REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7006/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić&Antunović d.o.o. Zagreb, Radnička 47, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima Boris Porobija, Sanja Porobija i Margareti Kiš Kapetanović, iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Krešimira Librenjaka, odvjetnika i punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Ćorlušić, odvjetnice, dana 22. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju PŽ, iz [adresa], s osnova valutne klauzule iznos u visini od 17.105,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 5,31 EUR od 09. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,47 EUR od 09. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,95 EUR od 09. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,07 EUR od 09. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,58 EUR od 09. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,66 EUR od 09. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 89,27 EUR od 09. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,14 EUR od 09. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,45 EUR od 09. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,13 EUR od 09. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,09 EUR od 09. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,10 EUR od 09. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,75 EUR od 09. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,85 EUR od 09. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,12 EUR od 09. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,87 EUR od 09. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,06 EUR od 09. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 87,77 EUR od 09. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 98,23 EUR od 09. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,90 EUR od 09. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 115,41 EUR od 09. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,10 EUR od 09. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 136,75 EUR od 09. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,93 EUR od 09. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,36 EUR od 09. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,20 EUR od 09. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 181,18 EUR od 09. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 174,61 EUR od 09. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,88 EUR od 09. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 245,35 EUR od 09. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 208,58 EUR od 09. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,02 EUR od 09. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 195,69 EUR od 09. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 226,77 EUR od 09. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 273,60 EUR od 09. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,34 EUR od 09. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 370,50 EUR od 09. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 284,93 EUR od 09. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 259,11 EUR od 09. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 259,73 EUR od 09. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 256,24 EUR od 09. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,01 EUR od 09. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 291,20 EUR od 09. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 289,55 EUR od 09. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 281,87 EUR od 09. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 284,72 EUR od 09. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 294,13 EUR od 09. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 282,38 EUR od 09. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 284,54 EUR od 09. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 266,06 EUR od 09. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 268,78 EUR od 09. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 279,41 EUR od 09. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,12 EUR od 09. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,81 EUR od 09. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 266,26 EUR od 09. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 265,05 EUR od 09. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,63 EUR od 09. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 263,56 EUR od 09. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 258,37 EUR od 09. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 248,36 EUR od 09. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,64 EUR od 09. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 256,37 EUR od 09. rujna 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 271,44 EUR od 09. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 265,30 EUR od 09. studenog 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 273,44 EUR od 09. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 262,38 EUR od 09. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 215,76 EUR od 09. veljače 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,61 EUR od 09. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 215,07 EUR od 09. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,88 EUR od 09. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 210,04 EUR od 09. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,10 EUR od 09. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,18 EUR od 09. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 221,14 EUR od 09. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 219,51 EUR od 09. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 225,94 EUR od 09. studenog 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 227,81 EUR od 09. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 228,09 EUR od 09. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 227,96 EUR od 09. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 227,61 EUR od 09. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 227,27 EUR od 09. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 226,92 EUR od 09. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 226,57 EUR od 09. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 226,22 EUR od 09. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 225,87 EUR od 09. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 225,52 EUR od 09. rujna 2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj PŽ, iz [adresa] zahtjeva s osnova razlike glavnice isplatu iznosa od 4.292,82 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju PŽ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 3.843,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva te objektivna preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva s osnova razlike glavnice uz postojeći tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplatu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3213136154/08 dana 29.04.2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 182.000,00 CHF. Navodi da podnosi tužbu jer su mu Ugovorom o kreditu povrijeđena prava kao potrošača a koja povreda je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018 godine kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Navodi da je približna razlika između iznosa koje je tužitelj platio na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kune tijekom otplate kredita i iznosa koji bi platio da je tečaj CHF ostao onakav kakav je bio na dana sklapanja ugovora o kreditu u visini od 117.833,59 kn. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 29. prosinca 2015. godine, da su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije pa je tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku. Nadalje ističe da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju, pa je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Navodi da je tuženik morao prihvatiti konverziju kredita pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, a sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja jest pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Tuženik navodi da su time tužitelj i tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoje pravni odnos u pogledu ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, pa isto isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju zahtjeva povrat stečenog bez osnove. Tuženik ističe da je izračun preplate uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, te su svi preplaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 29.04.2008.g. (list 8-16 spisa), Izračun preplaćenih iznosa (list 17-28 spisa), pregled promjene kamatnih stopa po kreditu tužitelja (list 29-47 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 29.12.2015.g. (list 67-88 spisa), Obavijest o izračunu, obavijest o prihvatu izračuna konverzije, prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 89-103 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke, odluke Suda EU (list 104-153, list 166-172, list 183-191, list 249-279, list 296-306, list 307-316, list 317-334, list 337-374 spisa), stručne članke (list 173-182 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Predmet spora je i isplata razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva protivi se navodima tuženika kojim osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva sadržajno kao u podnesku od 12.10.2020.g. i od 09.06.2023.g. (list 158-165, list 198-207 spisa). Tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare.

Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 26.02.2024. godine (list 217-236 spisa). U bitnom ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio ustavnost Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik se tijekom postupka poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 od 04.03.2020.g.. Navodi da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju pa mu ne pripada povrat iznosa koji zahtjeva tužbenim zahtjevom niti po Zakonu o obveznim odnosima niti pod ZID ZPK/15. Navodi da ne postoji pravni osnov tužiteljevog zahtjeva te da su tužitelj i tuženik sporazumno riješili sve svoje pravne odnose time da tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF. Tuženik se poziva i na odluke Županijskih sudova kojim je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev potrošača te se poziva i na odluku Suda EU broj C-118/2017 od 14.03.2019. godine i na odluku Suda EU broj C-567/20 iz koje jasno proizlazi da se ne primjenjuje Direktiva 93/13 na ugovore koji su konvertirani budući su se konverzijom nadomjestile ništetne ugovorne odredbe. Osporava tužitelju status potrošača. Tuženik upućuje i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 637/19-2 od 15. studenog 2022. godine kojim je zauzeto stajalište da konverzija obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer na isto upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c.stavak 1. točka 2.i 3. ZID ZPK/1 pa je primjenom citirane odredbe čl. 19.c. stavak 1. točka 2. i 3. sklapanjem dodatka ugovora o kreditu na način propisano čl. 19.c. ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača na namirenje dospjeli i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF temeljem informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

6. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 29. travnja 2008. godine na iznos od 182.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,80%, rok otplate 30 godina, kredit za kupnju stana (Ugovor o kreditu – list 8-16 spisa),

- da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu dana 29. prosinca 2015. godine kojim je konvertiran kredit a nakon što je tužitelj prihvatio izračun konverzije (list 67- 88 spisa).

7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatak Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 29. travnja 2008. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2008. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 24. Dodatka Ugovora o kreditu iz 2015. godine).

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Naime odredbom čl.19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

8. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.

Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 05. lipnja 2020. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

10. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao stan za osobne potrebe, da je otišao kod svoje bankarice koja mu je dala ponudu za kredit, otišao je i kod drugih banaka i dobio je povoljniju ponudu u drugoj banci. Navodi da je obavijestio svoju bankaricu u Zagrebačkoj banci da ima povoljniju ponudu od druge banke pa je rekao da će promijenit banku, a djelatnik banke mu je potom ponudio povoljnije uvjete tako da je uzeo kredit kod tuženika. Pojašnjava da ponuda ove druge banke bila je povoljnija u odnosu na visinu naknade obrade kredita i bila je niža kamatna stopa, a da mu je djelatnica tuženika ponudila nižu kamatnu stopu pa je iz tih razloga sklopio ugovor sa tuženikom. Navodi da je pitao u odnosu na valutnu klauzulu da li je ista kao i valutna klauzula u EUR pa mu je bankarica rekla da je to isto samo što umjesto EUR imamo CHF. Iskazuje da u to vrijeme nudili su se i drugi krediti u eurima i kunama ali je kredit u CHF bio najpovoljniji zbog visine kamatne stope. Tužitelj ističe da je pročitao ugovor i misli da je ugovorne odredbe razumi, da nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama niti je to pitao primjerice da mu snize kamatnu stopu jer je dobio napisani ugovor. Ne sjeća se da bi mu rata bila niža za vrijeme otplate kredita. Navodi da mu bankarica nije pojašnjavala niti ga upozorila da postoji bilo kakav rizik u odnosu na zaključivanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje iskazuje da je čuo kako postoji mogućnost konvertirati kredit u EUR pa kako je tečaj CHF bio visok, a nije znao koliko će još rasti tečaj CHF odlučio se na konverziju kredita kako bi ga vezao za valutu EUR time da nije prigovarao na izračun konverzije. Navodi da je osobno otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta niti je imao trgovačko društvo, u vrijeme sklapanja ugovora bio je zaposlen kao programer u društvu BankSoft d.o.o. Zagreb i za vrijeme otplate ugovora je radio u istom trgovačkom društvu. Navodi da se stan nalazi na adresi [adresa] u [adresa] i u njemu živi, stan nikada nije dao u najam niti je na adresi stana bilo registrirano trgovačko društvo ili obrt.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

11. Tuženik osporava status potrošača tužitelju. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu). tužitelj je sklopio ugovor 2008. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi je stan kupljen za osobne potrebe, te da se isti ne koristi radi obavljanje djelatnosti niti je stan tužitelj davao u najam.

Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 138.016,28 CHF (963.460,18 kn), da je iznos preplate u visini od 45.081,54 kn te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

14. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 29. travnja 2008. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula u CHF uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz valutu u CHF kojeg prava se nije odrekao. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužitelju kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

15. Sud je pri tome imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C- 452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju o

članka 267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba...

Kako je prethodno navedeno tuženik nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi tužitelja informirao da će se svi iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunati u izračun konverzije.

16. Nadalje je sud ocijenio navode tuženika da se tužitelj odrekao svojih prava za povratom s osnova stjecanje bez osnove sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu kao neosnovane. Naime kako je prethodno navedeno tužitelj se svojih prava nije odrekao. Sud pri tome imao je u vidu i stajalište Europskog suda za ljudska prava iz citirane odluke broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine u kojem navodi da "... Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s točkom 1. podtočkom (q) njezina Priloga, kao i njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;

- tog potrošača ne obvezuje odredba kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

17. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i citirana stajališta Suda EU, Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

21. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

22. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 29. travnja 2008. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 182.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kredit za kupnju stana).

23. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

24. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o valutnoj klauzuli sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja PŽ, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 03.07.2025. godine (list 382-392 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,80% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,80%.

Vještak u mišljenju navodi da:

a) ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 128.881,68 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 17.105,50 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos,

b) ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 32.344,23 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.292,82 EUR,

c) prema Dodatku ugovoru o kreditu (list 55-60 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015., te iznosi 45.081,54 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 5.983,35 EUR,

d) potraživanje tužitelja umanjeno za preplatu iz konverzije s osnove promjene tečaja iznosi 11.122,15 EUR time da nije određen izračun zateznih kamata, pa je iznos preplate priznat prilikom konverzije na izračunate razlike bez zateznih kamata.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje jer da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 24.07.2025. godine kojim je usklađen tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Ističe prigovor zastare.

26. Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem podneskom od 24.07.2025. godine, a tužbu je podnio unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tuženika sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda EU, konkretno presudu PŽO i PŽOĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

27. Tužitelj je podnio tužbu kojom zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u iznosu od 117.833,59 kn/15.639,20 EUR. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva isplatu iznosa s osnova valutne klauzule u iznosu od 17.105,50 EUR te s osnova razlike glavnice iznos od 4.292,82 EUR. Kako je tužitelj objektivno preinačio tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva to je sud dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja.

Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. Po ocjeni ovog suda takvo preinačenje tužbenog zahtjeva je svrsishodno.

Nadalje tuženik pravilno navodi da odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za isplatom s osnova stjecanja bez osnove, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu preplaćenih iznosa koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu koju tuženik osporava, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koje dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na isplatu, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret. Provedenim vještačenjem nisu utvrđene nove činjenice kako to smatra tuženik već je sud utvrdio visinu preplaćenih iznosa koju visinu je tuženik tijekom postupka osporavao. Slijedom navedenog sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva.

Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. godine navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu P protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

28. U tijeku postupka tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine u kojem je zauzeto stajalište kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužitelj nema pravo na tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ističe da tužitelj u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije zahtijevao isplatu zateznih kamata kao glavni tužbeni zahtjev u skladu s revizijskom odlukom poslovni broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine zbog čega taj dio navedene odluke nije relevantan za predmetni postupak. Nadalje navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe.

29. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužitelj, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeto stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ovaj sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/22 od 08. studenog 2022. godine iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

30. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tužitelj se nije odrekao svojih prava da potražuje preplaćene iznose s osnova nepoštene i ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezan uz valutu CHF. Slijedom navedenog sud nije primijenio u ovoj pravnoj stvari stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci broj Rev 637/19 od 15. studenog 2022. godine.

Tužitelj se nije suglasio da se svi preplaćeni iznosi uvrste u izračun konverzije niti ga je tuženik upozorio i da će preplaćene iznose koristiti radi zatvaranja kredita u EUR tj. mjesečnih anuiteta (čl. 19. c. ZID ZPK/15) niti se tužitelj odrekao svojih prava koja mu pripadaju sukladno čl. 326. ZOO-a.

Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF da se izjednače potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovore o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 OŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine.

31. Ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužitelju niti je pribavio suglasnost tužitelja da se navedeni iznosi uvrste u izračun konverzije.

32. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova valutne klauzule je ukupno u iznosu od 17.105,50 EUR.

Sud je usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

33. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

34. Tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice u iznosu od 4.292,82 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate.

Tužitelj ističe kako je tuženik mijenjao kamatnu stopu i ništetno primijenio valutnu klauzulu pa je glavnica kredita tužitelja na dan 30.09.2015. godine bila viša, a da nije mijenjao kamatnu stopu i primijenio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tada bi glavnica bila znatno niža. Tužitelj zahtjeva isplatu razlike glavnice.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što tužitelj niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 182.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za kupnju stana koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2008. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to smatra tužitelj to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom II. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

35. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 03.06.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 18.09.2020.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 07.06.2023.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.06.2023.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 08.03.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 01.04.2025.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.8. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 03.04.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 21.07.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.11.2025.g. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr.8. točka 2. OT-a),pristup na ročište dana 13.11.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presudu dana 22.12.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 4.600,00 EUR te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 1.150,00 EUR, ukupno 5.750,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (59,88%) tužitelju je priznat trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 3.443,10 EUR te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, tako da je priznat ukupan iznos u visini od 3.843,10 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastav žalbe od 13.02.2024.g. u iznosu od 250,00 EUR jer nije uspio u žalbenom postupku, te nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. prosinca 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku