Posl. broj: P-452/2025-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Samoborska cesta 145, Zagreb, OIB: 18736141210, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. studenoga 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog z.z. punomoćnika Hrvoja Pažina, odvjetnika iz Zlatara, a odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 22. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o operativnom leasingu broj: 00708/RK na temelju Ponude br. 61612 sklopljenog 27. travnja 2007.g između tužitelja RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao vlasnika obrta [obrt], vl. RC, [adresa], MBO [matični broj osiguranika] kao primatelja leasinga kredita i tuženika UniCredit Leasing Croatia društvo s ograničenom odgovornošću za leasing iz Zagreba, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210 kao davatelja leasinga sadržana u Ugovoru pod naslovom GLAVNE ODREDBE, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasing obroka kao novčane obveze: "…u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Splitske banke d.d. kod SG Splitske banke d.d. na dan uplate"" kao i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Općim uvjetima ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2008- promjenjiva kamatna stopa od 6. 10. u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasing obroka kao novčane obveze: "…u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju SG Splitske banke d.d. za valutu koji vrijedi na dan plaćanja".

II. O d b i j a se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.

III. N a l a ž e se tužitelju RC da tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR (petsto eura) u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 500,00 EUR (petsto eura).

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. srpnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je vlasnik obrta [obrt], [adresa] i kao primatelje leasinga, 27. travnja 2007. sklopio s tuženikom kao davateljem leasinga Ugovor o operativnom leasingu broj: 00708/RK na temelju Ponude br. 61612 (dalje: Ugovor) u podružnici tuženika u [adresa]. Sastavni dio ovog Ugovora bili su i Opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2007 – promjenjiva kamatna stopa. Predmetnim ugovorom tuženik se obvezao pribaviti objekt leasinga – vozilo Renault, tip Master 2.5 DCI, broj šasije/motora: VF1NDD1L637289249, godine proizvodnje 2007., za tužitelj, dok se tužitelj obvezao plaćati leasing obroke kao naknadu za ugovoreno uobičajeno korištenje objekta lasinga u iznosu od 713,20 CHF te platiti i druge troškove koji su proizlazili iz predmetnog ugovora. Ugovoreni rok trajanja ovog ugovornog odnosa bio je 60 mjeseci. Obveza po predmetnom ugovoru je od strane tužitelj u cijelosti ispunjena u ugovorenom roku, odnosno, zaključno u svibnju 2012. Tužitelj je obrt odjavio s danom 31. kolovoza 2018. Ugovorom je bila ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način da je pod naslovom: IV. nabavna vrijednost (temeljem kalkulacije) bilo ugovoreno 43.355,72 CHF (bez PDV), a pod naslovom: VI. plaćanje (u CHF), iznos mjesečnog leasing obroka: 713,20 CHF (bez PDV), dok je pod "Glavne odredbe" bilo ugovoreno: "Novčane obveza koje proizlaze iz Ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Splitske banke d.d. kod SG Splitske banke d.d. na dan uplate.". U Općim uvjetima ugovora pod odredbama o plaćanjima primatelja leasing, točnije pod 6.10. utvrđeno je: "Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu, ako su iste vezane za stranu valutu, ispunjavanju se plaćanjem u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju SG Splitske banke d.d. za tu valutu koji vrijedi na dan plaćanje". Tužitelj tvrdi da u konkretnom slučaju nije bilo opravdanih razloga, niti mjesta primjeni valutne klauzule vezane za CHF valutu, jer da je u sporno vrijeme HRK bila sukladno monetarnoj politici vezana za EUR te je Hrvatska narodna banka štitila HRK u odnosu ha EUR-o. Tužitelj tvrdi da se radilo o špekulativnom postupanju tuženika, kada je ugovorom o leasingu ugovorio primjenu valute u CHF, kojom je, kako će vrijeme kasnije pokazati, sva rizik poslovanja prebacio na tužitelja. Da nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule u spornom ugovoru govori i činjenica da tuženik, kao leasing – kuća, nije bio zadužen u CHF valuti da bi istu mogao i morao kroz ovaj ugovor ponuditi i plasirati tužitelju. Također, niti objekt leasinga tuženik nije dobavljaču isplatio u CHF nego u HRK. Tužitelj tvrdi da je evidentno da je namjera tuženika bila steći ekstra dobit na račun tužitelj do čega je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajnom mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa leasing obroka i ukupne obveze tužitelje izražene u HRK. Naime, leasing obrok tužitelju u odnosno na početno ugovoreni, koji je iznosio oko 3.900,00 kn, je jednom periodu je čak porastao do iznosa od preko 5.600,00 kn. Tužitelj tvrdi da je tuženik kao financijska institucija koja se bavila plasmanom objekata leasinga putem sklapanja ugovora o leasingu i drugih ugovora imao i trebao imati saznanja što će se s valutom CHF događati u razdoblju koje slijedi,, ako ni zbog čega drugog, onda uslijed činjenica da je osnivač ovog društva te konačni i vlasnik bila Zagrebačka banka d.d., koja je bila jedna od tuženik banaka u kolektivnom sporu koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio Savez udruga – Potrošač protiv 8 banaka, a u kojem sporu je utvrđeno da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. naznačena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008 protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dapače, navodi tužitelj, opće je poznato, a što se može dokumentirati i navodima iz medija iz spornog vremena, da su poslovne banke iz kolektivnog spora zbog izdanih mjera HNB, kojima je ista nastojala ograničiti kreditiranje, odnosno izdavanje kredita građanima u naznačenom razdoblju, povećala plasman svojih novčanih sredstava putem osnovanih leasing – društva, odobravajući kredite te sklapajući ugovore o leasingu, kojima su na identičan način onima u kreditnim odnosima s potrošačima ugovarale otplate obroka lesinga, vezujući iste uz valutnu klauzulu u CHF. Tužitelj tvrdi da je postupanje tuženika (koji je imao i morao imati informacije o tome što će se događati na međunarodnom tržištu s valutom CHF) kao takvo nepošteno i prijevarno te stoga i ništetno. Navodi da je tuženik kao profesionalna institucija koja se bavi plasmanom leasinga, znao za rizik koji sa sobom nosi ugovaranje valute u CHF te je znao da je valuta CHF, zapravo, "valuta utočišta", ali da je unatoč tome, svjesno plasirao opisani proizvod, ugovorivši valutnu klauzulu vezanu za CHF, točnije takvu "zaštitnu " klauzulu koja, u ovom ugovornom odnosu, uopće nije ostvarila svoju svrhu i funkciju, već je dapače, tomu suprotno, polučila špekulativni efekt, obzirom je drugu ugovornu stranu, tužitelja, stavila na milost i nemilost divljajućem tečaju CHF te time tuženiku osigurala ekstra dobit, a to sve je uzrokovalo znatnu neravnotežu u njihovim ugovornim odnosima. Naime, valutna klauzula, kao zaštitna klauzula, zapravo, ima sasvim drugu svrhu, a to je osigurani jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ona kreditoru osigurava da broj novčanih jedinica, koji će korisnik plaćati kako leasing obrok bude dospijevao, bude jednak, po svojoj stvarnoj vrijednosti, vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate, ovo sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa: načelo jednake vrijednosti činidaba. Tužitelj navodi da je utjecaj ovako ugovorene valutne klauzule u CHF na mjesečne obroke primatelja leasinga bio u spornom periodu, od sklapanja ugovora o leasingu, vrlo značajan te za primatelja leasinga i poguban, jer je tečaj CHF spram KN eksponencijalno rastao u doba globalne recesije započete krajem 2008., pa su time i leasing obroci u tom periodu enormno porasli. Tužitelj ponovno tvrdi da je tuženik ugovorio valutnu klauzulu na način suprotan njezinoj svrsi i da je njegova namjera bila, za slučaj rasta tečaja CHF, sav rizik poslovanja prebaciti na tužitelju, a da tome nije bilo tako, tada bi u trenutku kada je počeo rasti tečaj valute CHF u odnosu na HRK, ovu klauzulu dodatno korigirao uslijed takvih promijenjenih okolnosti na tržištu valuta (mogao je primijeniti dodatnu zaštitnu klauzulu, npr. u smislu klauzule garancije tečaja gdje bi se anuitet/ obrok dodatno korigirao nekakvim vrijednostima u svrhu umanjenja visine obroka/ anuiteta) i tek tada bi se moglo reći da je ugovorena valutna klauzula primijenjena na zakonom utvrđeni način i da je ostvarila svoju zaštitnu funkciju. Sukladno navedenom, tužitelj tvrdi da je ugovorena valutna klauzula primijenjena protivno čl. 22. ZOO-2005, a time i da je ovakva vrsta ugovaranja zaštitne klauzule suprotno načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-2005., a da je osim toga ovako postupanje tuženiku protivno i načelima jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-2005., načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-2005 i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO- 2005., slijedom čega su takve odredbe ugovora o leasingu i odredbe Općih uvjeta, u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, nezakonite i ništetne, pa je sukladno tome, postavio tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor stvarna i mjesna nenadležnosti ovoga suda budući da je predmetni ugovor o operativnom leasingu sklopljen između dva poslovna subjekta, odnosno između tužitelj kao vlasnika obrta za prijevoz i auto taxi " [obrt]" i tuženik kao trgovca te je sukladno tome stvarno nadležan trgovački sud, a i odredbom čl. 17.11. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. U vezi navedenoga, tuženik ističe da tužitelj kao poslovni subjekt ne uživa nikakvu potrošačku zaštitu. Podredno, tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja. Ističe da presude iz kolektivnog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u zagrebu pod posl. brojem P-1401/12, a vezano za valutnu klauzulu švicarskom franku nisu relevantna za ovu pravnu stvari. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da ovlaštenje ugovornih strana da ugovore valutnu klauzulu proizlazi i iz čl. 2. ZOO-a, koji propisuju slobodu uređivanje obveznih odnosa. Navodi da je smisao zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izrađena novčana obveza veće uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se tuženik povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj ne nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju U-1392/2011. i dr. od 13. prosinca 2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutom čl. 22. ZOO-a. Tuženik ističe da je tužitelj kao poduzetnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje povišena mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Ističe i da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako ti tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga je tužitelj, kao sva osobe, svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije prima prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen u našem društvu i upotrebljavao se ne samo u trenutku sklapanja predmetnog ugovora u dugoročnom najmu, nego se i još uvijek upotrebljava. Tuženik nadalje ističe da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje (5 godina u konkretnom slučaju) i da se tijelom takvog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelj je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu, ekonomske i druge, mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Tuženik ističe da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudio te je stoga tužitelj kao gospodarski subjekt sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici sam donio odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o dugoročnom najmu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik navodi da predmetni ugovor o operativnom leasingu ima sve sastojke propisane čl. 36. Zakona o leasingu (NN 135/2006) te da je sastavljen na jasan, pregledan i razumljiv način. Potpisom ugovora primatelj leasinga je izjavio da je upoznat sa sadržajem te da prihvaća Opće uvjete ugovora o operativnom leasingu koji čine sastavni dio ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO-a te je i njihov sadržaj bio poznat tužitelju. Tvrdi da odredbe ugovora i Općih uvjeta nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te su sastavljene na jasan, pregledan i razumljiv način. Sukladno svemu navedenom, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3. Na pripremnom ročištu 22. veljače 2024. odbijen je tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti te je odmah nastavljeno s raspravljanjem o glavnoj stvari, a presudom ovog suda posl. broj: P-1232/2023-9. od 28. ožujka 2024. odbijen je tužbeni zahtjev.

4. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. broj: Gž-652/2024-2. od 21. kolovoza 2025. prihvaćena je žalba tužitelja te je navedena presuda ukinuta i predmet je vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

5. Prema obrazloženju navedenog rješenja: "…prvostupanjski sud, osim što je pravilno zaključio da tužitelj u konkretnom slučaju nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, pa da se u odnosu na njega ne primjenjuju odredbe tog Zakona, nije obrazložio da li je odredba Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF protivna navedenim načelima obveznog prava iz čl. 3., 4., 6., 7. i 8. ZOO na koje je ukazivao tužitelj, posljedično čemu pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (jer ih prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije niti utvrđivao) i stoga se ne može ispitati, pa je dakle počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog čega je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti u cijelosti pobijanu presudu primjenom odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem, na način da će uzeti u obzir dokazne prijedloge stranaka te će nakon ocjene predloženih dokaza utvrditi odlučne činjenice primjenjujući pritom relevantne odredbe Zakona o obveznim odnosima budući da tužitelj nema u konkretnom slučaju svojstvo potrošača, te će na temelju rezultata dokaznog postupka donijeti novu, na zakonu utemeljenu presudu u kojoj će navesti jasne, relevantne i valjane razloge uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Novom odlukom prvostupanjski sud odlučit će i o cjelokupnim troškovima postupka."

6. U postupku su pročitani: ispis iz Sudskog registra za tuženika, ugovor o operativnom leasingu br. 00708/RK od 27. travnja 2007. na temelju ponude br. 61612, otplatni plan od 27. travnja 2007., tuženikovi Opći uvjeti ugovora o operativnom leasingu verzija: 02-2007 – promjenjiva kamata, ispis izvatka iz Obrtnog registra za tužitelja, račun Auto kuće Gašperov d.o.o. broj 1-300448 od 18. svibnja 2007., pregled uplata na ime tužitelja od 20. listopada 2021. i knjigovodstvena kartica po ugovoru o leasingu te je saslušan tužitelj, a zastupnik tuženika nije saslušan budući da unatoč urednom pozivu nije pristupio na ročište.

7. Rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga klasa: UP/I 973- 06/21-01/03, urbroj: 326-01-50-52-521-21-14. od 22. travnja 2021. sud, sukladno odredbi čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), nije uzeo u obzir budući da ga je tužitelj predao u spis tek na ročištu za glavnu raspravu 10. studenoga 2025., a ničim nije ni učinio vjerojatnim da ga, s obzirom na vrijeme njegovog donošenja, nije mogao predati prije zaključenja prethodnog postupka (na pripremnom ročištu 22. veljače 2024.).

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

10. Nije sporno:

- da je tužitelj, tada kao vlasnik [obrt]" vl. Duško Bašić, [adresa] te primatelj leasinga, 27. travnja 2007. s tuženikom kao davateljem leasinga sklopio ugovor o operativnom leasingu broj: 00708/RK, na temelju ponude br. 61612, objektom kojeg je bilo vozilo Renault Master 2.5 DCi, nabavne vrijednosti 43.355,72 CHF (bez PDV-a), s temeljnim trajanjem ugovora od 60 mjeseci, iznosom mjesečnog obroka od 713,20 CHF (bez PDV-a), akontacijom/ učešćem od 4.335,57 CHF i ostatkom vrijednosti objekta leasinga nakon isteka ugovora od 6.503,36 CHF;

- da su prema ugovoru novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Splitske banke d.d. kod SG Splitska banka d.d. na dan uplate;

- da su sastavni dio ugovora opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanja objekta leasinga, a primatelj leasinga potpisom ovog ugovora potvrđuje da je pročitao i preuzeo opće uvjete, te prihvaća sva prava i obveze koje iz istih proizlaze;

- da se prema odredbi točke 6.10. tuženikovih Općih uvjeta o operativnom leasingu verzija: 02-2007-promjenjiva kamata, novčane obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu, ako su iste vezane uz stranu valutu, ispunjavaju plaćanjem u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju SG Splitske banke d.d. za tu valutu koji vrijedi na dan plaćanja.

11. Više nije sporno ni da tužitelj u konkretnom slučaju nema status potrošača u smislu odredbe 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te se u odnosu na njega ne primjenjuju odredbe tog Zakona niti se on može s uspjehom pozivati na odredbe o zaštiti potrošača, a ni, sukladno odredbi čl. 502.C ZPP-a, na pravna utvrđenja iz presuda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak ni u smislu argumentacije analogijom.

12. Sporno je jesu li navedene odredbe ugovora o operativnom leasingu i tuženikovih Općih uvjeta o operativnom leasingu, kojima je na opisani način ugovorena valutna klauzula, ništetne.

13. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o leasingu ("Narodne novine", br. 135/2006., dalje: ZoL), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava korištenje tog objekta leasinga na određeno vrijeme, a ovaj za to plaća određenu naknadu. Prema stavku 4. tog članka, posao operativnog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovog članka u kojem primatelje leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelje leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.

14. Prema odredbi čl. 25. st. 1. ZoL-a, ugovorom o leasingu obvezuje se davatelj leasinga pribaviti objekt leasinga od dobavljača objekta leasinga i primatelju leasinga odobriti pravo korištenja tog objekta lesinga na određeno razdoblje, a ovaj se obvezuje plaćati mu za to određenu naknadu. Prama stavku 2., primatelj leasinga određuje objekt leasinga i dobavljača tog objekta leasina.

15. Prema odredbi čl. 38. st. 1. ZoL-a, ugovor o operativnom leasingu, osim odredbi iz l. 36. st. 1. ovog Zakona, obvezno sadrži i slijedeće odredbe: 1. iznos, broj i rokove plaćanja pojedinih obroka i 2. ostatak vrijednosti objekta leasinga.

16. Prema odredbi čl. 43. st. 2. ZoL-a, primatelje leasinga dužan je davatelju leasinga plaćati naknadu u iznosima, rokovima i na način određen ugovorom o leasingu.

17. Prema odredbi čl. 39. ZoL-a, na prava i obveze subjekata u poslovima leasinga primjenjuju se osnove obveznih odnosa (opći dio) Zakona o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

18. Sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem se na odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Prema stavku 2. tog članka, u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji obavi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

19. Iako tužitelj u ovom postupku, naravno, ne osporava ustavnost navedenih zakonskih odredbi već njihovu primjenu u konkretnom slučaju, valja istaknuti da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-391/2011 itd. od 13. prosinca 2016. nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 22. ZOO-a, ocjenjujuću, u pogledu prigovora nejednakog položaja između banaka i ostalih poduzetnika (privilegiranog položaja banaka, da: "… osporeni članak 22. ZOO- a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.". Ustavni sud sukladno tome utvrđuje da: "…članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća)"; te ističe da: "…valuta obveze propisana člankom 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se ona jednako proteže na sve poduzetnike. Osporeni članak također ne utvrđuje monopolski položaj nekog poduzetnika zlouporaba kojeg bi onda bila zabranjena. Valutna klauzula jednako je na raspolaganju svim poduzetnicima, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Hoće li se oni koristiti tom mogućnošću, ovisi isključivo o njihovoj volji odnosno o tome kako su se o tom pitanju dogovorili s drugom ugovornom stranom, dužnikom.". Ustavni sud ističe i da: "…mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana" te zaključuje: "…da je osporena odredba ZOO-a po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Drugim riječima, članak 22. ZOO-a ne nameće obvezu ugovaranja valutne klauzule niti propisuje da je ona rezervirana samo za određene subjekte ili određene vrste ugovora". I u pogledu ocjene privilegiranog položaja banaka u odnosu na građane/korisnike kredita Ustavni sud ponavlja da je osporeni članak 22. ZOO-a po svoj naravi dispozitivna i neutralna pravna norma i primjenjuje se jednako na sve sudionike određenog ugovornog odnosa, kako na dužničkoj, tako i na vjerovničkoj strani.

20. Budući da je tužitelj predmetni ugovor o operativnom leasingu sklopio kao obrtnik, radi se o trgovačkom ugovoru u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a, a što za posljedicu, među ostalim, ima i primjenu odredbe čl. 10. st. 2. ZOO-a, prema kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običaja (pažnja dobrog stručnjaka).

21. Što se navedenoga tiče, tužitelj u svom iskazu navodi da je 2007. imao obrt za prijevoz i taxi usluge te mu je trebao auto, da mu ne bi propala sezona. Došao je kod tuženika i oni su mu ponudili konkretni ugovor, a on je na taj ugovor pristao. Pročitao je ugovor i razumio ga koliko je to bilo moguće. Zna da je u ugovoru bila valutna klauzula i razumio je što to znači. No, s vremenom su mu rate postale sve veće i veće i sve teže mu je bilo otplaćivati rate leasinga. Prilikom potpisivanja ugovora od strane tuženika nitko ga na ništa posebno nije upozoravao, a niti je on išta ispitivao. Inače, obrtom se bavio od 1993., prvo je imao prijevoz robe, a oko 2000. počeo je voziti i putnike. Kroz cijelo to vrijeme vozila koja su mu trebala za obrt je kupovao gotovinom, pomagao mi je pri tome pok. otac, a i od vlastite ušteđevine i zarade. Uglavnom se radilo o polovnim vozilima. Ovo je prvi put da je za vozilo sklapao ugovor o leasingu. U to vrijeme imao je prilike za nekakve poslove te su bile takve okolnosti da sam se onda odlučio za ugovor o leasingu, a što mu je preporučio taj poslovni partner s kojim je te poslove trebao raditi. Nije se posebno informirao što to uopće znači, odnosno kakve su posljedice sklapanje ugovora o leasingu i u biti je vjerovao zaposlenicima tuženika s kojima je dogovorio konkretni ugovor. Prije toga nije sklapao nikakav ugovor o kreditu. Kroz cijelo vrijeme obavljanja obrta, do sklapanja konkretnog ugovora kupio je jedno četiri vozila i niti jedno od tih vozila nije prodao do danas. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja, odgovara da je ugovor potpisao kod tuženika, u leasing-kući. Ugovor su mu predočili prije nego što su mu ga dali potpisali. Nakon što su mi počele rasti rate leasinga, od tuženika ga nitko u vezi toga nije kontaktirao. Nakon što je ugovor pročitao nije tražio da se u njemu nešto mijenja jer je, među ostalim, kod tuženika u to vrijeme bila gužva, bilo je desetak ljudi radi sklapanja ugovora. Ne zna je li uopće bilo mogućnosti da pregovaram o nekim odredbama. Na posebno pitanje suda odgovara da nije tražio niti raskid ugovora, kad je vidio da su mir ate počele rasti jer mu je taj auto trebao za obavljanje posla.

22. Iz tužiteljevog iskaza sasvim jasno proizlazi da on prilikom sklapanja predmetnog ugovora o operativnom leasingu ne samo da nije postupao s povećanom pažnjom (pažnjom dobrog stručnjaka), već je, štoviše, postupao gotovo s krajnjom nepažnjom, odnosno, najblaže rečeno, kao "prosječan potrošač", a kao što je već obrazloženo, on po predmetnom ugovoru nema svojstvo potrošača niti ga štite prava iz ZZP-a.

23. To, naravno, samo po sebi, nište ne govori o postupanju tuženika, niti o posljedicama tog postupanja na valjanost pobijanih ugovorni odredbi.

24. Trgovci prilikom sklapanja trgovačkih ugovora sasvim legitimno postupaju po tržišnim načelima ponude i potražnje te ekonomičnosti i motivacijom za stjecanjem prihoda, a pri tome, kao što je rečeno, moraju postupati s povećanom pažnjom. Sporne odredbe ugovora o operativnom leasingu i tuženikovih Općih uvjeta ugovora o operativnom leasingu nepobitno su sastavljene u skladu s odredbama čl. 22. ZOO-a i pri tome su sasvim jasne i razumljive ne samo trgovcima već i svakom prosječnom čovjeku budući da je institut valutne klauzule ne samo odavno zakonom reguliran već je u svakodnevnoj praksi toliko uobičajen da su među fizičkim osobama, prije uvođenja eura kao valute u Republici Hrvatskoj, obveze bile određivane u stranoj valuti, naročito pri ugovorima s duljim trajanjem (npr. ugovorima o zajmu, ugovorima o kupoprodaji s obročnim otplatama i sl.). Tužitelj svoj zahtjev u bitnom temelji na tvrdnjama o nepoštenom, pa i prijevarnom postupanju tuženika jer da je tuženik, kao financijska institucija, pouzdano znao što će se događati sa tečajem švicarskog franka tijekom cijelog trajanja ugovora o leasingu (u konkretnom slučaju 60 mjeseci, odnosno 5 godina) pa da je valutna klauzula ugovorena isključivo radi stjecanja ekstra dobiti na strani tuženika, a na štetu tužitelja). Sasvim je notorno da takve pouzdanosti predviđanja ekonomskih kretanja pa i tečajeva valuta nema niti je ikada bilo te da su ta kretanja, kao i društveni odnosi uopće, a naročito s dužim vremenskim periodima, podložni raznim, pa i nepredvidljivim uzrocima. Činjenice da je prije sklapanja predmetnog ugovora bilo dugo razdoblje niskih stopa inflacije te da je sukladno monetarnoj politici Hrvatske narodne banke kuna kao nacionalna valuta bila vezana za EUR-o, pri tome nisu odlučne. Dapače, upravo ta vezanost kune uz euro jest legitiman razlog da se valutna klauzula ugovora i u nekoj drugoj valuti, pa i u "valuti utočišta", a čime se pokušava očuvati jednaka vrijednost činidbe tijekom budućeg razdoblja, što i jest svrha valutne klauzule. Nije odlučno niti da je nakon sklapanja ugovora o leasingu došlo do rasta tečaja švicarskog franka uslijed čega su porasle i visine obroka leasinga budući da se radi poslovnom riziku te je o svemu navedenome, morao prilikom sklapanja ugovora voditi računa i tužitelj kao trgovac te, sukladno slobodi uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a, odlučiti hoće li i kakav ugovor o leasingu sklopiti s tuženikom ili bilo kojim drugim davateljem leasinga.

25. Tužitelj kao obrtnik koji se bavi taxi prijevozom i tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi poslovima leasinga sigurno nisu usporedivi niti po financijskoj snazi, niti po stručnosti ali to nikako samo po sebi ne znači da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a jer se to načelo, naročito kod trgovačkih ugovora, ne može promatrati izolirano od načela slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a.

26. Iz tužiteljevog iskaza, a ni iz ostalih dokaza izvedenih u ovom postupku, ne proizlazi ni da bi tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu i ostvarivanja prava iz tog ugovora postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. ZOO-a; niti da bi ta prava ostvario suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno (čl. 6. ZOO-a), a niti da je počinio kakvu štetnu radnju u odnosu na tužitelja (čl. 8. ZOO-a). Pri tome treba naglasiti da tuženik, ni po navedenim načelima, a ni po kojem drugom propisu nije bio dužan tužitelja posebno upozoravati na rizike valutne klauzule, odnosno potencijalni rast tečaja CHF. Tuženik je na reguliranom tržištu nudio svoj, standardni proizvod, a tužitelj je taj proizvod slobodnom voljom prihvatio, pri čemu je na njemu, kao trgovcu, bilo da se informira o svim eventualnim rizicima sklapanja takvog ugovora.

27. Što se tiče načela jednake vrijednosti činidaba iz odredbe čl. 7. st. 1. ZOO- a, prema stavku 2. tog članka, zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice.

28. Tako prema odredbi čl. 375. st. 1. ZOO-a, ako je između činidaba ugovornih strana u dvostranoobveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja očiti nerazmjer, oštećena strana može zahtijevati poništaj ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je mogla znati. Prema stavku 2. tog članka, pravo da se zahtijeva poništaj (dakle, ne utvrđenje ništenosti) ugovora prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja. Konačno, prema stavku 5.tog članka, zbog ovog nerazmjera ne može se zahtijevati poništaj trgovačkog ugovora.

29. Dakle, odredba čl. 7. ZOO-a nikako ne može biti osnova utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju.

30. Sukladno navedenom, sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju nisu suprotne navedenim načelima te da je njima određena činidba moguća, dopuštena i jasno određena (čl. 269. ZOO-a), pa navedene odredbe nisu protivne ni Ustavu Republike Hrvatske, ni prisilnim propisima, ni moralu društva te stog nisu ništene u smislu odredbi čl. 322. st. 1. i čl. 324. ZOO-a.

31. Zbog navedenoga je tuženi zahtjev odbijen u cijelosti.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, pa je valjalo njegov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbiti te mu naložiti da tuženiku naknadi parnični trošak.

33. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

34. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tuženiku su kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu po tbr. 8/1. Tarife u visini od 100 bodova i zastupanja na ročištu 22. veljače 2024. po tbr. 9/1 u visini od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 200 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 400,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 100,00 eura,

35. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na žalbu jer nisu bili potrebni, a ni troškovi zastupanja na ročištu 10. studenoga 2025. jer na to ročište nije ni pristupio.

36. Sukladno tome, tužitelju naloženo da tuženiku na ime naknade troškova ukupno plati 500,00 eura, a odbijen je preostali dio tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 500,00 eura.

U Zlataru 22. prosinca 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja Sanji Mišević, odvjetnici iz Osijeka,

2. punomoćniku tuženika Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba