuje sadržaj i oblik informacija iz čl. 5 st. 1 ZPK-a. Tužiteljica je u svojem iskazu potvrdila da se na tom obrascu nalazi njen potpis pa je sud na temelju tog obrasca i tužiteljičine izjave o potpisivanju utvrdio da je tuženik tužiteljici pravodobno pružio informacije o predmetnom kreditu u skladu s čl. 5 st. 1 ZPK-a, a jedna od tih informacija je i podatak da naknada za obradu kredita iznosi 600,00 kn što je navedeno i u tekstu samog ugovora u čl. 9.1. Iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva naveden je i u dokumentu tuženika Naknade u kreditnom poslovanju u primjeni od 20. listopada 2014. gdje je za potrošačke kredite bez hipoteke, poput predmetnog kredita, navedeno da ta naknada iznosi 1 %, a maksimalno 600,00 kn. U ispravi nazvanoj krediti – proces obrade (str. 38-41) detaljno su opisane faze provedbe kredita, tko od tuženikovih zaposlenika sudjeluje u pojedinoj od tih faze kao i koliko traje svaka faza za različite vrste kredita i uzimajući u obzir cijenu rada djelatnika, trošak obrade neosiguranih kredita do iznosa od 30.000,00 eura, među koje spada i predmetni kredit, iznosi 601,00 kn što odgovara iznosu od 600,00 kn koji je tužiteljici naplaćen. Sud je stoga utvrdio da naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva odgovara stvarnim troškovima odobravanja kredita.

17. Prema ocjeni ovog suda, tužiteljici je predmetna naknada naplaćena u skladu s čl. 2 st. 1 t. 7 ZPK-a, ona je prethodno informirana o toj naknadi jer joj je predan obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu u kojem je ta naknada navedena i ta naknada odgovara stvarnim troškovima odobravanja kredita. Iz toga proizlazi da je tuženik u obračunavanju i naplati predmetne naknade postupao zakonito i u dobroj vjeri. Sama tužiteljica je navela da joj je jasna sporna odredba o naknadi za obradu kredita, a prema ocjeni suda ta je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva prosječnom potrošaču. Također naplaćen iznos od 600,00 kn predstavlja svega 0,6 % odobrenog iznosa kredita od 100.000,00 kn pa ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

18. Prema čl. 49 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako je utvrđeno da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ona nije nepoštena jer ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača i jer je tuženik u naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva postupao zakonito i u dobroj vjeri. Budući da sporna odredba čl. 9.1. i 9.2. predmetnog ugovora nije nepoštena, ona nije ni ništetna u smislu čl. 55 st. 1 ZZP-a pa je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi ništetnost tih odredbi. Neosnovan je i zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos kojeg je platila kao naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer je taj iznos naplaćen na temelju valjane ugovorne odredbe pa tuženik nije stekao taj iznos od 79,63 eura bez osnove u smislu čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO). Sud je stoga odbio tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu iznosa od 79,63 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 26. siječnja 2015. do isplate.

19. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen jer je utvrđeno da sporna odredba nije ništetna, više nije bilo potrebno ocjenjivati osnovanost prigovora zastare i osporavanje tijeka zatraženih zakonskih zateznih kamata.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tuženikov trošak je odmjeren prema troškovniku izjavljenom na ročištu 11. studenog 2025. i sastoji se od nagrade za sastav odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 27. kolovoza 2025. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT) i za zastupanje na dva ročišta 3. lipnja 2025. i 11. studenog 2025. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 800,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eura. Ukupni parnični trošak tuženika iznosi 1.000,00 eura pa je tužiteljici naloženo da mu namiri taj iznos.

U Sesvetama 22. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Petar Petrović

2. odvjetnik Ivan Dilber na EP 4459