Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1964/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-862/2024-9 od 15. listopada 2025., na sjednici vijeća 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-862/2024-9 od 15. listopada 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba iz članka 7. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006., sklopljenog 14. ožujka 2006. između tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Slavonska banka d.d., Osijek (sada Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877), u dijelu odredbe koja glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 121,01 eura sa zateznim kamatama od 25. rujna 2007. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 218,75 eura sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Točkom IV izreke djelomično je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 762,43 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 14. ožujka 2006. kojim je određeno da se tužitelju kao korisniku kredita naplaćuje naknada za obavljanje bankarskih usluga od 1,50% jednokratno unaprijed te za isplatu iznosa od 121,01 eura sa zateznim kamatama.

6. U postupku nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor, 14.3.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2006., kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno

1,50% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit za adaptaciju stana, - da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 121,01 eura.

6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006. i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i to namjenski kredit za adaptaciju stana te je nastavno zaključio da je tužitelj na taj način stekao svojstvo potrošača, a da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

6.2. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, te da tuženik u postupku nije dokazao da naknada za obradu kredita koju je naplatio u iznosu od 911,75 kn odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, te da tužitelj sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 121,01 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kako to tužitelj zahtijeva pozivom na čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj odredbi ugovora se nije pregovaralo.

6.3. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23-dalje: Tarifa/23).

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, nisu proturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7. st. 1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

9.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 1,50%, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena u iznosu od 911,75 kn, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,50% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, dakle pregovarati o visini, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

9.5. Pozivanje tuženika u žalbi da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade, ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako tuženik u žalbi ispravno navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužiteljica u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

9.6. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

9.7. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

9.8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

10. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

11. Prvostupanjska presuda u točki IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 22. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović