Zakon.hr

Poslovni broj P-1342/2025-22

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 19. studenog 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 22. prosinca 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.070,23 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; i iznos od 1.074,94 Eura, sve ovo u roku od 15 (petnaest) dana; dok se zahtjev za isplatu višeg iznosa zakonske zatezne kamate od ovako dosuđenog (tekuće na glavnicu 4.070,23 Eura) odbija kao neosnovan te se odbija zahtjev za isplatu iznosa od 208,40 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 3.120,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 732,50 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.404,08 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj AM iz [adresa] (dalje: tužitelj) 07. lipnja 2023. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužitelj po predniku MM, a i nakon smrti prednika osobno, stupio u kreditni odnos s tuženikom temeljem Ugovora o kreditu broj: 138-50-3520647 s nadnevkom 12. lipnja 2006. Taj Ugovor o kreditu da sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik da je tužitelja teretio s pozivom na valutnu klauzulu. Osim toga, tuženik da je tužitelju po Ugovoru o kreditu zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita. Tuženik da nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti tu naknadu, ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojem je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljana Ugovor. Ugovor da je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, a prilikom sklapanja da se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora pa da je stoga tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome da je sud eventualne sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Tužitelj upućuje na odredbe čl. 81., čl. 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te čl. 6., č. 96., čl. 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) i čl. 41., čl. 49., čl. 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) te čl. 295., čl. 296., čl. 320., čl. 327. i druge Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) kao i na pravnu stečevinu Europske unije. Opisanim postupanjem da je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga da je tuženik, koji je sastavio Ugovor o kreditu, dužan tužitelju vratiti stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja. Tuženik da tužitelju nikada nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju vezanu za označeni Ugovor o kreditu, a koja da je potrebna za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u ovoj stvari pa da je time tužitelj u trenutku podnošenja ove tužbe onemogućen u postavljanju određenog tužbenog zahtjeva na isplatu. Tražena dokumentacija da je, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, zajednička i tuženik da ju je dužan dati tužitelju, pa stoga tužitelj sudu predlaže temeljem čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) pozvati tuženika da dostavi svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 138-50-3520647, a podredno temeljem čl. 186.b ZPP naložiti tuženiku da dostavi sve podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva na isplatu i to otplatni plan Kredita uz naznaku promjene kamatne stope uz svaki anuitet, analitičku konto karticu Kredita iz koje je vidljivo po kojim kontima je rasknjižena svaka pojedina uplata ili isplata, obavijesti o promjeni kamatne stope vezano za Kredit i izvod iz Kredita iz kojeg je vidljiv datum isplate Kredita na bankovni račun tužitelja, s naznakom primijenjenog tečaja, dodajući da će tužitelj postaviti određen tužbeni zahtjev nakon što se temeljem tih isprava provede vještačenje po vještaku financijske struke. Uz (visinom neodređene) zahtjeve za isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, tužitelj postavlja i zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 20. listopada 2023. tuženik navodi da nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik 12. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 138- 50-3520647 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje predniku tužitelja iznos u kunskoj protuvrijednosti CHF 39.000,00 uz redovnu kamatnu stopu od 4,95% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor o kreditu da je sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji da je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje tuženik navodi da su prednik tužitelja i tuženik 08. veljače 2016. sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50- 3520647 kojim da su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR pri čemu da je nesporno da je prednik tužitelja slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se prednik tužitelja svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama Ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije. Činjenica smrti korisnika kredita, MM da ne dokazuje da je tužitelj nasljednik svog prednika u pogledu nasljeđivanja prava i obveza iz Ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika. Da bi nasljednik mogao potraživati neku tražbinu, prvo da ju mora naslijediti, a tužitelj da takvu tražbinu nije naslijedio. Prigovor promašene pasivne legitimacije ističe jer da tuženik i tužitelji nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule ističe da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega da proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da stoga tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule u švicarskom franku bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio prednika tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu i da je prednik tužitelja u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih. Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa da tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, prednik tužitelja da je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, da preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, da kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača) a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je prednik tužitelja, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, to da je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Dalje tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužitelja navodeći da je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Protivi se pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer da se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes već o odlukama iz kojih proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava moraju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj da ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već da isto mora dokazati. Tužitelj da nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa da se ne može pozivati na utvrđenja iz te presude. U odnosu na provedenu konverziju tuženik ističe da je člankom 9. Ugovora o kreditu propisana mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom Ugovora prednik tužitelja da je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Prednik tužitelja i tuženik da su tako 08. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, dalje: ZIDZPK/15) kojom prilikom da su, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve uplate tužiteljeva prednika uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 da propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno s ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, pa da je tako tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju predmetnog kredita, pri tome vršeći izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 da su ugovorne strane suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka da je prednik tužitelja priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 da je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji prednika tužitelja kojim da je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa da tužitelj sada ne može tvrditi da je Ugovor o kreditu ništetan. Provođenjem konverzije da su otklonjene sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, koje su zamijenjene na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao u oglednom postupku poslovni broj Gos- 1/2019, u kojem da je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Tako da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i da je valjan. Nadalje da je taj sud utvrdio i to da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku da je Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Taj sud da dalje navodi i to da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa da je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije da se oglasio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. naglašavajući da „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost da se može nadomjestiti voljom stranaka. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tuženik ističe da je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se naknada 1,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Takva odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita da predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a predniku tužitelja ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora već da je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik dodaje kako nikada nije zaprimio prigovor prednika u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna te da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik da je objasnio svaku odredbu Ugovora predniku tužitelja, a obzirom prednik tužitelja nije prigovorio spornoj odredbi, stranke da su zaključile ugovor. I u odnosu na ovo potraživanje tužitelja tuženik ističe prigovor zastare navodeći da sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 07. lipnja 2023. da je razvidno da je i ova tražbina zastarjela. Slijedom svega navedenog tuženik zaključuje da je vidljivo da je tužbeni zahtjev očito neosnovan te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naložiti tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na pripremnom ročištu održanom 26. veljače 2024. tuženik predlaže da sudski vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju prikaže tzv. negativnu tečajnu razliku, ukoliko takav iznos postoji, obzirom da on ističe prigovor radi prebijanja.

4. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 09. lipnja 2024., tužitelj u podnesku dostavljenom sudu 11. srpnja 2024. u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP određuje tužbeni zahtjev na isplatu na način da od tuženika po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu iznosa od 4.278,63 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku, a po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita isplatu iznosa od 240,23 Eura sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u tom podnesku. Kako je sud u ovom postupku ocijenio da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP budući tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao svom dokumentacijom vezanom za ugovorni odnos stranaka (koju činjenicu sud utvrđuje temeljem dopisa tuženika sa lista spisa 108 iz kojeg je razvidno da je po tužiteljevom traženju tuženik istom relevantnu dokumentaciju dostavio tek uz taj dopis od 16. lipnja 2023.), koja je dokumentacija nedvojbeno bila nužna za određivanje visine tužbenog zahtjeva, to je ono što tužitelj čini podneskom dostavljenim sudu 11. srpnja 2024. određivanje tuženog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP, koje određivanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP predstavlja procesnu obvezu tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe.

5. Tuženik pak po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 09. lipnja 2024., iako je u tom nalazu i mišljenju prikazan i obračun tzv. negativne tečajne razlike, ne određuje na pripremnom ročištu istaknuti prigovor radi prebijanja.

6. U ovoj je pravnoj stvari potom Općinski sud u Zadru 16. rujna 2024. donio presudu poslovni broj P-1394/2023-22 kojom je u točkama I. do IV. izreke odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja na isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i tuženikovom prigovoru radi prebijanja dok je točkom V. i VI. izreke odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita) i isplatu iznosa od 240,23 Eura sa zakonskom zateznom kamatom, točkama VII. i VIII. izreke odlučivši o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova. Povodom žalbi stranaka je Županijski sud u Osijeku presudom i rješenjem poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025. pobijanu presudu potvrdio u točkama V. i VI. izreke, a ukinuo u točkama I., II., III., IV., VII. i VIII. izreke i u tom dijelu vratio sudu na ponovno odlučivanje. Obzirom na navedeno, predmet ove presude nije onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita) i isplatu iznosa od 240,23 Eura sa zateznom kamatom budući je o istom pravomoćno presuđeno (presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1394/2023-22 od 16. rujna 2024).

7. Nakon što je zaprimio dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 14. rujna 2025. te pisano očitovanje od 20. rujna 2025., tužitelj u podnesku od 29. rujna 2025. sukladno dopuni nalaza i mišljenja uređuje tužbu na način da po osnovi plaćenog tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sada traži isplatu iznosa od 4.070,23 Eura sa u tom podnesku specificiranim zakonskim zateznim kamatama. Obzirom je tužitelj prethodno tužbom po ovoj osnovi od tuženika potraživao isplatu iznosa od 4.278,63 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, a sada potražuje isplatu iznosa od 4.070,23 Eura, to tužitelj podneskom od 29. rujna 2025. u smislu čl. 193. ZPP djelomično povlači tužbu (za iznos od 208,40 Eura sa zakonskim zateznim kamatama). Kako je međutim sukladno čl. 193. st. 2. ZPP za povlačenje tužbe u ovoj fazi postupka potreban pristanak tuženika, a tuženik je u podnesku od 08. listopada 2025. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, to sud nije utvrdio da je tužba djelomično povučena (za iznos od 208,40 Eura sa zakonskim zateznim kamatama) već je ovom presudom odlučio o tužbenom zahtjevu na isplatu iznosa od 4.278,63 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

8. Istaknimo ovdje da tuženik po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 14. rujna 2025. sudu dostavlja dva podneska, prvi 16. rujna 2025. u kojem navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i drugi 08. listopada 2025. kojim se protivi djelomičnom povlačenju tužbe koje tužitelj vrši podneskom od 29. rujna 2025., ali u niti jednom od tih podnesaka tuženik ni dalje (nakon zaprimanja drugostupanjske odluke u ovoj pravnoj stvari) ne određuje tijekom prethodnog postupka istaknuti (visinom neodređeni) prigovor radi prebijanja, samo predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama. U odnosu na navode tuženika iz podneska od 08. listopada 2025., one da tužitelj u podnesku od 29. rujna 2025. postavlja podredni (eventualni) tužbeni zahtjev, sud ističe da su takvi navodi pogrešni, ovo jer iz podneska tužitelja od 29. rujna 2025. ne proizlazi da istim tužitelj vrši preinaku tužbe postavljanjem podrednog tužbenog zahtjeva (kako to tuženik tvrdi na isplatu iznosa od 5.145,17 Eura sa zakonskim zateznim kamatama) već proizlazi to da tužitelj (na stranici 4 tog podneska) obrazlaže način na koji smatra da bi trebalo vršiti uračunavanje u konverziji tužitelju priznatog iznosa preplate, za slučaj da sud navedeno smatra potrebnim.

9. U dokaznom je postupku sud pročitao Ugovor o kreditu broj: 138-50-3520647 sklopljen 12. lipnja 2006. solemniziran po javnom bilježniku Veri Marčini iz Zadra pod brojem OU-464/06-1 (list spisa 6-12), zahtjev za kredit (list spisa 24), Dodatak broj KONV-01/2016 sklopljen 08. veljače 2016. (list spisa 25-28), sudsku praksu (list spisa 29-45, 54-105), priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu (list spisa 46), članak naziva Tzv. „Konverzija“ i ogledni postupak - pogled iz osobnog kuta, autora AMP, objavljen 15. lipnja 2020. (list spisa 106-107), dopis Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb od 16. lipnja 2023. (list spisa 108), otplatni plan za kredit br. 138-50-3520647 (list spisa 109-112), otplatni plan za kredit br. 138-50-3520647 (list spisa 113-115), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 116-128), potvrde stranaka o plaćanju predujma troškova vještačenja u iznosu od po 465,00 Eura (list spisa 141, 144), kontrolni ispis unosa korištenja (list spisa 146), otplatni plan za kredit br. 138-50-3520647 (list spisa 147-155), otplatni plan za kredit br. 138-50-3520647 u valuti CHF (list spisa 156-158), otplatni plan za kredit br. 138-50-3520647 u valuti EUR (list spisa 159-160), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 29. veljače 2024. (list spisa 161-171), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 09. lipnja 2024. (list spisa 182-189), potvrdu o plaćanju predujma za troškove vještačenja u iznosu od 200,00 Eura (list spisa 300), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 14. rujna 2025. (list spisa 304-311) i očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 20. rujna 2025. (list spisa 323-325) te je saslušao svjedokinju UM (list spisa 179-180) i tužitelja AM (list spisa 180-181). Izvedeni su time u postupku svi po strankama preloženi dokazi pri čemu sud ističe da nije pozivao stalnog sudskog vještaka Sanju Mišuru da usmeno pred sudom iznese (dopunjeni) nalaz i mišljenje dane u pisanom obliku, vodeći računa da na matematički izračun sadržan u istom stranke nisu imale prigovore te da su štoviše stranke na ročištu glavne rasprave održanom 29. srpnja 2024. te potom 19. studenog 2025. izrijekom navele da sudskog vještaka nije potrebno pozvati na usmeno iznošenje (dopunjenog) nalaza i mišljenja.

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10.1. Tužbom tužitelj traži isplatu iznosa u visini od 4.278,63 Eura sa zakonskim zateznim kamatama plaćenog po odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (u tekstu: CHF) tvrdeći da je takva odredba o valutnoj klauzuli ništetna pa je tako predmet ovog spora povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe.

10.2. Odredba čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, dalje: ZOO) propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. st. 1. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10.3. Odredba čl. 323. st. 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.4. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. U postupku među strankama nije sporno da su MM, nesporno pokojni otac ovdje tužitelja, kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor 12. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50-3520647 potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Veri Marčina u Zadru pod brojem OU-464/06-1 kojim je ugovorom tuženik pravnom predniku tužitelja odobrio stambeni kredit za kupnju bez počeka (članak 6. Ugovora) u kunskoj protuvrijednosti 39.000,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (članak 2. Ugovora) uz otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora) i uz naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, jednokratnu, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i uvidom u Ugovor o kreditu broj: 138-50- 3520647 sklopljen 12. lipnja 2006. solemniziran po javnom bilježniku Veri Marčini iz Zadra pod brojem OU-464/06-1 (list spisa 6-12, dalje: Ugovor o kreditu).

11.1. Pri tome, iz izvatka iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] zk. ul. [broj ZK uloška] koji je sastavni dio solemniziranog Ugovora o kreditu (list spisa 10) proizlazi da je predmet za potrebe kupnje kojeg se sklapa Ugovor o kreditu nekretnina koja je u naravi kuća i dvorište ukupne površine 258 m2, a ocjenom koje činjenice u međusobnoj svezi sa sadržajem članka 6. Ugovora o kreditu u kojem stoji da je predmetni kredit stambeni kredit za kupnju, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je pravni prednik tužitelja predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, da je pravni prednik tužitelja predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/23, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Pri tome, a obzirom da iz dokaza izvedenih u postupku proizlazi da pravni prednik tužitelja kao ni sam tužitelj nisu osobe ekonomske naobrazbe niti osobe koje rade u sektoru financija, ovaj sud nema osnove za utvrđenje da je tužitelj odnosno njegov pravni prednik o tečaju švicarskog franka te čimbenicima i promjenama na tržištu novca koji utječu na tečaj švicarskog franka imao više znanja i iskustva od onih koja u svezi navedenog ima prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj. U tom smislu tužitelj, koji je po zanimanju pomorac, iskazuje sudu (list spisa 180-181) da je njegov otac bio pomorac, da nema ekonomsku naobrazbu i da je po dolasku iz banke u svezi podizanja ovog kredita za potrebe kupnje nekretnine njima koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu rekao „ja ništa ne razumijem što mi govore“ na što da su oni u familiji rekli ok, nemamo pojma o tome, normalno da ćeš uzeti kredit koji je povoljniji, radi čega da je njegov otac uzeo upravo ovaj kredit jer su mu u banci rekli da je to povoljniji kredit odnosno jer su mu u banci predložili tj. sugerirali da podigne kredit u CHF ne u EUR jer da je u tom trenutku tečaj CHF bio skoro pa duplo povoljniji nego EUR.

11.2. Dakle, predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik kao trgovac pravnom predniku tužitelja, njegovom ocu, kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta na naplatu, s dospijećem anuiteta na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora). Nadalje, Ugovorom o kreditu je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. Ugovora).

11.3. Da je Ugovorom o kreditu glavnica kredita odnosno anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, među strankama u postupku nije sporno, štoviše, tužitelj niti ne tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu nije sklopljen uz valutnu klauzulu. Ono što tužitelj tvrdi je to da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani za tečaj švicarskog franka i dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za troškove obrade kredita, dakle, odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za troškove obrade kredita nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, a poradi čega da je tuženik tužitelju dužan vratiti ukupan novčani iznos koji je plaćen po osnovi tih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom postupku postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) te odredba o jednokratnoj naknadi u visini 1,00% od iznosa kredita (odredba o naknadi troškova za obradu kredita) sadržanim u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne te da li je obzirom na ništetnost tih odredbi, tuženik dužan tužitelju isplatiti iznose koji su mu plaćeni po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Osim toga, u postupku se kao sporno postavilo i pitanje visine tužbenog zahtjeva kao i aktivne legitimacije tužitelja.

O pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva i aktivnoj legitimaciji tužitelja.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su prednik tužitelja i tuženik 08. veljače 2016. sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50-3520647 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, iz Dodatka broj KONV-01/2016 sklopljenog 08. veljače 2016. (list spisa 25-28, dalje: Dodatak Ugovora o kreditu), koji tuženik dostavlja uz odgovor na tužbu, ne proizlazi da su taj Dodatak sklopili pravni prednik tužitelja i tuženik već upravo tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor koji su ovim Dodatkom, temeljem čl. 19.a do čl. 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao Korisnika kredita, ugovorili uvjete za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR (članak 1. Ugovora). U svezi navedenog tužitelj sudu uvjerljivo, životno i logično te u potpunosti u skladu s označenim materijalnim dokazom iskazuje (list spisa 180-181) da je on s Bankom sklopio aneks za konverziju oko 2016. godine, da je njemu Banka poslala obavijest da li želi izvršiti konverziju kredita iz CHF u EUR nakon čega da je on otišao u Banku da mu to pojasne te da se sjeća da mu je to bilo povoljnije pa da je on potpisao aneks i nastavio plaćati kredit u protuvrijednosti EUR, dodajući da je njemu službenica Banke pročitala odredbe tog ugovora, da njemu to nije bilo sporno i da je on potpisao taj ugovor jer mu je bilo bitno da mu rata više ne varira kao što je to bio slučaj u CHF pojašnjavajući da je on dobrovoljno sklopio aneks, da nije na to prisiljen, da mu je banka to ponudila i on da je to prihvatio.

12.1. Ocjenom tako nedvojbeno utvrđene činjenice da je tuženik sklapanje Dodatka kojim se vrši konverzija predmetnog Ugovora o kreditu broj 138-50-3520647 (sklopljenog između pravnog prednika tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora) ponudio upravo tužitelju, a ne i kojem drugom zakonskom nasljedniku ranijeg Korisnika kredita MM, te da je Dodatak Ugovora o kreditu tuženik sklopio upravo s tužiteljem kao Korisnikom predmetnog kredita, u svezi sa činjenicom da je u članku 3. Dodatka Ugovora o kreditu izričito navedeno da su ovdje tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor sklopili Osnovni ugovor (predmetni Ugovor o kreditu); pa cijeneći navedeno dalje u svezi sa uvjerljivim, logičnim i životnim iskazom tužitelja (list spisa 180-181) da je on nakon smrti oca MM **.**.2014. otišao u Banku jer je htio platiti ratu (predmetnog) kredita na što mu je rečeno da ne može jer nema ostavinsko rješenje, a na što da je on Banci rekao da će biti problema jer iza oca neće biti ostavinske rasprave budući je isti za života sve riješio darovanjem pa je tako upravo njemu darovao nekretninu koja je predmet Ugovora o kreditu, a nakon čega da je on s Bankom sklopio ugovor kojim je preuzeo predmetni kredit koji da od 2015. godine glasi na njegovo ime i koji je on nastavio plaćati sve do 2022. godine kada je prodao stan i prilikom prodaje dijelom kupoprodajne cijene zatvorio preostali dio ovog kredita; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je nakon smrti oca tužitelja MM kao ugovorne strane Ugovora o kreditu, sporazumom tužitelja kao univerzalnog slijednik ranijeg Korisnika kredita pok. MM i tuženika kao Kreditora došlo do promjene u obveznom odnosu zasnovanom Ugovorom o kreditu na strani subjekta na način da je tužitelj stupio na mjesto svog pok. oca kao Korisnik kredita, preuzevši dug odnosno obveze, a time i sve tražbine koje proizlaze iz tog pravnog odnosa, svog pok. oca po Ugovoru o kreditu, čime je stranka predmetnog Ugovora o kreditu postao ovdje tužitelj kao Korisnik kredita (kako to uostalom izrijekom navodi i sam tuženik u članku 3. Dodatka Ugovora o kreditu). Slijedom navedenog je sud tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da on nije nositelj prava i obveza iz Ugovora o kreditu kao i prigovor promašene pasivne legitimacije jer da tuženik nije u pravnom odnosu s tužiteljem, ocijenio neosnovanim.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.1. Predmetni Ugovor o kreditu je pri tome nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen između pravnog prednika tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora 12. lipnja 2006. dakle u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te isti sadrži odredbu kojom su glavnica i anuitet kredita vezani za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da predmetni Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu potrošače koji su korisnici kredita u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što takvu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

13.2. Označene su sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i poradi navedenog sukladno čl. 138.a tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Banke, dakle i za ovaj sud u ovom sporu, pri čemu činjenica da se ovaj spor vodi poradi vraćanja stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a ne radi naknade štete, nije od utjecaja na pitanje da li je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, ovo jer je i kod povrata stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe i kod naknade štete naglasak na umanjenju nečije imovine i zahtjevu za naknadu vrijednosti umanjenja odnosno restituciji plaćenog temeljem ništetne osnove. Osim toga, odredba čl. 502.b ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. Tužitelj se u ovom postupku poziva na utvrđenja sudova izražena u gore označenim presudama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pa sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je ovdje tuženik, time što je zaključivao potrošačke ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava pravnog prednika tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u označenom razdoblju nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da konkretni potrošači poput pravnog prednika ovdje tužitelja nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. U kolektivnom sporu nije pri tome pružena samo apstraktna zaštita, jer se radi ostvarenja apstraktne zaštite sukladno načelima parničnog postupka niti ne može voditi postupak, već je svrha vođenja kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača bila utvrđenje radnji kojima su prava potrošača povrijeđena u točno određenom razdoblju, upravo kako potrošači u pojedinačnim parničnim postupcima ne bi morali dokazivati postojanje takve povrede već samo ostvariti prava koja imaju temeljem utvrđenja o povredi njihova prava u kolektivnom sporu. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka prvostupanjskog, drugostupanjskog te revizijskog suda donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno odredbi čl. 502.c ZPP kojom je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za te utvrđenja, a što tužitelj u ovom sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Ako sud ne bi odluku u ovom sporu utemeljio na utvrđenjima iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, tužba za zaštitu kolektivnih interesa pružala bi samo prividnu zaštitu osobama radi zaštite čijih je interesa i prava podnesena, a o direktnom učinku presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa na postupke u kojima potrošači ustaju s individualnim restitucijskim zahtjevima i obvezujućem učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa za sudove koji odlučuju o tim individualnim restitucijskim zahtjevima izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020.

13.4. Iako tako već iz označenih i za ovaj sud obvezujućih presuda proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak nepoštena i ništetna, sud ima u vidu da bi zaključak suda da se o spornim odredbama sadržanim u predmetnom Ugovoru o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tuženik nije pravnog prednika tužitelja adekvatno i potpuno informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valutne klauzule u CHF, ako na tu okolnost sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu kojeg Banka predloži saslušati na te okolnosti te pregled isprava koje na tu okolnost Banka predloži pročitati) bio protivan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 kao i načelu procesne ravnopravnosti parničnih stranaka, kako to uostalom utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Poradi navedenog je sud u ovom postupku izveo sve dokaze koje su stranke predložile pa tako i dokaz saslušanjem djelatnika Banke čije saslušanje predlaže tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja ugovornih strana pri sklapanju Ugovora o kreditu te dokaz čitanjem zahtjeva pravnog prednika tužitelja za kredit, međutim, niti ocjenom kojih dokaza, cijenjenih naravno u međusobnoj svezi s preostalim dokazima izvedenim u ovom postupku te u svijetlu utvrđenja iz za ovaj sud obvezujućih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, sud ne nalazi nedvojbeno dokazanim navode tuženika da je prije zaključenja odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac pravnog prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o ugovaranju odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet kredita švicarski franak utemeljene na potpunoj obavijesti.

13.5. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13.6. Tužitelj u postupku tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac nije Korisnika kredita kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tako u ovom postupku iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, pa je na tuženiku, koji tvrdi tome suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka, da je tuženik drugu ugovornu stranu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o odabiru valutne klauzule u CHF te da je Korisnik kredita mogao promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora o kreditu (visinu kredita, visinu rate, visinu kamatne stope i vrijeme otplate kredita), a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno ne dokazuje.

13.7. Naime, dok tužitelj sudu sasvim uvjerljivo, životno i logično iskazuje (list spisa 180- 181) kada navodi da je njegov pokojni otac u lipnju 2006. dizao kredit za kupnju nekretnine i da ono što on zna, iz razgovora s ocem s kojim je živio u istom domaćinstvu u to vrijeme, je da je njegovom ovu pri dolasku u banku predloženo tj. sugerirano da podigne kredit u CHF ne u EUR jer je u tom trenutku tečaj CHF bio skoro pa duplo povoljniji nego EUR, da je njegov otac pristao na to, da je po dolasku kući iz banke rekao „ja ništa ne razumijem što mi govore“, a da su oni u familiji rekli ok, nemamo pojma o tome, normalno da ćeš uzeti kredit koji je povoljniji, pa da je otac tako uzeo ovaj kredit jer su mu rekli da je povoljniji, a on da je bio pomorac bez ekonomske naobrazbe i da nije znao ništa o ovome; svjedokinja UM koju tuženik predlaže saslušati na spornu okolnost iskazuje (list spisa 179-180) da ona nije djelatnik tuženika koji je pregovarao s prednikom tužitelja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu jer da nije u opisu njenog posla pregovaranje s osobama zainteresiranim za podizanje kredita te da ona ne poznaje niti tužitelja niti osobu MM, a iz kakvog navoda proizlazi da ova svjedokinja nema osobnih i neposrednih saznanja o sadržaju razgovora koji je otac tužitelja vodio za potrebe sklapanja Ugovora o kreditu sa djelatnikom tuženika koji je u ime i za račun tuženika postupao u svezi predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga, iako svjedokinja nastavno iskazuje da svi bankari tuženika rade svoj posao izvrsno i da ona vjeruje da je bankar koji je razgovarao s ocem tužitelja njega upozorio što znači valutna klauzula u CHF, ista dodaje i to da ona ne može potvrditi da je neki bankar točno nešto rekao u svezi kredita, pa sud temeljem iskaza ove svjedokinje ne nalazi nedvojbeno dokazanim činjenicu da je tuženik pravnog prednika tužitelja prethodno zaključenju odnosno u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o ugovaranju odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita upravo švicarski franak. Osim toga, onaj dio iskaza u kojem svjedokinja upitana o načinu na koji je bankar trebao pojasniti klijentu značenje valutne klauzule u CHF, navodi da bankar klijentu treba reći da će rata primjerice biti 500,00 CHF prema današnjem tečaju, ali obzirom da se tečaj mijenja da rata sutra može biti 800,00 ili 900,00 CHF, a prekosutra manje od 500,00 CHF, sud ne prihvaća kao istinit obzirom sud ne nalazi niti životnom niti logičnim da bi potrošač pristao sklopiti ugovor o kreditu nakon što je upozoren da mu danas rata iznosi 500,00 Eura, a sutradan moguće skoro dva puta više, dakle, da bi potrošač kojem je jasno prezentiran rizik drastičnog povećanja anuiteta kredita tijekom otplatnog razdoblja u odnosu na onaj prezentiran u početnom otplatnom planu ukoliko glavnicu veže uz valutu švicarskog franka, dao informirani pristanak na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, ovo posebno vodeći računa o činjenici da se iznos dostupnog kredita i vrijeme otplate određuje prema visini rate koju obzirom na svoja primanja prema ocjeni banke korisnik kredita može plaćati i što znači da gotovo dva puta veća rata u odnosu na onu prikazanu početnim planom zasigurno nije u platežnoj moći potrošača obzirom na njegova primanja. Sud prihvaća kao uvjerljiviji onaj dio iskaza u kojem svjedokinja navodi da je bankar trebao klijentu reći da se rata kredita može tijekom otplate smanjiti li povećati, međutim, sud takve navode bankara ne cijeni potpunim i cjelokupnim informiranjem potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom upravo u CHF, a koja je nedvojbeno specifična u odnosu na općeniti rizik valutne klauzule u kojoj drugoj valuti (npr. EUR), ovo posebice obzirom da informacije poput „kretanja na svjetskim burzama“ i „HNB ne bi stala u obranu CHF“, a za koje svjedokinja dalje navodi da su ih bankari trebali reći klijentima prije sklapanja ugovora o kreditu, niti za ovaj sud, a time nedvojbeno niti za prosječnog potrošača ne predstavljaju razumljivu i jasnu informaciju temeljem koje je moguće procijeniti rizik koji se preuzima sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom u CHF odnosno sagledati ukupne ekonomske posljedice koje za korisnika kredita kao individualnog potrošača mogu proizaći iz sklapanja ugovora s odredbom kojom su glavnica kredita te anuitet kredita vezani uz švicarski franak.

13.8. Osim toga, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama, pa je i stoga iskaz tužitelja koji navodi da je njegovom ocu pri dolasku u banku predloženo tj. sugerirano da podigne kredit u CHF ne u EUR jer je u tom trenutku tečaj CHF bio skoro pa duplo povoljniji nego EUR. Također, općepoznata je i činjenica da klijenti koji su prosječni potrošači kao što je to bio otac tužitelja, pri ishođenju kredita djelatniku banke navedu iznos koji im je potreban i (ili samo) namjenu za koju im je taj iznos potreban, a na što im banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan obzirom na prihode koje ostvaruju i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod odgovora na tužbu da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka kao valute uz koju se vezuje glavnica kredita u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica i anuitet kredita veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome ne promijeni i ostale uvjete ugovora (dostupan iznos kredita, rok otplate kredita i visinu kamatne stope) te štoviše uopće i samu mogućnost ostvarenja kredita. Navedeno prema ocjeni suda proizlazi i iz iskaza svjedokinje UM (list spisa 179-180) koja sudu iskazuje da se svakog korisnika pita zašto podiže kredit tj. koja je namjena kredita, kolika su mu primanja, koliko mu novaca treba i koliki iznos rate može podnijeti obzirom na plaću, nakon čega da banka dobije kompletan uvid i može korisniku ponuditi određeni kredit te da banka pripremi ugovor o kreditu pri čemu da jedan dio ugovora proizlazi automatski iz programa, a jedan da se sastavlja na temelju konkretnih podataka o klijentu. Dakle, nakon osnovnih upita o namjeni kredita, potrebnom iznosu te visini primanja i rate koju može plaćati, banka klijentu nudi točno određeni kredit kao gotov proizvod banke, sadržaj kojeg sastavlja i priprema upravo banka, bez pojedinačnog pregovaranja s klijentom u pogledu visine redovne kamatne stope koja se ugovara, o valuti u kojoj želi podignuti kreditu i bez pregovaranja s klijentom u svezi plaćanja naknade troškova za obradu kredita i visini te naknade. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio upravo Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji kredit pod uvjetom „uzmi ili ostavi“ bez da je tužitelj kao potrošač imao mogućnost realnog utjecaja na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, koji Ugovor predstavlja standardizirani ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca, i bez da ga je pri tome u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi ove odredbe preplaćen iznos od čak nekoliko tisuća Eura). Pri tome, niti činjenica da je Korisnik kredita u zahtjevu za kredit od 26. svibnja 2006. (list spisa 24) između više ponuđenih valutnih klauzula X-om označio valutnu klauzulu u CHF, ne svjedoči u prilog tuženikovim navodima da je tuženik pravnog prednika tužitelja pri sklapanju Ugovora o kreditu detaljno informirao o svim okolnostima i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i da je tužitelj taj X stavio nakon takvog informiranja, a obzirom iz iskaza svjedokinje UM danom u svezi ovog konkretnog zahtjeva proizlazi (list spisa 179-180) da je to špranca zahtjeva za kredit koja se ispuni u razgovoru s klijentom i što dalje ide u program koji rezultira sastavom ugovora o kreditu, a iz kojeg iskaza prema ocjeni ovog suda proizlazi da se ne radi o zahtjevu za kredit koji klijent ispuni samostalno po svojim osobnim željama i potrebama prethodno dolasku u banku (pa da bi se moglo govoriti o samostalno i individualno očitovanoj volji za podizanje kredita upravo i isključivo u valutnoj klauzuli u CHF) već zajedno s djelatnikom banke i to nakon što mu djelatnik ponudi točno određeni kredit nakon pribavljanja informacija o namjeni kredita, potrebnom iznosu i kreditnoj sposobnosti klijenta, sasvim logično i životno, kako bi bio siguran da će mu zahtjev za kredit biti odobren, međutim, ne nedvojbeno tek nakon što su mu dane sve potrebne informacije o riziku valutne klauzule u CHF. Iz navedenog tako kao nedvojbeno proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca koji je tužitelju ponudio i preporučio sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljnijeg kredita i koji je Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor tuženika, bez da ga je pri tome u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (koja neravnoteža proizlazi iz činjenice da je uslijed porasta anuiteta zbog promjene tečaja CHF po osnovi ove odredbe preplaćen iznos od nekoliko tisuća Eura) poradi čega tužitelj kao potrošač nije imao niti mogao stvarno utjecati na sadržaj Ugovor o kreditu u smislu pregovaranja o odredbama tog Ugovora o kreditu.

13.9. Odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže sudu dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

13.10. Čitanjem odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojim su glavnica i anuitet kredita vezani uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da iako u tim odredbama nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja tih odredbi pravnom predniku tužitelja kao prosječnom potrošaču kojem generalno nije mogao biti nepoznat pojam valutne klauzule, bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se ove ugovorne odredbe nalaze među prvim člancima na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom „iznos kredita“ i „način otplate“ te da nisu pisane sitnim slovima već fontom kao i ostatak odredbi Ugovora, ocjena je suda kako su iste lako uočljive svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i pravnom predniku tužitelja. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe pravnom predniku tužitelja kao prosječnom potrošaču bile lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi Korisnik kredita kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao (kako je to prethodno obrazloženo) da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prilikom sklapanja Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Štoviše, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute, a obzirom na kakav je navod potpuno nelogičan, neživotan i neuvjerljiv daljnji navod tuženika da je pri sklapanju Ugovora o kreditu on s Korisnikom kredita pregovarao o spornim odredbama i da je tuženik Korisnika kredita dovoljno jasno i detaljno informirao o ekonomskim posljedicama vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka odnosno o upravo rizicima valutne klauzule u CHF. Pravni prednik tužitelja (koji je po zanimanju bio pomorac i nije imao ekonomsku naobrazbu o čemu sudu iskazuje tužitelj) koji od strane tuženika o riziku valutne klauzule u švicarskom franku nedvojbeno nije bio dovoljno informiran, prema ocjeni suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i što takve ugovorne odredbe znače za njegovu obvezu po Ugovoru o kreditu za čitavog trajanja ugovornog odnosa radi čega nije niti mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrže takve odredbe, isto kao što to ne može učiniti niti ovaj sud temeljem sadržaja samog Ugovora o kreditu. Nije se pri tome tužitelj kao potrošač bio dužan sam informirati o pojmu valutne klauzule i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze kod trećih osoba te prikupiti sve relevantne informacije o valutnoj klauzuli u švicarskom franku prije dolaska kod tuženika s upitom o dostupnim kreditima, budući je obveza upravo tuženika kao trgovca koji nudi uslugu kreditiranja u sklopu svoje poslovne djelatnosti, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, izričito i jasno informirati svakog potrošača zainteresiranog za sklapanje ugovora o kreditu, o svim uvjetima i obilježjima konkretnog kredita koji nudi potrošaču pa time i značenju pojma valutna klauzula u CHF i posljedicama (riziku) koje za korisnika kredita mogu nastati sklapanjem ugovora s odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet upravo švicarski franak, ovo primjerice obzirom na znanje tuženika da HNB ne bi stala u obranu CHF, o čemu sudu iskazuje svjedokinja UM (list spisa 179-180). Na tuženiku je, kao nedvojbeno jačoj strani u ovom ugovornom odnosu, bila obveza informiranja Korisnika kredita o svim učincima valutne klauzule u CHF i njenom značenju, neovisno o tome da li Korisnik kredita koji je potrošač izrijekom traži pojašnjenje ili ga ne traži. Ovo tim više obzirom na nedvojbenu činjenicu da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu cjelokupni rizik vezivanja glavnice i anuiteta kredita uz tečaj švicarskog franka prebacio na Korisnika kredita, a kako to proizlazi iz članka 7. Ugovora o kreditu te kako to priznaje sam tuženik kada u odgovoru na tužbu navodi da je ugovaranjem valute klauzule pravni prednik tužitelja preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valute klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

13.11. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli pravnom predniku tužitelja nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kao trgovca na sadržaj kojeg pravni prednik tužitelja nije mogao realno utjecati, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i anuitet švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja odnosno tužitelja kao nedvojbeno kasnije stranke predmetnog Ugovora o kreditu. U svezi navedenog, tuženik u postupku tvrdi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, međutim, ocjena je ovog suda da tuženiku kao financijskoj instituciji kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti) rizik ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka nije mogao ostati nepoznat. Vodeći pri tome računa da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, upravo izostanak zakonske regulative u tom pogledu naglašava obvezu tuženika postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od pravnog prednika tužitelja kao Korisnika kredita nedvojbeno zna budući mu taj rizik nije mogao ostati nepoznat. Iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima potrošača kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu, tuženik je propustio postupiti sukladno načelu savjesnosti i poštenja pri sklapanju Ugovor o kreditu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stambenog prostora, dakle, rješavanja pitanja od životnog značaja budući prostor za stanovanje predstavlja osnovnu egzistencijalnu potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa redovne kamate, o kojima ovisi obveza Korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što pravni prednik tužitelja nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata (kao dio anuiteta) naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a pri tome je još i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu Korisnika kredita i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira Korisniku kredita, tvrdeći u ovom postupku da je pri sklapanju Ugovora o kreditu informirao Korisnika kredita o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, međutim, taj navod nedvojbeno ne dokazujući. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka tijekom utuženog razdoblja i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, pri čemu je isključivo Korisnik kredita, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo Korisnik kredita, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj ostvaruje prihode, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao Korisnika kredita kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive poradi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te da je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja sporne odredbe o valutnoj klauzuli koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo i isključivo na štetu pravnog prednika tužitelja odnosno samog tužitelja kao kasnije stranke predmetnog ugovornog odnosa. Da je pravni prednik tužitelja bio informiran od strane tuženika o ekonomskim rizicima koje nosi vezivanje glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarskog franka i kretanja njegova tečaja na tržištu novca, tada isti životno i logično ne bi pristao sklopiti Ugovor o kreditu sukladno kojem je upravo Korisnik kredita obvezan platiti sve iznose koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to bez realne mogućnosti utjecaja na drastični porast anuiteta.

13.12. Temeljem utvrđenja da su odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu kojom je otplata glavnice i anuiteta predmetnog kredita vezana uz valutu švicarskog franka pravnom predniku tužitelja kao prosječnom potrošaču bile nerazumljive, a da je tuženik kao trgovac propustio prethodno i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu informirati istog o svim rizicima vezanim uz odabranu valutnu klauzulu odnosno da mu nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija u svezi valute švicarskog franka na temelju kojih je pravni prednik tužitelja mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a kakvo postupanje sud cijeni protivnim načelu savjesnosti i poštenja koje je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja kao i osobno tužitelja kao kasnije stranke ovog ugovornog odnosa budući je tijekom otplatnog razdoblja nedvojbeno došlo do značajnog porasta iznosa anuiteta kredita (kako je to razvidno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka izrađenog za potrebe ovog postupka), sud kao nedvojbeno utvrđuje da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita i anuitet kredita vezan za valutu švicarskog franka nepoštene i ništetne (tako i Županijski sud u Osijeku u točkama 9. -16. obrazloženja sadržanog u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.) te da je obvezu na isplatu anuiteta radi povrata kredita za otplatnog razdoblja trebalo obračunavati primjenom srednjeg tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja) kao jedinog tečaja CHF koji je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu Korisniku kredita bio poznat, a koji nesporno na dan korištenja kredita 26. lipnja 2006. iznosi 4,641128.

13.13. Na takvo utvrđenje suda o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojima je otplata glavnice i anuiteta kredita vezana uz valutu švicarskog franka te obvezi tuženika vratiti tužitelju sve što je plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe, ne utječe ni nesporna činjenica da su stranke tijekom ugovornog odnosa temeljem odredbi ZIDZPK/15 izvršile konverziju predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo jer je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da tako provedenom konverzijom tužitelj, ovo suprotno navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, nije doveden u ono (imovinsko) stanje u kojem bi bio da anuiteti do trena konverzije izvršene 08. veljače 2016. nisu obračunavani po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, a sklopljenim Dodatkom kojim su izvršili konverziju stranke nisu izmijenile odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu u pogledu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti su postigli sporazum o raspolaganju preplatom izvršenoj po tim ništetnim ugovornim odredbama (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022-5 od 03. srpnja 2023.). Naime, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Mišure od 09. lipnja 2024. (list spisa 182-189) izrađenog za potrebe ovog postupka proizlazi da je tuženik prilikom konverzije tužitelju po osnovi plaćanja po (osnovnom) Ugovoru o kreditu utvrdio pretplatu u iznosu od 476,57 Eura (koji mu je iznos nesporno uračunao za namirenje budućih anuiteta (konvertiranog) kredita s valutnom klauzulom u EUR i za taj ga iznos prema ocjeni ovog suda restituirao) dok razlika između anuiteta koje je tuženik naplatio po (osnovnom) Ugovoru o kreditu i iznosa koji bi platio da glavnica i anuitet kredita nisu bili vezani za promjenu tečaja švicarskog franka iznosi ukupno 4.178,24 Eura (4.278,63 Eura tzv. pozitivna razlika te 100,39 Eura tzv. negativna razlika), a iz čega kao nedvojbeno proizlazi da tuženik prilikom konverzije predmetnog kredita tužitelju nije obračunao niti vratio ukupan iznos plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, iz sadržaja Dodatka broj KONV-01/2016 sklopljenog 08. veljače 2016. (list spisa 25-28), a kojim je ugovorom izvršena konverzija, proizlazi da ugovorne strane ovdje tužitelj i tuženik izričito konstatiraju da konverzija kredita temeljem tog Dodatka ne predstavlja obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, osim za dio obveze koji je tim Dodatkom izričito ugovoren, te da sukladno tome postojeća obveza iz ugovora o kreditu konverzijom ne prestaje i ne zamjenjuje se novom obvezom (članak 1. stavak 2. Dodatka). Iz takvog jasnog, izričitog i nedvojbenog sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu prema ocjeni ovog suda proizlazi volja stranaka postojeća pri sklapanju tog Dodatka, a to je da se tim Dodatkom ne zamjenjuju odredbe (osnovnog) Ugovora o kreditu odnosno da se tim Dodatkom ne novira obveza ugovorena (osnovnim) Ugovorom o kreditu niti da njegovim sklapanjem prestaju obveze pa stoga niti tražbine koje su nastale u svezi (osnovnog) Ugovora o kreditu, a koje nisu izričito regulirane tim Dodatkom. Obzirom na tako jasno i nedvosmisleno izraženu volju stranaka pri sklapanju Dodatka Ugovora o kreditu, neosnovano je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos- 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. uz obrazloženje da iz shvaćanja izraženog u toj odluci proizlazi da sklopljeni ugovor o konverziji predstavlja novaciju obveze iz osnovnog ugovora o kreditu uslijed koje da se više ne može isticati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske daje shvaćanje da sporazum o konverziji koji je sklopljen na temelju ZIDZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kakvo utvrđenje prema ocjeni ovog suda, suprotno navodima tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva u slučaju kada sporazumom o konverziji nisu u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu. Drugim riječima, onda kada pretplata utvrđena i uračunata potrošaču prilikom konverzije nije barem jednaka preplati izvršenoj temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž-906/2021-2 od 13. rujna 2021.). U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. izražava shvaćanje da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o (jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i) valutnoj klauzuli u CHF. U tom smislu i Europski sud pravde u presudi donesenoj 27. travnja 2023. u predmetu C-705/21, koja je presuda nastavak primjene ustaljene prakse Suda u podudarnim postupcima zaštite potrošača u svezi nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu izraženim u stranoj valuti, navodi kao prvo, da se članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da se tim odredbama protivi to da se, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu, izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor proglašava valjanim te se sadržaj obveza potrošača koje proizlaze iz navedene odredbe prilagođava promjenom valute navedenog ugovora i kamatne stope utvrđene u tom ugovoru ili utvrđivanjem gornje granice tečaja te valute; te kao drugo, da se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se toj odredbi protivi to da, kada odredba kojom se valutni rizik stavlja na teret potrošača zbog svoje nepoštenosti uzrokuje nevaljanost ugovora o kreditu izraženog u stranoj valuti, ali koji se otplaćuje u nacionalnoj valuti, u kojem se nalazi ta odredba, taj ugovor u razdoblju od datuma njegova sklapanja do dana stupanja na snagu nacionalnog zakonodavstva kojim se predviđa konverzija u nacionalnu valutu ugovora o kreditu izraženih u stranoj valuti ostaje na snazi zamjenjujući tu odredbu odredbama nacionalnog prava općeg karaktera, s obzirom na to da takve odredbe nacionalnog prava ne mogu učinkovito zamijeniti istu odredbu jednostavnom zamjenom od strane nacionalnog suda koja ne zahtijeva njegovu intervenciju, a koja bi dovela do izmjene sadržaja nepoštene odredbe navedenog ugovora. Pri tome prema ocjeni ovog suda, za tumačenje označenih odredbi Direktive 93/13 na citirani način, nije od značaja da li je riječ o konverziji ugovora o kreditu izravno odredbama nacionalnog prava općeg karaktera ili o konverziji ugovora o kreditu temeljem sporazuma o konverziji koji ugovorne strane sklapaju temeljem odredbi nacionalnog prava koje reguliraju način provođenja konverzije, a na koji način provedbe konverzije propisan nacionalnim pravom ugovorne strane ne mogu utjecati već konverziju mogu provesti isključivo sukladno odredbama nacionalnog prava. Činjenica provođenja konverzije, koja podsjetimo pri tome prema volji ugovornih strana ne predstavlja niti obnovu iz članka 145. do 149. Zakona o obveznim odnosima niti nagodbu iz članka 150. do 159. Zakona o obveznim odnosima kao ni bilo koji drugi način prestanka obveze ugovorene Ugovorom o kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF, ne može pri tome isključiti mogućnost provođenja testa poštenosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te u slučaju utvrđenja njihove ništetnosti, ne može isključiti obvezu Banke na vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, u onom slučaju kada provedena konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja nastala u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, što je ovdje slučaj budući je pretplata utvrđena prilikom konverzije od strane tuženika znatno niža od onog što je tuženiku plaćeno po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržanim u Ugovoru o kreditu (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Kao bitno valja istaknuti ovdje i to da se niti jednom odredbom Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj nije odrekao prava isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi niti tražiti ispunjenje tražbine povrata plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome niti činjenica da je konverzija izvršena ispravno, sukladno odredbama ZIDZPK/15 (tužitelj u postupku ne tvrdi da je konverzija izvršena matematički neispravno, protivno odredbama primjenjivog zakona), kao zakona kojim se bankama nalaže korisnicima kredita potrošačima ponuditi konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te se propisuje točan način na koji se konverzija provodi (vezano za valutnu klauzulu, kamatnu stopu i iznos preostale nenaplaćene glavnice te raspolaganje pretplatom obračunatom pri izračunu konverzije za namirenje budućih anuiteta kredita s valutnom klauzulom u EUR), ne utječe na pravo tužitelja kao Korisnika kredita tražiti povrat plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu (ukoliko mu taj iznos preplate nije uračunat kao pretplata prilikom konverzije) budući se kao ni odredbama samog Dodatka Ugovora o kreditu tako ni odredbama ZIDZPK/15 temeljem kojeg je konverzija vršena ne regulira pitanje vraćanja stečenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu konkretno stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj Gž-612/2022.5 od 03. srpnja 2023.). Glavni motiv i ratio legis donošenja ZIDZPK/15 je bio položaj potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem potrošača korisnika kredita s valutnom klauzulom u EUR pa se tako sklapanjem sporazuma o konverziji čini i postiže upravo to, ali se ne rješava niti uređuje pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odnosno pitanje povrata plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe. Osim toga, konverzija koja se provodi temeljem odredbi ZIDZPK/15 se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz (osnovnog) Ugovora o kreditu budući se niti jedna odredba tog Zakona ne odnosi na druge, izvanugovorne odnose nastale među strankama kao posljedice sklapanja Ugovora o kreditu. U tom smislu iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da se temeljem čl. 19.a do čl. 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja, tim Dodatkom ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, utvrđeni su iznosi početno odobrene glavnice kredite, ukupan iznos anuiteta/obroka kredita, ukupni uplaćeni iznos kredita utvrđen u valutnoj klauzuli u EUR, tražbina Korisnika kredita temeljem konverzije u iznosu od 476,57 Eura (tzv. pretplata) te preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR kao i način raspolaganja tražbinom Korisnika kredita temeljem konverzije (tzv. pretplata). Dakle, Dodatkom Ugovora o kreditu nije utvrđen iznos plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti način raspolaganja tražbinom tužitelja po osnovi te ništetne ugovorne odredbe, logično, budući odredba čl. 19.c koja je u označeni zakon unesena ZIDZPK/15 propisuje isključivo način na koji se konverzija provodi dok ne regulira pitanje eventualne preplate nastale po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Dakle, tužitelj je neovisno o sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu o konverziji ovlašten zahtijevati obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (tako i Županijski sud u Osijeku u točkama 22.-28. obrazloženja sadržanog u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.)

O visini tužbenog zahtjeva.

14. Tvrdeći navedeno, da je u utuženom razdoblju on osobno odnosno njegov pravni prednik izvršio preplatu po Ugovoru o kreditu jer je tuženik visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i time anuitet kredita švicarski franak (valutna klauzula u CHF), tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od ukupno 4.278,63 Eura sa zateznom kamatom.

14.1. Kako je visina zahtjeva početno u tužbi bila neodređena te kako je tuženik osim osnove osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Sanji Mišuri koja je dala pisani nalaz i mišljenje od 09. lipnja 2024. (list spisa 182- 189) iz kojeg proizlazi kao prvo, da je, ovo uzimajući u obzir samo pozitivne razlike anuiteta (dakle, ne uzimajući u obzir razlike u plaćanjima u periodu kada je tuženik tužitelju anuitet obračunavao po tečaju CHF nižem od tzv. početnog tečaja, onog važećeg na dan korištenja kredita – razlozi za što se obrazlažu u nastavku), tužitelj odnosno njegov pravni prednik od početka otplate predmetnog kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (nesporno obračunski provedene 30. rujna 2015.) tuženiku platio iznos od 4.278,63 Eura viši od iznosa koji bi platio po osnovi Ugovora o kreditu da tuženik anuitet nije obračunavao primjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odnosno da je tuženik anuitet kredita obračunavao primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu važećeg na dan korištenja kredita; te kao drugo, da je tužitelju prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tuženik utvrdio i priznao preplatu u visini od 476,57 Eura. Nastavno, iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Mišure od 14. rujna 2025. (list spisa 304-311), a koju je dopunu sud od sudskog vještaka zatražio izraditi na način da sudski vještak obračuna i prikaže po mjesecima kao i u ukupnom zbroju (pozitivnu) razliku između anuiteta koji su naplaćeni po osnovnom Ugovoru o kreditu do obračuna konverzije 30. rujna 2015. i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni da glavnica odnosno anuitete kredita nije vezan za promjenu tečaja CHF, proizlazi da je, ovo uzimajući u obzir samo pozitivne razlike anuiteta (dakle, ne uzimajući u obzir razlike u plaćanjima u periodu kada je tuženik tužitelju anuitet obračunavao po tečaju CHF nižem od tzv. početnog tečaja, onog važećeg na dan korištenja kredita – razlozi za što se obrazlažu u nastavku), tužitelj odnosno njegov pravni prednik od početka otplate predmetnog kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (nesporno obračunski provedene 30. rujna 2015.) tuženiku platio iznos od 4.070,23 Eura viši od iznosa koji bi platio po osnovi Ugovora o kreditu da tuženik anuitet nije obračunavao primjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odnosno da je tuženik anuitet kredita obračunavao primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu važećeg na dan korištenja kredita. Zbog čega je pri tome iznos tražene razlike u anuitetima obračunat u nalazu i mišljenju od 09. lipnja 2024. (4.278,63 Eura) viši od iznosa razlike u anuitetima obračunate u dopuni nalaza i mišljenja od 14. rujna 2025. (4.070,23 Eura) sudski vještak pojašnjava u očitovanju od 20. rujna 2025. (list spisa 323-325) u kojem navodi da je u nalazu i mišljenju izračun više stečenog računat na način da je realizirani anuitet po tečaju na dan dospijeća umanjen za inicijalno ugovoreni anuitet (po inicijalnom tečaju) te dodatno umanjen za razliku u iznosu kamate, no, u razdoblju otplate kredita do konverzije da je tuženik osim tečajne razlike više stekao ne samo kamatu zbog promjene kamatne stope nego i naplatio veći iznos glavnice zbog izmjene rasporeda anuiteta, a poradi čega je u dopuni nalaza i mišljenja od 14. rujna 2025. obračun razlike rađen na način da su anulirane sve promjene nastale zbog promjene kamatne stope (budući iste nisu predmet ovog spora), ovo jer je zanemarujući učinak promjene kamatne stope, kod izračuna tečajne razlike bilo potrebno zanemariti i raspored glavnice unutar anuiteta koju je promjena kamatne stope uzrokovala, sve što je i izračunato u dopuni nalaza i mišljenja od 14. rujna 2025. Na matematički obračun stalnog sudskog vještaka Sanje Mišure sadržan u dopuni nalaza i mišljenja od 14. rujna 2025. tuženik nije imao prigovora (kako to izrijekom navodi u podnesku od 16. rujna 2025.) dok tužitelj po zaprimanju očitovanja sudskog vještaka od 20. rujna 2025. također nije imao prigovora (kako to proizlazi iz njegova podneska od 29. rujna 2025.), a kako je sud pri tome dopunjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Sanje Mišure ocijenio objektivnim, izrađenim sukladno pravilima struke i sukladno nalogu suda kojim se određuju okolnosti na koje se ima provesti financijsko vještačenje, to je sud temeljem ovog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio kao prvo, da razlika između iznosa anuiteta koje je tužitelj odnosno njegov pravni prednik platio tuženiku po osnovi Ugovora o kreditu i iznosa anuiteta koje bi platio do provođenja konverzije kredita 30. rujna 2015. da tuženik anuitet nije obračunavao promjenom ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (ne uzimajući pri tome u obzir učinak promjene kamatne stope tijekom otplate kredita obzirom valjanost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog spora) iznosi ukupno 4.070,23 Eura te kao drugo, to da je prilikom konverzije kredita tuženik tužitelju priznao postojeću preplatu po Ugovoru o kreditu u visini od 476,57 Eura koju mu je vratio na način da je taj iznos koristio za namirenje budućih anuiteta kredita konvertiranog u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a kako to proizlazi iz odredbi Dodatka Ugovora o kreditu (list spisa 25-28). Istaknimo u svezi navedenog to da u tijeku ovog postupka tužitelj ne osporava valjanost Dodatka Ugovora o kreditu dok sud po službenoj dužnosti ne nalazi da bi Dodatak Ugovora o kreditu bio ništetan u smislu čl. 322. ZOO.

14.2. Kako je sud, a obzirom na utvrđeno činjenično stanje posebno činjenicu da je prilikom provedbe konverzije kredita tuženik tužitelju priznao i (na način ugovoren Dodatkom Ugovoru o kreditu - korištenjem utvrđenog iznosa preplate za podmirenje budućih anuiteta kredita) izvršio povrat iznosa u visini od 476,57 Eura; sud je od stalnog sudskog vještaka Sanje Mišure osim izrade dopune nalaza i mišljenja na način da sudski vještak obračuna i prikaže po mjesecima kao i u ukupnom zbroju (pozitivnu) razliku između anuiteta koji su naplaćeni po osnovnom Ugovoru o kreditu do obračuna konverzije 30. rujna 2015. i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni da glavnica odnosno anuitete kredita nije vezan za promjenu tečaja CHF, zatražio dopunu nalaza i mišljenja i na način da sudski vještak izračuna iznos zakonske zatezne kamate tekuće na obračunate iznose razlika u anuitetima od dana vršenja svakog pojedinog plaćanja anuiteta do konverzije kredita 30. rujna 2025. te da izračuna razliku između tako obračunatog iznosa zakonskih zateznih kamata i iznosa preplate koja je tužitelju priznata u konverziji (476,57 Eura); ovo jer da bi sud utvrdio razliku preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF za koje tužitelj pri konverziji kredita 30. rujna 2015. nije u potpunosti obeštećen je nužno od utvrđenog iznosa preplate (4.070,23 Eura) sa zakonskim zateznim kamatama odbiti iznos preplate priznat u konverziji (476,57 Eura), a kako to ističe i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025., i to prema ocjeni ovog suda uračunavanje iznosa od 476,57 Eura vršeći sukladno čl. 172. ZOO.

14.3. Iz dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Mišure od 14. rujna 2025. (list spisa 304-311) proizlazi kao prvo, da razlika anuiteta iznosi 4.070,23 Eura, mjesečno kako je to prikazano u stupcu 15. Tablice 1. (list spisa 305-307); kao drugo, da zakonske zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose anuiteta uslijed promjene tečaja CHF obračunate od dana svake uplate do 30. rujna 2015. kao dana konverzije kredita iznose 1.551,51 Eura; te kao treće, da ukoliko se od tako izračunatog apsolutnog iznosa zakonskih zateznih kamata (tekućih na preplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe u razdoblju od plaćanja anuiteta do 30. rujna 2015.) visine 1.551,51 Eura oduzme iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju u konverziji kredita u visini od 476,57 Eura dobivamo iznos od 1.074,94 Eura. Naime, odredba čl. 172. ZOO jasno i nedvosmisleno propisuje da se ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Kako je sudski vještak u dopuni nalaza i mišljenja uračunavanje vršio (sukladno nalogu suda) upravo primjenom čl. 172. ZOO, na način da za iznos preplate od 476,57 Eura koji je tuženik tužitelju priznao i (na način ugovoren Dodatkom Ugovoru o kreditu - korištenjem utvrđenog iznosa preplate za podmirenje budućih anuiteta kredita) prema ocjeni ovog suda vratio tužitelju, umanji iznos zakonske zatezne kamate obračunate na iznos stečenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe 4.070,23 Eura za razdoblje od plaćanja anuiteta do 30. rujna 2015., to je dopuna nalaza i mišljenja od 14. rujna 2025. osim što je izrađena sukladno pravilima struke izrađena i sukladno primjenjivim odredbama ZOO o uračunavanju ispunjenja tražbine.

14.4. Posebno se u svezi navedenog ističe da je visinu iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sud utvrdio temeljem dopunjenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sanje Mišure u kojem je stalni sudski vještak dao izračun mjesečnih razlika u anuitetima nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na anuitete koje bi tužitelj platio da se njegova obveza obračunavala temeljem tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita (tzv. početnog tečaja), uzimanjem u obzir samo tzv. pozitivne razlike (dakle, ne umanjujući tu tzv. pozitivnu razliku za tzv. negativnu razliku), ovo stoga što se izvršene preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ne mogu umanjivati za tzv. negativne razlike (koje su nastale kao razlika između iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF važećem na dan isplate kredita i iznosa anuiteta obračunatog po tečaju CHF kada je tečaj bio niži od važećeg na dan isplate kredita) ukoliko tuženik pravovremeno u postupku nije postavio kvantitativno određeni prigovor radi prebijanja upravo i izričito po toj osnovi, a što tuženik u ovom postupku nije učinio, identično kao što temeljem te činjenične osnove nije podnio niti protutužbu niti istaknuto materijalnopravni prigovor (izvršenog) prijeboja. Identično shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću od trinaest sudaca u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj navodi da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Naime, na temelju odredbe čl. 323. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev stranka pravilno postavi i u smislu odredbi ZPP pravodobno istakne. Da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan, potrebno je da ta strana u tom smislu postavi određeni tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi visinom određeni protutužbeni zahtjev ili da istakne visinom određeni procesnopravni prigovor radi prebijanja, a moguće je da postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Prema tome, ako u postupku u svezi potraživanja tužitelja, tuženik nije na kvantitativno određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 288.a ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) odnosno ako nije podnio protutužbu izričito po činjeničnoj osnovi tzv. negativne razlike, tada nema ni procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 980/2023-3 od 06. veljače 2024.) odnosno nema osnove za dosudu tužitelju iznosa tzv. pozitivne razlike umanjenog za tzv. negativnu razliku.

14.5. Naime, iako je stalni sudski vještak Sanja Mišura još u svom nalazu i mišljenju od 09. lipnja 2024. (list spisa 182-189) obračunao i prikazao iznos tzv. negativne razlike (razlike u anuitetima koji su naplaćeni tužitelju i onih koji bi mu bili naplaćeni da nije primjenjivana valutna klauzula u CHF u periodu kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita tzv. početnog tečaja), kako je to razvidno iz Tablice 1. sadržane u nalazu i mišljenju (list spisa 186-188) i tekstualnog dijela nalaza i mišljenja (list spisa 189) iz kojih proizlazi da tzv. negativna razlika iznosi ukupno 100,39 Eura; tuženik niti u roku kojim ga se poziva očitovati na nalaz i mišljenje odnosno kasnije očitovati na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještak pa niti sve do zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari (dakle niti po zaprimanju drugostupanjske odluke u ovoj pravnoj stvari u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sud ne može odlučivati o kvantitativno neodređenom prigovoru radi prebijanja), nije sukladno obračunu stalnog sudskog vještaka kvantitativno odredio na pripremnom ročištu istaknuti visinom neodređeni prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja o kojem bi sud mogao odlučiti u smislu čl. 388. st. 3. u vezi čl. 333. st. 3. ZPP, morao bi biti postavljen na način da je tražbina tuženika kvantitativno određena, pa kako takav kvantitativno određeni prigovor tuženik nije izjavio, to sud o istome nije niti mogao odlučiti izrekom ove presude, na način da utvrdi postojanje novčane tražbine tuženika prema tužitelju te izvrši prebijanje s utvrđenom tražbinom tužitelja prema tuženiku ili na način da utvrdi da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju (tako i Županijski sud u Osijeku u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1608/2024-2 od 24. lipnja 2025.).

14.6. Slijedom svega navedenog je sud točkom I. izreke presude tuženiku naložio isplatiti tužitelju kao prvo, iznos od 4.070,23 Eura kao iznos razlike između anuiteta koje je tužitelj platio po Ugovoru o kreditu do dana konverzije 30. rujna 2015. i iznosa anuiteta koje bi platio da glavnica kredita i anuitet kredita nije bio vezan za tečaj švicarskog franka, ovo sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. do isplate te kao drugo, iznos od 1.074,94 Eura, a koji iznos odgovara razlici između apsolutnog iznosa zakonske zatezne kamate obračunate na iznos (glavnice) u visini od 4.070,23 Eura u razdoblju od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 30. rujna 2015. u visini od 1.551,51 Eura i iznosa preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji u visini od 476,57 Eura budući je time što mu je za taj iznos umanjio buduće anuitete kredita prema ocjeni ovog suda tuženik već djelomično podmirio premetnu tražbinu tužitelja. Kako je dakle već vraćanjem iznosa (na način ugovoren Dodatkom Ugovora o kreditu) od 476,57 Eura prema utvrđenju suda tuženik djelomično podmirio tražbinu tužitelja po osnovi zakonske zatezne kamate tekuće na iznos glavnice od 4.070,23 Eura (koja je kamata za potrebe vršenja uračunavanja sukladno čl. 172. ZOO pretvorena u apsolutni iznos za razdoblje od svakog pojedinog plaćanja anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015.), to je sud točkom I. izreke presude dalje i odbio zahtjev tužitelja za isplatu višeg iznosa zakonske zatezne kamate od ovako točkom I. izreke dosuđene zatezne kamate (apsolutnog iznosa zatezne kamate u visini od 1.074,94 Eura i zatezne kamate tekuće na glavnicu 4.070,23 Eura u razdoblju od 01. listopada 2015. do isplate). Zakonske zatezne kamate koje je sud dosudio tužitelju pripadaju temeljem čl. 1115. ZOO koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove se moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a budući je utvrđenje ovog suda da je tuženik nepošten od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate anuiteta po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF budući je tuženik unaprijed sastavio predmetni Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju (koji sadrži i ništetne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF u jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) ponudio pravnom predniku tužitelja na sklapanje pod uvjetom uzmi ili ostavi (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž- 1153/2023-2 od 05. veljače 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.). Visina zakonske zatezne kamate je pri tome utvrđena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Također, sud je točkom I. izreke presude odbio tužbeni zahtjev i u dijelu preko dosuđenog iznosa glavnice (4.070,23 Eura) pa do tužbom traženog iznosa od 4.278,63 Eura konkretno za iznos od 208,40 Eura sa zakonom zateznom kamatom i to jer je tužbeni zahtjev u tom dijelu sud ocijenio neosnovanim i to, a kako je to već prethodno obrazloženo, jer je sud temeljem dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka Sanje Mišure od 14. rujna 2025. kao nedvojbeno utvrdio da tužitelj ima pravo na vraćanje iznosa od 4.070,23 Eura, a ne 4.278,63 Eura, ovo jer je isti po utvrđenju ovog suda po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF tuženiku platio iznos od 4.070,23 Eura, a ne 4.278,63 Eura.

14.7. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet ovog spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno, ovo sukladno čl. 225. ZOO, cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti upravo primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne odredbe. Utvrdivši time rok zastare, valjalo je utvrditi od kojeg dana taj rok počinje teći, da li od dana kad je tuženi stekao određeni novčani iznos temeljem ništetne ugovorne odredbe, što bi u konkretnom slučaju značilo da se zastarni rok ima zasebno računati za svaki pojedini više naplaćeni iznos anuiteta povrat kojeg tužitelj potražuje tužbom odnosno od dana kada je izvršena naplata naknade troškova za obradu kredita (26. lipnja 2006.), ili pak po danu pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljeno da su odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojim je ugovorena naknada troškova za obradu kredita ništetne. U svezi navedenog pitanja sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, i prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Cijeneći da je ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužitelja nedvojbeno postala poznata (tek) onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnog dovršetka tog spora, 14. lipnja 2018. kao dana kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja po osnovi preplate izvršene po ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom pogledu neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sudu podnesena 07. lipnja 2023. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.

15. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi budući je sud cijenio da odbijanje tužbenog zahtjeva za iznos od 208,40 Eura sa zakonskim zateznim kamatama što predstavlja svega 4% tužbenog zahtjeva na isplatu predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu, u pogledu kojeg dijela pri tome nisu niti nastali nikakvi posebni troškovi koji u postupku ne bi nastali u slučaju da je tužitelj tužbom i potraživao onaj iznos s kojim je konačno uspio u postupku, pri čemu je sud posebno vodio računa o činjenici da se odvjetnički trošak za raspravljanje i o visini tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i o visini koju sud ovom presudom dosuđuje tuženiku obračunava prijemnom istog iznosa bodova, a što znači da uslijed raspravljanja o višem tužbenom zahtjevu od tužitelju priznatog tuženiku nisu nastali nikakvi dodatni troškovi. Slijedom navedenog je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.404,08 Eura sa zakonskim zateznim kamatama dok je tužitelju priznao pravo na naknadu troška visina kojeg je utvrđena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora (određenoj ukupnom visinom novčanih tužbenih zahtjeva) te vodeći računa da sukladno čl. 155. ZPP tužitelj ima pravo na naknadu samo onih troškova koji su bili nužni za vođenje postupka. Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 07. lipnja 2023. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 15. studenog 2023. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 26. veljače 2024. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na glavnoj raspravi održanoj 29. svibnja 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 11. srpnja 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te određuje tužbeni zahtjev sukladno istom (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave održanom 25. srpnja 2024. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu presude održano 16. rujna 2024. (1 x 50% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude (1 x 25% x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 17. rujna 2025. kojim se očituje na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 29. rujna 2025. kojim sukladno dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka određuje tužbeni zahtjev (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), trošak sastava podneska od 28. listopada 2025. kojim se očituje po nalogu suda (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave održanom 19. studenog 2025. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i trošak pristupa na ročište za objavu presude održano 22. prosinca 2025. (1 x 50% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 2.687,50 Eura te nadalje uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 232,50 Eura + 200,00 Eura iznosi ukupno 3.120,00 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate. Također, tužitelju nije priznat kao osnovan zahtjev za naknadu troškova sastava podneska od 14. srpnja 2025. obzirom se radi o podnesku u kojem tužitelj iznosi prijedlog za dopunu nalaza i mišljenja, a za iznošenje kojeg prijedloga nije bilo nužno sastaviti podnesak obzirom je u vrijeme dostave ovog podneska tužitelj već bio uredno pozvan na ročište glavne rasprave zakazano za 22. srpnja 2025. na kojem je sukladno načelu usmenosti parničnog postupka mogao iznijeti takav prijedlog, a iz čega proizlazi da sastav podneska od 14. srpnja 2025. nije bio nužan za vođenje postupka poradi čega tužitelj sukladno čl. 155. ZPP ne ostvaruje pravo na naknadu troška sastava istog.

U Zadru, 22. prosinca 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte