Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-843/2024-4

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Jasni Špiranović, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 9, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-399/2022-27 od 27. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-399/2022-27 od 27. ožujka 2024., potvrđuje u točkama I., II. i IV. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju s osnove preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF iznos od 2.162,92 eur sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I. izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.452,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2024. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 757,04 eur (točka III. izreke) te je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku po čl. 11. st. 5. Zakona o sudskim pristojbama (točka IV izreke).

2. Protiv citirane presude u točkama I., II. i IV. Izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tuženika na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda odredaba postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

6. U ovoj žalbenoj fazi postupka sporan je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 2.162,92 eura s kamatama po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojim je valuta obveze vezana za tečaj CHF iz Ugovora o kreditu broj: 918-50-3110867, sklopljenog između stranaka 24. listopada 2005.

7. U odnosu na navedeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev pobliže naveden točkom I. izreke citirane presude ocijenivši da tužitelj ima pravo na povrat razlike između stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni otplatni plan.

8. Pri tome, odlučujući o prethodnom pitanju jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu ništetne, sud prvog stupnja utvrđuje da se iste temelje na jednostranim odlukama banke na štetu potrošača, pa imajući u vidu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je točkom I. izreke potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pozivom na čl. 502. c ZPP-a prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po čl. 502. a st. 1. ZPP-a, čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) utvrđuje ništetnom ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je izazvala znatnu neravnotežu u odnosima stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, uz obvezu tuženika za povrat iznosa od 2.162,92 eur stečenog temeljem takve nštetne odredbe.

9. U odnosu na navedeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja ne prihvaća prigovor tuženika o zastari tog potraživanja utvrđenjem da je u odnosu na valutnu klauzulu tužba podnesena 13. srpnja 2022., a da se rok zastare iz čl. 225 ZOO-a u odnosu na navedeni zahtjev računa od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 2. ZPP-a, a odluku o oslobađanju tužitelja od plaćanja sudskih pristojbi pozivom na odredbu čl. 11. st. 5. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23 - dalje ZSP).

11. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog vezano za razloge kojima je iznesen zaključak u pogledu pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje pitanje je sud riješio i na individualnoj razini ovog parničnog postupka, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07) te čl. 502.c ZPP-a. Da je tome tako proizlazi i iz navoda odgovora na tužbu tuženika u kojima je istaknuo da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Na drugačiji zaključak ne upućuju ni navodi tuženika da je tužitelj sve informacije o tečaju CHF na dan mogao dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, a koju uslugu da nikada nije koristio. Naime, tuženik, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao da bi se o navedenoj odredbi u odnosu na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, što više tijekom postupka odustao je od saslušanja u svojstvu svjedoka svojeg djelatnika RČ na navedene okolnosti (list 121 spisa). Stoga, tvrdnje da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja CHF negiraju navod o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije ni informirao tužitelja. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa ni sada u žalbi činjenično ne tvrdi da bi mu dao takve obavijesti.

12. Imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u glavi 10 kojima je regulirano pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli po odluci banke smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

13. Prema čl. 138. a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova zakonska odredba dodana je u tekst ZPP- a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 13. srpnja 2022. Stoga pravomoćna odluka suda donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku. Na navedeno ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022.).

14. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja glasi „ Utvrđuje se da je četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 01.1.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.1.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrotužena Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“, ništetne su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

15. Također, ni tvrdnja tuženika da je sklapajući kredit uz valutnu klauzulu postupao sukladno zakonu, točnije odredbi čl. 22. ZOO-a ne oslobađa istog obveze na isplatu preplaćenih iznosa kredita koje je stekao bez osnove ugovarajući nepoštenu i nerazumljivu odredbu na štetu potrošača kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, pri čemu je visina sporne razlike utvrđena prema početnom anuitetu.

16. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

18. S obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplato na temelju ništetnih ugovornih odredbi, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

19. Jednako tako, činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, unatoč tome što je ugovor između stranaka izvršen, to nije zapreka da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Ništetnost tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati i bez istih, s obzirom da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovo postojanje i pravnu valjanost. Nepoštena odredba ne obvezuje potrošača od trenutka sklapanja ugovora te se potrošač dovodi u položaj koji je imao prilikom sklapanja ugovora, kao da nije bilo ništetne odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža, uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju ništetne odredbe.

20. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan, budući da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu tj. glavnicu kredita vezanu uz valutu CHF pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 13. srpnja 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

21. Neosnovano tuženik žalbom osporava dosuđeni tijek zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Pravilna je i odluka o parničnom trošku temeljena na odredbama iz čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, kao i odluka suda o oslobođenju tužitelja od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku sukladno odredbi čl. 11. st. 5. ZSP-a.

23. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio, dok tužitelju trošak odgovora na žalbu nije dosuđen pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

25. U preostalom dijelu (točka III. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 22. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Duško Abramović