REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-614/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Maja Masnec, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa DFP, odvjentica iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja Zrinke Sertić, odvjetnice, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Silvije Crnogaća Čorušić, dana 22. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 3208497740/07 sklopljenog dana 2.7.2008. godine između Zagrebačke banke d.d. Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 i tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, solemniziranog po javnom bilježniku Gorddani Frković iz Samobora pod posl. br. OU-113/2007-1 u čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i to naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 929,64 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 22. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 26.1.2007. godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 7103485070, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 129.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan isplate kredita.

Navodi da je čl. 2. tog ugovora tuženik obvezao tužitelja platiti naknade i troškove kredita u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a koja odredba je ništetna u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, koju je tužitelju naplaćena dana 31.1.2007. godine u iznosu od 4.105,83 kn, što u protuvrijednosti iznosi 544,93 eura, pa da stoga ima pravni interes za ovu tužbu. Smatra nadalje da je naprijed spomenuta ugovorna odredba nepoštena, jer je unesena u tipski ugovor bez pregovaranja sa potrošačem, te da je netransparentna i neproporcionalna pri čemu se poziva na sudsku praksu Suda EU, a isto tako i čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4-.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulaznih naknada, ali da iz čl. 1021. ZOO-a, proizlazi da tuženik iste nije bio ovlašten naplaćivati. Smatra da prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredaba tuženik nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja , jer je tužitelj bio u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu pregovaračke moći, tako i znanja, što je dovelo do toga da je tužitelj pristao na ugovorne odredbe koje su sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja od strane tužitelja na iste. Time je smatra tužitelj, tuženik iskoristio svoju poziciju „jače“ ugovorne strane, te je postupao i suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o razlogu ugovaranja spornih naknada, niti mu je objasnio taj razlog, isto kao zašto visina te naknade ovisi o iznosu kredita, pa je zato ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to tim više što tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja i zaštiti njegovih interesa. To tim više što se tužitelj obvezao ugovorom platiti i ugovorenu kamatu, pa smatra da bilo kakvi troškovi vezani za kredit moraju pasti na teret banke. Zaključno navodi da naknada koja je govorena ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i da ju to čini nepoštenom i ništetnom.

Stoga tužitelj u ovom postupku traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 26.1.2007., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Također potražuje od tuženika i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, jer je pravnu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom, pa stoga predlaže odbaciti tužbu.

Nadalje navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu izrijekom bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama. Pri tome se poziva na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite koji propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača, koji u čl. 3. propisuje da za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Poziva se tuženik i na uvriježenu praksu u poslovanju kreditnih institucija, Direktivu 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. i Direktivu Vijeća 87/102/EEZ, te Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju. Smatra da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, plaćanje naknade za obradu kredita bio redoviti trošak kreditiranja. Tuženik uz navedeno, pozivajući se na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra tuženik da su u predmetnom ugovoru o kreditu sporne ugovorne odredbe jasno i razumljivo sastavljene, te su uočljive, pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ili ne. Plaćanje naknade je bilo propisano i Općim uvjetima poslovanja Banke, koji su bili dostupni tužitelju. Osim toga navodi da je banka tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade (od strane osobnog bankara).

Tuženik nadalje navodi da sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ni na koji način prouzročila neravnotežu između ugovornih strana, na štetu tužitelja, to bez obzira je li se o njoj pregovaralo ili nije. Pri tome ponavlja da je naknada izričito zakonski dopuštena, ugovorena na jasan, uočljiv i razumljiv način, fiksno određena u postotku i pri tome lako odrediva, te predstavlja ekvivalent za izvršene usluge. Tuženik se poziva na Presudu Suda EU C-621/17 navodeći da iz iste proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Tuženik pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva, za koje je ugovorio spornu naknadu (troškovi rada-plaća i naknada plaća, te s njima povezani troškovi; administrativni troškove – materijalni troškovi; troškovi provizija i naknada; troškovi poreza i drugih administrativnih davanja sl.). Ističe i prigovor zastare Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Što se tiče pravnog interesa tužitelja za podnošenje ove tužbe, valja reći da utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti svaka zainteresirana osoba, a pogotovo u konkretnom slučaju tužitelj, koji je stranka ugovora o kreditu, pa su tvrdnje tuženika da tužitelj nema pravni interes za ovu tužbu potpuno neosnovane.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 26.1.2007. (list 5-12 spisa), potvrda tuženika o plaćenim naknadama (list 13 spisa), Tablica proizvoda tuženika za domaće i strane fizičke osobe (list 33-38 spisa), Opći uvjeti poslovanja tuženika iz 1999. (list 39-43 spisa),Uputa tuženika za odobravanje kredita građanima (list 60-62 spisa), te je saslušao tužitelja (list 79-80 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju svih naknada i troškova u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, konkretno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26.1.2007., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

9. Odredbama čl. 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

10. Sukladno čl. 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita, a sukladno odredbama sklopljenog Ugovora o namjenskom kreditu od 26.1.2007. godine.

14. Sporno je, jesu li navedena odredba ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknada nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ista u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača.

13. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je kredit ugovoren za kupnju stana. Isto proizlazi iz iskaza tužitelja koji navodi da je kredit uzeo za kupnju stana za stanovanje i da taj stan je korišten isključivo za tu svrhu, a da je prije par godina stan prodao. Rekao je da je bio klijent Zagrebačke banke i da se obratio upravo toj banci za kredit. Predložili su mu kredit u valuti CHF, jer za kredit u drugoj valuti nije imao uvjete. Pročitao je ugovor i vidio je sve ugovorne odredbe, pa i onu o naknadama. Rekao je da je morao platiti naknadu za obradu kredita kako bi dobio kredit i ta naknada je isplaćena tuženiku iz kredita. Ne sjeća se iznosa u kojem je ta naknada plaćena. Ne sjeća se niti da bi dobio ili da bi vidio odluku banke o naknadama i tarifu za te naknade. O tim naknadama uopće nije bilo govora koliko se može sjetiti. U to vrijeme je radio kao komercijalist za pekarske proizvode i laik je za kredite, a i ekonomski pojmovi mu nisu kao laiku bili poznati. Kako bi dobio kredit morao je prihvatiti ugovor koji je tuženik sastavio zajedno sa odredbom o naknadama. Navodi da možda nije sve razumio, a nakon što mu je naplaćena naknada nije išao u banku bilo što pitati u vezi toga, jer je pretpostavio da je ta naknada bespovratno naplaćena, tako da se s tim više nije bavio. Ne sjeća se da bi mu ta naknada predstavljala neko veliko financijsko opterećenje. Nikada nije bio vlasnik nikakvog obrta niti trgovačkog društva. Njegova plaća u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila oko 4.500,00 kn. Naveo je da mu službenik banke nije specificirao nikakve troškove koje je dužan platiti.

14. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

15.1 Sud iskaz tužitelja ocjenjuje istinitim, posebno u dijelu u kojem iskazuje da je morao prihvatiti ugovor koji je tuženik sastavio zajedno sa odredbom o naknadama, kako bi dobio kredit.

To bi značilo da o toj odredbi nije bilo pregovaranja sa tuženikom.

15.2. Sukladno odredbama ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

15.3. Tuženik na okolnost pregovaranja sa tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja predmetnog ugovora nije predlagao nikakve dokaze, već je isticao samo paušalne navode, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da niti o jednoj ugovornoj odredbi nije mogao pregovarati sa tuženikom, već da je morao prihvatiti sve ugovorne odredbe kako su one sastavljene od tuženika, kako bi mu kredit bio odobren.

15.4. Prema tome, sud na temelju provedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da se pregovaralo o ugovornim odredbama koje predviđaju plaćanje naknade.

16. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama koje predviđaju plaćanje naknada od strane korisnika, potrebno je utvrditi jesu li te odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da u ugovoru nisu ni na koji način specificirane naknade koju je tužitelj dužan platiti, već se tuženik govori o „svim naknadama“, te se poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bez da je jasno određeno od čega se sastoji naknada, odnosno za koje usluge i troškove se ista plaća i u kojem iznosu. Pritom je upravo dužnost banke bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade.

17.1. Dokumentacija tuženika o kreditima koju dostavlja, a koja prileži na listu 33- 38 i 60-62 spisa u kojoj su navedene nakade izražene u postotcima koje su različite za različite vrste kredita, a za koju tuženik tvrdi da je bila dostupna tužitelju kao i ostalim klijentima u poslovnicama banaka, ne može se smatrati pravilnim i potpunim informiranjem o uvjetima plaćanja naknade, niti što se tiče visine, a niti se može zaključiti što za koje usluge se plaća ta naknada. Također je tužitelj doveden u situaciju da ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu i dobiti novac koji mu je potreban, mora prihvatiti tu ugovornu odredbu, odnosno platiti naknadu prema izračunu banke. Stoga sud smatra da za tužitelja ugovorne odredbe koje predviđaju plaćanje naknada prema Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora, nisu bile lako razumljive, te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne. Isto tako navodi tuženika iz odgovora na tužbu u kojima objašnjava detaljno strukturu naknade za obradu kredita ne ekskulpiraju tuženika od postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja i dovođenja tužitelja u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika.

18. Slijedom navedenog s obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknada nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako uočljiva i jasna, bila unaprijed formulirane od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada) – valja zaključiti da je sporna ugovorna odredbe o plaćanju naknade iz čl. 2 Ugovora, ništetna i to u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP-a, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 30.9.2025. u iznosu 200,00 eura (100 bodova) (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima 4.11.2025. i 5.12.2025. za svako po 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 9/1), te pristup na ročište 17.12.2025. u iznosu od što je ukupno 50,00 eura (Tbr. 9/5.), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, što je ukupno 929,64 eura - toč. II izreke.

19.1. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 26.11.2025., jer se o prigovoru nedostatka pravnog interesa koji tuženik ističe u odgovoru na tužbu, tužitelj mogao očitovao i u podnesku od 30.9.2025., što je i učinio, pa je podnesak od 26.11.2025., sud ocijenio kao nepotreban.

20. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška- toč. II izreke.

U Zagrebu 22. prosinca 2025. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura.

2. Punomoćniku tuženika